Početak zidanja srpsko-pravoslavne crkve u parohiji krnjeuškoj
protoprezviterata petrovačkog 25. avgusta 1896. godine.

Parohijani Krnjeuški još prije prošlog ustanka i baš u ono doba kad se nije smjelo ni ono što je svoje sopstveno, kazati da je njegovo, i kad se osobito u ovoj okolici i krajini ljutoj – u „krajini krvavoj haljini“, kako je narod nazivaše – nije smjelo niti moglo uzeti ni jedan komadić zemlje, da bude svojina kojega srbina pravoslavne vjere (pred ustanak prije nekolike godine već su pojedini počeli po koji komadić uzimati, a još manje da bi se za crkvu uzeti moglo), i baš u to vrijeme ovi vrijedni parohijani sa svojim sveštenikom g. Jovanom Grbićem, uzeše jedan komadić zemlje sa jednom kućom na istoj, koja je uz ustanak izgorela.

Po okupaciji čim se narod pod okriljem Njegovog Veličanstva našega premilostivoga monarha Franca Josifa I. povrati na svoja zgorišta, parohijani krnjeuški, i ako velikim naporom i trudom, jer tada neimahu tegleće marve, na kojoj bi se potrebita japija privući mogla, moradoše brvna i drugi nužni materijal na svojim ramenima donostiti, te tako od slabog materijala ns svom sopstvenom zemljištu – pošto su uz gornji komadić uzeli i sastavili toliko zemlje, da je dovoljno imaju, kako za crkvu tako i za parohov stan sa potrebitom baščom, pa i nekoliko još da mogu s vremeno podignuti koju kuću sa baščama za izdavanje pod kiriju – podigoše jednu kuću, koja im je neko vrijeme za školu a podjednako i za bogomolju služila.

Videši da ova zgrada ne može odgovarati, niti da je sposobna ni pristojna, da se u njojzi sv. bezkrvna žrtva Hristu spasitelju prinosi, zbog čega namisle da sebi dom božji – dom molitveni od tvrdog materijala podignu. No pri tome znajući, da to nije lak posao, i da se za takovo preduzeće prethodno i po izdavno prepremiti treba; zbog čega međusobno razrežu i pokupe nešto novaca, koju svotu dadnu u štedionicu u Sarajevu na sačuvanje, a bogme da bi im što i dobiti bilo, dok se oni što bolje pripreme za zidanje svoje crkve.

Tako prošle 1895, godine zapale krečanu i dobiju potrebiti kreč, a proljetos pribave i privezu na mjesto kamen i pijesak.

Kad su materijal počeli da zidanje pribavljati, oni potraže odnosno zamole i dozvolu od visoko zemaljske vlade, kako za besplatnu drveninu tako i za dozvolu za podizanje crkve, što im visokoista milostivo podjeliti blagoizvoli.

Po polučenju dozvole od visoke zemaljske vlade, odbor krnjeuške crkve obrati se preko dotičnog  protoprezvitorata na visokoprečasnu srpsko-pravoslanu AE. M. Konzistoriju u Sarajevu, takođe za dozvlou da se crkva može zidati. No pošto sa smrću našega nikada nezaboravljenoga dobroga AE. i M Nikolajevića bi stolica mitropolitska upražnjena, to i odbor bi odbijen su tim, da ima čekati sa zidanjem crkve do naimenovanja novoga mitropolita i tek po ustoličenju ovoga, da se ponovo za spomenutu dozvolu sa molbom obratiti imaju.

Dotični nadziratelj protoprezviterata, videći, da će narod potpuno ohladnjeti na sprama podizanja crkve u Krnjeuši, i da će poslije mnogo teže ići, ako se zidanje odgodi do naimenovanja novog mitropolita, zbog toga se ponovo obrati sa molbom na visokoprečasnu Konzistoriju podjedno istaknuvši posljedice sa teškoćama koje se izbjeći ne mogu, ako se još ovoga ljeta crkva počela praviti nebi. Na koje visokoista odgovoriti blagoizvoli da nadziratelj može otići i osvetiti početak izdanja crkve uz malo vodo-osvećenje – formalno osvećenje temelja crkvenog šljedovaće tek po ustoličenju mitropolita – i tako da se zidanje otpočeti može.

Po prijemu ovoga visokog riješenja nadziratelj obrati se mjesnom slavnogm kotarskom uredu koji odredi licitaciju za zidanje crkve Krnjeuške, koje izvrši na 13. avgusta ove godine, a osvećenje bi bilo određeno 25. istog.

