Prethodinih 9 članaka ove kategorije govore o životu same parohije, dešavanjima u njoj, preseku, odnosno, opisu parohije u određenom vremenskom razdoblju.
Prije nego što na red dođe članak koji će nešto reći o svim sveštenicima ove parohije, o njihovom porijeklu, životu, prilikama, odnosno, neprilikama sa kojima su se susretali, o njihovom dosegnuću, radu itd… vrijedilo bi nešto više reći o nastojanjima Srpske crkve i naroda za očuvanje sopstvenog identiteta.

Ko bi nam o svemu tome ponajbolje mogao reći nego nekadašnji episkog bihaćko-petrovački G. Hrizostom, sada episkop zvorničko-tuzlanski. Adekvatan osvrt na ovu temu pronađoh u knjizi: „Crkva Svetog proroka Ilije u Smoljani“ autora Boška M. Brankovića. (Navedenu knjigu moguće je kupiti u prostorijama naše eparhije u B. Petrovcu).
Autor Boško Branković se zaista potrudio ne samo da opiše istoriju crkve u Smoljani, nego i da nam da više podataka o životu naroda i sveštenstva Smoljane od prvih usmenih i pisanih podataka o njoj, pa do danas. Osim konkretnih dešavanja vezanih za Smoljanu, ljudi i objekata, u mnoštvo opisa ogleda se i život parohije Krnjeuša, pa vam toplo preporučujem da navedenu knjigu pročitate.

Njegovo preosveštenstvo G. Hrizostom obogatio je ovaj rad sjajnim predgovorom, te vam ovom prilikom izdvajam veći dio tog predgovora, a tiče se gore pomenute teme.

Citat:

„Kud god smo kao ljudi, odnosno kao narod hodili, postojali i živjeli jedno smo težili i uspijevali: podići hram, (crkvu) Bogu živome, a u spomen svetih njegovim zako je je naš narod bio duhovno i emotivno vezan. Jenostavno govoreći: to smo od Nemanjića kao amanet i blagoslov naslijedili. Od istoka pa sve do zapada, od sjevera pa dve do juga, ne samo bivše nam zajedničke otadžbine Jugoslavije, već i čivavog svijeta Srpski narod je podigao i još podiže mnogobrojne crkve. Sam kralj Milutin podigao je 40 crkava – od Jerusalima, preko Svete Gore, Srbije pa sve do Dalmacije. Danas možda više i bolje nego u prošlosti mi njegovi potomci i nasljednici u graditeljstvu gradimo nove i obnavljamo stare crkve, porušene i devastirane od neprijatelja svetog pravoslavlja i roda srpskog.

Srbima Petrovačkog i Bravskog polja u vremena Otomanske (Turske) vlasti bilo je zabranjeno ne samo graditi bogomolje od tvrdog materijala i na vidnom mjestu, već i trošne kuće svoje obnavljati. Naši preci dosjetili su se kako da riješe ovaj problem. Umjesto kamenih crkvava i na istaknutim mjestima podizali su „ćelije“, tj. drvene montažne crkvice, lake za sklapanje, rasklapanje i prenošenje, krili ih po šumama i udolinama da ih Turci ne vide i ne pronađu. Otuda jedino u ovim krajevima Krajine postoji „legenda“ o tome kako se crkva sama preselilia, tj. premjestila s jednog na drugo mjesto. Premještanje, odnosno prenošenje „ćelija“ obično se dešavalo pod velom mraka, noću. Turci i jesu i nisu znali za postojanje ovih „ćelija“. Turci su bili svjesni da hrišćani moraju imati mjesta gdje će se bogu moliti, krštavati, pričešćivati i slaviti svoga Boga. U slučaju da bi saznali mitom i korupcijom su to prećutno tolerisali. U mnogim slučajivemia slali su askere (vojnike) koj su pretraživali okolne šume. Nije bila rijetkost da su mnogi viđeniji Srbi stavljani na istajazavanje i velike muke kako bi otrklili gdje se „kaurini“ Bogu mole. Na kraju su zbog toga bili obješeni ili posječeni mačem.

Osim osnovne turske politike da brani gradnju „kaurskih bogomolja“, njihov drugi politički cilj je bio dovesti jadnu raju do beznadežnosti, a potom svakojakim pritscima natjerati ih da prime islam, neizbježno uz kinjenje i istajazavanje do iznemoglosti. Istovremeno sve naše stare hramove, one koje nisu razrušili, pretvorili su u islamske bogomolje (džamije). I dok su rušili naše crkve i gradove posvuda su gradili svoje islamske bogomolje, hoteći time predstaviti svijetu kako je Bosna bila isključivo zemlja muhamedanaca, kao što se i danas čini, a što nije odgovaralo i ne odgovara činjeničnom stanju u Bosni i Hercegovini.

