Već je spomenuto, da se nalaze u Krnjeuši dvije stare crkvine. Ovdje ćemo ih malo opširnije opisati riječima pok. popa Jove Grbića. „U Krnjeuši nalazi se crkvina, nije toliko velika. Kod iste crkvine nalazi se staro groblje. Na grobovima velike ploče starinske. U oltaru ima zida od 1 metar i 60 centi. Prije nekolike godine nađena je u crkvini kamena ploča (od mekog kamena) od jednog metra, na njoj slova pisana staroslovenski. Bivši štražimeštar predao ju je u museum u Sarajevu. Osim ove crkvine ima crkvina u sredini parohije u Krnjeuši, od novosagrađene crkve 300 koračaji daleko. Crkvina je bila za za otomanske vlade velika gromila, na ravnici, po kojoj je sitna šuma porasla. Izgledalo je kao da nema nikakva zida niti da je bila zidana ikakva. Narod ju je po predanju zvao crkvinom. Poslije okupacije kad se vratiše ovdašnji pravoslavni parohijani iz Austrije, počeše se dogovarati da bi pravili crkvu, ali mjesta na sredini parohije nije bilo, te se usudišmo zaiskati zemljište za crkvu od ovdašnjih begova, koji odgovoriše: eno vam crkvine stare na polju krnjeuškom. To mi bismo zadovoljni. Saznavši za to težak Stevan Karanović, koji je to zemljište držao pod čitlukom, on  na brzu ruku napravi na crkvini kuću pa podrum. Kopajući isti podrum Stevan nađe zid od oltara okrugao u istok od dva metra visok, koji se i danas nalazi u podrumu istog. Narod pripovijeda, da je to bio manastir, izgleda velika zidina oko crkvine bilo je još zidanih zgrada. Godine 1869. poče Stevan Karanović praviti ambar daleko od kuće, što je na crkvini 20 koračaji u sjever, te kopajući podrum nađe grobnicu od meka kamena jednostavno sasječenu. Kad se rušila zidina, ploče su porazbijane. Gornja ploča nađe se od 1,3 metra dugačka, a široka 50 centimetara. Na ploči pisana slova staroslovenska. Istu ploču primio je kotar, mislim da je poslata u museum u Sarajevo. Godine 1895. ovdašnji parohijani pravoslavni počeše praviti krečanu bliz crkvine, odnosno, kuće Stevana Karanovića. Kopajući rupu za krečanu nađoše do 16 komada starog novca, koje sam predao bivšem kotarskom predstojniku Matasoviću. Mislim da ga je isti predao u museum u Sarajevo. Narod pripovijeda, što ima u Lastvi stara kula Kulenovića, daleko od iste crkvine 2000 koračaji, da su Kulenovići istu kulu pravili od crkvenog kamena ove crkvine. To je prilika, jer se u kuli nađoše ploče od istog kamena, a ovdje se meki kamen ne nalazi osim u ruševini crkvine. Kula je prazna, ali je Kulenovići drže za uspomenu, Kulu ovdašnji narod zove crna kula, što je u njoj bio crni sud za hrišćane. Spored kule ima brdaljice jedno, zove se vješala, gdje su hrišćani na mukama umirali. Ima starih ljudi i danas živih, koj pamete kad se je kod kule po trideset knezova na zapovijed sastajalo“

Kad je osnovana ova parohija, o tome nema podataka ni u narodnom pamćenju, a pogotovu ni u štampanim djelima. Svakako da je ovdašnji pravoslavni narod u uvek od tad imao i svoje pravoslavne sveštenike. Po onome što se zna o porijeklu najstarijih ovdašnjih porodica, vidi se da je već otprije dvjesta godina bilo ovdje pravoslavnog naroda. Svakako bilo ga je i prije toga doba, i ako o tome ne nalazimo nigdje pisanog spomena. Toj tvrdnji ide u prilog činjenica što se ova parohija nalazi dosta blizu, tek 5-6 sati hoda, od vrlo starog manastira „Hrmna“, koji je sve do „Kalajskog rata“ (1788-91) imao velika imanja i znatan broj kaluđera pa bio važan crkveni centar u ovim krajevima. Moguće da su ti mnogi kaluđeri posluživali i udaljenija sela u okolici, kao što su to baš i sela ove parohije. Možda je to baš i uzrok što iz toga starijeg doba nema nikakva pomena o sveštenicima ove parohije. Da je u ovim krajevima bilo pravoslavnog življa i u mnogo davnijem vremenu nego što je to zadnjih dvjesta godina, za to nam govore i temelji crkve, koji se nalazse i sasvim jasno još i danas raspoznaju na groblju u Krnjeuši. Ta je crkva, sasvim po pravoslavnom tipu okrenuta Istoku. Slična razvalina nalazi se u Krnjeuši još na jednom mjestu. Blizu sadašnje crkve i to kod kuće Mile Karanovića pok. Stevana. U podrumu pod kućom ovog Karanovića vidi se komad okruglog zida što je zid oltara.

Prvi sveštenik ove parohije, za koga se zna, jeste pop Pilip Karanović. On se rodio, po kazivanju, u Lici, pa je tamo školu izučio. Čudnovato je kako se on mogao roditi u Lici, kad se zna da su karanovići zivjeli na Boboljuskama. Možda se njegov otac zbog nečega preselio privremeno u Liku pa za to vrijeme se on tamo rodio. 1800-te godine preselio se pop Pilip sa Boboljusaka u Vedro Polje kod Petrovca, i odatle ga je prevezao spahija u Selište, najpre u Malo, a malo zatim u Veliko. Kad je on ovamo došao mora da nije bilo ovdje ni jednog sveštenika, je se o tome ništa ne spomnije, nego se govori odmah o popu Pilipu kao svešteniku cijele ove parohije. On je služio ovu parohiju oko 15-20 godina. Negdje oko 1821. godine kad su inače  mnogi pravoslavni sveštenici u turskoj carevini stradali, osummnjiče Turci popa Pilipa da sprema pobunu te ga otjeraju u Prkose, gdje je tada bilo sjedište vlasti i objese ga o jednoj krušci u Ponorcu. Tu je visio cio dan, i obnoć dođu njegovi kućani te potajno skinu njegovo tjelo s vješala te ga odnesu kući i sahrane u groblje odmah blizu kuće.

Iza popa Pilipa bio je pop njegov sin Trivun Karanović od 1821. do 1861 godine. Zatim je od 1861. do 1867. godine bio pop Trivunov brat Damjan. Od  1867.-1903. godine bio je pop Jovo Grbić iz Račića, kod Bihaća. Od 1903.-1909. godine, bio je pop Jovan Zorić, rođen u Liki, kuda se njegov otac bio sklonio za vrijeme ustanka: otac mu je bio rodom iz Prkosa. Od 1909.-10. bio je pop Toma Milanović iz Petrovca, od 1910 sveštenik je Petar Rađenović iz Osredaka.

 * Izvod iz knjige: Naselja i poreklo stanovništva – Srpski etnografski zbornik knjiga XXV, Beograd 1923.

  Petar Rađenović. Sela parohije Krnjeuša u Bosni.