14. Zauzimanje Krnjeuše uz podršku topa

Poslije kapitulacije bivše j ugoslovenske vojske vlast u Knjeuši preuzele su ustaše i nekoliko žandanma. Stožernik opštine bio je trgovac Ivan Dudek, a njegov pomoćnik Ivica Pavičić. Ustaša je bilo oiko osamnaest,  a pored njih i dosta naoružanih civila. Najistaknutiji među njima bili su po zlu poznati Josan Tomičić, Perica Katalinić, Dane Jurjević i drugi. Od vojske je bila jedna grupa od oko 40 domobrana koja je, pored pušaka imala i 3 puškomitraljeza.  Artiljerije nije bilo u Krnjeuši.

Stare Jugoslavije razjedane  dugo ekonomskim, dru­ štvenim i nacionalnim problemima više nije bilo. Okupirana je silom njemačkog oružja. Na tlu Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srema proglašena je takozvana »-Nezavisna Država Hrvatska« (NDH). Ustaše su došle na vlast. Narod o njima nije mnogo znao. Sredinom maja 1941. godine čujemo da su ustaše i žandarmi bez ikakve krivice otjerali u zatvor Nikolu Obradovića, Milkana i Bogdana Jokića. Dva dana poslije toga čuli smo da su ustaše Josan Tomičić i Perica Katalinić, sa još nekim ustašama, otjerali zatvorenike na Risovu gredu u planinu Grmeč. Tamo su ih tukli, zatim vezali žicom i bacili žive u pećinu koja je veoma duboka. Niko od bačenih nije ostao živ. Jedino je Bogdan Jokić, dobro isprebijan, pušten kući. Neki seljaci su čuli jauke, dozivan je u pomoć. Jezive pri­ če kružile su o ovom prvom zločinu ustaša nad nevinim ljudima.
Narodu je brzo postalo jasno ko su ustaški zlikovci i šta oni hoće. Još se uzbuđenje nije ni stišalo, kad 16 početkom juna ustaše počeše užurbano da zatvaraju starije, ugledne ljude. Po svim selima na području Krnjeuše hajka protiv nevinih ljudi trajala je oko dva mjeseca. Zatvoreno je 96 ljudi sa ovog područja. Među zatvorenim taocima, kako su ustaše nazivali pohvatane ljude, nalazili su se predsjednik opštine Boško Karanović, zatim, Stojan Stupar, Milan Zorić, Damjan Radišić, Jovo Ka­čar, Sava Karanović i drugi.
Zatvor je bio u zgradi Stojana Zorića, gdje je bila i škola. Radi obezbjeđenja i spre­ čavanja eventualnog bjekstva, ustaše su oko škole postavili stražu. Narod je bio uplašen. Sredinom jula jednog jutra, nedaleko od Krnjeuše, zaustavi me ustaški vojni referent  Mile Ivaniš i reče:
— Čuo sam da taoci neće ići za Njemačku, već će 15. jula svi biti negdje prebačeni kamionima, tamo strijeljani i bačeni u pećinu. Rekao mi je da o tome kako god znam, obavijestim zatvorenike. Ovo me je iznenadilo. Odmah sam se vratio kući. Svom ocu sam ispričao sve kako mi je rekao Mile Ivaniš. Otac je bio zabrinut, ćutao je razmišljajući o ovoj vijesti koju sam mu prenio. Odjednom, kao da se trže iza sna okrenu se prema meni i reče:
— Slušaj Joja, treba nekako da to javiš zatvorenim ljudima… Oko šest sati popodne već sam bio u Krnjeuši pred školom u kojoj su bili zatvoreni taoci. Na istočnoj strani zgrade na straži  je bio ustaša Pero Katalinić. Prišao sam mu i zamolio ga da zovne Damjana Radišića da bih mu predao hranu koju je poslala njegova majka. Pero je odmah pozvao Damjana i ja sam mu dao hranu i sve doslovno ispričao kako mi je rekao Mile Ivaniš. Damjan se vratio u zatvor i saopštio ljudima žive vijesti. Kako su reagovali ne znam. Međutim, sutradan rano iz Bihaća su došla četiri kamiona. Ustaše su sve taoce žicom povezali, potovarili na kamione i odvezli ih prema Kulen-Vakufu. O njima se više ništa nije znalo. Poslije završetka rata neki mještani iz Donjeg Lapca su pričali da su neki taoci iz Krnjeuše postrijeljani, neki zaklani i bačeni u pećinu koja se nalazi blizu okuke puta udaljene oko šest kilometara od Donjeg Lapca. U istu pećinu ustaše su kasnije bacali sve strijeljane iz te okoline.

