Oko kuće ili ispred kuće je veći ili manji prazan prostor, koji se naziva dvorište. Ono je većinom neograđeno, a po gdjekoje je i ograđeno. Pošto se dvorište nalazi obično između kuće i drugih staja, to nije potrebno da se ograđuje sasvim uokolo, nego se pregradi samo prostor između staja, ukoliko one same ne sačinjavaju ogradu. Ograda je najviše od prošća i žijoka, a ima i plotova sa koljem i granama. Kod ljudi srednjeg imovnog stanja dvorište služi dosta puta kao tor za sitnu stoku, te se onda obično nalazi samo s jednu stranu kuće. U tom slučaju često ima na kraju dvorišta druga oniska stajica, kojoj je krov tek pola metra ili nešto više iznad zemlje. Ta se stajica zove „Naslan“ (pravilno bi bilo „Naslon“, pošto se prije sasvim naslanjalo na zemlji i sam krov, a po gdjegdje i sada), a služi sa sklonište stoci preko zime i ljeti u slučaju nevremena. U dvorištu je redovno i mjesto za drva „Drvljanik“. Obično se drva samo slože pokraj kuće na hrpu katkada položito, a katkada uspravno i to ili se naslone na strehu ili kokolo kakvog drveta se uokrug isprave. Drva ne stoje pod krovom nego napolju. To je možda radi toga, što se troši mnogo drva, pa bi trebala oveća drvarnica; uopće drveta ima u izobilju pa se ne štedi. Pošto su šume blizu to se i ne dovezu sva drva za cijelu godinu odjedanput, nego se voze preko cijele godine. U jesen, po svršetku poljskih poslova, doveze se poviše drva najedanput. Preko zime, kadgod je dobar put za kola i saonice, voze se drva, tako da ta drva navezena preko zime mogu podmiriti potrebu katkad i preko cijelog proljeća.

U dvorištu bogatijih kuća ima i hambar (žitnica). To je omanja zgrada, uvjek drvena. „Sasječena“ je u četvrt. Hambar je do zemlje pola metra ili čitav metar podzidan ili je samo na rogljevima naslonjen na četiri poviša kamena. To se radi zbog toga da žito ne bude blizu zemlje, da ne bi uhvatilo vlagu. Hambar je potpođen drvenim podom i pregrađen u više pregrada za razne vrste žita. Te se pregrade zovu „oko“. Siromašnije kuće nemaju posebnog hambara nego žito drže u kući na tavanu gdje se naprave „oka“ kao i u hambari ili se žito drži u kakvim sanducima (kašunima) ili kadnjima.

Negđe pokraj kuće mora biti i mjesto za „kruzanu“, gdje se drži kukuruz preko jeseni i zime. Ona je ili pletena lijepim plotom ili je od malo rastavljenih letava, kako bi mogao vjetar u nju zalaziti radi sušenja kukuruza. Kruzana (kukuruzana) je dugačka: podignuta je na drvenim sohama ili je podzidana poprijeko na dva tri mjesta. Kruzanu ima gotovo svaka kuća.

U blizini kuće nalazi se obično „košara“ ili „štala“ za prenoćište krupne stoke. To su drvene staje, pri zemlji potpođene, a tako isto i iznad glave. Na gornji pod ili tavan metne se uvijek sijena ili druge piće, koliko može stati. Pored košare nalazi se odmah i đubrenjak. Đubrenjak nije naričito pravljen, nego se naprosto na hrpu izbacuje đubar (đubre). Kod vrlo siromašnih porodica, štala i kuća su pod jednim krovom, samo pregrađene, ali katkad i bez  pregrade. U novije vrijeme pojedine kuće se prave od kamena i na strmini, pa se može naići na raspored gđe je štala ispod  kuće i ulaz je pravo sa zemlje sa niže strane, dok je ulaz u kuću sa gornje više strane. Ovaj način gradnje pruža toplije zimske dane i za ukućane i za marvu ispod.

Poneka kuća ima zasebnu stajicu za mlečar. Ali većinom je mlečar prigradak uz kuću te se naziva „mlječar“,  „ajat“,  „kamra“ (kamara). To je dosta mali prostor sa nekoliko klupa ili polica, gdje su smješteni sudi za vareniku i mlijeko, (zdjele, karlice, kablići i kobe) i za smok (kablići, kačice i mješine).

Veće porodice sa više bračnih parova imaju još i „zgrade“. To su omanje kućice, gdje jedan bračni par prenoćiva. Obično su i „zgrade“ kako i kuće po širini pregrađene, te imaju na jednu stranu sobu sa peći. Nekolike najjače porodice imaju po 3 do 4 takve zgrade. Vremenom, kad se braća podijele, te zgrade budu nekima bar za prvo vrijeme kuće.

Podalje od kuće za 50 ili još više metara nalazi se gumno (arman), a pokraj njega odmah pojata, gdje se spravlja slama, pića i pljeva. Pojata je oniska staja. Pri zemlji je od plota ili brvana. Ona ima obično dvoja vrata, donja i gornja. Kad se natrpa donji dio pojate slamom, onda se više donja vrata ne mogu otvarati, nego se ubacuje slama na gornja vrata. U pojati preko ljeta na slami i spavaju poneka čeljad, ponajviše djeca i neoženjeni momci.

Pokraj kuće, a ponekad i u kući nalazi se „trap“ za kumpjere (krompire). To je četvrtasta rupa, duboka jedan metar ili malo više. Ako je u kući, samo je pokriven daskama, da se ozgo može hodati. Ako je napolju, onda je pokriven daskama u obliku krovam, a povrh dasaka metne se slama ili bus.

