Cijela teritorija bivše opštine Krnjeuše oslobođena je avgusta 1941. godine. Od tada, pa sve do februara 1943. godine, neprijatelj na tu teritoriju gotovo da nije kročio. Tek u IV ofanzivi mu je uspjelo da je okupira i privremeno uspostavi svoju vlast.
Odmah po oslobođenju te teritorije ,avgusta 1941. godine, osnovna partijska i sikojevska organizacija aktivno su pristupile organizaciji političkog, kulturno-prosvjetnog i zabavnog rada na terenu. Taj rad bio je vrlo intenzivan i raznovrstan, pa stoga vrijedi da se zabilježi ponešto od toga, a isto tako i neki ljudi, nosioci toga rađa. Već je piisano o tome da je u Krnjeuši, odmah poslije oslobođenja organizovana radna akcija za sabiranje ljetine i njeno izvlačenje u šumu. To je doprinijelo da se lakše i bolje organizuje četni logor, pripreme i uskladište rezerve hrane i drugo. Međutim, to što smo uradili tih prvih nedjelja poslije ustanka bilo je nedovoljno kada je riječ o brizi za front i cijelu teritoriju u ratu. Osim toga, dobijena je i direktiva od sreskog partijskog rukovodstva da se pristupi formiranju narodnooslobodilačkih odbora na slobodnoj teritoriji, koji bi na sebe preuzeli sve poslove nove, narodne vlasti, pa i brigu o frontu.
Sa tim se u Krnjeuši počelo u zimu, krajem 1941. godine. Održani su sastanci partijske i skojevske organizacije, a potom konferencije po selima, na kojima su birani odbornici. Pripremom i organizacijom ovog posla neposredno je rukovođio član Sreskog komiteta Partije i sekretar osnovne partijske organizacije u Krnjeuši Radivoj Rodić, koji je odmah poslije Okružne partijske konferencije u Lastvama otišao u Krnjeušku četu, koja se nalazila na fronitu kod Bosanskog Novog, radi «provođenja dobivenih direktiva u njoj.
U to vrijeme na našoj teritoriji se nalazio Štab Petrovačtkog bataljona, pa su se i članovi Štaba angažovali na održavanju izbornih konferencija na kojima su birani odbornici. Najviše su se na tim zadacima angažovali drugovi Slavtko Rodić, komandant Bataljona, i Vojo Kreco, sekretar Štaba. Oni su bili iskusniji politički radnici, pa su nam mogli mnogo pomoći u tom poslu. U isto vrijeme formirani su seoski i opštinski NOO. Opštinski odbor je formiran, koliko se sjećam, decembra 1941. godine. Sačinjavali su ga izabrani odbornici iz svih krnjeuških sela.
Na prvom zajedničkom sastanku za predsjednika Opštinskog odbora izabran je Milan Karanović, iz sela Krnjeuše. Na toj dužnosti Milan je ostao sve do kraja rata. Tada je bio čovjek četrdesetih godina, otac porodice, ugledni domaćin i rado viđen u društvu ljudi u tom kraju. Prije rata, sa ljudima našeg kraja, odlazio je u Srbiju, Slavoniju i ostale krajeve Jugoslavije, gdje je kao šumski radnik tražio posla. Svuda se isticao drugarstvom i prisnošću u kontaktu sa ljudima. Zato je njegov izbor za prvog predsjednika Opštinskog narodnooslobodilačkog odbora u Krnjeuši rado prihvaćen od svih ljudi na tom terenu.
Kad je izabran za predsjednika, bio je kandidat za člana Partije, a ubrzo zatim, početkom 1942. godine, primljen je za člana Partije. Pred ustanak, ustaše su mu ubile sina, omladinca, bez ikakvog razloga i povoda. Za sekretara Opštinskog odbora izabran je Đorđo Bjelić izisela Risovca. On je tada bio čovjek tridesetih godina, poluproleter, koji je dobar dio života prije rata proveo sa ostalim šumskim radnicima iz našeg kraja, radeći po planinama Srbije i Bosne. Poznavajući ga kao razboritog, društvenog i pravičnog čovjeka, birači su ga rado prihvatili za tu dužnost. Đorđo je upravo u to vrijeme bio primljen za člana Partije i prisustvovao je Okružnoj partijskoj konferenciji 3. januara 1942. godine u Lastvama.
Ostali odbornici birani su po istim kriterijumima, vodeći računa, u prvom redu, o njihovom političkom držanju i ugledu u narodu.
