Dan je protekao kao i obicno.Radilo se puno radno vrijeme,onako udarnicki.Svi koji zive i rade na zapadu,zapinju udarnicki.Tako je to kod njih,dok mozes tjeraju te da vuces,poslije vise ne valjas ni sebi ni njima.Svi zeljno ocekujemo vikend.Za mene vikendi imaju posebno znacenje.Valjda, zbog saznanja da pred sobom imam dva slobodna dana, osjecam poseban mir.Nije mi toliko vazno sto necu raditi vec mi je vazno sto u miru mogu razmisljati o svemu onome sto je meni vazno a sto ovdasnji ljudi ne bi razumjeli.Kad ne bi bilo tih vikenda zivot bi izgledao prazan kao konzerva ispijenog piva.

Sjedim i gledam neke stare fotografije pa mi za oko zapade jedna na kojoj nikoga ne poznajem. Pojma nemam kako je dospjela kod mene? Slikali se ljudi u uniformama,odmah poslije rata. Oni koji su obavljali neku funkciju imali su uniforme.Obuku uniformu,na glavu stave titovku i slikaju se. Na fotografijama iz tog vremena svi su imali nakrivljene kape,valjda je to bila moda,samo se moda nije tako zvala,ta rijec nije za nas postojala. Dosla je mnogo godina kasnije kada su nasi odlazili u Italiju da kupuju suskavce i najlon carape. Ko nije imao suskavac nije mogao otici na zbor koji se svake godine odrzavao za 1.maj i 27.juli. Bez suskavca momci nisu mogli pronaci za sebe djevojke,nisu ih gledale. Sve su govorile:“nemas suskavac,pa kako cu sa tobom proci kroz carsiju,kakav si ti momak bez suskavca. Kako je onaj zgodan,kako na njemu lijepo stoji suskavac“? Sa suskavcima i najlon carapama u nasu zemlju je stigla moda i sa njom Versace,Guci i ostala pederska svita. Dugo gledam fotografiju i poslije velikog napora  ucini mi se da jednog poznajem. Imena mu se ne sjecam ali sam siguran da je to bas on,druzio se sa mojim ujakom. Daleko je taj dogurao,bio je najprije u Sarajevu a poslije u Beogradu. Veliki glavesina.I pametan je bio,mada nije imao skole,to za glavesine nije vazno,njih za skolu nisu smjeli pitati. Imaju oni vaznije stvari da pitaju i saopste.E,taj glavesina kojem se imena ne mogu sjetiti bio je one veceri u kinu,igrao je film „Bitka na Kozari“. Mnogo nasih ljudi nije znalo koji fil se prikazuje,njima to nije bilo posebno bitno. Vazno je da je ratni i da su u njima uvijek nasi pobjedjivali. Oni su te filmove dozivljavali kao stvarnos. Za glumce su govorili da ih poznaju,mesdjusobno su se ubjedjivali gdje su se sa njima vidjeli i gdje su im pomagali za vrijeme neke od ofanziva.