Istovremeno, Srbi su, kao što gore rekosomo, svoje crkve krili po skrovitim mjestima – dubodolinama, brdima i planinama. Tek izbijanjem bosanskohercegovačkog ustanka 1875.g. Turci su otkrili naše crkve „ćelije“ – tajne crkve. Artur Evans navodi da su Turci spalili 79 crkava od Gmreč a do Dinare. Pronašli su ih i popalili. O tome i danas svjedoče mnogobrojni nazivi lokaliteta „crkvina“. Tek je Omer-paša Latas (Mihajlo Latas, potajni hrišćanin, kako piše Ivo Andrić) dozvolio Srbima da grade kamene crkve, ali uz dogovor sa Srbima, daleko od puteva i turskih karavana. Za njegova vakta podignute su dvije kamene crkve u Petrovačkom polju i to u selima Kolunić i Bukovača. Gledano sa ove istorijske distance Omer-paša Latas je bio veoma hrabar državnik, i odigrao je ključnu ulogu u „razmontiranju“ Otomanske imperije na Balkanu. On je u potaji pripremio Srbe na ustanak, ali tek pošto on ode iz Bosne, poznatiji kao bosanskohercegovački ustanak, koji je prethodio konačnom oslobođenju Bosne i Hercegovine od Turaka.

Tek za vrijeme Austrougarske u Krajini je počela masovna gradnja crkava od tvrdog materijala (kamena). Tako su pravoslavni Srbi Petrovačkog i Bravskog polja podigli devet novih crkava i to u: Petrovcu, Smoljani, Suvaji, Vođenici, Krnjeuši, Vrtoču, Prkosima, Janjilima i Bravsku. Crkva u Bjelaju i nova crkva na Bravsku podignute su za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Ovaj broj i raspoređenost podignulih crkvava na Petrovačkom i Bravskom polju i jače od svega svjedoči činjenici koliko su naši preci i pored silnih iskušenja za vrijeme Otomanske imperije sačuvali svoju vjeru pravoslavnu, koliko su bili istinski vjernici, dobri i ugledni domaćini, te odlučni da sebe i svoje potomke zaštite od nove prijetnje i novog iskušenja koje je bilo pred njima, a to je unija, odnosno prozelitizam rimokatoličke crkve koji je koristeći Austrougarsku kao moćni paravan svoje propagande, imao kao kranji cilj pounijaćenje, a potom i pokatoličenje pravoslavnih Srba. Prvi koji je na najlukaviji način to planirao bio je biskup đakovački Štrosmajer.
Plasirajući „jugoslovenstvo“ (iako nije bio Južni Sloven, već kroatizirani Nijemac iz Osijeka) utirao je put uniji na istok. Osnovna parola njegove političke Narodne stranke bila je: „Svi slaveni (južni) ujedinjeni pod habzburzima i pod Papom“. Na svu sreću on je od strane budne crkvene jerarhije tog vremena i mudrih srpskih političara brzo prepoznat kao „vuk u ovčijoj koži“

Negovom panhrvatskom i panrimokatoličkom projektu „na jug i istok“ odlučno se suprostavio Ilija Garašanin svojim „Načertanijem“. Iz tog razloga Garašaninovo „Načertanije“ je i dan danas trn u oku Rimu, odnosno rimokatoličanstvu, Zagrebu, Beču itd. Štrosmajer je , imajući iza sebe moćnu Austrougarsku i Vatikan, uspio veliki dio Južnih Slovena da prevede prvo u uniju, a potom u rimokatoličanstvo. Pošto je i sam bio kroatizirani Nijemac njemu nije bilo strano da u drugoj fazi svog programa „rješavanja srpskog pitanja“ pokatoličene Srbe kroatizira. I u tom je uspio. Rimokatoličanstvo je poistovjetio kroatizmom (hrvatstvom), apravoslavlje (srpstvom). I sve do Štrosmajera postoje Srbi rimokatolici, naročito u Dubrovniku, konavlju, Zapadno Hercegovini, Lici, Slavoniji, itd. Štrosmajer je uspio od rimotaloliziranih Srba napraviti najekstremnije i fanatizirane kroate, a što se jako odrazilo na njihov karakter, na njihvo psiho-mentalni sklop.
Najizraženiji primjer toga je Ante Starčević, a poslije njega redaju se sve do današnjih dana Đapić i Danijel Srb.

Autentična srpska prezimena danas tako izražena i karakteristična kod Hrvata ili Slovenaca, a posebno predsjenika HSP Danijela Srb-a govori sve!
Prvo je krenuo sa Gajevim „Iliričestvom“, potom Štrosmajerovim „jugoslovenstvom“, a i završilo se sa Kalajevim „kalajisanjem Bosne“.

Izvor: „Crkva Svetog proroka Ilije u Smoljani“ autora Boška M. Brankovića.