Sutradan, poslije zbora, koji je krajem januara ili po četkom februara 1943. godine održan kod Novakovićevog gaja, stiglo nam je naređenje od Narodnooslobodilačkog odbora za pokret u zibjeg. Brzo smo se svrstavali u kolone na «utabanoj prtini. Nisam žalila ni za kućom, mi za stvarima, ni za imanjem koje je decenijama sticano. Zažalila sam što nisam sama i što ne mogu uzeti pušku u ruke, pa kao i ostali borci poći na front. Ovako, sapeta sa troje nejake djece, sa tovarom na leđima ,idem u nepoznato.
Išli smo oklinkom prema Jurjevića kućama. Kada smo prilazili kućama, gdje je bila smještena bolnica, naišla je grupa njemačkih aviona. Ne znam šta je bilo strašnije posmatrati: »štuke«, kako se sunovraćuju i pište, eksplozije bombi, ili crne kukaste krstove na repovima aviona. To što smo tog momenta posmatrali nije ličilo na rat, već na pravi užas. Kao okamenjeni stajali smo na sred prtine. Riječi niko nije izgovarao. I djeca su ćutke gledala. Kada su avioni nestali iza vrhova Trovare, kao izbezumljeni nastavili smo put prema Vranovini.
Oko bolnice mogli su se vidjeti razneseni dijelovi ljudskih tijela, na drveću ilsto tako. A šta se sve u srušenoj zgradi dešavalo, to ne znam. Čuli su se jauci ponovo izranjavanih ranjenika. Neko iz naše kolone trčao je da im pomogne da se izvuku iz ruševina. Avioni su ponovo nailazili. Naša vojska se povlačila. Čule su se eksplozije bombi iza naših leđa, puškaranje i štefctanje njemačkih »šaraca«. Neko je sa začelja stalno vikao da se ide brže. Često sam se okretala da vidim da li djeca idu za mnom. Kada smo i kako izašli na Vranovimu ni onda ne bih znala reći, a kamo li danas. Znam toliko da je u kući u koju sam ušla isa djecom bilo toliko naroda da nismo imali gdje ni (stajati. Sutradan, zbog bombardovanja, morali smo bježati u šumu. Djeca su plakala. A kako i neće kada su bila gladna, žedna, ozebla i mokra. Vatru nismo smjeli ložiti — da nas dim ne bi otkrio i avioni bombardovali.
Čega ise god prihvatiš sa svih strana viču »nemoj ,ne smije se«! Dva puna dana proveli smo u Plećaševom gaju, na ciči zimi. Zbjeg velik, naroda mnogo, šuma ogoljela, pa valjda i piloti iz aviona sve vide kao na dlanu. I uzalud se kriješ kada te vide. Rano u jutro krenuli smo dalje. Morali smo, jer su Nijemci bili blizu nas. A kuda idemo niko ne zna. Sigurno je da ne znaju nli oni ikoji izdajiu naređenja, već naređuju prema dobijenim vijestima o kretanju njemačkih vojnika.
Smilja, Mile Obradovića, leži u snijegu. Pored nje dva sinčića, šćućurena pod biljac, promuklo plaču. Zovem je da ustane, jer kolona ode. Ona se pridiže, ponovo sjeda i kosu sa glave čupa. Samo prije koji sat rodila je žensko dijete. Zamotala ga je u plahtu, razgrnula snijeg i stavila pod grm. — Ustaj, ženska glavo, evo Nijemaca, tu, ispod nas. Samo što nisu upali u zbjeg — vikali smo prolazeći pored nje. Ustala je. Zgrabila sinove i krenula za nama. Stenjala je pod teretom. Plakala je i okretala se. U grmu, u plahti umoitano i snijegom zamaskirano, ostalo je ono treće, novorođeno dijete.
Isto to uradila je i Stana Novakovićeva. I ona se prije vremena porodila. Ono novorođeno dijete je ostalo, jedno je nosila u naramku, jedno za ruku vodila, a jedno koljenima gurala pntinom ispred sebe.
I Cuka Mrđa ostavila je jedince, tek rođeno u zbjegu, kod Smoljane. Uradila je to pod pritiskom mase svijeta, da plač djeteta ne otkrije zbijeg. Pa i to svijet nikada nije do živio šta se tih dana događalo u našem zbjegu.
Negdje kod sela Vođenice, rečeno nam je da naš zbjeg ide u pećinu. Do pećine je vodila prtina. U svoj ovoj bijedi i mukama, vijest da idemo ,u pećinu unijela je nešto smireniju atmosferu u zbjeg. Tamo nas fašisti neće otkriti. Avioni nas neće bombardovati.
