Slaba i neplodna planinska zemlja kmjeuških sela, u kojima su bila rijetka ona domaćinstva koja su iz svoje zemlje mogla izvući onoliko koliko je bilo potrebno da se održi goli život porodice, uslovila je da se moralo tražiti posla van zemljoradnje. Gotovo iz svake kuće na rad su odlazili muškarci dok su žene obrađivale zemlju i obavljale druge seoske poslove. U nerodnim godinama, naročito, seljaci su masovno odlazili u bližu okolinu, u unutrašnjost zemlje, pa čak i u inostranstvo na rad da bi od zarađenog novca obezbijedili najminimalnije potrebe za život porodici. Bilo je i godina, ili bolje reći »drvnih« konjunktura, kada se moglo zaraditi nešto i u šumskim preduzećima u Grmeču, pa se nije moralo ići u svijet. Međutim, često, uslijed velikog pritiska mase nezaposlenih, poslodavci su nudili niske zarade. Mnogi mještani, porotovo bolji, snažniji i iskusniji majstori, nisu htjeli da prihvate ponudu. Rađe su se svrstavali u timove (»partije«) i odlazili na rad dalje od Grmeča, uglavnom u Srbiju. Poslovi u šumi privlačili su naše ljude više nego bilo koji drugi zbog toga što su im bili bliski. Kuće, gotovo cjelokupni poljoprivredni inventar: kola, saonice, namještaj i dr. seljaci su izrađivali od drveta.
Po krnjeuškim selima bilo je odličnih samoukih majstora — tesara, stolara i drugih koji su to, sticanjem raznih okolnosti, postali. Posebno, bogatstvo grmečkih šuma i njeno intenzivno eksploatisanje od raznih firmi, orijentisalo je masu seljaka da posao traže u šumskim preduzećima. U Risovcu su, na primjer, Novakovići, Obradovići, Salapure, Ćeranići, Brkljači, Santrači, Ćulibrci i drugi, imali svoje uigrane i vrlo sposobne »-partije« koje su krstarile Jugoslavijom za poslom, vođene sposobnim vođama izraslim iz njihovih redova. Steva, Đuro, Puljko, Mile, Simo, Gojko, Petar Novaković, Raca, Jovo i Mića Bjelić, Nikola, Đukan, Jovo, Mile, Dušan i Branko Obradović, Sava Ćeranić i dr. bili su vrlo kvalifikovani majstori za bilo kakav, ne samo šumski posao, već i kao stolari. Ali, uglavnom su radili na eksploataciji šume kao vođe »partija«.
Preko zime, u tzv. mrtvoj sezoni, ljudi su se sastajali, analizirali na prost ali duboko sadržajan način proteklu radnu sezonu. Dogovarali se o sastavu »partija«, o prihvat ljivosti ili neprihvatljivosti dobijenih ponuda raznih firmi koje su, uglavnom, iznosili naši ljudi, preduzimači ili poznatije vođe »partija«. Nikola Obradović u Risovcu, a kasnije i njegov brat Đukan, bavili su se pređuzimačkim poslovima. Nikola je upošljavao više risovačkih »partija« na Goču i drugim šumskim radilištima u Srbiji. To je masi nezaposlenih imponovalo, jer je, ipak, neko brinuo o njima. A naći posao nije bio lak zadatak. Osim toga, Nikola je kao preduzimač iz prisvojenog dijela rada svojih seljana svake jeseni uspijevao da po jeftinijoj cijeni obezbjedi više tona kukuruza i pšenice, da to magacionira i u toku zime i proljeća daje porodicama svojih radnika po nešto višoj cijeni. Na kraju radne sezone vršio je obračune. Bilo je i reagovanja, ali je bilo više onih koji su se zadovoljavali time što su uspijevali od dobi jene zarade kako tako prehraniti porodicu.
Sa starijim bratom Nikicom radio sam povremeno kao fizički radnik kod Nikole. Naše su se porodice dobro poznavale, cijenile i međusobno održavale prisne kontakte. Zarađivali smo ponešto. To nam je davano u naturi. Bili smo mladi, pa se naš rad nije cijenio ni nagrađivao kao rad drugih, već po našem uzrastu. Bili smo sretni što smo za uzvrat mogli dobiti koji džak kukuruza, hraniti se kod gazdine žene Ćande koja nas je voljela kao svoje.