Pošto između parohijana krnjeuških bijaše neki nesporazum u pogledu mejsta za podizanje crkve, pa još na 28. jula ove godine, pošto je poglaviti gostpodin prestojnik Matasović imao taj dan i zbog drugih službenih poslova u Krnjeušu poći, te je taj dan odredio da može i mjesto za crkvu izabrati, zbog čega se i nadziratelj sa istim u Krnjeušu uputi, gđe su u uprisustvu odbora i predstavnika selskih odredili mjesto za buduću crkvu, na koje svi dobrovoljno i bez prigovora pristanu, i tako nesporazum i razdor koji je zavladao bio uginu sa svim, a sloga i dogovor ponovo zavlada.

Željno očekivani 25. avgust, koji je od protoprezviterskog ureda područnom sveštenstvu a preko ovoga i narodu zvanično objavljen, osvanu, i narod poče dolaziti da učestvuje u ovoj rijetkoj a za crkvu i srpsko pravoslani rod značajnu svečanost.

Taj dan u 10 sati početa je sv. Liturđija, koju je izvršio K.Novaković sa sveštenikom Nikodimom Novakovićem, na kojoj su odgovorili paroh vođenički D. Ćurkus i D. Prošić.

Po svršetku sv. Liturđije, pošto je nadziratelj još pod br. 1913ex891 dobio sv. Arhijerejskim blagoslovom dozvolu konzistorijalu osvetio je zvono crkveno, koje su parohijani krnjeuški još 1891. god. dobili.

Po izvršenom osvećenju zvona, sveštenstvo sa narodm uz sudjelovanje poglavitog gospodina Matasovića predstojnika krenulo je na mjesto (3 do 4 stotine koračaja udaljeno) gdje je rov iskopan i priugotovljen bio. Ovđe je izvršeno malo vodo-osvećenje, na kojem je nadziratelj izgovorio poučnu besjedu, u kojoj je rastumačio značaj sastanka, kao i značaj crkve, poučivši narod i pozvavši ga na odanost na sprama svoje matere crkve, srpsko-pravoslanve vjere i narodnosti srpske a na vjernost i lojalnost prema Njegovom c. i kr. Apostolskom Veličanstvu Francu Josifu I. Kao i na poslušnost prama predpostavljenih vlasti. Poslije govora šljedovalo je škopljenje rova a poslije i naroda. Kamen temeljac u kojem je usječena rupa postavit je tako da se u isti može smjestiti spomenica, kad se izvrši formalno osvećenje temelja.

U 2 sata po podne bio je svečan objed od odbora priređen, na kojem je u svoje vrijeme naziratelj Novaković podigao zdravicu za zdravlje i dugo življenje Njegovog Veličanstva našeg premilostivoga cara Franca Josifa I. U istoj istaknuvši nekadašnje patnje naroda i skrivanje istoga po gudurama i pećinama, gdje su se tople molitve svemogućemu uzdizale i sravnivši prošlost sa sadašnjosti, kad je pod okriljem Njegovog Veličanstva slobodno podizadi bogomolje, slobodno ispovjedanje vjere i mile nam narodnosti srpske itd…

Zdravica je propraćena sa burnim klicanjem: živilo njegovo Veličanstvo! Kad se je stišao narodno oduševljeni usklik, otpjevata je himna.

Drugu zdravicu podigao je poglaviti gospodin Matasović kotarski predstojnik za zdravlje srpsko-pravoslanvog sveštenstva, koj vodi povjereno mu stado putem sreće u napredka, podjeno preporučivši narodu poslušnost na spram svojih duhovnih pastira.

Zdravica je propraćena sa: živili!, a po njoj nastalo je upisivanje dobrovojnih priloga, koga se posla svojevoljno primio mladi sveštenik Nikodim Novaković.