U pećini je toplije, jer nema snijega — otprilike smo tako komentarisali ovu vijest. Kolona se polako uvlačila u Vođeničku pećinu. Niko nas nije brojao ,ali su ljudi govorili da nas ima oko 500—600. Ja sam mislila da nas je više od hiljadu. U pećinu smo dugo ulazili. Kolona je bila nepregledna. A kada smo u pećini proveli nekoliko sati, nastao je takav žagor, plač djece, kuknjava i galama, da nas je jeza hvatala.
Uzalud su nam pojedinci skretali pažnju da će nas neprijatelj otkriti, da ćemo svi nastradati. Sirote žene šta sve nisu radile da smire i ukrote djecu koja nisu bila svjesna situacije u kojoj se nalaze. Najviše plača bilo je zbog vode. Vodu su tražila gotovo sva djeca. U pećini je nije bilo. Napolje nismo smjeli izlaziti jer bismo otkrili zbjeg. Kada se spustila noć njemačke prethodnice su ulazile u Iinđića dolinu u Vođenici. Kada smo za to čuli, obuzeo nas je neopisiv strah. Ali ko će to objasniti djeci koja plaču Zbog žeđi? Kada smo pokušali da ih spasavamo, dajući im da na prevaru piju mokraću, došlo je do teških momenata. Od plača, koga smo morali prigušivati stavljanjem marame na usta, neka djeca su dobijala fras. Nisam to mogla izdržati. Znajući da je pred pećinom snijeg vlažan, jer je duvao jugo, negdje pred zoru odgurnula sam djecu od sebe i sa loncem pojurila napolje. Kada sam izašla pred pe ćinu, pred kojom u granicama mog vidika nije bilo ni žive duše, bila sam preporođena. Čist vazduh i momentano oslobođenje od nove neizvjesnosti, a u prvom redu od straha da su nas Nijemci opkolili i samo što bombe ne ubacuju kroz ulazna vrata, u meni je pobudilo posebnu želju za životom.
To iščekivanje u pećini, u nesnosnoj gužvi, u tami i zadahu, kada će se i šta sa nama dogoditi, odjednom je u meni izazvalo čudna osjećanja koja nisam u stanju ni sebi, ni bilo kome objasniti. Zaboravila sam zašto sam izašla iz pećine. Sa loncem u ruci, zajedno sa Stanom Obradović, jurnula sam koliko me je snaga nosila prema zidu zvanom Carigrad. Ni na koga, čak ni na troje djece ostavljene u pećini nisam pomislila sve dok se nisam popela na Carigrad. Tek se tada u meni probudio roditeljski osjećaj odgovornosti prema djeci i njihovoj isudbini.
U snijegu smo prenoćili, svi u očajanju. Sa mnom su Stana, moja jetrva sa malim Perom, Smilja Brankova i još neke žene. Šćućurile smo se oko nečijeg lišnjaka iz koga smo mukom izvukle nekoliko lisnatih grana i stavile ih ispod isebe, na snijeg. Jecala sam i gušila ise u suzama nad sudbinom djece. A kako i ne bih kada je svuda oko nas treštalo. Izbjegao narod iz Vođenice, Brestovca i Vranovine svašta je pričao. Zane plaču, jer su gledale teške prizore ubijanja. Bježanjem, ko je mogao li imao sreće, izvukao je samo živu glavu.
Ni ovdje nismo mogli izdržati. Iz Smoljane smo pošli u Vođenicu. Neprijatelj je, kako su nam rekli, otišao dalje. Poubijao je gdje je šta uhvatio u zbjegovima, po šumi i u selima, svugdje gdje je koga zatekao — stare ljude, žene ,djecu. — Narode, bježite, sklanjajte se! Evo, došao je smak svijeta! Sve je gotovo! Zivu glavu niko izvući neće! — govorila nam je starija žena, sva raščupana i krvava, le žeći na sred prtine. Nisam je mogla slušati, jer sam očajavala za djecom. U hodu sam svašta sanjala. Priviđalo mi se da su na gomili poubijani, mnogi ljudi, zajedno sa mojom mamom i Marom, da djeca traže vode, da jauču od bolova. Sto puta sam zažalila što sa njima nisam ostala, pa neka i mene ubiju. Sta će mi život bez njih. Kuda sam sada pristala. Šta će mi Đukan reći kada se sutra vrati iz Prve krajiške? Negdje iznad Vođenice rekoše nam da sve ne ubijaju. Nismo vjerovali, ali nije se imalo kud, tim prije, što švapskih vojnika sada nema u Vođenici.