Prika, Nikica ti je radnik kakvog nadaleko nema, govorio je Nikola mom ocu Đuri prilikom jedne uobičajene posjete našoj porodici u mom prisustvu. A što se, prika, Ljubiše tiče, mogu ti reći da on nije ni blizu njega. Zali bože ono rane što mu dajem. Ćuti, nosi one civare sa meljtom kao da je u njima, bože me sačuvaj, kakav mrtvac. Ide polako, bezvoljno, namrgođen kao da će iz njega svakog časa kiša pljusnuti. Nije ti on za ovakve poslove pa bog. Daj ti njega neđe u svijet. Suze su mi tekle slušajući ovakve ocjene mog rada. Ćutao sam. Tata me je mnogo volio. Ni sam ne znam zašto je pravio razliku između mene i Nikolice koji je bio zaista uzoran u svemu. Bolji đak u školi, bolji u polju, bolji najamni radnik kod prika Nikole. — Vidiš prika. Dijete je to. Tek mu je 14-ta godina. Izrastao je naglo, ali je još uvijek nejač. Nikica uzima 17-tu, malte ne klapac za ženidbu, branio me je tata.
Kada je poveden razgovor o tome da me primi u neku od »partija« koja je trebala na proljeće da pođe na Goč, Nikola je klimao glavom. — Ma ’ajde, prika, ne pričaj koješta. O … o … o on nije za to. Otežući, ali sasvim otvoreno i jasno već na samom početku razgovora odbio je predlog i time prekinuo diskusiju. Ustao je i u tatinoj pratnji napustio našu kuću. Došlo je proljeće 1932. godine. Na cesti iznad naše kuće u Risovcu, skupljali su se radnici. Postrojene konjske zaprege sa kolima punim džakova, žaga, maljeva i sjekira čekale su da krenu prema 25 km udaljenoj Bos. Krupi. Tu će se ova masa razdraganih ljudi ukrcati u voz i krenuti za daleku Srbiju. Na njivama su ostale žene, neke tek što su stupile u brak, starci i oni najmlađi, utučeni i uplakani dok su raspjevani radnici krenuli put Bosanske Krupe. Tuga u duši, a pjesma na usnama čula se već na prvom odmoru kopača kukuruza samo nekoliko sati poslije oproštaja sa najmilijima: Imam dragog u dalekom svijetu … À ja venem u najljepšem cvijetu. Sjećam se, kad sam zajedno sa starijim bratom Nikicom završio osnovnu školu 1931. gorine, postavilo se pitanje gdje krenuti za poslom. Otac, cestar pred penzijom, sa svojom malom platom nije mogao izdržavati 10-članu porodicu. Zemlje nije imao. Kupio je nekoliko duluma na otplatu, ali od toga se nije moglo živjeti. Nikoličine i moje molbe vraćale su se od »Privrednika«, preko koga smo pokušavali da nađemo bilo kakav zanat. Za produžavanje školovanja nije bilo sredstava. Kao 15-godišnji dječak, uz velike napore i uvjeravanja, Đukan i Mile Obradović su me primili u njihovu »partiju« koja se 1934. godine, u rano proljeće, spremala da preuzme posao pod akord kod firme »Janekovića« pod Trovarom. Sa starim biljcem i najosnovnijim priborom za ishranu, zavezanim u običan džak i sjekirom na ramenu, krenuo sam sa grupom koja je brojala desetak ljudi. Puna dva dana utrošili smo oko izrade »bajte« — kolibe, zastrte sa strana i pokrivene jelovim korama i četinom. Od sitnijih ogranaka četine napravili smo prostirku za spavanje. Velike grudve ojužilog snijega valjali smo u dno doline da bi preko ljeta obezbijedili rezerve, jer smo se nalazili na potpuno bezvodnom dijelu Grmeča. Snijeg smo topili da bi imali vodu za piće i ishranu. Otišli smo kod tzv. »Baraka« gdje se nalazila kantina i gdje je vođa grupe izuzeo sljedovanje. Podigli smo džak kukuruznog i