Sjedište Odbora bilo je u jednom zaseoku Krnjeuša, u kući Novakovića. To je bilo i središte cijele opštime. Osim toga, ta kuća se nalazila neposredno ispod sjedišta Komande četnog logora, kod Ivezica kuća, pa je i zbog toga bila pogodna za sjedište Opštinskog odbora. Kancelarija Odbora bila je stalno otvorena, pa i preko noći u njoj je stalno neko dežurao. Ovakav intenzitet rada bio je nužan zbog toga što je preko tog Odbora sve išlo što se radilo na toj teritoriji. ONOO je bio mjesto gdje su dolazili i sastajali se politički radnici sa terena. Tu su zakazivani i održavani partijski sastanci. Odbor je tu organizovao i svoju kuhinju. To je morao uraditi zbog permanentnog rada i što je na terenu uvijek bilo političkih radnika sa strane, kurira i drugih, pa im je trebalo obezbijediti ishranu.
Oni su već unaprijed znali da će im dolaskom u ONOO biti obezbijeđeno izvršenje zadatka zbog koga su došli, a osim toga, neće morati ići po kućama da sami obezbjeđuju smještaj i ishranu. Svi mi, koji smo radili tada na terenu, redovno smo dolazili u Odbor radi dogovora o zadacima koje treba izvršavati.
Djelokrug rada Opštinskog NOO bio je veoma širok. Zakona i propisa nije bilo, a često ni dovoljno jasnih stavova koji bi mu olakšali rad. Otuda su kolektivni rad i na rješavanju problema upravljanja i izvršavanja zadataka. Svi zahtjevi prema frontu stizali su najprije od Krnjeuške čete ,a kasnije od Štaba Bataljona, Štaba Odreda, od Sreskog NOO i Komande mjesta Bosanski Petrovac. Ti zahtjevi su se odnosili na sakupljanje dobrovoljnih priloga za ishranu (žita i drugih poljoprivrednih proizvoda i stoke), obezbjeđenje radne snage i zaprege zbog sabiranja ljetine, izvlačenje ratnog plijena, prenos ranjenika, izgradnja magacina i bolnica, snabdijevanje i održavanje bolnica prenos namirnica i slično. Česti zahtjevi stizali su za upućivanje grupa omladinaca za popunu novoformiranih jedinica, ili gubitaka u već postojećim jedinicama.
Opštinslki odbor pravio je razreze na seoske NOO i oni su vršili realizaciju većine ovih zahtjeva. Nekada su održavani i zborovi na kojima je ovo realizovano. Konferencije po zaseocima bile su gotovo jedina forma preko koje su svi zahtjevi ove vrste sprovođeni od strane seoskih NOO. Dobrovoljnost je posebno poštovana, a o pravičnosti svak je vodio računa. Partija, SKOJ, AF2, bili su nosioci aktivnosti i osnovni pokretači masa svih slojeva za ispunjenje obaveza prema frontu i zahtjeva vojne i civilne vlasti, što je posebno NOO omogućavalo uspješno sprovođenje svake akcije, bez obzira na njene dimenzije i karakter. Svoje zahtjeve i rješenja ONOO je sprovodio po istom metodu. A takvih zahtjeva bilo je naročito kada je riječ o zbrinjavanju porodica boraca i iznemoglih u obradi napuštenog zemljišta na terenu ONOO, kao i o drugim pitanjima toliko da se moralo raditi neprekidno.
Jedna nesrećna okolnost za ljude našeg kraja, pa i organe vlasti, bila je u tome što je mobilizacija koju je u aprilu 1941. godine izvršila bivša Jugoslavija, pored ljudi, obuhvatila i najbolju zaprežnu stoku, kako konjsku, tako i volovsku. Stoka je odvedena u neke jedinice bivše vojske koje su razoružane od Nijemaca, negdje oko Kostajnice i Bosanskog Novog. Stoka je tamo razgrabljena ili se razbježala, ili su je Nijemci uzeli sebi. To je umanjilo stočni fond, pa i sposobnost da se ispunjavaju velike obaveze koje su trajale tokom cijelog rata. Nije, dakle, teško shvatiti sa kakvim se sve teškoćama Odbor borio ikad je trebalo da se zaprege mobilišu za neke vojne ili bilo koje druge potrebe.
Međutim, Opštinski odbor je imao pregled čitave situacije. Tačno je znao kada i od koga treba tražiti zapregu za neke potrebe. Nije se itu radilo samo o tome da su zaprege bile potrebne za front. Bilo je neophodno da se obradi i zasije sva obradiva zemlja. Znamo da su mnoge porodice ostale bez ljudi, ne što zbog toga što su se nalazili u partizanima, a nešto zbog toga što su mnoge ljude pred ustanak poklale ustaše, a neki ljudi su odvedeni u zarobljeništvo.
