četvrtak, 18 oktobar 2018

Top panel

Ulogujte se na sajt

Upamti me

       
Top Panel
A+ R A-

1. Kako su Srbi u Krnjeuši dobili zemljište za crkvu.

 

Kako su pravoslavni Srbi u selu Krnjeuši dobili za crkvu zemljište u godini 1874.

 

Od Bjelaja staroga i znametnitoga grada na Krajini ljutoj, poznatog u povjesti naroda Srpskoga, po prilici  za jedan sat hoda prema sjeveru, upravo pod planinom Risovcem – nalazi se selo Krnjeuša od svojih 100 kuća srpsko-pravoslavnijeg. Osim sela Krnjeuše ima tu još dosta srpskih sela kao: Lastve, Rakova noga, Tarbučki do i druga, koja se ispod planine Risovaca pa na domah Krupe vežući se jedno za drugo protežu. Sva te sela većinom su još od starina vlasništvo begova Kulenovića, te su oni u njima bili neograničeni gospodari: cari i veziri, paše i kadije.

 

„Koliko je u Bosni begova,
Toliko je paša i vezira,
Svaki svojoj zapovjeda glavi“

 

Tako veli srpska narodna pjesma. Tako je zaista bilo i ovđe u staro vrijeme, što ćemo poslije viditi.
Svaki je beg, odnosno spahija, teglio na svoju stranu i upravljao sa svojom kmetijom onako, kako je on htjeo i kako mu se sviđalo. Bilo je u ono vrijeme spahija, koji su i dobri bili za svoj narod – za svoju raju, pa su je branili od drugih napadača i otmičara. Takove spahije narod vrlo dobro pamti i dobro ih se sjeća, pa ih spominje sa nekom blagonaklonošću. Ali bilo je i tirjana nečuvenih, kojima nebi našao ravnih u istoriji. Mi ćemo ovđe jedan primjer, jedan istiniti događaj navesti, pa će se viditi kakova je samovolja u ono vrijeme od jednokrvne braće nad rajom vladala, a ujedno kako su srpsko-pravoslavnom narodu i njegove vračarice ponegda na pomoći bile.

 

U selu Krnjeuši ima jedna izvor tako zvani: Rastovac, a pokraj njega ima po prilici dva dana oraće zemlje. Tu je još u godini 1869. načinita kuća upravo pokraj vode Rastovca. Tu kuću ili ti čardak napravio je Mehmed beg Kulenović za svoje stanovanje i teferičenje. Ta nas njegova kuća posjeća na kulu crna arapina, koju je kao što veli srpska narodna pjesma na Kosovu polju bio podigao, te onda nametnuo namet na vilajet. Tako je i Mehmed beg Kulenović činio onda, jer načinivši kuću svoju pokraj vode Rastovca zapovidi da svaki, koji god na vodu dolazi mora platiti tako zvanu „vodarinu“. Vodarina ta bila je obično: janje, sirac, i jedna junjga (1i po oka) masla. Ko to nema, nije smio na vodu doći ni vode odnijeti. Siromašna  sirotinja raja neimajući dakle u blizini vode, morala je to izvršivati, jer inače mora skapati od žeđe. Tako je to trajalo nekolike godine i narodu već dozlogrdi ta sila silnoga bega Kulenovića, te je smišljao svakojake načine i sretstva, da se kurtališe bjede i nevolje. Ali je to sve bilo uzaludno, jer nema da vodarinu plati , a tužiti se nije smio kome. Srpsko-pravoslavni narod neimajući kud i kako obraća se popu Jovanu Grbiću, istom tada postalo svešteniku svome, te ga pita za savjet. Siromah pop Jovo ne zna šta će jer:  

 

„Šta će Rajko šta li će Srijemu, 
A šta li će u Srijemu Turcima“...

