ponedeljak, 22 jul 2019

Top panel

Ulogujte se na sajt

Upamti me

       
Top Panel
A+ R A-

2. Položaj sela - Sela parohije Krnjeuša

 

2. Položaj sela 

Sela parohije Krnjeuša nalaze se u kotaru petrovačkom, u severo-istočnom njegovom kraju, na granici krupskog kotara. Od sela krupskog kotara dijeli ih poširok pojas, obrastao šumom, preko koje treba ići na mjestima pola sata, na drugim cio sat, pa i dva dok se u sela s onu stranu dođe. Narod iz krupskog kotara zove cio ovaj kraj, što je s ovu (sjevero-istočnu) stranu Osječenice „Bjelajsko Polje", a stanovnike „Bjelajčani". Ovdašnji pak svijet ima za krajeve krupskog kotara naziv „Bosna", a za stanovnike „Bošnjaci". Razlog ovakvim nazivima nije poznat, te se može samo nagađati. Bjelajsko polje u današnjem opsegu savim je malo, u dužinu nema više od 3-4 kilometra. No Bjelaj je iz prošlosti, čak i iz vremena bosanske samostalnosti, znatno i čuveno mjesto, te je zbog toga možda izdaljni a moguće i obližnji svijet cijelu njegovu prostranu okolinu nazivao imenom „Bjelajsko Polje". Djelomično to svijet i danas čini, kako je pomenuto za narod iz krupskog kotara. Možda je to otuda tako, što su sva okolna sela bila vrlo neznatna (neka nisu ni postojala), te nijesu mogla imati tolike važnosti, da bi se po njima pojedini dijelovi polja nazivali; cijelo je polje nosilo naziv najvažnijeg mjesta – Bjelaja. Poslije, kad su i druga mjesta bolje naseljena i stkla neki značaj, tade se možda kod ovdašnjeg svijeta opseg i pojam Bjelajskogo Polja suzio na neposrednu okolicu, a kod izdaljnjeg svijeta ostao je naziv isti za cio prijašnji opseg. Radi čega opet ovdašnji svijet naziva krajeve s onu stranu planine Bosnom, to je još teže protumačiti. Ako možda nije nekada planinom bila branica Bosne (bilo za vremena bosanske samostalnosti, ili poslije za turske uprave, kad su se granice zbog ratova često pomjerale). Isti se pojam sreće i na drugim stranama (oko Ključa, Glamoča, Vlasenice): narod planinskih krajeva naziva obližnje župe Bosnom.

 

Naziv selo kod ovdašnjeg naroda ima dvostruk smisao. U užem smislu razumije se skup kuća, koje su nablizu i koje sačinjavaju cjelinu, odijeljenu od drugih kuća ili prirodnim pregredama (kosama, bregovima i potocima) ili povećom udaljenosti. U tome smislu selom se nazivaju i svi zaseoci što su u početku pomenuti. U drugom, širem smislu selo obuhvata po nekoliko zaseoka, koju su jedan do drugog i koji po nekoj odredbi spadaju u jedno selo. Te granice seoske (uduti) potječu još iz vremena turske uprave i vrlo često su se poklapale sa granicama pojedinih spahiluka. Kmeti jednog spahije obično su sačinjavali jedno takvo selo, osim ako su živeli na tako velikom prostoru, da nikako nije bilo moguće sve u jedno selo sastaviti. Na čelu takvog sela stajao je, a i danas stoji knez, te se ovakva sela zovu i knežije. Ta sela upisana su u gruntovnici kao katastralne općine, a po zakonu o upravi seoskih općina nose danas zvanični naziv: seoska općina. Upravu ili pravilnije posrednu službu između admninstrativne vlasti i sela vrši seosko vijeće (8-16 članova) sa seoskim glavarom (knezom) starješinom.