bijelog brašna »mutvel-6« posljednju klasu, nekoliko »klipova« slanine, torbu pasulja i par kilograma soli i luka. Rušili smo jelike i pravili balvane. Još dok sam bio dijete radio sam teške fizičke poslove. Ali ovakav posao u grupi snažnijih i iskusnih ljudi koji su imali, pored toga, i jaku fizičku kondiciju i shvatanje da se u akordu mora raditi od 14—18 časova dnevno, teško mi je pao. Spašavalo me je to što sam 2—3 časa dnevno provodio na poslovima kuvara. No bez obzira na to, parče hljeba zarađivano je pod ropskim uslovima. Noseći snijeg u kanti iz duboke doline, padao sam pod teretom na strmoj uzbrdici do »bajte« ko zna po koliko puta. Suze su mi navirale, ali sam mórao žuriti da bih za jedan sat snijeg istopio i puru (kačamak) spremio za ručak. Drugovi su me simpatisali. Bili smo i u nekom srodstvu, ali šta mi je to vrijedilo. On, snažan, iskusan, s jedne strane jelke debele preko jednog metra, a ja sa druge — vučemo žagu (testeru). Uz nekoliko kratkih predaha, trupac je morao biti prepilan, a potom se prelazilo dalje i tako cio božiji dan, sutradan i… Hranili smo se mizerno. Na kvalitet »salene pure« ili zaprženog pasulja i uopšte na jednoličnost i ishranu, niko nije davao ni dvije pare. Količina je bila važna. A moralo se štediti, jer je sljedovanje hrane u poređenju sa zaradom bilo preskupo. Zamotan u biljac, spavao sam iz cuga cijelu noć. Ogranci četine na kojima sam ležao nisu mi smetali. Ni osjećao ih nisam. Stari Mile se rano dizao. Ložio je vatru, pućkao lulu i vikao da se dižemo već u cik zore. Težak, mučan i monoton život odvijao se onako kako je morao. Ali ne i u apatiji i bezbrižnosti kako bi čovjek koji ga nije doživio, posmatrajući ga kroz uslove koje pokušavam dočarati, mogao da shvati. Naprotiv, bilo je dana, momenata, kada se orila pjesma, izvodile šale na nečiji račun, prepričavali događaji, smišljale podvale zbog kojih smo se za stomak hvatali smijući se. Pred kraj prvog mjeseca otišli smo u kantinu da podignemo sljedovanje za cio idući mjesec.
Đukan je bio kod poslodavca da po našoj evidenciji prekontroliše zaradu, orijentimo. Nije bio zadovoljan. Ali rekao je, da će ipak biti neke koristi od rada po akordnom sistemu. Kad sam sutradan, oko 10 časova, otišao u kolibu da pripremim ručak, tek što sam se pojavio na ulazna vrata, zgranuo sam se prizorom na koga sam naišao. Zelena psina, krupna poput juneta, sa komadom slanine u ustima, režeći, nahrnula je pravo na mene, a potom iščezla u šumi. Gle dajući prosuto brašno i ostatke parčadi slanine po kolibi, zaplakao sam od jada kao da mi se nešto teško u porodici dogodilo. Odjurio sam da upoznam drugove o tome šta se dogodilo sa sljedovanjem za mjesec maj. Kada sam im isprekidanim glasom saopštavao ovu vijest, svi su me gledali zabezeknuto. Nisu mi vjerovali. Bacili su alat i došli na lìce mjesta da se uvjere. Više od pola sljedovanja je propalo. Puna dva sata smo vijećali kako se prije svega «osvetiti« zeljovu, a potom kako nadoknaditi izgubljeno. Đukan je odmah krenuo kući da donese stara mjedenja gvožđa (»kljuse«). Zapećemo ih ujutro, staviti ogriske slanine, on će doći, a onda je obrao bostan. Izračunali smo da 15 dana moramo raditi po mjesečini sve do pola noći da bismo izvadili štetu koju nam je nanio zeljov, jer drugog izlaza nije bilo.
