6. Narodne osobine - Sela parohije Krnjeuša

 

6.Narodne osobine.

Običaji.

Bilo bi važno da se i kod raznih porodica prouče karakteristične crte i osobine, kako duševne tako i tjelesne. Taj bi rad iziskivao dužeg intezivnog promatranja i rasuđivanja, nego što mu ja mogu posvetiti. Ovdje će se samo letimično spomenuti o običajima, hrani i nošnji.

Običaji su najvećim dijelom vezani za glavne odlučne časove u životu kao što su: rođenje, ženidba i smrt a tako i za važnije i porodične svetkovine kao za Božić ili  Krsno ime.

 

Kod porođaja, osobito težeg, drži se narod mnogih vradžbina i praznovjernih sredstava. Dijete se krsti poslije 1-2, katkad i 5-6 sedmica. Krsti se većinom u crkvi. Kod kuće je taj dan redvovno bolja ili slabija gozba, gdje budu kum, kuma i druga rodbina. Kum dariva kumče novcem, a mati kuma komadom rublja (košuljom, gaćama, obućom i sl.) na dan krštenja ili poslije dođe sva ženska svojta djetetu na „babine“ Donesu kao dar pogaču, pitu, kolačića, sir, bocu rakije i djetetu košuljicu, kapu ili drugo što.

 

Ženidba se vrši ili sa znanjem djevojačkih roditelja ili bez znanja njihova. Ako je sa znanjem, onda se najprije ide u prošnju i ponese jela i pića. Tada se ugovori dan kad će se djevojka „odnesti“, kad će biti svadba. Kad svatovi dođu po djevojku roditelji djevojački dadnu im gozbu i lijepo ih opreme. Kod crkve kojoj pripada momak svrši se vjenčanje i onda se ide kući momkovoj. Tu se opet čini gozba i to ručak, a obično daje stari svat. Ako mu je blizu kuća on dadne ručak u svojoj kući, a ako je podalje, donese spremljeno jelo kući mladoženjinoj. Užinu i dalju čast daje kuća mladoženjina. Ali obično svaki je svat donio po pečeno bravče, kruh, pitu, bocu rakije i još štogod. Za vijeme gozbe donese se i „prikaže“ svatarsko jelo i piće (buklija), što su ga on donijeli za „pir“. Zatim biva „poljevačica“ i „češljanje“, gđe đever i mlada uzimaju i češljaju svatove uz razne šale, a svatovi mladu darivaju. Zatim mlada daje darove svatovima (rublje, gaće, košulje, peškire, obuću, rupce itd.) a svatovi mladi „uzdarije“ (novac). Uveče „svodi“ kum mladence u prostorije gdje je njihova bračna postelja da zbavljaju bračne dužnosti. Drugovi i parnjaci mladoženjini skupe se tada oko bračne sobe („dođu u vukove“) te lupaju i galame obično uz vrlo neslane i bezobrazne primjedbe. Otac mladoženjin da bi otkupio mladence i oprostio ih od dosađivanja „vukova“ dadne im da jedu i piju i tako se vukovi smire, a potom i raziđu. Svadba traje po dva tri dana. Siromašniji ne kupe svatova i ne svadbuju nego samo dovedu djevojku i počaste se kakogod pa se raziđu. Ako se djevojka dovede bez znanja njenih roditelja, onda se poslije vjenčanja ide na „mir“. Ponese se jela i pića i novca za darove. Tom prilikom je otac djevojački sada obično ucjenjivao prijatelja, t.j. uzimao „ucjenu“ za djevojku (po 50-100 forinti) Ucjena se uzimala i na redovnoj prošnji. No sada je već rijetkost da se uzimlje. Iza nekoliko vremena poslije vjenčanja dođe djevojačka rodbina za djevojkom i donese raznih darova. A još prije vjenčanja (a poslije prošnje) dolazi momkova ženska rodbina djevojci zaručnici u „obrazu“ i tada se nosi jelo i piće i razni darovi.