Nas bioskop nije bio pravi ili u stvari jeste samo je radio na neobicnom mjestu.Za vrijeme rata ustase su porusile i popalile sve pravoslavne crkve u Bosanskoj Krajini.Srusena je cak i ona u Bihacu koja se nalazila u samom centru i mogla se vidjeti iz bilo kojeg dijela grada. Kasnije su tamo „drugovi“ sagradili zgradu opstine ali je ostao neporusen njen zvonik koji i danas ukrasava taj grad i predstavlja rijetku kulturno-istorijsku znamenitost. Isto se dogodilo i sa crkvom u nasoj carsiji. Ustase su je zapalile odmah, cim su uzeli vlast u mjestu. Krov crkve i sve sto se u njoj nalazilo je izgorilo a zvono je palo ali se nije razbilo,ostalo je da stoji unutar zvonika. Crva je zidana kamenom koji je godinama odolijevao zubu vremena. Kada su ustanici oslobodili carsiju izvukli su zvono i na zapreznim kolima ga odvukli na brdo  Buban. Tamo su od drvenih greda sagradili skelu na koju su podigli zvono. Sluzilo im je za uzbunjivanje seljana kada bi ustaska legija ili njemacka vojska bila primjecena. Prvi ko bi ugledao vojsku trcao je do zvona i zvonio. To je bio znak da se bjezi u sumu dok opasnost ne prodje. U carsiji je bila jos jedna,katolicka crkva koju su oslobodioci spalili do temelja. Nikad vise u carsiji nije podignuta katolicka crkva jer su poslije poraza ustasa,katolici,vecinom Hrvati medju kojima je bila poneka porodica Poljaka,Ceha ili koje druge manjine,napustili mjesto i vise se nikad nisu vratili. Nasu,pravoslavnu crkvu nisu obnavljali,stajala je razrusena kao nijemi svjedok burnog i za narod opasnog vremena. „Drugovi“ su tada rekli da sa religijom treba rascistiti i bogami je vecina polusala „drugove“. Da bi pokazali kako su se „osvijestili“ nasla se jedna grupa skojevaca koji su zvono na Bubanu skinuli sa skele,odvukli u obliznji gaj i polupali teskim cekicima. Nikad se nije saznalo cime je ova grupa bila nagradjena za to veliko „djelo“. Pored crkve se nalazila velika crkvena kuca. Mi smo je zvali popova kuca jer su u njoj zivjeli popovi dok potonji, Drago Savic, nije zavrsio u ustaskom logoru u Capragu. Kuca je bila ofarbana zutom farbom i ostala je cijela uprkos svim ofanzivama a u njoj se nalazila pored stana i jedna velika prostorija. Do puta kuca je imala pet uskih,dugackih prozora sa prljavim staklom koje nikad niko nije cistio. Da bi se prostorija zamracila i tako mogla koristiti za filmske projekcije na prozore su postavljeni drveni kapci koji su ofarbani istom farbom kao sto su bile klupe. Godinama ih niko nije otvarao pa se u njima sakupljala prljavstina i prasina koja se dizala sa ceste ispod tockova  kamiona koji su prolazili tim pravcem. E,ta prostorija je bila nas kino kako se i danas u tom kraju kaze za bioskop. Uz nju je dogradjena jedna mala prostorija,izgledala je kao kocka zalijepljena za zid kuce. Jednom stranom se naslanjala na kucu a drdugu stranu su podupirala dva betonska stupca. Imala je samo vrata,bez prozora i u nju se ulazilo penjuci se uz metalne merdevine. Njena namjena je bila ocigledna,sluzila je za projektor koji je toliko drndao i zujao da su oni iz poslednjih redova umjesto tona filma slusali njeno kloparanje. Sala nije imala stolice vec klupe poredjane u redove i bile su ofarbane  veoma tamnom,zelenom farbom koja se zbog upotrebe na nekim dijelovima izlizala i obrisala.To im nije kvarilo izgled vec ih je cinilo posebnim i otmenijim. 

Nas,djecu su uvijek pustali da sjednemo na prve klupe,ponekad i na pod koji je bio od jelovih trenica i zaudarao je na prasinu. Samo sa tog mjesta smo mogli vidjeti platno. Dok je trajala projekcija po platnu su iskrile tamne varnice i culo se pucketanje. To se,valjda,desavalo zbog loseg kvaliteta traka i projektora ali nama to nije smetalo,cak smo uzivali u tome jer se takvo iskrenje i pucketanje vise nigdje nije moglo cuti. Da,bas te veceri je ovaj covjek sa fotografije cijeg se imena ne sjecam bio  prisutan na projekciji. On i njegov drugar su morali prisustvovati svakom slicnom okupljanju jer ko zna sta se sve moze dogoditi kada se narod u tom broju okupi? Te veceri igrala je „Kozara“,film cija se radnja poklapala sa dogadjajima iz zivota vecine prisutnih,odraslih ljudi. U filmu se govorilo jezikom naseg kraja,cinilo nam se da prepoznatljivi likovi sa filma stvarno ulaze u salu i opet se vracaju na platno. Bili su napaceni ali odvazni i hrabri. Njihova hrabrost je donosila pobjede koje smo mi,publika cesto propracali odusevljenjem i aplauzima. Davno je bilo,tesko da bi se neko sjetio u kom dijelu filma se zbio dogadjaj o kojem se dugo pricalo i koji je uticao na razvojni put nekih pojedinaca. Publika se umirila,tajac,napetost da ti se jaja slede od straha i uzbudjenja. Sve to traje li traje,ne zna se sta ce se desiti. Tad ,tu tisinu i neizvjesnost prekine neko kad tako jako prdne da se sve zatrese. Bio je to snazan i dugacak prdez da je neko iz mraka doviknuo:“Oooo,jebo te,ovaj tuce k’o sarac Nikoletine Bursaca na Hasanima 41″. I tako,vecina u sali nije vidjela najuzbudljiviju scenu u filmu pa su rasrdjeni gledaoci trazili od organa reda,onog druga sa fotografije i njegovog pomocnika koji su u uniformama i sa titovkama na glavi izgledali kao da su sisli sa platna, da pronadju i uhvate tog prdonju i da mu zauvijek zabrane ulaz. Oni radikalniji su trazili ostrije kazne jer je on svojim prdezom sprijecio kulturno uzdizanje narodnih masa i ugrozio tekovine revolucije. Nama,djeci je sve to bilo zabavno i smijali smo se,mada nam je bilo zao sto je doslo do pometnje pa necemo vidjeti film do kraja i jos jednom cuti Joju kako na kraju filma zapocinje pjesmu „Oj Kozaro“ nakon cega ga ostali prate pa i mnogi u sali bioskopa.