 

Smišlja i premišlja misli svakojake, kako vi svoj narod oslobodio te nepravice i bjede prevelike, ali sve bađava. Ali se na posljetku ukaza sreća iznenada, jer dođe popu Jovanu jednoga dana Srbin Vaso Vračarević, koji nosaše uzase knjige roždanike – te knjige starostavne, iz kojih pokazivaše narodu srpskome njegovu sudbinu ili bolje reći srpsku istoriju, te se poče s popom Jovanom nešto dogovoriti. Ali prije nego što prijeđemo na njihov razgovor, pokazaću ko je bio taj Vaso Vračarević?
Vaso Grbić prozvan po materi Vračarević? Bješe sin neke Marije Vračarice, koja je zbog toga svog zanata bila čuvena nadaleko. Vaso nije učio nikakove škole, ali je znao čitati časlovac i taj psaltir i svaku crkveno-slovensku knjigu. Taj nauk dobio je on od svoga oca a svoj opet od svoga, i tako je to sve išlo po redu. Takove ljude, koji su znali čitati, zvao je narod obično: „književnici“ ili „đaci“, pa ih je uvažavao mnogo. Znanje to bilo je porodično (familijarno), te je išlo s koljena na koljeno. Iz takovih kuća u kojima bješe naučenih đaka izlazili su popovi a ponekad i učitelji. Mnogi takovi đaci ili književnici znali su i pisati, ali samo takozvanim „štamparskim“ slovima. Pisanje im je trebalo najviše za pisanje sanova i zapisa. Po gdjekoji takav đak imao je roždanik, pa je iz njega pokazivao sudbinu ljudima. Narod se oko tijeh đaka i njihovih roždanika mnogo kupio, pa im je vjerovao sve što su kazivalo, samo ako su još rekli, da to u roždaniku stoji.

 

Vaso imađaše još jednoga rođenog brata Savana, Srbina dušom i tjelom. Vaso je gledao u roždanik sa Savan je bo najbolji pjevač i guslar u cijeloj Krajini. Još i danas imade pjevača srpskijeh u Krajini, koji su njemu išli da ih obučava guslati. Dok je Vaso iz roždanika učio narod srpkokm moralu i pobožnosti, Savan je opet na drugu stranu pjevao srpske junačke pjesme, te tim učio narod svoj njegovoj prošlosti, negovoj istoriji  srpskoj. Današnji sveštenkih u Krnjeuši gledao je Vasin roždanik i evo šta o Vasi i njegovu roždaniku pripovjeda: Vaso bješe od glave do pete dobričina, pravedan i tvrd u vjeri prađedovskoj a prema sve tome bijaše razuman u svačem. Svakad je i svagdje gledao da pomogne i bude od koristi narodu svome, koji je bio gonjen zbog vjere svoje pravoslavne. Njegov roždanik nije bio roždanik u istini, kao što su drugi roždanici. To bješe stara neka crkvena knjiga – čini mi se veli pop Jovo psaltir veliki. I u njem bjejše samo šest listova iz roždanika, te je iz toga on gledao i pričao svijetu.

 

Sigurno je Vaso upotrebio tu knjigu kao sretstvo a ne kao roždanik, da je narod lakše učiti mogao, jer kod muhamedanaca roždanik nije padao u oči, kao kakva druga knjiga. Dakle, znajući on za begove zulume, dođe jednoga dana Jovanu Grbiću, te mu poče pričati: „Duhovniče! Ja sam smislio jedan način, da se narod kurtališe bijede i nevolje i te proklete vodarine. Begu je umrlo skoro troje djece a za djecu znaš, da bi čovjek sve pregorio. Dakle to će nam pomagati da svoju namjeru sretno izvedemo. Ti znaš da ja imam mater poznatu na sve četiri strane zbog njenih vračarija i ljekarija: nju i Turci uvažavaju zbog toga njezinoga zanata, kao i Srbi pravoslavni. Da nađemo dakle jednu ženu, koja će otići kući begovoj i odnijeti njegovoj anumi darove, te je vješto uputiti na moju mater, da joj vrača u ime djece njene što pomiru“ Pop Jovan to jedva dočeka te nađe neku Joku, ženu Bože Stupara iz Krnjeuše, ženu otrešenu i eglendžiju veliku, davši joj bogate darove da pođe hanumi kao tobož na obilazak i da je utješi za njenom djecom. Ova Joka uzevši darove, dođe hanumi, poljubi je u ruku i preda darove što je donijela. Hanuma pokaza se osobitno zadovoljna, što joj je kmetica tako lijepo u pohode došla, te zaturi š njom egled o svačemu a na pošljedku o djecu koja su pomrla. „Ali – draga hanuma“ – reče Joka, kako tobož nehotično i iskreno – „kako ti ne dobiješ tu i tu vračaricu, jer bi ona zaista znala uzrok, zbog koga ti djeca pomrješe, ta bi ti kazala i za buduću djecu kako će poživiti. 
– „Oh predraga kmetice!“ – reče zadovoljno hanuma – „jeli istina, da bi ona znala to učiniti?“ 
– „Bi draga hanuma“ – nastavi ova – „ta ti zna sve, ta zna koliko će godina ko preživiti. Etno na primjer ona je učinila Petru, koji nije za deset godina poroda od srca imao, pa danas sa njezinim sevapom a božijom pomoći ima ih šestero ravnijeh; ona je pomogla Pavlu, kome su se do dvanajeste godine sve sama ženska djeca rađala, da mu se počeše muška rađati. I tako bi ti ja stotinu primjera ako oćeš navela, gdje je ona sa  božjom pomoći pomogla ili bar pokazala kako će se neko osloboditi kakove bijede i napasti“

