Crkva je pravljena od 1890. do 1892, tako nekako. Ljudi su išli o svom trošku raditi. Skuhaju rujicu graha pa jedi! Najprije su je držali fratri. Bio je neki fra Jozo, pa fra Bono, pa fra Tomić. Zadnjeg se sjećam. Onda su došli svjetovni svećenici. Evo redosljeda krnjeuških župnika:
1. Fra Alfonz Bralić …………………1892.-1897.
2. Fra Bono Klamut …………………1897.-1902.
3. Fra Jozo Peulić …………………….1902.-1908.
4. Vlč. Andrija Franješ ……………..1909.
5. Vlč. Bruno Vernazza …………….1909.-1915.
6. Vlč. Ivan Vlašić ……………………1915.-1919.
7. Vlč. Stjepan Pavlović ……………1919.-1923.
8. Vlč. Eduard Wollmann ………….1923.-1937.
9. Vlč. Krešimir Barišić …………….1937.-1941.
Župnik Krešo bio je Bosanac, rodom negdje oko Travnika, Jajca. Siroče, nije imao žive roditelje. Pričao je da mu je pokojna mama nosila dimije. Bio je u mjestu 4-5 godina. Rekla sam da je Krešo bio Bosanac, jer nitko ovdašnji nije dao za sebe reći da je Bosanac, svi su Ličani! Bjelajac, Šokac, Vlah.
Rađe su prihvaćali nego Bosanac. Bosna je bila preko planine Grmeča na istoku. Zbližio se Krešo s ljudima, došao bi kod brata Miće u gostionicu ili trgovinu i tamo po tamošnjem običaju popio bi koju rakijicu.
Slagao se i s pravoslavnim popom Dragom. I drago je bio Bosanac, iz Drvara, Glamoča, otkud li. Žena mu je bila iz Petrovca. Pop Drago Savić bio je jako dobar čovjek. Znao je za šalu isto kao i Milkan Jokić. Jednom je na poziv stigao zubar iz Zagreba pokojnom stricu Josipu u kuću. Naručio ga je za svoju obitelj. Drago je izrugivao zubara: Zagrepčanin, Švabo, a i sam mu je došao da mu metne zlatne zube. Zubar mu je, za osvetu, u umjetne zube stavio neku masu i za deset dana popovi zubi pocrniše. Zubar se sam sebi osvetio, jer ga je uvrijeđeni pop Drago tužio i dobio parnicu, pa je zubar morao i platiti i staviti mu nove zube. Sad su mu bili čisti i sjajni kao u žandarske kuharice, ona si je namjestila zlatne zube.
Bio je običaj da se pet-šest viđenijih pravoslanvih obitelji dogovore i redom posjećuju. Jedne je zime subotom navečer došao red na žandarskog narednika, Kalaba se zvao. Bio je bezdjetko, a ženica mu mala, svakoga prati i trača. Nitko nije mogao proći da ga ne primjeti i izruga.
I kod nje pop Drago, na kraju, kad dolazi kompot ili što drugo, nađe muhu ili, možda, dlaku. Izvadio ju je iz džepa. Najprije su mu se počeli ispričavati, dok domaćica nije zaključila: „To se gospodin samo šali!“
Bio je pop Drago veselele naravi i lijep kao slika. Šetao je zajedno s našim Krešom, puno puta su se posjećivali. Pitao bi on Krešu: „kad ćeš se ženiti da ti idem u svatove?“ Ovaj bi se samo nasmijao.
Čim je izašlo ono suludo naređenje da svatko mora u mjesto svog rođenja, morao je i pop Drago napustiti Krnjeušu. Rat je preživio u Sarajevu. Pričalo se da se nudio da opet dođe u Krnjeušu, ali su ga odbili. Povremeno je dolaziio samo krstiti djecu.
Žena mu je s djecom prešla u Banju Luku prije nego je Krnjeuša opkoljena. Bilo joj je jako teško kad ju je Girin pakirao, spremala se i gušila u suzama. Noćila je u žandarskom dvorištu.
Tako su pravoslavci ostali bez svećenika. Počele su stizati nesretne izbjeglice iz Bihaća. Ljetina još nije dospjela pa je ljudima nestalo hrane, a bilo ih je koji su uvjek oskudijevali. Naš Krešo nekako je dobivao iz Krupe pun kamion hrane, pa kaže mom ocu: Ante, znam da od katolika niko toliko ne oskudijeva i neka ne dolaze. Ja ću hranu podijeliti najprije pravoslavnom, i ovima što su izašli iz Bihaća!. I zbilja, Nitko od naših nije ni kile dobio. Grah, brašno, cvibak i ne znam čega je još bilo , sve je podijelio njima.
Jako ih je sažaljevao, Mom svekru, tvom djedu Mili je rekao: „Mile neće biti dobr! Prokleti Hitler sve ovo zlo pravi. Misli cijeli svijet progutati, progutat će sam sebe. To Bog neće dozvoliti! Dok ga Bog ne uništi, neće biti dobro! Da znaš Mile, ovo mora propasti Vidiš ti što hoće Hitler, cijelu zemaljsku kuglu. Gdje god dođe nered napravi!“
Tko li je smogao snage da ga ubije? Čula sam da su to bili Ćulibrci, Počeo se i njima trgati. Bio je jak, jednog je uhvatio i , vele, zamalo udavio. Najednom je splasnuo i pustio im se. Uvukli su ga u crkvu. Poginu nedužan, branio ih i davao im.
Dida Mile je, pred nego će krenuti onim nesretnim kamionom na Riosvu gredu našao u crkvi izhgorijeli trup. Na prsima je mrtvacu bio kamen i pod njim nije izgorjelo tijelo. Iskopao je kraj crkve grob, iznio truplo i sahranio. Nakon toga su neki naišli i pomislili su, valjda je tu bogzna što zatrpano pa su izbacili tijelo. Dida Mile ga je ponovo sahranio i s njim dvojicu mladih sjemeništaraca.
*Velečasni Krešo Barišić rođen je 27.7.1907. u Jajcu, od oca Mate i majke Ane, rođene Šarić.
U trapiste je postao 30.7.1933. Od 1933. do 1936. djelovao je kao katehta u trapističkoj školi. U biskupijske svećenike prešao je 17.10.1936. Krnjeuša mu je bila prva župa. Ubijen je 9.8.1941.
Izvor:Tekst je kazivanje Mande (rođ.Balen) Jurjević, preuzet je iz knjige „Pogrom u Krnjeuši“ autora prof. Josipa Jurjevića, kao i pojedine ilustracije.