ONOO je morao vaditi i određenu ekonomsku politiku. Moralo se nastojati ida ise sva zemlja obradi — da bismo imali Od čega živjeti i stalno davati hranu za partizansku vojsku. Opštinski NOO je morao da rješava i pojedine sporove, koji su se, normalno, pojavljivali među ljudima, bez obzira što je to bilo ratno vrijeme i što je takvih sporova bilo manje. Što je front bio dalje od Krnjeuše, to su se među ljude sve više vraćale »mirnodopske« brige. Zbog toga, za sve, čak i beznačajne sporove, ljudi su se obraćalinOdboru u koji su vjerovali i čija su rješenja poštovali. Odbor se i u rješavanju tih problema dobro snašao, koribalo raspraviti neki spor i donijeti punovažno rješenje. Odbor se i urješavanju tih problema dobro snašao, koristeći političke radnike, skojevce sa terena, kao i seoske odbornike, od kojih je formirao povremene komisije za rješavanje raznih pitanja. Sjećam se jedne od sjednica ONOO, održane u proljeće 1942. godine, na kojoj je rješavan spor oko gaženja izniklog žita. Ovce jednog seljaka iz sela Krnjeuše pogazile su žito jedne žene. Pored odbornika, sjednici smo prisustvovali Pero Vranješ, Ljubiša Ćurgus i ja. Milan Karanović, predsjednik Odbora, iznio je pritužbu žene. Odbornik Stojko Krčmar nije se složio u svemu sa njenom izjavom, pa je upao u diskusiju. Predsjedavajući ga je upozorio na parlamentarnost, jer će dobiti riječ. Stojko je ponovo napravio prekršaj, a ovaj ga je kaznio sa 10 dinara. To je Stojka raspalilo, izvadio je nov čanik, lupio njim o astal i uzviknuo: »Ja ću moje reći, a ti naplaćuj kako hoćeš!« Nije ovdje riječ o parama, za njih se i tako nije moglo ništa dobiti, kolilko o poštovanju demokratizma u toku rasprave na ovakvim sjednicama. Mada je u toku rata rijetko dolazilo do sklapanja brakova i priraštaja novorođenih, sve poslove oko registrovanja obavljao je ONOO.
Opštinski odbor je imao svoju Narodnu stražu, naoru žanu lovačkim puškama. Stražari su bili, uglavnom, na terenu i kontrolisali teritoriju — da ne bi neko nepoželjan došao na teren. Oni su imali velikog saradnika u narodu. Čim bi neko nešto zapazio sumnjivo, obavještavao bi odbore i stražare, koji su onda preduzimali sve što je bilo potrebno. Njih je ONOO (koristio i za druge poslove, gdje je trebala njegova intervencija. Svakako, Opštinski odbor je najbolje saradnike i pomoć u realizaciji svojih odluka i zahtjeva imao u seoskim odborima, u prvom redu u predsjednicima tih odbora.
Kada je riječ o aktivnosti Opštinskih odbora u Krnjeuši, neophodno je nekoliko riječi reći i o aktivnosti i zajedničkom radu Komande logora i Odbora. Logor je raspolagao magacinima i namirnicama, kao i prikupljenom odjećom i obućom za potrebe partizana. Snabdijevanje jedinica išlo je preko Komande partizanskog logora. Odbor i Komanda su se uzajamno dopunjavali u radu na izvršavanju tih zadataka. Ta saradnja nije ni mogla biti loša, s obzirom na to kakvi su ljudi i rukovodili logorom. Komandant četnog logora bio je tada Boško Stupar. Na tu dužnost poslat je iz Čete. Boško je bio predratni član Partije i posebno vrijedan i odgovoran čovjek. Bio je vrlo hralbar i omiljen borac u Četi. Bio je četrdesetih godina. Karakterna i stabilna ličnost, pogodan za saradnju, najbolje je odgovarao ovoj dužnosti u to vrijeme. Njegova dobrota i otvorenost prema drugovima, bilo mlađim ili starijima, izazivala je prisnost prema njemu, a iznad svega, poštovanje njegove ličnosti. Sa nama omladincima uvijek se rado sastajao i našao način da nam svojim iskustvom i savjetima pomogne. Imao je osobinu da ljudima na neki, njemu svojstven način, učini zadovoljstvo ili radost, ako ništa drugo, a ono svojim ljudskim i prisnim odnosom. To smo svi visoko cijenili. Boško je poslije toga bio na dužnosti u Komandi mjesta Bosanski Petrovac do početka 4. neprijateljske ofanzive. Razbolio se i umro od tifusa, u Jasiikovcu, sredinom 1943. godine. Sekretar logora bio je Mićo Mandić, iz sela Krnjeuše. Mićo je u Partiju primljen u prvoj polovini 1942. godine. On je održavao neposredni kontakt između Komande logora i Odbora, kao i sa skojevskom i partijskom organizacijom na terenu. Kao mlad (imao je Oko 25 godina), svu svoju energiju i polet unosio je u intenzivan politički rad na terenu. Za bilo kakvu potrebu, bez obzira na napore, kod Miće se nailazilo na odziv i puno razumijevanje. Sa te dužnosti ponovo je otišao u Krnjeušku četu u drugoj polovini 1942. godine, na dužnost zamjenika komesara. Poginuo je kao junak u borbi za oslobođenje Bihaća, krajem 1942. godine.
