Tekst koji imate priliku da pročitate prenesen je iz časopisa „Dabro-bosanski istočnik“. U pitanju je peti broj pomenutog izdanja, i prva godina od kako se izdaje. Datira iz Novembra 1887. godine. Tekst je zabilješka sveštenika Koste Kovačevića, jednog ljetnjeg dana 1887. godine.
Naveden tekst prenosim u celosti, onako kako je on izvorno napisan, odnosno, u duhu ondašnjeg jezika i načina izražavanja.

Iz Bihaća u Vođenicu.

Ljetos, jednoga prazničnoga dana iziđoh u selo radi nekih svoji poslova. Na jednom skupu ugledah nekoliko ljudi gdje sjede i nešto se živo razgovarahu. Ti ljudi čim me ugledaše, da im se približujem, kao da u njima ovlada neka neobična radost, jer svi skočište i povikaše: „Evo ga, sad ćemo znati sve!“

Čudio sam se tome, jer ih razumio nijesam. „Odi duhovniče sjaši, pa ćeš nam pravo kazati – jer ti znaš najbolje“ – reče jedan starac, koji se meni primače.

„Šta me pitate?“ zapitah i ja ne sjahući s konja.
„Ta onu crkvu, znate već – što je tamo gore neđe iz zemlje izašla – ta znate već“
„Bog s vama ljudi! – rekoh i ja začuđeno – „kakvu crkvu šta vi pitate!“
„Šta! Zar ti nijesi čuo o tom ništa?“ – podviknu jedan iz gomile ljudi.
„Nijesam tvrda ti je vjera, to mi je najpvrvi glas – ama šta ima, šta ste čuli?“ Za pitah ih, držeći to za prostu narodnu bajku, koja se obično u više prilika desi, ako se gdjegod kakav šaljivčina nađe, pa provuče što god svijetu kroz uši“
„O međer ti ne znaš, da je tamo gore u Bjelajskom polju izišla crkva iz zemlje i u njoj sve crkvene stvari i još monogo što-šta“ – reče starac ozbiljno.
„To mora, da će biti pred kakav dever, (promjena) jer tako se što još nije dogodilo“ – reče drugi iz gomile ljudi.
„Manite se ljudi besposlice, to vas je neko prevario; – oklen crkva da sama iz zemlje iziđe“ – rekoh im ja i proćerah konja, jer sam bio za putom.
Prođoše od toga nekolika dana, i ja se sastadoh sa svojim prijateljem P.M. Baš smo išli u jedno selo gledati neku vruću vodu (ilidže) za koju smo čuli. – kad u putu zapita me moj prijan:„Kad ćemo ići gledati onu crkvu, što je u parohiji Vođenici iskopana?“
„Kakvu crkvu čoče?“ rekoh mu čineći se, da o tom ništa ni čuo nijesam.
„Zar ti nijesi čuo?“ zapita me on začuđeno.
„Nešto sam čuo – no dede da vidim šta si ti?“
„U Vođenici su zaista otkopali neku crkvinu i našli kako čujem dosta crkvenih stvari, pa bi dobro bilo da otidemo viditi“.
„I ja sam o tom nešto čuo, no nijesam vjerovao, a međer ima nešto“ – rekoh mu.
„Jest za sigurno, nego ako imaš kad otidi , ja da nemam ovijeh dana nekakva važnog posla, bih sjutra s tobom išao.“
Nekoliko smo išli i ja sam se mislio bili išao ili ne, i na jedan put otrgoh se od svog premišljanja i rekoh svom prijanu: „pa dobro, ja sjutra idem“
– „Zaista!“
„Sigurno, ako bog da!“

Svu dragu noć mislio sam se od svom putovanju. Čovjek kad namisli koda ići rad bi odma putovati. To je i mene mučilo, te cijelu bogovetnu noć nijesam spavao. Istom pred zoru sam me pravari. Čini mi se nijesam ni zaspao a neko me gurnu. „Oćeš putovati?“ – progovori mi žena, koja više mene stajaše. Ja brže bolje skočih i potražih vode da se umijem. Počeh se opremati – I moj sinovac sveštenik Stevan zaželi sa mnom ići – E pa dobro baš je bolje u društvu rekoh. – Opremismo sebe i konje, metnusmo u bisage što nam treba, pa otisnusmo Bihaćko – petrovačkom cestom.