 

Kad ko umre, ukućani ili komšije okupaju ga, obuku i polože na dasku. Nađe se majstor da napravi sanduk. Prave ih kod kuće pokojnika i to uvjek besplatno. Kad se već približi čas opijela i ukopa, dolazi obližnji svijet i donosi spremljeno jelo za poduše, t.j. za objed. Poslije ukopa. Obično se donese kruh, pita ili ljevača, kolačići, sir, zimi kiseli kupus sa slaninom i boca rakije. Uz post donese se skuvana graha, krompira, pirinča i dr. Ona kuća, u kojoj je  mrtvac, na mrsu obično zakolje bravče, te bude i mesa. Na podušju najprije se pije rakija „za pokoj duše“ pa se onda jede ali se ne prstaje još piti, nego rakija redom hoda po družini. Poneki se gdjekad na podušju sasvim opiju, a katkad dođe pri kraju i do pjesme.

 

O krsnom imenu pali se svijeća još uoči slave, kad dođu zvanice i posjedaju oko stolice. Na dan slave u novije vrijeme nosi se po zahtjevu sveštenika koljivo u crkvu. Inače sveti se krsna vodica u kući na sam dan ili poslije, kad sveštenik stigne. I o krsnom imenu donese se  buklije t.j. jelo i piće kao i o svadbi, ali samo manju količinu. I slavska gozba traje kod jačih kuća po 2-3 dana. Siromašnije kuće ne slave, nego samo kad dođe sveštenik sveti im vodicu.

 

Božićni su običaji ovđe srpski. Na Badnju-Veče polaganje badnjaka, posipanje slame, kvocanje i pijukanje. Na božić rano pripječe se pečenica, kuva se česnica i peče se u lugu. Uz česnicu se metnu nekolika komada novaca. Omrsuje se po izlasku iz crkve i to ili česnicom ili slaninom. Na ručku se prije početka sva čeljad ljube, „mirbože“ uz pozdrav „mir Boži-Hristos se rodi“ Miroboži se i sa komšijama i sa svakim poznanikom, s kojima se sretne između Božića i Bogojavljanja. Na božić se još kuha i peče šuplji kolač koji se onda na Mali Božić metne na stožer na gumnu (armanu), a mladež onda „obože“ vrše.

Uoči Ivanjdana (24. juna) bere se cvijeće i zadije se za strehu ili gdje na drugom mjestu po jedan za svako čeljade. Čiji cvijet do sutra uvene, taj će umrijeti. Uoči Petrovdana pale se kod torova „lile“.

 

Odijelo.

U odijelu raspoznaju se dva tipa: starinski (bosanski) i novi (lički). Sada je već gotovo sasvim preovladao lički kroj, osobito kod ženskinja i kod mlađeg muškinja.

 

Muško odijelo starinskog kroja sastoji se iz gaća i košulje sa širokim rukavima. Oko slabina tanki vuneni pojas i kožni potpašaj („lišnjača“). Povrh košulje i potpašaja obuče se čohana „zečerma“ (ječerma) vezana gajtanom. Na glavi kapa ličkog kroja. Na nogama čarape sa uzicama i opanci oputnjaci ili „kapičnjari“ (sa kožnim kapicama). Zimi dođu još povrh toga odijela, čohane čakšire ili breneverci od domaćeg sukna, a na gornji dio tijela suknena haljina.

 

Žensko odijelo starog kroja sastoji se iz dugačke košulje sa širokim rukavima, Njedra i vrhovi rukava vezani su crnom vunicom. Na krilo pripaše se tanka vezana pregača, a na gornji dio tjela svileni i vezeni zubun. Na glavu bošča od bijelog platna i to udate žene, a djevojke rubac u boji. Zubun je već sasvim isčezao. Zimi dođe na donji dio tijela vunena „carza“, a na gornji dio suknena haljina. Na noge dugačke čarape („hlače“) i opanci.