Seoski odbori u Krnjeuškoj opštini su takođe formirani u zimu 1941/42. godine. U svim selima i zaseocima izabrani su odbornici. U svakom selu postojao je odbor, koji je imao predsjednika. U ove odbore je obično birano 3—5 odbornika. To je zavisilo od toga koliko je selo imalo zaselaka, ili pak od njegove prostome veličine. Tako, na primjer, selo Krnjeuša, koje je imalo četiri velika zaseoika, biralo je dva seoska odbora. Sva naša sela su sa raštrkanim kućama ,ali se ipak izdvajaju pojedini zaseoci kao cjeline, pa smo nastojali da iz svakog zaseoka bude po jedan odbornik. Ljudi su, uz pomoć političkih radnika koji su vršili pripreme i organizovali održavanje izbornih konferencija, birali najbolje predstavnike za svoje odbornike, koji će moći da izvršavaju složene zadatke i obaveze koji su pred njiima stajali.
Tokom rata odbornici su se često mijenjali. Neki su odlazili u jedinice ,ili se zamjenjivali sa drugima. Zato je i nemoguće da ovdje iznosim imena svih odbornika. Uostalom, to bi bila duga lista. Zato ovdje iznosim samo imena predsjednika seoskih odbora ,jer se oni uglavnom nisu ni mijenjali, izuzev kada su neki od njih poginuli.
U selu Risovac, za prvog predsjednika izabran je Mile San trač – Brko. To je bio divan drug i čovjek. Vrlo odgovoran, vrijedan i predan svome zadatku. Uvijek raspoložen i oran za razgovor i šalu, pa i u najtežim situacijama. Kad god se dočepa gusala, volio je da uz njih otpjeva po koju staru narodnu, ili noviju borbenu pjesmu. Odli čno je sarađivao sa svim društvenim organizacijama u selu. Na dužnosti predsjednika ostao je čitavo vrijeme rata.
U selu Krnjeuši, formirana su dva odbora, za zaselak Zapoljak i zaselak Krnjeušu jedan odbor, za čijeg predsjednika je izabran Stojan Krčmar. To je bio vrijedan čovjek, agilan, uporan i uvijek tačan. Dugo je bio predsjednik, pa je stekao veliko iskustvo u radu, a i dobro je poznavao sve ljude na svojoj teritoriji.
U zaseocima Do i Selište, za predsjednika Odbora izabran je Nikola Radišić – Nita. On je već bio u godinama, ali vrlo pravičan, ozbiljan i vrijedan, pogodan za tu dužnost. Naročito je bio naklonjen omladini koja je uticala na to da bude izabran za predsjednika. Cijenio je rad i držanje omladine i stavljao im se na raspoloženje kada je god to trebalo. Uvijek se ponašao kao pravi domaćin na svom terenu. Iako je ibilo teško doći do duvana, kod Nite smo uvijek mogli naći da zapalimo, posebno mi omladinci, jer nas je potpuno razumijevao. On je i ostao na dužnosti predsjednika sve do 4. neprijateljske ofanzive, to jest do smrti.
U selu Lastve, za predsjednika Odbora izabran je Pero Mrđa. Tada je imao nešto više od 30 godina. Prije rata, dok je momkovao, prednjačio je u pjesmi, u narodu je bio popularan. listo tako, kao predsjednik, prednjačio je u izvršavanju zadataka. Imao je dobar autoritet i uživao punu podršku birača. Na dužnosti predsjednika ostao je sve do druge polovine 1943. godine, kada je poginuo.