Iz jutra bijaše nam prijatno putovati, jer još naravno sunašce ne bijaše upeklo, ali kad se već  udani, konji se oznojiše i ugrijaše, pa nismo ni makac. I ako bijaše priroda ukrasila položaj kroz koji mi prolazismo, opet nam je bilo neugodno putovanje, jer vruća prašina, koja se ispred nas od kola po putu dizala, zasipaše nam oči i usta, da smo teškom mukom gamizali korak po korak u naprijed. Dođosmo u Begovac, gdje je štacija pošte i stan c. kr. žandarmerije. Tu odjahasmo konje, da se malo odmorimo od mučnog putovanja. Zapovjednik žandarmerije počasti nas crnom kafom i lijepim ovčijim mlijekom. Baš mu ejvala! Jer nisčim boljim nije mogao ni počastiti – Sunce se već počelo spuštati s vrhova visoke Plješevice a dan otpusto od žestoke svetlo-ilinske pripeke, te mi oprostivši se u Begovcu pođosmo dalje. – Iziđošmo na ravno Dugopolje, preko koga puna tri sata oda mora čovjek kao preko neke male Sahare pustinje putovati. Unoćalo se već a mi prispjesmo u selo Vrtoče na konak popu Davidu. Nađosmo ga pred kućom a on gimnastiči presjecajući drva. – „E baš mi je milo što ste došli“ – otpoče on – „jer vas odavno vidio nijesam, osobito oca Stevana još od kad se rukopoložio. Ovdje sam se ganjao sa popadijom, da jedno janje zakoljemo jer i onako nemao ih nego šestero, no ona ne dade – veleći. „Bolje je kad ko dođe, pa eto sad prilike da mu vračamo u pleće, ko će prije umrijeti ja ili poša.“

U tom iziđe i popadija iz kuće smješeći se, te nas poljubi u ruku i ponudi u kuću da sjedemo.
– „Ima li kakva selameta?“ – otpoče otac David sjedajući kraj nas, jer ovako obično započinje kad oće da pita za što novoga (na pr. Oće li se svešteničko stanje poboljšati itd.)
– „Nijesmo mi čoče pošli, da kazujemo tebi selamet, nego da te vidimo“ – odvatih ja šalići se.
„E pa dobro, a vi me se nagledajte pa da gledamo večeru“ – nastavi on smješeći se.
Za tili čas večera bi gotova i mi onako gladni večerasmo kako se ni nadali nijesmo. Pa kako smo bili umorni zamolismo oca Davida, da nam pokaže, gdje ćemo spavati. No kako je u sobi zapara osobito ljeti, odredismo, da nam se prostre pod vedrim nebom. Divna je noć bila, jer zvjezdano nebo osulo se bješe sa zvjezdama a sjajni mjesec, koji se taman ispunio bio. Svijetlio nam je i pokazivao koje je doba noći u tom neznanom predjelu.

Nijesmo dugo razgovarali, jer nas uze blaženi san u svoja naručja. – Ni opazili nijesmo, kad nas je žarano sunašce iza ogranka planine Risovca obasjalo. Otac David koji je od nas ranije ustao probudi nas na kafu, koja je gotova čekala. Ustadosmo, te se umismo kišnicom vodom, jer u Vrtoču – reče nam otac David – nema niđe izvora ni tekuće vode. – Pomolismo se Bogu, pa popivši crnu kavu pojahasmo vilovite konje. Otac David ne mogaše s nama poći, jer upravo pred polazak dođe neki čovjek iz parohije do njega, da ide i krsti jedno bolesno dijete, ali ipak nađe nam vođu, koji će nam put do sela Vođenice pokazivati. Otisnusmo preko vrtočkih polja, pa prijeđosmo preko glavne petrovačke ceste i privatismo se šumaraka što rastavljaju Bjelajsko polje od sela, što se ispod planine Risovca pružaju. Taj divni i romantični predjeo, koji oživljava umornog putnika svojim lijepim i prostranim ravnicama, svojim obilnim šumama i bogatim pašnjacima i livadama, izgleda najljepši od sviju predjela cijele bosanske krajine. Sa lijeve strane od nas jašući, vide se ispod planine sela: Brestovac, Lastve, Rakovica, Krnjeuša, Tarbučki dol, Risovac, Vranovina, Zapolje i još mnoga druga a sa desne strane vidi se opet starodrevni iznameniti u povjesnici bosanskoj Bjelaj i polje bjelajsko.