Negdje oko 9 časova sljedećeg dana u kolibi je zaskičala štetočina. Bacili smo sjekire i žage i pojurili uz brdo. Nekoliko udaraca i krupna mrcina bila je savladana. Veselje je trajalo cio dan. Svih 15 dana dok smo odrađivali štetu koju nam je nanio zeljov, radili smo sa voljom spominjući džukelu, ali i našu dovitljivost da mu samo za 24 časa dademo milo za drago
Zeljova još nismo mogli zaboraviti kada nam je nakon puna dva mjeseca rada došao inženjer sa »skrivanom« i jednim tehničarem da izvrše prijem građe. Mene su odredili da premjeravam i dajem podatke tehničaru. Zakidao sam po koji centimetar, ali je to, razumije se, tehničar poravnavao. Inženjer, porijeklom Nijemac, bio je veoma strog, nepravičan i nadmen. Retko je uzvikivao: škart, i ovo je škart, ono je škart! Uvjeravali smo ga da griješi, da je to balvan koji vrijedi za I klasu. Došlo je na kraju do svađe koja se umalo nije pretvorila u tuču. U ime nekakvog zakona, lugar je po inženjerovom naređenju, na nas uperio pušku. Videći da smo teško oštećeni, tražili smo prekid ugovora. Inženjer je to glat prihvatio. Ali, postavio je uslov, da smo dužni da odradimo dugove u kantini za ishranu, socijalno i drugo, pa da onda možemo ići kuda hoćemo, jer drugi jedva čekaju da preuzmu naš posao. Đukan je zgrabio capin, izmijenio nekoliko neukusnih riječi sa Švabom — kako smo zvali inženjera — i pozvao nas da sve škartirane balvane otisnemo niz dolinu iz koje ih je nemoguće izvući. Svi smo se prihvatili posla. Jedan za drugim uz velik napor, balvani su jurili u provaliju. Videći da sa nama nema šale, inženjer nam je ponudio 50%, a kako mi na taj predlog nismo reagovali, pristao je na reviziju njegovih kriterijuma. To smo, razumije se, prihvatili. Kada smo posao obavili, jednog popodneva spakovali smo ono naše sirotinje i sišli »barakama« na isplatu i likvidaciju dugova. Sve do kasno u noć čekali smo da dođemo na red. Radnika je bilo mnogo. Bunili su se. Inženjer je pobjegao u Bos. Krupu. Pored gasne lampe u tamnoj prostoriji, drhtavom rukom blagajnik mi je pružio zaradu za cijelu sezonu — 120 dinara! Čvrsto sam ih stegao u ruku i bez riječi pošao ka izlazu. Na oči mi se navukao mrak. Tumarao sam provlačeći se između ljudi koji su na sav glas vikali, psovali i prijetili blagajniku. Dok sam prilazio k vratima, jedan kožunlija iz jedne od vođeničkih »partija« lupao je gvozdenom šljakom po lampi, a potom blagajniku. Došlo je do takve gužve u kojoj su se čuli zapomaganja i jauci. Nije se vidjelo a niti znalo, ko koga tuče.
Od najteže stečene zarade u životu kupio sam majci, staroj Anici, kiklju i prsluk. Mislim, da te pare ni u šta pametnije nisam mogao utrošiti. A sanjarenje o »Batinim« cipelama od 99 dinara, nastavljeno je i u sljedećoj radnoj sezoni. U proljeće 1936. godine radili smo isti posao gotovo na istom mjestu. Izgledi da se nešto bolje može zaraditi od ranijih godina gotovo da nisu postojali. A ni moja shvatanja da se može naći parče hljeba dostojnije čovjeka od ovog za koga sam se u krajnjoj nuždi privremeno opre dijelio. Bio sam suviše mlad i nedorastao za ovakve na pore. Moj otac je otišao u penziju. Otplaćivao je dugove. Živjeli smo teško. Mama je šila na mašinu komšijama, ponešto su joj to nadoknađivali zavežljajem brašna, mlijekom i jajima. Otac je bio pretplaćen na »Politiku« i re dovno je dobijao. Ona mi je, dok sam preko zime bio kod kuće, pomagala da ipak vidim kako ljudi žive pod ovim nebom i drukčijim životom. U svakom slučaju daleko boljim od onog pod Trovarom.
U kantini sam kupio list papira i koverat, naslonio se jedne nedjelje na panj ispred kolibe i grubom nevjestom rukom strpljivo slagao riječi u molbi Komandi vaz- duhoplovstva za Vazduhoplovnu školu u Novom Sadu. Konkurs mi je poslao Mile, stariji brat, koji se nalazio kao oficir — pilot u N. Sadu. Molba sa dokumentima je otišla, a ja sam ostao pod Trovarom rušeći jelike i režući balvane od zore do mraka, nestrpljivo čekajući poziv. Kada sam krajem septembra 1936. godine, na putu za Novi Sad, posmatrao iz vagona nepreglednu ravnicu Slavonije i Srema, obraslu kukuruzom kakvog do tada nisam vidio, rekao sam mom ocu Đuri koji me je pratio, da me Trovara više nikada u životu neće vidjeti.
U jesen 1941. godine, kada je domobranska vojska prodrla preko Risove grede za Krnjeušu, sa grupom drugova povukli smo se, upravo, baš pod Trovaru. Ispričao sam im kako su me događaji demantovali, ali ne i izmijenili ubijeđen da se stalno treba boriti za život dostojan čovjeka. Tu istinu sam ponovio i mojoj djeci kada sam ih prije nekoliko godina vlastitim kolima dovezao do već istruljelih panjeva na kojima sam prije više od tri decenije zarađivao koru hljeba.
Izvor: Bosanski Petrovac u NOB.
Autor: Ljubiša Ćurguz.