Prije nego se projektor zaustavio neko je upalio svjetlo. Sada smo,umjesto filmske,imali predstavu uzivo. Onaj drug sa fotografije i njegov pomocnik namrstena cela zapoceli su istragu da pronadju onog koji je tako zveknuo da je uzdrmao revoluciju. Tadasnji drugovi u uniformama su se rijetko smijali ili salili, uvijek su se trudili da izgledaju strogo. Sami su cesto ispadali smijesni jer kad bi se dogodila neka vragolija koja je sve zabavljala oni su ostajali ledenih lica kojima se narod vise smijao nego samoj vragoliji. Te veceri njih dvojica su izgledali posebno strogo. Skupljenih obrva i plamenica koje su im udarile uz lica izazvali su strah kod prisutnih. Laganim koracima isli su prema onom dijelu sale odakle se zacuo rafal. Kako bi se kome primicali,unosili bi mu se u lice i zadrzavali pogled,valjda su htjeli sa njih procitaju ko se usudio tako nesto uciniti. Ljudi su se opravdavali klimanjem glave lijevo-desno ali ih strah nije napustao. Znali su da svako od njih moze biti proglasen krivcem. Kada su stali ispred Raice Egelje pa onaj prvi u uniformi,ljutito procjedio kroz zube:“da nisi ti,Sunce ti jebem reakcionarno“? Raica,mada krupan i plecat stariji momak,odjeven u izlizane pantalone koje je gurnuo u bijele vunene carape i vec iznoseni kaput koji mu je bar za jedan broj malen u obe ruke je stegao i zguzvao kapu,tiho da ga sto manje ljudi cuje odgovori:“jesam,drugovi,jebiga omaklo se“. Raica je zivio sa majkom u zaseoku Ranovina. Taman kad je stigao za zenidbu,zapoce rat. On se,bez icijeg nagovora,dohvati oceve lovacke puske koju je kasnije zamijenio kratkom talijankom koju je skinuo sa ramena zarobljenog ustase prilikom oslobadjanja carsije. Onu ocevu je ponovo sakrio ispod roga svoje kuce gdje je izgorila i kuca i puska za vrijeme njemacke ofanzive. Nije imao vremena za zenidbu zbog cega je njegova majka jako zalila a on se brinuo o njoj tokom i poslije rata. Kucu je nekako obnovio,kako je znao i umio,i eto,imao je krov nad glavom. Zivio je skromno od svoga rada i posne planinske zemlje ali mu nikad nije padalo na pamet da od drugova trazi kakvu pomoc za zasluge u ratu. I sad mu se desi ovaj slucaj za koji on i nije znao koliko su ga ozbiljno shvatili cuvari reda i revolucionarnih tekovina. Zar neko da se sali i potsmijava revoluciji,teskoj borbi sa krvnicima,neprijateljima svake vrste? Drug u uniformi predje pogledom po licima koja su sjedila blizu Rajice i primijeti drugaricu Kiku Cabric. Ne rece nista samo lagano razvuce jedan brk sto je ,valjda, trebalo da lici na osmjeh. Drugarica Kika nista nije rekla,lagano je u znak pozdrava klimnula glavom i otisla.


