Pop Stevan , brat čuvenoga vojvode, iz bosanskog ustanka 1876/6. Pok. Popa Đoke Karana, rodio se u selu Krnjeuši, u  bos. Krajini,  27. Decembra 1834. Od oca Luke i Matere Simeune. Rukopoložen je od mitropolita Ignjatija, 6. Decembra 1866. Na sv. Nikolu u Bos. Novom. Oženjen od srpske porodice Ćulibrka iz Risovca, steče jedinca sina Jovana, danas sveštenika u selu  Jaloviku, u  Srbiji.

Vojvoda pop Stevan, kao nerazdvojni drug svoga brata popa Đoke, u borbi sa neprijateljem, uzdigao se i proslavio , najočajnije i najgrabrije braneći lijepo srpsko ime i sv. Vjeru pravoslavnu. Kao svešteniku na parhiji Slabinji, među junačikim Knežpoljcima, dušmani ga obijediše, da buni narod i sprema ustanak. Prvi put pred našim banjalučkim, oslobodi se nekako, ali u proljeće 1870. Ponovo  i još crnje ga okriviše sa njegovim bratom mladim pop Đokom, i otjeraše ih veziru u Bihać.
U crnoj bihaćkoj kuli tamnovala su braća tri mjeseca pa ih onda osudiše u surgun (progonstvo), u Konjuh u Malu Aziju na 101 godinu.

Rijetko je  pero, koje bi moglo opisati patnje njihove za 7 mjeseci, što putovanja pod stražom, što bježanja. Dugi, ateški put (od Bihaća, pa preko  Lijevna, Mostara, Pljevalja, Kosova polja, Skoplja, Soluna do Čanklave  blizu Smirne…), pa surovo i nečovječno postupanje straže, skloni braću na drsku pomisao – bjekstvo!
Na čudan način oslobodiše se veza i okova, poubijaše stražu i pobjegoše…. To biješe u blizini primorske varoši Manjise. Po tamnoj noći prikradu se u tu nezavisnu varoš, i prižu jednoj grčkoj kući, gdje u malo nijesu  izdani. Potjera je za njima bila, i ovi su se svakog puta bojali, i vrlo su bili nepovjerljivi gotovo prema svakome, jer im je život bio  opasnosti. Teško je njima bilo spasti se u toj tuđini. Kroz nužnike pobjegnu obali morskoj, gdje je engleska parobrodska agencija. Tu ih spase jedan  Crnogorac (Ilija R.) i odvede u Smirnu, na francusku lađu, koju su otplovili preko Šparte, Kalke, Atine, Korinta u Krf, troškom ruskoga konzula.
Ovaj Crnogorac Ilija bio je kavaz kod engleske direkcije, i dirljivo je slušati popa Stevu o njihovom poznanstvu: „U manjisi nikoga svoga, nigdje srpskog jezika – sve nepoznato! Nas dva, bojeći se potjere, izludili smo od straha, i tako iznemogli i izgubljeni, kako aveti lutamo po ćor-sokacima… Kad na jednim vratima, neke velike kuće, kao da nas sunce obasja, ugledasmo – Crnogorca. Priđemo mu i počesmo razgovor. „Pomoz Bog brate! Jesi li ti pop? Jesam! A jesili li iz Bosne? Jesam, a ti brate? Ja sam Crnogorac!“  I onda  počesmo žaliti se i moliti zaštitu dok će ti on: „Ne bojte se! Ja ću vam svojim jataganom glave osjeći i raku vam iskopati, a ne dam vas u tuđe šake!…“ Sa Krva otišli su na Cetinje, preko Budve, sa pismom ruskog konzula knezu Nikoli, koji ih lijepo dočeka i preda vojvodi Marku Miljanovu. Sa Cetinja su otišli u Biograd po preporuci mitropolitu Mihajilu, koji im da Dobransku parohiju , u okrugu požarevačkom.

Pop Stevan je opet stupio u vezu sa Gavrmo Vučkovićem, arhimandritom Serafimom Perovićem (docnijim mitropolitom mostarskim), Vasom Pelagićem, pop Jovomo Gakovićem i dr. Oni su dobavljali oružje i dopisivali se sa vojvodom Vrbicom, koji im je kazao da dignu ustanak svaki u svom kraju, čim čuju, da je Knjaginja Milena došla iz Rusije.
Godine 1874. 24. Septembra sastane se on sa Ostojom Kormanošem, koji je bio poslat od vojvode petra Pecije, od koga doznade, da se Knjaginja Vratila i da se još čeka šta će se dogoditi u Podgorici.
List „Istok“  donese vijest o podgoričkom pokolju, a to je bio znak za ustanak. Sada je opet pop Stevan sa pop Đokom prešao u Bosnu, pokukpio četu i on lično zakleo Peciju, Kormanoša i još neke četovođe, u crkvi Dobranjskoj, da o pare i oružje i tako je pop Stevan po drugi put ušao u svoju domovinu, da je čisti od tuđina.

Pop Stevan učestvovao je u svima ratovina u Gornjoj i Donjoj Krajini, kako i oko Banja Luke i Gradiške. On je odbrano mrtva tijela junačkog Pecije i Kormanoša, od dušmana i pošljednji put se sa njima, u čamcu na Savi, na Gradišci vidio i oprostio. Godine 1876. 18. Oktobra važnim poslom idući u Srbiju, stiglo ga je primirje u Klenju,  u Mačvi sa nalogom, da vojsku rastusti. Svoju vojsku predao je pukovniku Pajij Putniku.

Za hrabrost i toliku ljubav prema otadžbini odlikovan je pop Stevan od ruskog cara zlatnom medaljom, a od srpskog  kralja Milana ratnom spomenicom i krstom Sv. Save II stepena.

Izvor: Bosanska vila, Br. 04. Sarajevo, 28. Februar  1907.
Autor: Svetozar  L. Ćulibrković.