Priloga palo na taj dan u novcu 140 forinti. 45 novčića, 50 oka šenice, 3 ovce i 1 koza.
Priložili su:
Sava Surla, kao kum pri osvećenju zvona 50 forinti.
Poglaviti gospodin Matasović kotarski predstojnik 10 forinti.
Nadziratelj Novaković, Fra Alfonzo Bralić, Jovo Braco i Vukadin Bulaić po 5 forinti.
Božo Vojinović 3 forinte. 
Ćurkus paroh vođenički, A Tomšić kotarski fakmajstor, g. Oljača fakmajstor Nina Vatrenjević i Dane Skender po 2 forinte. 
David latinović paroh vrtočki, D. Prošić sveštenik iz Smoljanje, Pavle Čorak, Lazo Grbić, Jovan Novaković, Jure Jurjević, Sava Budišić, Rade Adamović, Jovan Novaković, Mile Mrđa, Miloš Stupar, Sava Krajinović, Rade Ličina, Zekan Dragić, Paja Novaković, Žandar Solarević, Pane Bulaić, Trivun Mrđa, Nikola Skender, Spase Obradović, Anđa Banović, marko Dragić, Ivan Balen, Stojan Zorić, Pero Kačar, Lazo Ćulibrk, Jure Erceg i Dvid Surla po 1 forintu.
Đuran Stupar 60 novčića. 
Trivun Surla, Stevan Kovaćević, Sava Kerkeč, Simo Adamović, Vid Kačar, Rade Kačar, Blaže Stojanović, Stevan Đekić, Vujo Kovačević, Dmitar Vatrešević, Sava Dragić, Cvijo Brkljač, Mićo Daljević, Joso Kovačević, Stojan Sanrač, Ilija Zorić, Pero Davišić, Mile Skender, Dmitar Bulaić, Đurađ Jević, Mićo Guteša, Jovan Kovačević, Vujo Lončar, Staniša Lončar, Kovo kalember, Đurađ Lončar, Milan Kačar, Marta Kačar i Jandrija Đekić po 50 novčića. 
Vid Morača 30 novčića.
Marko Varteš, Petar Obradović, Todor Kovaćević, Staniša Vranješević po 20 novčića.
Mile Krčmar 10 novčića.
Lazar Vučković, Mile Karanović i Jovica Obradović po 1 ovcu. Kojo Ostojić 1 ovdna, Spaso Sanrač 1 kozu.
Nikola Dragišić, Đuro Novaković, Jure Ćalić, Stevan Bulaić i Ilija Selaković po 10 oka šenice.

Svima darovateljima neka preblagi i svemogući iz svoje preostrane blagajne naknadi a od odbora usrdnu hvalu ovim izraženu. Parohijani krnjeuški zaslužuju svaku pohvalu, jer napregnute sve svoje sile, da sebi dom molitveni podignu još od pamtivjeka željeni.

Odbor crkveni a na čelu istog dotični im paroh gospodin Jovan Grbić zaista zaslužuje svaku pohvalu, dočim ništa požališe vremena, ni truda, pa razumije se ni materijalne pripomoći, samo da se već jednom počne praviti među njima crkva pravoslavna.
Da je svečanost ovako lijepo ispala, mnogo je doprineo poglaviti gospodin Matasović sa svojim Prisustvom, kojem neka je ovim uz priziatalnost i srdačno hvala izrečena.
Mjesni žandarski fakmasjtor t.j. gospodim Oljača, trudio se i radio, da u koliko mu njihvo položaj dozvoljava, da svečanost što lepša bude, što je i uspio, a i njegao supruga takođe ne požali truda oko ručka, da ovaj gostima što ukusnije bude, na čemu im lijepo zahvaljujem.

Spomenuti gosp. Oljača, bio je na pošti u Manastiru Rmnju kad si je tamo parohijalni stan napravio, kojom je prilikom on dosta truda i zauzimanja uložio da se spomenuti stan što prije podigne i urednije dovrši, za koje mu ovom prilikom izričem toplu zahvalnost, a pri tome ne gubim nade, da će se ovakvim istim požrtvovanjem zauzeti i pri gradnji crkve krnjeuške, te su tim priznatelnost narodnu zaslužiti.
po objedu i upisivanju priloga nastalo je pravo narodno veselje uz pjevanje i igranje vesele srbadije.

Naši, kojima bijaše podalje kuća moradosmo ranije poći, ponesavši sa sobom lijepu uspomenu na ovaj rijetki svečani dan.

Crkva je već ozidana i biće što skorije pokrivena a zvonik će se tek idućeg ljeta zidati.

U Petrovcu oktobra 1896. Kosta Novaković – protoprezviter perovački.

*Izvor: B-H Istočnik za godinu 1897.

Pomoć za izgradnju crkve u Krnjeuši.

Visoka zemaljska vlada u Sarajevu izvoljela je priliko podizanja i građenja naše srpsko-pravoslavne crkve u Krnjeuši, milostivo darovati nam ove godine 1899. u novcu 400 forinti (slovom četiri stotine forinti). Ova crkveno-školska opština primila je novac, te ovom priliko ne može propustiti, a da ovijem putem ne izrazi visokoj zemaljskoj vladi najtopliju blatodarnost kličući: Da Bog poživi Njegovo c. i kr.  Apostolsko Veličanstvo našega cara i kralja Franca Josifa I. I našu visoku zemaljsku vladu na sreću i blagostanje naše mile domovine.

Krnjeuša, 28. septembra 1899.
Za srpsko-pravoslavnu crkvenu opštinu:

Blagajnik:                                                                                                         Predsjenik:
Jovan Vučković                                                                                                Jovo Grbić – sveštenik krnjeuški.