Godine 1941. nakon kapitulacije bivše Jugoslavije, narod Bosanskog Petrovca — Vrtoča, Bjelaja, Teočaka, Prkosa, Lipe, Vođenice i ostalih sela ostavljen je na milost i nemilost ustaškim kamama i noževima.
Kad su njemačke okupacione divizije, uz pomoć petokolonaša, okupirale našu zemlju, svu vlast u ovim krajevima preuzele su ustaše. Njihov cilj bio je da unište pravoslavni živalj i Jevreje.
Čitavom komunikacijom od Bihaća do Bosanskog Petrovca i Drvara nicale su žandarmerijske stanice, a ustaške patrole su obilazile sela i pozivale viđenije ljude na saslušavanja. Na taj način brže i lakše su mogli da ostvare svoja zločinačka djela.
Dobro se sjećam 1. avgusta 1941. godine kad su usta še stigle u selo Vrtoče i pozvali sve viđenije ljude s motivacijom da će preseliti opštinu iz sela Lipe u Vrtoče. Oni koji su pozvani, računali su da im se ništa neće dogoditi i sa zadovoljstvom su primili ovu vijest.
Na ustaškom spisku našli su se: Mihajlo Rađošević, Luka Galin, Pero Popović, Pero Atlagić, Mile Radanović, Boško Radanović, Đurađ Jeličić, Jovan Radanović, Ilija Radanović, Jovo Ninković, Mihajlo Rađošević (sin Petoga), Đuro Radanović i drugi. Ukupno 40 najviđenijih ljudi iz ovog sela.
Bili su prevareni. Pod rukovodstvom ustaških krvnika Mire Matijevića, Bože Buženje i ostalih odvedeni su prvog avgusta 1941. godine u Bihać, na Garevicu. Tu su ih na najzvjerskiji način mučili i zlostavljali. Na kraju je došlo ono najgore. Ono što je ustaškim zločincima bio redovan posao. Zaklali su ih, sve do jednog. Zato što su bili Srbi i zato što su voljeli svoju zemlju. Poslije toga nastavljena su mučenja i zlostavljanja nevinog stanovništva ovih krajeva.
Nemajući kud, narod je počeo da bježi u šumu, bježao je od ustaških koljača koji su, kao krvožedne zvijeri, pomahnitalo jurili ljude. U selu Krnjeuši ustaše su uhvatili Milkana Jokića i njegovog brata, odveli ih u šumu, u takozvane Risovačke pećine, mučili ih, rezali im uši i noseve, a onda ih, onako izmrcvarene, bacili u jednu pećinu. Pošto su još davali znake života, ustaški krvnici su pucali po njima. Pošto je narod, na poziv KPJ, bježao u šumu i spremao se za ustanak protiv okupatora, ustaše su za odmazdu popalili selo Vrtoče i pohvatali starije i nejake ljude, žene i djecu. Doveli su ih u kuću Luke Galina, uveli ih unutra i zapalili kuću. Nikakav plač ni jauk žena i djece nije pomagao. Oglušile su se ustaše na njihova zapomaganja, tvrda su bila njihova srca na plač djece. To i nisu bili ljudi, već krvoloci. Zahvaljujući srećnoj okolnosti, spasilo se samo jedno dijete, sin Nikole Galina — Milan koji je iskoristio priliku i, dok još kuća nije bila u plamenu, pobjegao a šipražje kraj kuće. Ostao je živ, ali ostala mu je i ta užasna slika vječno pred očima. Slika kuće koja je gorila, buktinja u kojoj su ugašeni mnogi životi.
Tih dana ustaše su vršili pravi teror nad ovim stanovništvom. Popu Tintoru i Lazi Radanoviću čupali su brkove, odsjekli im jezike i tako unakažene natjerali ih da izgovaraju parole Hitleru, Musoliniju, Paveliću. U kući Laze Novakovića iz sela Prkosi dotjerali su preplašeni narod, zatvorili ih i zapalili. I ovdje je, u vatri izgorjelo oko sto duša — nevine djece i žena. Ni to im nije bilo dosta, pa su, povrh svih zločina, pucali u vatru, bacali bombe kako se iz ove zapaljene kuće ne bi neko spasio.
U Vrtoču, u kući Mile Rađulovića, zatvorili su nedužni narod, tukli ga i mučili, a dijete Đure Rađulovića nabili su na kolac i prislonili uz zid.
Zenu Milutina Galonje iz Vrtoča su zaklali, a uz nju ostavili živo malo dijete koje je sisalo mrtvu majku tri dana dok ga narod nije pronašao. Otac ovog djeteta, danas već udate žene koja živi u Čelarevu (Vojvodina), poginuo je u prvim borbama s Italijanima na Bravskom kod Bosanskog Petrovca.
Za vrijeme ustaške vladavine u ovim krajevima, pljačka, teror, otmica, pokolj i sve ono što je bilo svojstveno ustaškim krvolocima, bilo je, tako reći, svakodnevna pojava. U takvoj situaciji potlačenom narodu nije ostajalo ništa drugo nego da bježi u šumu i da organizuje otpor protiv okupatora, protiv ustaških koljača. Radnici i seljaci, koji su u ovim mučenjima i zlostavljanjima pretrpjeli najveće muke, muke koje se ne pamte u istori ji čovječanstva, imali su i najveće zasluge za dizanje ustanka u ovom kraju.
Autor i Izvor: Petar Radošević, Petrovac u NOB