U selu Vranovina, za prvog predsjednika izabran je Božo Jević. Božo, iako polupismen — samouk, velikom upornošću i zalaganjem, uspijevao je da savlada sve te škoće i probleme koje je imao na dužnosti predsjednika Odbora. U narodu je uživao puno povjerenje. Cijenili su ga ikao poštenog, privrženog NOP-u, vrlo pravičnog i upornog ma svakom poslu koga se prihvatio. Radio je sa uspjehom sve do smrti. Dok je Opštinski odbor imao svoju kancelariju i stalno mjesto boravka ,dotle su seoski odbori, iako su takođe imali kancelarije, bili u pravom smislu operativci na terenu. Oni su najveći broj zadataka izvršavali u pdkretu. Imali su odličan pregled situacije na svom terenu. Tačno su znali kada se i zašto treba kome domaćinstvu obratiti. Često su preko kmjeuških sela nailazile i veće partizanske jedinice koje je trebalo razmjestiti na konak i na hranu. Oni su tačno znali gdje i kod koga domaćinstva se koliko ljudi može poslati. Nekim su slali i čitave jedinice na smještaj. Tako, na primjer, Odbor iz Selišta, znao je da Simadamu Karanoviću pošalje i čitav vod, pa i više. Bez obzira na imovinske mogućnosti i tešku situaciju u pogledu ishrane, nikada se na našem terenu nije desio slučaj da je neka porodica odbila da primi bilo koga, koga im odbori pošalju. Nahranili su ga onim čime se tada raspolagalo, a kad je sa voljom dato, gost je uvijek bio zadovoljan.
Teritorija Krnjeuše, NOO, kao i druga rukovodstva na terenu, dva puta su se u toku NOR-a našli u dosta teškoj situaciji. Prvi put je to bilo početkom 1942. godine, kada su počela kolebanja kod nekih ljudi i Skretanje u pravcu četničkog pokreta. Tada se nekoliko bivših boraca iz Čete i sa terena odmetnulo u šumu na čelu sa Lasanom (Lazo Atilagić, smijenjeni komandir Kmjeuške čete). Oni su, na podmukao način, po noći, organizovali prepad na odbornike i stražare i razoružali ih. Uslijedila je brza akcija. Četa se tada nalazila kod Bosanskog Novog. Na našem terenu se tada nalazio drug Ljubiša Ćurguz, komandir Omladinske čete. On je nešto prije toga bio povučen iz Čete na teren radi pomoći u radu i političkoj aktivnosti. Odmah je na konju otišao u Četu i izvijestio o pojavi Lasanove grupe na terenu Krnjeuše. Uslijedio je dolazak Čete i njena akcija protiv izdajnika. Iste noći Pero Kolundžija i ja otišli smo u Štab bataljona, koji se nalazio u Marjanovića Dolu, i izvijestili Milana Zorića o situaciji. Uslijedila je akcija i sa ove strane. Tako je za kratko vrijeme likvidiran pokušaj infiltracije četnika u Krnjeuši. Drugi put, to je bio početak 4. neprijateljske ofanzive i novonastala situacija poslije ofanzive. Na određenim tačkama neprijatelj je zadržao dio svojih snaga. Pojavili su se i četnici.
Narod se vratio iz zbjegova, poslije velikih žrtava i masakra. Gotovo sva omladina i mlađe žene, sve je otišlo u razne partizanske jedinice. Neki odbornici su poginuli, umrli od bolesti ,ili otišli u partizane. Imovina je bila razvučena ,opljačkana, a djelimično i uništena. Sa omladinom otišli su skojevski aktivisti dio partijske organizacije. Bila je to zaista teška situacija, najteža koju je narod Krnjeuše doživio od kako je došlo do sloma stare Jugoslavije.
Vlast su konsolidovali preostali stari odbornici, a partijsko-politički radnici poznati iz ustanka, svi zajedno kompromitovani kod neprijatelja, stupili su u akciju. To je dovelo do toga da su neki od njih stradali od neprijatelja. Međutim, bez obzira na sve te okolnosti ,oni su morali da rade ,iako je njihovo djelovanje praktično bilo vrlo iteško, ako ne i nemoguće, jer su stalno bili pod prismotrom neprijatelja. Važno je ovdje napomenuti i jedan od velikih propusta partijskog rukovodstva na terenu. Radi se o tome da nas je slobodna teritorija dosta uspavala. Prosto su neki ljudi živjeli u ubjeđenju da ova teritorija nikada neće pasti neprijatelju u ruke. Da se o tome mislilo, na vrijeme bi se predvidjeli ljudi koji su bili nezapaženi i nekompromitovani, pa da oni, u slučaju gubitka slobodne teritorije, zamijene one koji su bili svakom poznati. U tom slučaju rad i zadaci bi se mogli i dalje nesmetano izvršavati. Ali, ostali su i dalje oni koji su i bili aktivni, pa su zboig toga bili izloženi opasnostima, ili onemogućeni da normalno rade. Zbog toga su kasnije kritikovani i kažnjavani, umjesto da budu na vrijeme sklonjeni u jedinice, ili na drugi teren.
