Početkom 1942. godine u Risovcu je formirana organizacija Antifašističkog fronta žena. Stana i Kosa Obradović, Jelka Karanović i ja bile smo članovi odbora iz zaseoka Cerovače, a u Odboru su bile i Stana Mandić, Bosiljka Sijan, Njegosava i Milica Novaković i još neke drugarice.
Za preidsjednicu smo izabrale Stanu Mandić. Sastanke smo najčešće održavale u kući Jandrije Brkljača u Risovcu. Naš sadržaj rada nije se mijenjao dugo vremena. Težište rada je bilo na pružanju pomoći frontu, kao na primjer: — organizacija i rad na prikupljanju dobrovoljnih priloga; — organizacija prihvata, smještaja i ishrane partizana: — organizacija šivenja i pletenja odjeće i obuće i — organizacija raznih drugih akcija i poslova, već prema tome kakvi su ise zahtjevi pred nas postavljali.
Zbog sloge koja je vladala u narodu, među ženama posebno, nije bilo zadatka, bez obzira na njegovu težinu, kojeg nismo uspješno riješile. Za naših petnaestak kuća u Cerovačama uvijek se znalo šta imaju i šta mogu dati i uraditi. Tu nismo griješili ili pretjerivali u zahtjevima. Kada su u proljeće i ljeto 1942. godine počele da se smještaju bolnice po Risovcu, naš Odbor je prihvatio velike obaveze. Nije bilo dana a da se nije neko pojavio sa određenim zahtjevima. Međutim, snabdijevanje bolnica bilo je naš stalni zadatak. Svakodnevno smo sakupljali mlijeko, sir, jaja, a dugo vremena, svako drugo jutro, ja sam nosila sakupljene priloge, najprije u bolnicu koja je bila smještena u Donjem Risovcu u kući Dmitra Ćulibrka, a kasnije u Risovačku školu.
Pored toga, sprovele smo organizaciju za pranje veša, posteljine i zavoja ranjenicima. Žene i omladinke iz Cerovače odlazile su svake druge nedjelje na obavljanje ovog posla. Takav je bio raspored i on je do kraja poštovan. Rublje smo ukuhavali u lukšiji i prali ga na potoku.
Bolnica u Risovačkoj školi bila je dobro organizovana. Imala je bolničarke koje su obavljale mnoge poslove. Svake nedjelje organizovale smo posjetu ranjenicima. Ranjenici su se uvijek radovali našem dolasku. To je bila neka vrsta zbora na kome smo igrali i pjevali, sve u cilju stvaranja vedrijeg raspoloženja među ranjenim drugovima.
Mjesni narođnooslobodilački odbor imao je u nama nezamjenjivu pomoć, pa smo valjda i zbog toga najviše bile angažovane na ovakvoj vrsti poslova. Pored toga, mi smo bile nosioci i svih kućnih, poljoprivrednih i drugih poslova, pa i onih koje su nekada izvršavali muškarci.
Sada muškaraca gotovo nije ni bilo u selu, osim onih najstarijih koji nisu bili u stanju da se brinu ni sami o sebi. Našoj organizaciji AF2 povjeren je težak i odgovoran posao. Dobar dio posla nosila je na svojim leđima i omladina, ženska u prvom redu. Omladinci, momci ,odlazili su po grupama, poslije obuke u omladinskoj četi, u brigade. Rijetka je bila kuća u kojoj je pred početak četvrte ofanzive ostala muška glava. Otuda se na žene i omladinke, koje nisu otišle na front, svalio sav teret raznih obaveza i poslova. Ništa nam nije bilo teško. Bile smo složne, vesele i uvijek orne za svaki posao.
Došla je četvrta neprijateljska ofanziva. Niko od nas nije bio svjestan kakve patnje ofanziva nosi sa sobom. Znali smo toliko da nam se sprema veliko zlo.
Bila je zima 1943. godine. Pod Novakovićevim gajem zakazan je zbor. Svi smo krenuli da čujemo šta će nam reći odbornici i vojska. Do tada su iz Podgrmeča dolazile svakakve vijesti. Već tih dana stizale su grupe naroda čak sa Banije, bježeći ispred ofanzive. Na zboru smo obaviješteni o teškoj situaciji koja će tek nastupiti za naš kraj. Neprijatelj je već stigao do Bosanske Krupe. Kao poplava ide i ka nama. Naša vojska brani svaku stopu slobodne teritorije. Moramo biti spremni na sve. Tako smo shvatili ono što su drugovi govorili. Banijcima treba pružiti pomoć, smještati ih po ku ćama ,i Obezibijediti im ishranu. Sve vrijednosti koje se mogu izvući iz kuća treba zakopati, sakriti. Evakuaciji risovačkiih bolnica morali smo odmah pristupiti. Narod mora biti spreman da svakog momenta krene u zbjegove prema Vranovini, Vođenici i Osječenici. Ovo nam je sve rečeno na Zboru. Tek što smo obavili dio poslova, neprijateljska avijacija započela je bombardovanje bolnica i sela. Ofanziva je stigla zajedno sa burom na Risovu gredu. Tamo kuda do tada nikada nije prošla neprijateljska noga za vrijeme ovog rata, prošle su ovog puta mnoge vojske, bez obzira na velilke žrtve i snažan otpor naših boraca. Izbezumljeni, napuštali smo svoja ognjišta i krenuli u nepoznato. Sa nama je krenula vlast, sve je krenulo u šume, u neizvjesnost. Za nama su tutnjali topovi.
Autor i izvor: Draginja Obradović, Petrovac u NOB.
Pripremio: Bane Obradović