Kuće su do nedavno pravljenje jedino od drveta. U novije vrijeme počeo se pomalo upotrijebljavati i kamen kako građa. Najrašireniji tip kuće je sada ovakav. Kuća se sada nalazi u strani, i dužinom je otišla uza stranu. S donju stranu, do polovine dužine ozidan je podrum od kamena,a  na gornjoj polovini zemlja je poravnata prema visini zida od podruma. Na takav temelj dolazi osijek od brvana sasječenih u obliku četvorougaonika. Brvna se dižu do visine 1,5 do 2 metra, a onda dođu do vjenčanice, rogovi i krov od šimle (bukova ili jelova daska). Na zid od podruma dođu grede i po njima pod od rezanih dasaka. Taj je pod ravan u visinu sa zemljom u gornjem dijelu kuće. I tako imamo pod jednim krovom dvoje: podrum (obično za polovinu dužine kuće) i pvrh njega veću kuću na svoj dužini. Kuća se obično dijeli na dvoje. Gornja pregrada zove se prosto „kuća“. Patos joj je od zemlje. Tu je ognjište i vatra. Iznad toga dijela nema nikakva tavana, nego sam krov. Nad ognjištem u vrhu krova ima jedan ili dva četvrtasta otvora za prolazak dima. Tu je badža. Svaka badža ima svoj poklopac, da se može i zatvoriti. Zatvara se dugačkom žijokom, koja se zove badženjača. Na donjoj strani kuće, iznad podruma, je soba. Ona ima dva drvena poda: donji i gornji. Zidovi su joj iznutra obično nabačeni malterom i okrečeni. U ovih kuća, pod kojima nema podruma donji pod u sobi obično nije od drveta nego od zemljanog naboja. Na sobnim duvarima ima bar jedan, katkad i 2-3 prozorčića, koji su redovno vrlo maleni, u razmjeru od 20-30 centimetara. Rijetku su kad veći. Na prozorskim oknima su okna sa staklom. U sobi je uvijek pokraj pregrade zamljana peć sa lončićima. Dim je izveden kratkim dimnjakom (od lima ili od zemlje) kroz pregradu do u kuću, a onda ide slobodno na badžu kao i dim sa ognjišta. U sobi je jedan ili više kreveta, gdje spavaju čeljad, osobito preko zime i pogdjekoji sanduk sa rubljem i drugom odjećom. U podrumu, koji je obično pod sobom, noćiva marva, ili se u jednom dijelu drži krompir i druge stvari koje ne podnose toplote. U kući je pored ognjišta s jedne ili s obe strane „perdo“, mala pregrada ne preko sve kuće nego za trećinu širine. Osim toga u kući su naćve, brašno, sudi za kuvanje, lonci, kotlovi, zdjele i žlice od drveta, vučje za vodu i kaca sa kupusom. Na kući su po jedna, češće dvoja vrata. Jedna obično izlaze u dvorište a druga u tor. Krovovi  su na kućama dosta visoki, da bi lakše spadao s njih snijeg i krovovi manje gnjili. Šimla se prikiva za žijoke ekserima. Za turske uprave malo je bilo eksera; tada su se krovom pokrivali dugim daskama preko kojih bi se pri šljemenu pružile i uvezale dugačke stožine, pa bi se na njih natrpalo dosta kamenja, da pritiskuje daske da ih ne bi vjetar razvalio. Kuće sa takvim krovovima zvale su se „portpanice“.

Isto tako za turske uprave nije kod kuća bilo ništa zidano, osim begovskih kula. Jedino zidana staja za turske uprave jest Kačareva pojata. No i nju su Turci htjeli razoriti sumnjičeći Kačare da to oni ziđu crkvu ili da prave tvrđavu. Prije, a još i sad u mnogoj kući napravi se u kome roglju mjesto i za koje grlo stoke: za kravu, konja itd. A gotovo redovno nalaze se u kući teoci, pošto moraju biti odvojeni od krupne marve, i zimi, i zbog toga da im u kući bude toplije.

Pored svake kuće ima manji ili veći vrt, koji se ovdje naziva bašča. U njemu se obično gaji crveni i bijeli luk, rotkva i kupus. To je jedino povrće ovdašnjeg svijeta. Pored toga u bašči ima i nekoliko stabala šljiva. Neke kuće imaju dosta velike šljivicke, sa 50-100 pa i više stabala.

Bogatije kuće sa poviše stoke ostave svake godine jednu njivu neuzoranu, pa na njoj preko ljeta noćiva stoka u pomoćnom toru, sastavljenu od više ljesa. Tor se svake sedmice pomiče i tako preko cijelog ljeta ugnoji,  „potori“ cijela njiva. Pored takvog tora ima mala drvena kolibica, koja se za torom prevlači i u kojoj spava čoban. Pokraj tora veže se po noći pas, te i on ima malu kolibicu, da se može zakloniti od kiše. Pas se svako jutro vodi kući gdje predani, a u veče opet ide toru.

Neke porodice, koje imaju svoje sjenokose na planini, na Rasoji ili u Međugorju, imaju tamo kolibe i torove. Tu natjeraju stoku obično polovinom avgusta, pošto se završi kosidba, te se stoka do snjegova izdržava pašom. Kad ovladaju snjegovi, onda se stoci daje sijeno, koje je tu ukošeno i sadjeveno blizu koliba. Tu stoka ostane do Đurđevdana. Ove kolibe imaju samo jače poridice i kod kolibe živi preko zime i stoku njeguje obično jedan bračni par iz te porodice.

Izvor: Petar Rađenović. Sela parohije Krnjeuša.
Ilustracija: Internet izvor.