Čudna je sudbina gotovo većine ovih pionira nove, revolucionarne narodne vlasti. Mnogi od njih nisu dočekali konačno oslobođenje zemlje, dok su neki od njih, od posljedica rata prerano umrli. Stoji, međutim, činjenica da su to bili borci koji su, utirući puteve nove narodne vlasti, svojim iskustvima doprinijeli njenoj, ne samo praktičnoj izgradnji i afirmaciji ,već i teoretskom uobličavanju. Oni su u toku cijelog rata nosili velik teret zadataka fronta i pozadine, ulažući krajnje napore i izlažući se velikim opasnostima i rizicima. Neki su zbog toga i na mukama položili svoje živote za pobjedu ideja koje su kao organi nove vlasti besprijekorno ostvarivali u praksi.
A kako je radila skojevska organizacija u tom periodu?
Već je poznato da je u Kirnjeuši, prije ustanika, postojala jedna skojevska grupa od 7 članova. Odmah poslije podizanja ustanka i stvaranja slobodne teritorije pristupilo se formiranju skojevskih grupa po selima. To je učinjeno već u avgustu 1941. godine. Samim tim što su po selima formirane skojevske grupe, grupa u okviru cijele krnjeuške opštine prestala je da postoji. Dva člana ove grupe (Slavko Rodić i Brane Polovina), strijeljani su od ustaša, dvojica su otišla u Četu (Mirko Karanović i Branko Kovačević), a trojica su ostala na terenu. Poslije Okružne konferencije održane u Lastvama, 3. januara 1943. godine, a prije odlaska u Četu, Radivoje Rodić je imenovao skojevsko rukovodstvo za Krnjeušu. Za sekretara je određen Pero Kolundžija, koji je bio ujedno odgovoran za organizaciju SKOJ-a u Krnjeuši, Đuro Milanović u Lastvama i Vranovini, a ja u Risovcu. Od Radivoja smo dobili zadatak da odmah izvršimo reorganizaciju. Nama to nije ni bilo teško da uradimo, jer smo dobro poznavali omladinu. Osim toga, još prije ustanka, po selima su postojale simpatizerske i čitalačke grupe, pa smo od njih formirali skojevske grupe, jasno proširujući ih omladincima i omladinkama koji su se do tada istakli u raznim akcijama i političkoj aktivnosti. Te prve Skojevske grupe, u prvom redu, trebalo je organizaciono i politički da se učvrste. Održane su konferencije i zborovi sa omladinom u cilju što masovnijeg okupljanja oko linije Partije u borbi protiv neprijatelja. Tada je vođena šira akcija pomoći frontu. Sakupljani su artikli ishrane, topla odjeća i obuća, jer je zima bila na pragu. Naša Četa se tada nalazila na Novskoj planini, pa joj je trebalo cbezbijediti snabdijevanje. Osim toga, nije se ni znalo dokle će borci tamo ostati. Isto tako ,ostalo je mnogo nezbrinutih porodica sa sitnom djecom i starcima, pa je i njima trebalo pružiti pomoć u ogrevu i drugom. I tu se omladinska organizacija potpuno amgažovala. Jasno, ona je bila i u najboljoj mogućnosti ,a i najbolje politički pripremljena da to uradi. Pošto je to bila slobodna teritorija, omladina je, osim naprijed navedenih zadataka, počela sa organizacijom političkih i zabavnih skupova koji su imali veliki značaj za okupljanje omladine i naroda, za njihovo političko informisanje, pa i kulturno uzdizanje i razonodu. Održavao se tu poneki politički govor, pa neki skeč, pjesma i igranka.
Za takve priredbe bila je najpogodnija Risovačka škola, koja je sačuvana u ustanku, a imala je veliku učionicu u kojoj su održavane priredbe u toku zime. Po drugim selima to su obično bile neke veće kuće, kao na primjer, u Krnjeuši kuća Stupareva.
Već početkom 1942. godine, u svim selima, pored skojevskih aktiva, formirane su omladinske organizacije NOSOBiH. To je bilo odlično rješenje, jer je tako bila obuhvaćena sva omladina. SKOJ je zaista bio dosta preuska organizacija da bi mogla obuhvatati tako velik broj mladih ikoji su željeli da budu organizovani.