 

Gdje leže sela?
Sva sela, o kojima je ovdje govor, leže na obroncima ili dijelom na podnožju brda i planina, koji su opisani kao granice. Kuće se nalaze redovno na ivicama zemalja za obrađivanje (zirata). Izuzetak od ovoga nijesu ni ove kuće koje su danas u sredini njiva, jer su i one nekada bile na okrajku; danas su došle među njive zbog toga, što je pašnjak ili mera, koji se iza njih nalazio, vremenom pridodan prvašnjem kućištu i pretvoren u njive. Razlozi takvom isturivanju kuća na krajeve jesu od više ruku. Za vijeme turske uprave, kad za raju nije bilo ni osobne ni imovinske sigurnosti, svijet se sklanjao u zabačenija i nepristupačnija mjesta, u šume i u zaklone, podalje od glavnih drumova, ako ne bi toliko bio na udaru raznim zulumćarima. Osim toga, i spahije su mnogo tome doprinijele, da su težačke kuće podizate na okrajcima njiva. Spahije nijeu dopuštale kmetu, da s kućom i drugim stajama zakrčuje plodnu zemlju, nego su ga potiskivale na kraj, na zemljište koje nije ni za kakvu privredu. Zbog toga i jesu kuće ponajviše na vrlo nezgodnim mjestima, u strani, u vrleti, sa težim pristupom. Pa i sam narod, kako pretežno stočarski, već o instiktu težio je s kućom i stajama kraju, na domak meri, pašnjaku i šumi, gdje je imao dobar ispust za stoku.

Cijela Krnjeuša leži na zapadnim i mjestimice južnim obroncima brda, te je prema tome u glavnom na sunčanoj, prisojnoj strani. Kuće risovačke poredane su u obliku elipse: one se pružaju od juga sjeveru i na južnom kraju nije sastavljena nego se pruža i naslanja na kuće lastvanske. Prema tome polovina risovačkih kuća leži na prisojnom položaju, a polovina na osojnom. Kuće sela Lastava i Vranovine neznatnim svojim dijelom nalaze se u ravnici, ali u glavnom na obroncima Željeznika te prema tome mahom imaju osojan položaj.

O vodama i izvorima već je bilo govora. Pored spomenutih glavnih izvora počeli su gdjekoji ljudi u bezvodnom dijelu Krnjeuše da prave kuće i bunare. Prave ih od betona i nalijevaju kišnicom s krovova. Inače dobavlja tu svijet vodu ili u tovarima (sa izvora „Dobre Vode" i „Turske Vode" u Zelinovcu) ili u bačvama sa „Salati" u Krnjeuši.

 

Klima.

Klima je oštra, oštrija nego u drugim krajevima Petrovačkog Polja, Selo Risovac nije sa sjeverne strane zaokruženo visovima nego je pošumljenom ravnicom. Sjeverna strana je otvorena, te su sva četiri sela izložena jaku sjevernom vjertru (buri). Osobito je bura jaka u Malom Risovcu, Krnjeuši, Zelinovcu, Lastvama i Donjoj Vranovini. No ima i zaklonjenih (južnih) položaja kao što je Tarbučki Doi obadva Selišta. Katkada bura duva i sa sjeverno-zapadne strane („bihaćka bura"). Može biti jak i južni vjetar, ali opet ne tako kao sjeverni, a i ne duva tako često kako ovaj. Zbog otvorene i sjeverne i južne strane ovaj je kraj kao na promaji, te vječito duva neki vjetar; malo je preko cijele godine tihih dana. Kišu obično donosi južni vjetar, jer on dolazi od Jadranskog Mora. Obično onda padne izobilna kiša, kada se bore i južni i sjeverni vjetar. Južni vjetar, kao morski natjera oblake i pošto dolazi preko visoke Osječenice (1800m. n/v) duva u visinama, a u nizi „podvuče se" bura, tako da u isto vrijeme oba duvaju. Ako tada prevlada bura potpuno i taj preokret otpočne kišom , onda se treba nadati izdašnoj i vrlo hladnoj kiši. No katkada oblaci se raziđu, a suva bura prevlada, ili popiruje kao tih i naročito ljeti ugodan povjetarac, ili duva kao bijesna, redovno oštra i vrlo hladna (čak i preko ljeta). Kao kiša, na isti način dolazi i snijeg, koji može da padne i do jedan metar debljine, u planini i podrug metar. Obično otpočne snijeg padati oko Dmitrovdana i Arhanđelovdana, katkad tek oko Nikoljdana pa i iza Nikoljdana. No u manjoj mjeri i rijetko padne i ranije. Tako je 1912. godine pao 23. septembra, po starom kalendaru, te zatekao na njivama sve kukuruze i krompire. I ako je posve rano pao opet se održao 3-4 dana. Prema proljeću padaju veći snjegovi do Mučenika i do Blagovijesti, ali katkada ga bude i oko polovine aprila. Čak i poslije Đurđevdana, kad u polju pada hladna kiša uz duvanje bure, okolni planinski visovi obijele od snijega.

 

Njive.