Puna tri sata oda prošla su, dok sigosmo u Vođenicu. Čim stupismo u selo nađosmo u jednom mjestu čopor novijeh kuća, za koje nam reće vođa da su naseljenici iz Like. „Ovđe su prije posljednje bune“ – nastavi vođa kazivati – „bili čardakovin najsilnijih begova bosanskih Kulenovića, pa je to sve u vrijeme ustanka izgorijelo a begovi pobjegoše u Petrovac i Kulen-Vakuf. Ja znam – dalje će on – dragi moji duhovnici, kada se ovđe sudilo i vješalo, kad ovda niko živ od  Srba nebi smio na konju projahati, jer bi onoga časa izdahnuo na vješalima, pa evo vidite sad, šta učini naš milostivi car, te moremo serbez putovati“ – Istom što je on u riječi bio, a pokraj puta sa desne strane uz kuću jednoga izseljenika ukazaše se iskopane velike ploče i cijeli brežuljak zemlje i kamenja. – „Ovđe je!“ – reče vođa sjahući sa svoga kašljivoga dorata. I mi odjahasmo, pa dadosmo konje da se privežu. Oko nas sasta se cijela hrpa ljudi i žena i svi gledaju u nas kao u bijele vrane. – Odmah pođoh razgledati ruševine. Jedan Ličanin Srbin priđe k nama i stane nas vodati po ruševinama.

Pitam ga, šta je bio povod da se crkvina otkopava, a on mi reče, da je neki seljak Vaso Kerkez iz Vođenice usnio, da u crkvini ovoj ima neki stvari, ap da je on sam najprije tu počeo kopati, i našao ključ crkveni, a onda i ostali seljani pridružise se k njemu. – Na moje pitanje, da li su još što osim ključa našli, reče mi, da jesu još nekih stvari našli i da se sve kod njega u kući nalaze. To mi je milo bilo, jer sam se bojao, da mi stvari pokazivati neće. Naš narod kad što nađe, osobito crkvenu stvar, drži je kao najveću svetinju, koja mu nešto pomaže, pa to krije i tutoži, jer se boji da mu to ko ne oduzme i ne oskverni.

Prva mi briga bješe razgledati kamene ploče, te sam od jedne do druge odao, ali žali bože nikakva natpisa ne nađosmo. Ploča od nadgrobnijeh ima do 40 komada i sve su tesane od 2 metra dugačke a jedan i 1/3 široke, i jedan ljuci pedalj debele ; ima ih većijeh i manjijeh. Na jednoj ploči nađosmo izrezan krst a na drugoj crce. Upravo kod oltara nađosmo umivaonicu i ona je od tesanoga kamena 1 metar visoka, jedan i 1/3 dugačka i pola metra široka. Izdubljena za jednu ljucku podlanicu i sa svim je zdrava samo sa jedne strane je malo okrnjita. I na njoj je izrezan krst sa desne strane. Na drugim pločama nađosmo raznih šara, no dosta prosto i jednostavno bez ikakva ukusa. Pod nekim pločama rekoše nam, da je bilo kostiju ljuckih i da su sve nešto veće od današnjih. Oltar je sav otkopani dugačak je 7 metara a širok 5. Crkva je bez oltara bila po prilici dosta golema (jer nije još sva otkopana), a okrenuta je pravo istočnoj strani bila. Zida otkopanog ima do pojasa, ali je vrlo slab i trošan, jer ga je zub vremena iskvario i isštetio. Crkva je bila na vrlo zgodnom mjestu, upravo pokraj potoka rječice Vođenice. Kad smo razgledali ruševine uđosmo u kuću Jovana Obradovića, Srbina iz Like, gdje se iskopane stvari na ostavi nalaze. Njegova žena iznese nam iz ormara punu hrpu stvari i metnu na jedan stolčić pred nas. Zadivio sam se tim drevnim i svetim stvarima. Tada mi i nehotice na oči iziđoše sve patnje, koje su srbi preko svoje glave kroz ovo pet vjekova preturili. Gledajući pred sobom ove svete stvari – gledao sam kao u ogledalu prošlost naroda svoga,  – gledao sam pljačkanje i paljenje crkava i manastira srpskih, pa sam se čisto skamenio, da za dugo ni posmatrati ih smio nisam. Najprvi mi zape za oči stari neki oklop, ukome su – vele – i mišice nađene,  – one mišice možda, koje braniše sveti hram od dušmana i siledžija nekadanjih. Sav je izlomljen i nađen je kao što rekoh oko kostiju ljuckih u prstenovima kao kajiši, koji su tri palca široki i na krajevima klincima pojeni, tako, da se ruka na pregibi mogla po volji kretati ; no kopanjem su ga obatalili i na više komada isprebijali. Oklop je po prilici od čelika, ali je morao na svu priliku gorjeti, jer je tako krt, da ga moreš lalko rukama lomiti. Na onom mjestu gdje je bio oklop, čuo sam, da su poslije nas našli vrlo ogromnu sablju. O oklopu dakle, ključu i sablji sudeći crkva je izgorjela a u njoj izgorjeli i ljudi, koji su je branili. Da je crkva onako vremenom porušena, sigurno da u njoj ni tih stvari nebi bilo.