U proljeće 1942. godine SKOJ preduzima mjere i formira pionirske organizacije i odrede. Zbog nedostatka kadra i opšteg poremećaja u životu, škole nisu radile, pa je i školsku djecu, i onu koja nisu ni išla u školu, trebalo obuhvatiti radom i organizacijom da bi se na njih mogao vršiti uticaj i što pravilniji odgoj. Po svim selima formirane su pionirske organizacije, a po zaseocima pionirski odredi. Odredi po zaseocima formirani su zbog toga što su se na taj način lakše okupljala djeca, jer su sela mnogo raštrkana. Interesantno je da smo pionire najlakše organizovali. Kada je pokrenuta ta inicijativa ,oni su sami oformili odrede i izabrali rukovodstva. Pravili su drvene puške i svi se »naoružali«. Vrlo često su se sastajali pod rukovodstvom zaduženih skojevaca i dogovarali se šta treba da rade. Ako je bilo potrebno da se pomogne nekoj porodici u nečemu što su oni mogli uraditi, oni su to vrlo rado učinili. Sjećam se, u proljeće 1942. godine, pionirski odredi su masovno odlazili na livade da ih krče od kamenja i drveća. To su radili po svim livadama bez obzira kome su one pripadale. To su radili tako organizovano da je bila prava milina posmatrati ih. Pionirske organizacije bile su velika pomoć SKOJ-u i omladini, a isto tako i odborima. Interesantno je sjetiti se kako su budno motrili ma našu slobodnu teritoriju — da ne bi neko nepoznat prošao. Ako se neko takav pojavio, oni su ga odmah smatrali nepoželjnim i sumnjivim. Obično su išli u većim grupama. Kad bi naišao neki nepoznat čovjek, ili kurir, oni su ga legitimisali. Ako pokaže partizansku propusnicu, onda je sve u redu. Ali, ako se usprotivi i pokaže se grub prema njima, napadali bi na njega kao osice sve dok ga ne bi dotjerali do prve terenske straže ili do odbora. Partijska organizacija i skojevski aktivi organizovali su u početku 1942. godine analfabetske tečajeve zaopismenjavanje ne samo za odrasle, već i za pionire. Imali su u tome ogromne noteškoće, jer nije bilo ni papira ni olovaka. To se nije moglo nigdje nabaviti. Ako bi im neko, od nekud, slučajno donio nešto papira i neku olovku, to bi bilo pravo slavlje za njih. Ipak su se nekako snalazili, pa im je i taj posao dobro napredovao.
Krajem avgusta 1942. godine, hrvatske partizanske jedinice oslobodile su preko 700 pionira sa Kozare, Korduna i Banije, koji su bili zatočeni u ustaškom logoru u Jastrebarskom. Poslije izvjesnog vremena, jedna četa tih pionira došla je i na naš teren radi oporavka. Naši pioniri su ise oko njih svesrdno angažovali ,srdačno ih primili i pokazali se prema njima pravi drugovi. Brzo su se upoznali i združili. Pošto se omladinska organizacija snažno razvila i na sebe preuzela niz odgovornih zadataka, ukazala se potreba da se već sredinom 1942. godine u opštini oformi jedno jače omladinsko rukovodstvo, koje bi moglo bolje i organizovanije rukovoditi svim aktivnostima. Tada je Sreski komitet SKOJ-a, u svim optšinama, oformio jača omladinska rukovodstva.
To je učinjeno i u Krnjeuši. U Opštinski komitet SKOJ-a u Krnjeuši, izabrani su: Smiljka Rodić, Savica Kovačević, Mira Brkljač, Drago Mrda, Dušan Kačar, Jovo Karanović i Jovo Novaković. To su bih najstariji i vrlo iškusni članovi SKOJ-a. Već od samog početka uspješno su rukovodili SKOJ-em i omladinom, pogotovo ako se ima u vidu da je ta godina bila pro žeta izuzetnim angažovanjem omladine i raznovrsnim aktivnostima na terenu ove opštine i šire. Smiljka je još u drugoj polovini 1941. godine, kao petnaestogodišnja djevojčica, učenica gimnazije, primljena za člana SKOJ-a. To je i zaslužila svojim revolucionarnim držanjem i političkom aktivnošću. U stvari, nastavila je da ide stopama svoje starije braće Slavka i Radivoja. Njihova prerana pogibija, dok su radili na zadacima Partije, uporno i istrajno, nije pokolebala njenu riješenost da istraje na istim ciljevima i zadacima. Bila je uporna. Smjelo se hvatala u koštac sa problemima i rješavala ih sa uspjehom. Njena aktivnost je dovela do toga da je već početkom 1943. godine postala član Sreskog komiteta SKOJ-a. Savka, kao sedamnaestogodišnja seoska djevojka, takođe je već 1941. godine, u selu Lastve, primljena za člana SKOJ-a. Njen brat Branko, jedan od najboljih skojevaca krnjeuškog aktiva, poginuo je zajedno sa Radivojem, januara 1942. godine. Savka je bila svjesna toga da će samo aktivan rad i borba protiv neprijatelja biti najbolja satisfakcija za izgubljenim bratom. Isticala se aktivnošću u skojevskoj organizaciji, u narodu i svagdje gdje je izvršavala zadatke. U organizaciji je uživala veliki autoritet. Zbog svega toga, bila je izabrana sa sekretara skojevskog aktiva u Lastvama, a u toku 1942. godine prisustvovala je na nekoliko sreskih i okružnih konferencija SKOJ-a i omladine. Početkom 4. neprijateljske ofanzive otišla je u borbene jedinice, gdje je ostala do kraja rata.