Poslije ovog događaja ustaški zlikovci postali su krvoločniji. Služili su se i raznim zamkama. Tako na primjer, da bi prikupili mladiće iz kmjeuških sela pozivali su ih »na kuluk«. Na putu Krnjeuša—Bihać, u toj akciji, uspjeli su da prikupe oko 70 mladića iz naše opštine. Ali čim su se kamioni pojavili, svi mladići su se razbježali. Usta­ ša Jure Balen, rukovodilac radova, iznenađen i zapanjen odjedared je ostao sam na putu. Plan zločinaca ovog puta ostao je neostvaren, a mi smo stekli još jedno bogato iskustvo. Poslije ove akcije ustaše su jednog dana pozvali mladiće u planinu Grmeč navodno na ljuštenje kore sa drveća, kao i uređenje neikih zapuštenih parcela. Prikupilo se nas 65 ljudi. Ljuštili smo koru, sjekli granje i to sve slagali na gomile. Dok smo mi to radili, grupa usta­ ša se lagano kroz šumu privlačila ka radilištu. Najednom, neko je povikao: »Ustaše!« Šuma odjeknu, a pod nogama mladića zapuca granje. Razbježali smo se kuda je ko znao. Za nama zaštekta mitraljez i zapucaše puške. To je bio revolt ustaša zbog toga što nas nisu mogli da pohvataju na okupu žive. Nisu uspjeli nikog da ubiju. To je bila posljednja akcija na koju su ustaše uspjele da okupe toliku grupu ljudi. Poslije ovog slučaja, nilko više nije reagovao na pozive. Dakle ustaški stožernik Ivan Dudek i njegov pomoćnik Perica Pavičić htjeli su na lukav način da prikupe mladiće iz sela, da ih pohvataju i, razumije se, postrijeljaju. Međutim, osjećali smo da ustaše pripremaju zamke, pa smo bili nepovjerljivi i oprezni.

Kada je Komunistička partija uputila poziv na ustanak, konkretnije, kada smo masovno krenuli na blokadu ustaša u Krnjeuši, narodu našeg kraja je laknulo. Vidio je put kojim jedino može i treba ići i vjerovao da će pobijediti. članovi KPJ Radivoje Rođić, Pero Vranješ, Boško Stupar i ostali drugovi, počeli su da organizuju goloruki narod Kmjeuše za borbu protiv okupatora i doma­ ćih izdajnika. U pružanju otpora nasilju i u stvaranju svoje narodne vojske, ljudi su vidjeli mogućnost da se zaštite. Rasla je svijest o neophodnosti organizovanja oru­žanog otpora koji jedino može dovesti do pobjede.