Dalje je nađen „Diskos“ nezna se od kavka metala (po svoj prilici od olova), u običnoj veličini, 6 palaca u prečniku ; nešto je na sredini ispucao a inače je cjelokupan.
Čaša pričesna, nađena je po prilici na onom mjestu, gdje je proskomidija bila, i ona je od olova, gore je nešto šira a u donjem kraju nešto sužena, odvojena od stope. U nju more stati 2 decilitra tečnosti. Pod čašom nađena je jabuka od stope čaše pričesne, što stoji na sredini, au njoj je nađeno bijeloga voska, te je ta jabka možda i tulija od čirjaka (svjećnjaka). Čaša je bila oklopita sa diskosom, daklen upravo onako, kao što se ostavlja u crkvi. Kopje,  nađeno je uz čašu pričesno; savim je prosto načinjeno od slonove kosti, sa jedne je strane oštro i šire a s druge strane zašiljeno, veliko 3 palca: na njem se vide sasvim jasno sitna napisan aova slova: p.s. Ono je sasvim čisto i bijelo kao mlijeko, samo sa jedne strane malo je rapavije.
Ploče od pojasa („pafte“ ili „papte“). Nađene su bliz brijestola; one su srebrene no sasvim istančale i izlomljene u pet komada. Na njima ima raznih šara bez ikakva slova i natpisa.
Mali Krstić, sastavljen od dasčica (valjda srebrenijeh). Nađen je, gdje i pafte, kod prijestola. Unutra u krstiću bilo je valjda drvo, ali je izgagnjilo, tako, da je u njem nađena sve sama zemlja i pijesak. Pera su mu dva palca velika, dva sunešto veća bez simetrije. Mala ikonica od lima, izdubljena. Na ispupčenoj strani stoji lik anđelski sa krilama. I ikonica je nađena kod prijestola.
Ključ od gvožđa, ljucki pedalj dugačak, nađen je prije sviju stvari po prilici na sredini crkve. Pokraj pomenutih stvari u oltaru, nađen je kostur ljucki, koji je veli sjedio i držao nogu preko noge prekršćenu. Na posljetku nađen je jedan komand nekakva metala, koji kad se razlomi izgleda kao srebro, ali ne očišćeno. Za taj komad misli se, da je postao od istopljenog zvona, kada je crkva gorjela. To su sve stvari, koje su nađene u otkopanoj crkvini vođeničkoj i na svu priliku da će ih se još dosta naći, jer se kopanje i dalje nastavlja.

Lijepa se pojava u narodu našem opaža, jer i na Oraškom brdu u parohiji prkoškoj počeo je narod otkopavati jednu crkvinu i već su otkrili oltar i našli kao se čuje nekijeh predmeta.
Ako što čujem za istinu, otići ću i tamo, i zabilješiti koju – ako Bog da zdravlja!

Napisao: sveštenik  Kosta Kovačević, godina 1887.
Ilustracija: Internet izvor