Mira je kao štamparska radnica u Novom Sadu ioš prije rata pripadala naprednom omladinskom pokretu. Poslije okupacije Jugoslavije pobjegla je u Risovac ispred terora Hortijevih fašista. Odmah se uključila u aktivan rad i u drugoj polovini 1941. godine postala je član SKOJ-a. Aktivno je radila na okupljanju omladine, kao i na nizu drugih zadataka na kojima se afirmisala kao sposoban i uporan realizator. Njene karakterne osobine, otvorenost, pristupačnost i radni kvaliteti, omogućili su joj da zadobije povjerenje i simpatije mladih, a time i takav autoritet da je mogla uspješno rukovoditi. Dolaskom Vrhovnog štaba u Bosansku krajinu, Mira je raspoređena u štampariju koja se nalazila u Drimiću, a pred 4. neprijateljsku of anzi vu stupila je u Prateći bataljon Vrhovnog štaba u kome je ostala sve do kraja rata. I ostali članovi Komiteta, predstavljali su naiaktivniji dio starijih skojevaca iz Krnjeuše.
Novo omladinsko rukovodstvo Krnjeuše uspjelo je tokom 1942. godine organizovati niz radnih akcija, skupova, zborova, konferencija i mitinga. Uspješno je radilo i na okupljanju omladine i naroda i slanju po smjenama na berbu ljetine u Ključkoj i Sanličkoj dolini. Prilikom odlaska omladine na radne akcije, s njom su išli i članovi Komiteta, jer je tamo, pored fizičkog rada, trebalo organizovati i intenzivan politički i kulturni život. Međutim, svim tim formama rada na terenu nisu bili dovoljno iskoirišćeni omladinci. Naša Četa se tada nalazila van teritorije naše opštine. U Četi nije bilo toliko oružja da bi se naoružali svi omladinci sa našeg terena. Zbog toga, kao i zbog potreba da budu spremni i obučeni u rukovanju oružjem, početkom 1942. godine u Kmjeuši je formirana Omladinska četa. U to vrijeme, kada je trebalo da se oformi Četa, na teren je povučen iz Krnjeuške partizanske čete drug Ljubiša Ćurgus. On nam je ujedno dobro došao da ojača rad na terenu, a i da preuzme na sebe formiranje Čete i Obučavanje omladinaca. On je to i mogao najbolje da učini, s obzirom na njegovo vojno i političko iskustvo. Kad je Četa oformljena, Ljubiša je postavljen za komandira Čete, Četa se redovno sastajala za izvođenje obuke i vježbi u rukovanju oružjem. Pored toga, sa omladincima u Četi je sprovođen i politički rad. Bila je to dobro organizovana i sa najboljim omladincima popunjena jedinica.
U toku 1942. godine svi su otišli u naše novoformirane brigade — u 1. krajišku, 3. krajišku, 3. sandžačku i neke druge jedinice. Kad je u maju 1942. godine oslobođen Petrovac., komandir Čete Ljubiša otišao je za komandanta mjesta. Ali, Četa se već bila uhodala tako da je i dalje sa uspjehom nastavila da radi sa novom popunom. Pored naprijed navedenih aktivnosti i formii djelovanja omladine, treba napomenuti i brigu koju je ona poklanjala ranjenim partizanima. U 1942. godini, u šumi u selu Lastve, napravljena je velika bolnica u kojoj su se liječili partizanski ranjenici. Pored ove, jedna manja bolnica se nalazila u selu Risovac, u Guskarici, a kasnije i u Risovačkoj školi. Snabdijevanje i njegovanje ranjenika i ostale poslove oko njihovog zbrinjavanja, pored AFŽ-a. vršile su pretežno omladinke.
Autor i izvor: Nikica Novaković, Petrovac u NOB.
Pripremio: Bane Obradović