U Vodenici naiđosmo na prizore koji se ne mogu opisati. Kola kojima su se povlačile neke izbjeglice isprevrtana, stvari razbacane, mrtvi ljudi uokolo, žene i djeca oko kola i u kolima, krv na snijegu ,ljudska i životinjska. Pred kućom Miće Curgusa, mog strica ,iznad krečane, prepoznala sam tijelo starog Perice Novakovića iz Risovca, našeg prvog komšije iz djetinjstva. Ležao je sa trogodišnjim unučićem Jandrijom u naramku, dok je četvorogodišnjeg Dušana još uvijek držao za ruku, a malo dalje ležao je i mali Ljuibiša izrešetan mitraljezom. Kada je izdato naređenje da se povlačimo pred ofanzivom, Perica nije mogao sa ostalim Risovčaniima bježati u brda, u šumu. (Nije mogao da bježi, jer je bio star. Snaha Boja i dvoje djece — Smilja i Vujo — umrli isu još prije rata. Sin Mića nije se vratio iz aprilsfeog rata. Kažu da je zarobljen negdje na mađarskoj granici). Kod kuće je ostao Perica sa 7 Mićinih sinova: Nikicom, Sretom, blizancima Predragom i Nenadom, Dušanom, Ljubišom i Jandrijom. Potrpao je djecu u kola, na brzu ruku ubacio nekoliko biljaca, nešto za hranu i malo sijena za konje i krenuo prema Petrovcu. Ofanziva ga je stigla u Vođenici. Za vrijeme strijeljanja unučici su se razbježali. Zajedno sa djedom, stradali su onda najmlađi, koji se od njega nisu odvajali. Za sudbinu ostalih mališana nije se znalo, osim toliko da isu pobjegli ispred vojnika — zvijeri koji nisu imali milosti ni prema kome, pa ni prema sitnoj i bezazlenoj djeci.
Kuća mog strica Miće Curgusa bila je bombardovana. Prišla sam da vidim ima li koga u ruševinama. Pored dvoje male djece njegove kćeri Rose, ugledah Daru, dvogodišnju ćerku moje sestre Rose. Pala sam po njima i udarila u plač. Ko zna šta je bilo sa njihovim majkama u momentu upada vojnika u selo. Na putu za Vranovinu sreli smo dvije žene. One su nam ispričale kako je neprijateljska vojska ubila starog Trivuna Zavišu. Eno ga, ležao je pred kućom kuda smo prošle. Ima ih više, ali mi ih ne prepoznajemo. Ubijeni su i Markan Obradović, Nikola i Mika Kalemberi i mnogi drugi. Idući u koloni dugo sam razmišljala šta ću uraditi kada me obavijeste da su fašisti pronašli naše u pećini i da su uradili ono isto što sam vidjela u Vođenici.
Bila sam riješena na ono najgore, jer živjeti bez djece i svojih najbližih bilo bi gotovo nemoguće. Kada sam došla u kuću Pavelića i rekla u kakvoj sam situaciji, žene su me tješile. Odjednom negdje oko deset sati prije podne, pred kućom nastade metež i kuknjava: — Eto ih ,eto vojske, jadna nam majka, pogledajte kako kulja! —vikala je iz sveg glasa mlada žena. Svi smo pojurili napolje. Ali imamo šta vidjeti: to su bili naši ljudi, naš zbjeg kuljao je iz pećine. Kao bez glave jurnula sam im u susret. Prepoznala sam Maru i djecu još iz daleka. Niko sretniji od mene nije bio tog momenta. Suze su me oblile i zatvarale mi vidik. Trčala sam bez daha. Kada sam prišla na dvadesetak koraka koloni i vidjela svog četvorogodišnjeg sina Slavka u Marinom naručju, a Ivanku, Ljubišu li njenog Iliju u koloni ,iza nje, vrištala sam od radosti. Mara je stala, a potom nervozno uzviknula: — Ne trebaš nam! Svoju glavu spasavaš, a djecu ostavljaš na nemilost neprijateljskoj vojsci! Produžila je zaobilazeći me.
To je bio težak prekor koji je mogao biti izgovoren samo iz usta onog ko me je iz dna duše volio. Od tada, Mara mi je prirasla za srce kao najrođenija.
Autor i izvor: Draginja Obradović, Petrovac u NOB.
Pripremio: Bane Obradović