Za nju su govorili da je bila vazan omladinski rukovodilac tokom rata i da joj je spomenica izmakla za dlaku. Drugarica je bila „klasno svjesna“ prije nego je Svabo udario pa nije postojala nikakva sumnja za koju ce se stranu ona opredjeliti. Nije bila posebno lijepa ali je iz nje izbijala snaga i pozuda zrele zene,imala je tada oko 35 godina. Nosila je suknje do koljena,ponekad uske ali vecinom siroke. Kratke pletene carape je uvijek zavrtala,valjda su joj tako listovi izgledali duzi sto joj je,mora se priznati,dobro stajalo. Rijetko kad je imala na sebi nesto drugo osim bluze bijele boje a preko nje,ovisno o vremenu,nosila je vojnicku bluzu ili neki kratki kaputic koji nije prelazio gornji rub suknje. Maramu crvene boje je vezala oko vrata ili sa cvorom nazad ispod kose,bas onako kako smo to vidjali na zenama sa filmskih plakata iz Oktobarske revolucije. U carsiji i ostalim selima svi su je poznavali i cijenili njen rad i doprinos razvoju drustva. Nije se udala zato sto je njen izabranik zglajz’o i zavrsio na Golom otoku. Nekako,pred njihovo zakazano vjencanje u Narodnom odboru doslo je do informbiroa. Jedne noci u njegovu malu sobicu u potkrovlju starog hotela gdje je stanova upali su drugovi u koznim mantilima. Kratko i jasno su ga pitali,za koga je a on im jos jasnije odgovorio da je za Brku i Tita? To ga je kostalo slobode a drugaricu Kiku udaje. Poslije dva-tri dana su i nju saslusavali ali je ona jasno osudila svog nesudjenog muza i odrekla ga se. Ona se,kao zrela zenska „dobro pokazala“ kod druga predsjednika Narodnog odbora i to redovno poslije cestih sastanaka u kancelariji drustvenog doma gdje su ostajali da „razrade“ neke planove. Mislila je da ce joj to „dobro zalaganje“ biti dovoljno da napreduje pa i spomenicu da zaradi. Prevarila se jer nije stigla doci,zbog nekog zadatka,kod sekretara partijske organizacije kad je ovaj pitao da se i kod njega „dobro pokaze“. Kasnije se ona nudila vise puta da sa njim „razradi“ neke materijale ali je on to vec obavljao sa drugaricom Senkom. Od tada i zbog toga,ona je bila frustrirana. Nije mnogo govorila a kada jeste licilo je to na vojnicko obracanje starjesini,kratko i jasno. Mi,djeca smo je dozivljavali kao posebno vaznu osobu. Da nje nije bilo mozda bi rat jos trajao. Kada smo u petom razredu ucili iz istori sve o nasoj NOB i revoluciji ucitelj je jednom mom drugu koji je bio losiji ucenik rekao da nabroji bar tri narodna heroja iz nase opstine. Ovaj je na prvo mjesto stavio Radivoja Rodica po kome je nasa skola nosila ime,na drugo je stavio Slavka Rodica,valjda zato sto su imali isto prezime i kao treceu je rekao drugarica Kika Cabric. Neki od nas su se nasmijali njegovom odgovoru a ucitelj je sav vazan objasnio da drugarica Kika jeste dala veliki doprinos revoluciji ali eto,nije proglasena za heroja sto ce drugovi,mozda, kasnije uciniti.  


Kad se narod razisao i sa cuvarima reda i poretka ostao sam Raica shvatio je u kakva se govna uvalio. Pocela su pitanja:“jesi ti svjestan sta si uradio,Bog te jeb’o da te jeb’o? Kad je htio reci da i on voli gledati taj film i da mu je ovo peti put kako se lomata po pomrcini kroz blatnjave sokake samo da ga vidi,onaj sa fotografije je siktao:“cuti,Sunce ti kalajisano jebem“.Zasto si to uradio,znas li ti sta znaci film „Bitka na Kozari“ za nasu revoluciju? S kim si se sastajao u poslednje vrijeme“? Opet je Rajica htio reci da osim kuma Jandrije Drljace iz Usoja i ovih njegovih seljana jos od lani u ovo doba godine nikog nije vidio ali ga je isljednik opet prekinuo,sada vec prijeteci prstom ispred nosa. Ni sam nije znao kako,Rajica se izborio da kaze:“druze,omaklo mi se,reko’ vam. Majka je svarila gra’ jos prekjuce pa sam ga rucao,onda sam juce do kasno izvlacio drva iz gaja i kad sam se vratio ponovo jeo taj gra’i veceras pred polazak ovamo nisam im’o vremena cekati da majka ispece pitu sa basom pa sam ga vecer’o. Napuv’o me k’o loptu.Ja sam se stez’o,suzdrzav’o a ono se otelo i izletilo“. Vidio je on da mu ovaj nista ne vjeruje pa je izgubio volju da vise objasnjava. „Sad idi kuci“ rece onaj sa fotografije,“sutra cemo vidjeti sta cemo“? Otisao je kuci sav zabrinut ali rijesen da nista majci ne prica kako se ona ne bi brinula.