 

Muško odijelo ličkog kroja sastoji se iz gaća i košulja sa uskim rukavima. Potpašaj je durkčijeg kroja i zove se „ćemer“. Mjesto zečerme dođe prsluk od plave grublje čohe sa metalnim ili koštanim pucima. Na glavu lička kapa. Na noge bijele čarape i crne vezane petljičane natikače, zimi crne čarape i natikače. Zimi dođu na donji dio tijela sukneni breneverci sa šarama i opšivom od čohe.

 

Žensko odijelo ličkog kroja: dugačka košulja sa uskim rukavima, oko prsiju prsluk od čohe ili drugog materijala, na donji dio „kiklja“ (suknja) od fabričke materije ili vunena carza, a povrh nje „zaslon“ (kecelja). Na glavu rubac, an noge čarape (zimi i natikače vezene) i opanke. Zimi dođe još i ženski aljinac od sukna ili čohe. Lička je nošnja gotovo več potisnula bosansku. Rublje je doskora spremano od domaćeg konopljenog platna, ali u novije vrijeme troši se sve više fabričko platno.

 

Hrana.

Za hranu upotrebljava se brašno od ječma, pšenice, raži, pira i kukuruza. Od kukuruza sprema se pura t.j. kuvano na vatri tijesto, koje se začini skorupom; ali kuva se od kukuruznog prašna i kruh pod imenom „kuruza“ ili „kuruzovnica“. Od ostalih navedenih žita kuva se samo kruh i to najviše od ječma. Mnogo se u ovom kraju gaji i troši krompir, osobito iza povratka iz Like. Od prismoka troši se preko ljeta najviše mlijeko (slatko i kiselo) i skorup kao začina za puru. Za zimu se ubije u posjek jedan ili više ugojenih krmaka, a zakolje se i pokoje bravče u pastrmu. Suvi posjek kuva se isključivo sa kiselim kupusom, koji se pripremi kao glavna zimska hrana za cijelu zimu. Od povrća troši se jedino bijeli i crveni luk i rotkva. Glavna posna hrana jeste grah, koga se dosta potroši preko godine u postovima. Grah se kuva i sa kukuruzom i pšenicom i to je „varica“. Uz post se troši pomalo i ulja a i bakalara. Prijesenog mesa troši se vrlo malo. Jedino o kakvim gozbama, o pokladama i omrscima zakolje se štogod i pojede kao prijesno meso. To meso se kuva jednostavo u vodi bez ičega. Na čorbu se metne samo krompira. O gozbama sprema se još i cicvara (od kukurzova brašna i skorupa), kolačići ili uštipci (od pšeničnog tijesta zamješana s jajima) pečeni na maslu ili masti, omač (pšenična juvka) zamašćen, bunjgur (prekrupljena pšenica skuvana i zamašćena), kajgana, pita i dr. Prijesno meso se ili peče na ražnju ili se vari u loncima i kotlovima. Posuđe je za kuhanje od zemlje (lonci, rukatke, bakre) ili od bakra (kotlovi, plednji, žlice). Kod jela se, osobito na gozbama, ne štedi. Od pića se troši rakija i kava.

 

Rad i privreda.

Stanovništvo se zanima, kao dvjema glavnim granama privrede, težaklukom i stočarstvom. Zemljoradnja sama ne može da ishrani ovdašnji svijet, nego mora prodavati dio stoke pa kupovati žito. Sama privreda je na vrlo niskom stepenu. O naprednom radu ne može biti ni govora. Za oranje upotrebljava se drveni plug i drljača. Ore se na razore sa jarcima. Dubina oranja 6-10 centimetara. Sije se iz ruke. Kosidba se vrši ručnim kosama. Kosi se trava i žito osim pšenice, koja se žanje srpom i veže u snopove. Vrše se konjima, previja lopatom. U novije vrijeme upotrijebljavaju se nekolika fabrička trijera za čiščenje žita. Njih svijet upotrebljava jedino za čišćenje sjemena, inače se mlati i „redi“ običnim rešetom od kože ili od žice. Na njivama rade muški, ali dosta žena pa i djeca, osobito u novije vrijeme, otkad su mnogi muški počeli odlaziti na rad u Ameriku i Njemačku.