Tridesetog jula 1941. godine Risovački, Kmjeuški i Vranovski vod, koji su ubrzo činili Krnjeušku četu, su zaposjeli položaje oko ustaškog garnizona u Krnjeuši. Omladinci su odmah isjekli stubove i žice i ustašama prekinuli svaku vezu sa Petrovcem, Krupom i Bihaćem. Prekopali su sve komunikacije koje su vodile prema ustaškom logoru. Sječeno je debelo drveće na Risovoj gredi i stavljano na puteve, tako da je sve do pred kraj avgusta bio onemogućen saobraćaj i svaka intervencija neprijatelja, posebno od Bos. Krupe. Ustanici su se uporno i nesebično borili i držali ustaše i domobrane u obruču. Ustaše, žandarmi i domobrani su pokušavali da se probiju u Okolna sela radi pljačke i hapšenja nevinih ljudi, žena i djece, ali im to nije polazilo za rukom. Čarke i manje borbe, vođene su danju i noću.
Od cementa, cijevi i korde, naši borci su pravili neku vrstu bombi, stavljali ih u točkove od kola ili u neke okrugle predmete od drveta i otiskivali ih u ustaške rovove pod Bećenicom ispod Kmjeuše. Bombe bi tamo eksplodirale i stvarale paniku. Dok smo se mi u nedostatku naoružanja dovijali na razne načine, imitirali artiljerijsku vatru dinamitom da bi držali ustaše u stalnom strahu i nedoumici, iz ustaškog logora Vrtoče, krenula je 4. avgusta ujutro jedna kompletna satnija ustaša prema Bihaću. Vrtočki ustanici primijetili su kolonu i odmah su napravili zasjede.
Satniju su dočekali jakom vatrom i odmah prešli na juriš. Juriš je bio snažan. Domobrani su počeli da uzmiču, ostavljajući iza sebe 2 mrtva vojnika, 6 ranjenih i 10 ubijenih konja. Ustanici su tada došli do više pušaka i puščane municije.
U borbi su zaplijenili i prvi top-haubicu. Radost je bila velika. Haubica je bila potpuno ispravna. Zarobljene su i 32 granate. Sa 4 ranjena domobranska konja, partizani su izvukli top na Mali Vagančić. Top su vukli konji, ali još više su ga gurali borci. Jedan sat poslije tog događaja stigao sam kod Vrtočana. Kod topa sam našao Javu Vušku, Milana Atlagića, Milana Vukšu i još nekoliko drugova. Odmarali su se. Bili su zadovoljni i ponosni uspjehom koga su postigli u borbi. Uzvici i kliktanje partizana, golorukog naroda i omladine, miješali su se u jurišu sa snažnim eksplozijama topovskih grana.
Munjevitom brzinom zauzeto je ustaško uporište u Krnjeuši. Uhvaćeni su stožernik Ivan Dudek i njegov pomoćnik Ivica Paivičić, ustaša Perica Katalinić i još neki krvoloci koji su na licu mjesta strijeljani za zločine vršene mjesecima nad nevinim, golorukim stanovništvom. U borbi je poginulo 14 domobrana, a zaplijenjeno oko 30 pušaka, 2 puškom i tralj eza i 5.000 puščanih metaka. Mane Rokvić je odnio puškomitraljeze i naoružao svoju četu. Ostalo naoružanje su uzele Krnjeuška i Vrtočka četa. Zaplijenjeno je i dosta vojničke spreme, koju su uzeli partizani, dok je ostali plijen razdijeljen narodu. Zaplijenjena stoka i hrana odmah je evakuisana u šumu. Partizani su tada prvi put osnovali svoje logore i ratne magacine. Da se ustaše ne bi ponovo vraćale i stvarale garnizon, Krnjeuša je zapaljena. Ostali su samo crni zidovi izgorjelih kuća, kao tužan spomenik na teška vremena minulog rata.

Neposredno poslije oslobođenja Krnjeuše, u naš partizanski logor na Brda došli su Slaviko Rodić i Nikola Karanović. Slavko nam je održao govor o značaju ustanka i Krnjeuškoj četi čestitao na uspjehu. Pod rukovodstvom članova KPJ i SKOJ-a tih dana su po selima organizovane konferencije na kojima je govoreno o značaju borbe koju je poveo naš narod pod rukovodstvom Komunističke partije Jugoslavije. Povedena je akcija prikupljanja hrane i odjeće za novoformiranu četu. Narod je davao sve što je imao i mogao. Četa se pripremala za sljedeće akcije koje su joj predstojale.

 Autor i izvor: Joja Radišić, Petrovac u NOB