Poslije višednevne opsade, partizani su 9. avgusta 1941. godine oslobodili Kmjeušu. Zadobijeni plijen, prije svega, puške i municija, ojačali su snage ustanika u toj mjeri da se odmah moglo prići popuni i učvršćenju odreda.
Oslobođenje Krnjeuše bilo je od izvanrednog značaja za sva okolna sela. Zbog likvidacije ustaškog uporišta, tu u neposrednoj blizini, narod se prosto preporodio. Svaljen mu je s leđa teret kojeg više nije mogao ni fizički, niti psihički podnijeti. To raspoloženje teško je dočarati onome ko ga nije doživio. Ali, oslobođenjem Krnjeuše rat nije bio završen, za nas je tek započeo. Odmah smo se našli pred nizom problema o kojima čak ni dan prije ovog događaja nismo ni razmišljali. Srušena je ustaška vlast. Našu, novu vlast, njene organe, nismo imali.

Narod se razišao kućama. Neko je iz napuštene čaršije i sa napuštenih imanja uzgred ponio po koju sitnicu. Trebalo je to sprečavati. U tome smo i uspjeli, ali ne baš tako organizovano. Obrađeno zemljište, stočni fond i drugo na napuštenim imanjima, ostalo je tako reći na ničijoj zemlji. Naoružani ustanici morali su da se organizuju i da budu spremni za odbijanje napada i intervencija iz glavnih, većih ustaških garnizona, koji su nas okruživali. Zato se oni i nisu mogli baviti ovim, da tako kažem, pozadinskim poslovima. Dakle, po oslobođenju Krnjeuše, partijska i skojevska organizacija, kao najsvjesniji i najorganizovaniji faktor, morala je brzo preći u akciju, morala je iznaći odgovarajuća rješenja i pogodnu organizaciju u smislu započinjanja organizovanog života i rada na oslobođenom području.

Sjećam se da nam je odmah najvažniji zadatak bio da zaštitimo hrvatske porodice. Odmah je u Risovcu kod škole organizovan logor za prihvat. Za one koji su željeli da idu na neprijateljsku teritoriju, određeni su sprovodnici koji su ih odveli za Bihać. Izvjestan broj porodica i pojedinaca, koji su inače imali dobro držanje, a ispoljili želju da ostanu kod poznanika, razmjestili su se po selima. Uporedo s tim, kod Risovačke škole oformljen je odred sa tri voda: Krnjeuški, Risovački i vod Lastve Vranovina. Za komandira je izabran Lazo Atlagić. Najprije kod kuće Ivezića na brdima, a potom i kod kuća Jurjevića u Lastvama, oformljeni su vojni logori u kojima je uskladišten plijen, čuvana zaplijenjena stoka, poljoprivredni pribor i organizovana ishrana i smještaj boraca.
Ljetina na napuštenim imanjima je već bila prispjela za ubiranje. Osim toga, ta godina je bila izuzetno rodna. Pošto su logori već bili oformljeni, prišli smo izgradnji magacina za branu, odjeću i obuću. Zato je bilo nužno da se sabrana ljetina uskladišti i na taj način stvori potrebna rezerva za snabdijevanje partizana.
U tu svrhu u Kmjeuši je formirana radna četa, koja je imala zadatak da sabere ljetinu. Bilo je to sredinom avgusta 1941. godine. Najaktivniji u tome bili su skojevci sa cijele teritorije Krnjeuše. Znalo se da se to mora brzo uraditi, jer je neprijatelj pokušavao da na slobodnu teritoriju prodre i od Petrovca i od Bosanske Krupe. Osim toga, gdje god je mogao da dostigne, on je palio stogove sa žitom i uništavao sve do čega je dopro. Trebalo je, znači, oteti od njega sve što se može.
Radnu četu sačinjavali su omladinci i žene kao žeteoci, odrasli muškarci za kosidbu i goniči zaprega. Odmah je organizovana i vršidba, a žito je izvlačeno u šumu. Radilo se i danju i noću da bi se spasilo što više ljetine. Bilo je milina posmatrati kako u tu akciju omladina unosi sav svoj polet i žar, a stariji ljudi svoje iskustvo i savjete. Milina je bila posmatrati uzorne i vrijedne domaćine kao što su bili: Stojko Krčmar, Ilija Škrbić, Jovo Bjelić i mnogi dragi, kako sa omladinom bez predaha učestvuju u prvoj dobrovoljnoj ali dobro organizovanoj radnoj akciji.
Majstori, a takvih je bilo dosta u kmjeuškim selima, su na brzinu pravili magacine i u njih sklanjali dopremljeno žito. Odmah poslije ove, organizovane su i manje akcije za sabiranje ljetine onim porodicama čiji su se članovi nailazili na frontu ili su stradali od ustaškog terora. Kasnije su ovakve kolektivne, dobrovoljne akcije, postale redovna pojava bilo u kom poslu vezanom za potrebe fronta. Osim sakupljanja ljetine vodilo se računa i o ostalim potrebama. Pri logoru je formiran stočni fond. Obezbijeđeni su čobani, koji su smatrani sastavnim dijelom čete. U logorima je pripremana zimnica (sušenje mesa, kiseljenje kupusa itd.)

Od kakve su koristi bile ovako organizovane radne akcije, posebno na pripremama rezervi hrane, pokazalo se već u toku jeseni, a posebno u toku zime. Prije svega, bili su stvoreni veoma povoljni uslovi za četu, za njeno okupljanje, predah i ishranu. Odatle je poput prave vojne jedinice mogla krenuti u dalje akcije. Zatim, tu je sakupljena odjeća i obuća koja je slana borcima na položaje. Tu je bio smješten i Štab Petrovačkog bataljona tokom cijele zime 1941/42. god. Pored toga, u tim logorima su održani mnogi značajni sastanci i konferencije tokom zime, jer su za to postojali svi potrebni uslovi. Mislim da je to u ono vrijeme bila velika Stvar. U svako vrijeme imali smo pogodno mjesto gdje se mogao održati neki važan kurs, sastanak ili šira konferencija.
Tako smo uvijek u toku zime bih obezbijedeni u toplim prostorijama za rad, imali smo ishranu i odmor. Takvi uslovi su omogućili da se u logoru održi Okružna partijska konferencija januara 1942. godine, kojoj je prisustvovao i drug Đuro Pucar. U logoru je održan i dvomjesečni kurs za omladinske rukovodioce koji su pozvani sa terena i iz vojnih jedinica. Kurs je oformio Okružni komitet KPJ, a njime je rukovodio inženjer Mile Ljubičić-Meho. Pod kraj 1941. godine, izvršeni su izbori organa nove narodne vlasti — NOO. Veliki dio poslova, kojima su se do tada bavile partijske i skojevska organizacija, kao i četa, preneseni su u nadležnost seoskih i opštinskih narodnooslobodilačkih odbora.

Autor i Izvor: Nikica Novakovć, Petrovac u NOB
Pripremio: Bane Obradović