 

Osim zemljoradnje bave se neki, osobito u Risovcu, i šumskim radom kao pravljenjem zdjela, cijepanjem šimle, tesanjem vesala i četrvrtastih brvana za fabričku preradu. Ima dosta majstora koji rade s drvetom i to obične težačke poslove kao pravljenje i pokrivanje kuća, težačkog kućnog namještaja i raznih alata. Ima nekoliko i zidara.

 

Ženske osim što pomažu u poljskim poslovima rade i svoje ženske poslove i to većim dijelom zimi. One siju konoplje, čupaju je, kisele, nabijaju, ogrebu, predu, vare, snuju i tkaju. Predu vunu te pletu čarape, rukavice i maje (vunene flanele) i tkaju sukno, biljce i koperte. Osim toga šiju, krpe i peru rublje. Spremaju jela, održavaju čistoću u kući, hrane krmke, kupe bijeli mrs i t.d. One ženske koje spremaju jelo i kupe mrs, zovu se „planinke“

 

Od stoke drže se goveda, konji, ovce, koze i kruci: od živadi kokoši i tuke, sasvim rijetko guske. Ko nema svoje stoke, taj nađe kod koga bogatijega nekoliko glava kurpne ili sitne stoke, pa ih drži „na pola“ t.j. sav priplod dijele na pola. Po današnjem shvatanju i mjerilu bogat se računa onaj, ko ima 50-100 ovaca, 30-50 koza, 10-20 goveda, 2-5 konja, 10-20 krmaka i po ko ima sa svoje zemlje kruha za cijelu godinu ili barem za 10 mjeseci.

 

Većina stanovnika nema svoje zemlje nego žive kao kmetovi na spahijskoj zemlji. Oni daju spahiji trećinu od sviju usjeva, a od sijena polovinu. Spahije su iz obližnjih varoši: Petrovca, Bjelaja, Kulen-Vakufa i Krupe. U novije vrijeme dosta je težaka koji su otkupili zemlju i to ponajviše uzajmljenim novcem, a ne svojim. Kod otkupljenih težaka osjeća se bolja volja za rad, krćenje i uređivanje zemlje. Ali kod gdjekoga opet prevlada lakomislenost, neuviđavanost i nagon za zaduživanjem, te ubrzo ostane djelimično ili sasvim bez zemlje.

 

Na rad i privredu uopće štetno djeluju konzervativnost i neprosvijećenost narodna, neriješeno i neuređeno agrarno pitanje, odlazak najznačajnih muškaraca na stranu u Ameriku ili Njemačku radi zarade, a takođe i sklonost naroda da svatkuje mnoge nezapovjedene praznike, vjerujući da ima svetaca, koji mogu „škoditi“. U ovom zadnjem smjeru uticajem sveštenika opaža se u novije vrijeme bar kod nekih muških priličan napredak i hvata korijene shvatanje, da pošten i koristan rad ne može izazvati srdžbe svetaca.

 

Vjersko i moralno stanje.