Sutra,negdje pred podne ugleda Rajica milicajsku kampanjolu kako sokakom ide prema njegovoj kuci. Da majka ne bi vidjela nezvane goste on zurnim korakom sidje niz plecinu sa tek pokosenom djetelinom i stade pred njih.Nije ih stigao ni pozdraviti a oni ga vec ugurase u kampanjolu. Samo je rogulje sa kojima je nesto radio uspio da zabode u jedan deblji otkos djetaline. Za manje od sat vremena nasao se u zgradi milicije u sobi gdje osim dvije stolice i pisaceg stola nije bilo nista drugo. Milicioneri ga sjedose  na jednu od stolica i izadjose. Za malo vremena udjose u sobu dvojica ljudi,onaj sa fotografije u uniforni i jos jedan u civilnom odijelu. Vidi Rajica da je djavo odnio salu i da mu se ne pise dobro.Pitali su ga sva ona pitanja koja su mu postavljali u kinu i svasta su mu govorili:kako je on reakcija,kako koci razvoj,kako sa takvima treba po kratkom postupku i t.d. Poceli su sa saslusanjem oko podne a tad je bilo vec cetiri sata.Znao je to kad je cuo onog u civilu kako telefonira zeni i kaze joj da ne zna kada ce kuci jer ima tezak slucaj. Unosili su mu se u lice,udarali pesnicama o sto,prijetili. Bili su veoma zabrinuti,vidio je to i Rajica jer su mu se stalno obracali pitanjima:“mislis li ti sta ce reci drugovi u komitetu,sta ce reci oni drugovi odozgo,sta mi ovdje radimo,da se samo zajebavamo. Nema zajebancije sa takvim svarima,revoluciom se niko ne smije igrati. Kako cemo napisati izvjestaj, projekcija filma prekinuta jer se drug Rajica isprdjivao s njom“? Mnogo pitanja,premalo odgovora a previse prijetnji i osuda. Rajica se nije mogao cudom nacuditi kakva se drama stvorila oko obicnog prdeza. Jako je brinuo za majku,kako ce sama,nije joj nista rekao. Bog zna sta ce misliti,sta se sa njim dogodilo? Toliko su ga izmucili da mu je postalo svejedno sta ce odluciti,da li je kriv ili nije? Samo je zelio da se ovo zavrsi.

Kad vise nisu znali sta da rade,kako da rijese slucaj koji su sami stvorili nervozno su trljali cela i lomili prste na rukama. Mrak je polako ulazio u prostoriju kad su se odjednom vrata otvorila i na njima se pojavila drugarica Kika u pratnji predsjednika Narodnog odbora. Svi su bili zateceni iznenadnom posjetom,nisu se snasli i nisu znali sta da kazu. Onda je ona kratko rekla:“ja sam to uradila“. Za trenutak je nastao tajac a onda je onaj sa fotografije upitao:“drugarice Kiko,sta ste vi uradili“? „To u kinu sam uradila ja,ponovila je,nije to uradio Rajica nego ja“,sada je to rekla povisenim tonom i kratko. „Kako to,drugarice,kako vama da se to desi? Zar i vi drugarice to radite? Ma nije moguce da se to vama omaklo? Mogao sam se kladiti da to drugarice ne rade“. „Ma nije to nista,dodao je onaj u civilu,to treba zaboraviti,jednostavno kao da se nije ni dogodilo“.Rajica je sve to nijemo posmatrao dok mu jednog trenutka Kika nije uhvatila pogled. Tiho,da se jedva culo  prozborila je: „hvala ti druze Rajica sto si me zastitio i rekao da si ti to ucinio“. On joj se blago osmjehnuo i rekao: „ma,nije to nista,nisam mogao dozvoliti da takva sitnica upropasti djevojacku cast“.

Rajicu su milicajskom kampanjolom vratili u selo. Bila su vecernja doba kada je usao u kucu a majka ga zabrinuto upitala gdje se toliko zadrzao? „Prevrtao sam one otkose djeteline na plecini,sutra ce opet biti suncan dan pa ce se,valjda,osusiti da ih sakupimo i prevezemo do kotarine“,odgovorio je zadovoljan sto majka nije saznala sta se sve desavalo.

Djetelina se osusila i Rajica je prevezao do kotarine,potom je radio druge poslove oko kuce. Poslije nekog vremena kad je u jutro izasao iz kuce na klupi pored zida gdje je volio sjesti da se odmori nasao je nove ispletene carape. Uzeo ih je u ruke i tad vidio da se izmedju njih nalazi manji list presavijenog papira. Otvorio je i procitao,na njemu je pisalo: „hvala ti Rajice“. Bio je ponosan i zadovoljan. Carsijanci su jos dugo godina poslije toga prepricavali pricu o njegovom rafalu u toku filmske projekcije kad je igrao film „Bitka na Kozari“. Onaj drug sa fotografije je zbog velikog zalaganja napredovao i otisao „gore“,zato se,valjda,nikad nisam mogao sjetiti kako se zvao?

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom „Narator Milan„, Milanu Santraču

Autor: Milan Santrač