Pošto su kuće većinom u stranama i po krajevma zemalja, to se i njive nalaze ponajviše ispod kuća („potkućnice"). Isprva su zemlje svake kuće bile u jednom komadu, i odmah blizu kuće, no danas u su zemlje zbog diobe i prodaje iskomadane i ispremetane. Zemlje, koje su bliže kući, jesu po mogućnosti oranice, a one, koje su dalje, sve ako bi se mogle i orati jesu pretežno košanice. Prema tome su oranice njvećim dijelom stranovite, nagnute zemlje, jer su takve zemlje najbliže kućama, a i plodnije su od ravnice, osobito ako su prisojne. Kao čisti sjenokosi poznati su: „Gromače", „Rasoja", „Bukva" i „Međugorje". Sva četiri ova sjenokosa leže u ograncima sela Krnjeuše. Gromače su u polju, ravne, i sa mnogo dolina, vrlo kamenite, ali daju lijepo, a kišnih godina i obilno sijeno. Ostala tri sjenokosa su planinski sjenokosi, visoravni iznad Krnjeuše. U rasoji imaju dijela i Lastve i Vranovina. U Vranovini su veći sjenokosi „Polje" kao nizinski sjenokos, i „Željeznik" kako planinski. Risovac nema sjenokosa na planini ili gdjegod na strani, po svoj prilici zbog toga što risovac nije bilo ni naseljen, kad su se ostalim selima djelili sjenokosi. U risovcu su oranica i košanice izmiješane, ali u glavnom sredinom je sjenokos, a okrajcima oranice. Isto je tako i sa Lastvama koje imaju svoj dio košanice još i na Rasoji.

Oranice u obično blizu kuće, izuzev poneke odskora prikupljene. Najviše se sije i proizvodi zobi, zatim ječma, pa pšenice (ozime ili jare). Kukuruza se sije u vrlo maloj mjeri i to sitnije vrste. Krompira se sije mnogo i oni vrlo dobro uspijevaju. Zob i krompir, pored podrmirenja domaće potrebe, još se u priličnoj količini i prodaju, dok se drugi zemljski produkti utroše na ljudsku ishranu. Kukuruza ne može dati u dovoljnoj mjeri domaća proizvodnja nego se mora dobavljati iz toplijih krajeva, gdje kukuruz obilnije rodi. Plodnost zemlje zbog nepovoljne klime nije najbolja te za srednju porodicu (8-10 duša) treba do šest hektara oranice i isto toliko košanice.

 

Šume i pašnjaci.

Cio prostor, o kome je govor, opasan je sa tri strane šumovitim vrhovima, kosama i grebenima. Prema tome ovaj je kraj bogat šumom. Niže šumske oblasti obrasle su bjelogoricom (ponajviše bukovina a ima i hrastovone, i tek pomalo javor, jasen, brijest i lipa) a više crnogoricom (jelovina i smrčevina). Šume su državno vlasništvo, a sela imaju u njima servitutna prava: drvarenje, sječa građe za kućne potrebe i pravo ispaše sa stokom izuzev koza, kojima je zabranjen pristup u predio crnogorice. Šuma je stanovništvu dosta blizu. Nekima je odmah uz kuću, nekima po pola sata hoda, a najdalje je nešto preko sat hoda. Bukovinom se može narod služiti u dovoljnoj mjeri za svoje domaće potrebe, a jelovinom i smrčevinom samo uz uplatu određene takse.

Po okrajcima šuma do sela nalaze se negdje veći negdje manji prostori obrasli sitnom šumom ili bez šume. To su seoski pašnjaci. Ponegdje ima pašnjaka i u selu između kuća i njiva, gdje je zemljište previše kamenito i vrletno te je nezgodno za obrađivanje. Pašnjaci su danas tijesni i oskudni, svedeni na najmanju mjeru. Nekada su bili daleko prostraniji. A na današnju mjeru spali su tako, što je od njih neprestalno komad po komad ocjepljivan i pridavan pograničnim njivama, koje su rasle na račun pašnjaka. Taj proces traje još dalje. Ni pašnjaci nijesu vlaništvo sela, nego selima su samo priznata prava služenja tim pašnjacima. Pašnjaci se obično nazivaju „mere"

 

 


 

* Izvod iz knjige: Naselja i poreklo stanovništva - Srpski etnografski zbornik knjiga XXV, Beograd 1923.
Petar Rađenović. Sela parohije Krnjeuša u Bosni.