Narod je vrlo odan vjeri, premda je sasvim slabo poznaje. On je ipak odan u onoj njemu nepoznatoj suštini vjere. Odanost se ta još više odnosi na spoljnu stranu vjere: na obrede, ceremonije, i znakove u toliko više, što je ta spoljašnja strana narodu vuše poznata i što se upravo sve njegovo vjersko znanje i sastoji samo u pokazivanju tih spoljnih formi. I same osnovne vjerske istine nepoznate su narodu. Od molitava znaju većinom „Oče naš“ i „Bogorodice Djevo“, a malo ko još i „vjerovanje“. Ali to se ne može ubrati u vjersko znanje, jer ni tih molitava ponajčešće ne znaju pravilno, nego iskrenuto i izopačeno. Ako iko ih i zna ne razlikuje im smisla radi crkveno-slovenskog jezika. I tako kad ih u molitvi govore, to čine samo mehanički. No ukoliko narod slabo poznaje crkvene molitve, utoliko on ima i svojih originalnih molitava, koje istina nijesu potpuno utvrđene ali su u glavnini slične. U tim se molitvama sazivlje Gospod Bog i razni sveci, da budu u pomoći i da se smiluju. Običan je početak tih molitava ovako „jarko sunce na istok, Gospod Bog na pomoć...“ i onda se redaju razne potrebe i prizivlju svetitelji.

 

Pohađanje crkve vrlo je slabo, Jedino uz postove, kad se pristupa sv. Pričešću crkva je dobro posjećena. Inače katkad je neđelja pa ne bude u crkvi više od deset duša. Sv. Pričešću pristupa svijet može se reći redovno i dosta marljivo. Ima ih koji i po 3-4 puta preko godine pristupe. Najviše ih je, kao i pristupe samo jednom u godini. A vrlo su rijetki nemarnici, koji kroz više godina čak i 10-20 godina nijesu pristupili sa tajnama. Narod se pričešćuje uz velike postove i to najviće uz časni post, manje uz gospojinski i petrovski, a najmanje uz božićni.

 

I moral je više spoljašnji nego unutrašnji, više formalni nego stvarni. Više se brige polaže na to, da se spoljašnje pokaže moralnim nego da se uistinu to i bude. Glavno je pred svijetom se pokazati. U prosuđivanju moralnih dijela zauzimlje se obično egoističko stanovište. Ako se sudi drugome, sudi se strogo i ne popušta se od moralnih zahtjeva. A ako se o meni radi, ona su već zahtjevi blaži, uzimlju se na um različiti obziri, koji bar donekle opravdavaju djelo. Uostalom pojava je ta opšte-ljudska, obična i kod obrazovanijih slojeva. Najteža moralna mana kod ovdašnjeg svijeta je zavist i ogovaranje. Svak teži da u očima svijeta bude što bolji, a to se nada postići tim prije, ako bližnjega ocrni, ponizi, omalovaži. Kod ženskih je ta crta još više razvijena. Inače težih grijehova nema mnogo. Ubistvo je vrlo rijetko, preljube ima prilično, ali ipak ne toliko koliko se govori, jer težnja za ogovaranjem i ocrnjivanjem izmišlja i više nego što jeste. I krađa je vrlo rijetka. Lažno svjedočanstvo događa se, kad se kakav krivac ima da oslobodi od teških posljedica. I iz koristoljublja hoće lažno da svjedoče. Ali ne svjedoči se lažno nikada s namjerom, da se neki čovjek okrivi. Zavisti, kako je već rečeno, ima vrlo mnogo. Velika je mana kod naroda hotimična potrica. Pastiri hoće hotimnično da utjeraju stoku u livadu tuđu pa je tamo napasu. Uopće poljske štete mnogo se čini, i što još podosta stoke hoda bez pastira.

 

Postovi se drže strogo. U novije vrijeme ta strogost pomalo popušta osobito kod muških. Najviše se drži časni i gospojinski post, a slabije petrovski i božićni. Osim zapovjednih postova drže neki, naročito žene, i dobrovoljne postove pred neke praznike, kao pred Đurđevdan, Spasovdan, ilindan, Malu Gospojinu, Sv. Petku i Arhanđelovdan. Ti postovi traju 7 dana. Psovka se od vremena austrijske uprave vrlo raširila. Za uprave turske bila je to velika rijetkost.

 

 


 * Izvod iz knjige: Naselja i poreklo stanovništva - Srpski etnografski zbornik knjiga XXV, Beograd 1923.

   Petar Rađenović. Sela parohije Krnjeuša u Bosni.