 

Tako je eto ova Joka uvrtila hanumi u glavu da zovne Mariju vračaricu, te da joj pogađa njezinu sudbinu. Još u veče čim je Mehmed beg došao kući, poslao je on brzoga konjanika materi pomenutoga Vase Vračarevića čak u Suvaju, kojoj je sin Vaso već kazao bio, kakovu veliku zadaću ima da izvrši, a da se niko ne sjeti njihovoj potajnjoj majstorji. Stara vračarica dođe begovoj kući gdje je dočekaše sa velikim njoj priličećim počastima i ugostiše onako, kako već more silni beg Kulenović. Oprobana u tom zanatu vješta vračarica Marija otvori svoje čaratanske moći, dugo je u njih gledala i zavirivala, pa će već u neke početi onako dostojanstvenim i čarobiskim glasom pričati:

„U ime Boga velikoga i silnoga, koji je najstariji na svijetu i koji je stvorio sve narode i milete a pomoću angela i arhangela, Herufima nebeskkih sila; momoću svetoga Save i Maksima srpskoga, kažem ti silni beže Kulenoviću, da si prestupio božiju, da si učinio veliki grijek, jer ovu kuću, koju si načinio ovđe, napravio si upravo na srpskome groblju i na nekoj crkvini rišćanskoj, te je to i uzrok da ti djeca poumiraše. Ako slučajo ostanete i na dalje ovđe na ovom mjestu – evo vidi ti se – da ti ni jedno dijete živo ostati neće a i ti sam sa tvojom hanumom proći ćeš hrđavo. Želiš li dakle sebi dobro, bježi odavnde i što god dalje moreš, jer što dalje oseliš to ćeš bolje po svoju kućnu čelajd učinit“

 

Čuvši beg za ovo vračanje, u koje i najmanje sumnje imao nije, pozove na brzu ruku popa Jovu Grbića i još nekolika prva čovjeka iz sela, te im ponudi kako kuću, tako i ono zemljište kraj nje, da uzmu za crkvu. Pop Jovo stane mu se ispričavati, kao tobož da oni nebi smjeli to bez izuna drugih begova Kulenovića učiniti, jer će veli njima krivo biti, kad bi se to u ime crkve kupilo. Mehmed-beg sastavi odmah sve svoje rođake i prijatelje, te im razloži stvar nagovorivši ih: da dadnu izum i dopuštenje da se zemlja i kuća za crkvu prodati more. Ovi odmah zovnu popa Jovu i još nekolio ljudi, te im ne samo dopustiće, nego im još zaprijetiše da zemljište kupiti moraju. Pop Jovo oslobođen ovim begovskim riječima, skupi po narodu 125 dukata, jer toliko bjehu pogodili, te odkupi od bega i zemlju i kuću, koja još i danas postoji. Ta je zemlja i dan današnji vlasništvo crkvene opštine krnjeuške i na njoj su već i zvono ispravili a i crkvu skorim napraviti namjeravaju.

 

 

 


* Zabilježio K. Kovačević Sveštenik. (BH Istočnik VI , godina 1892.)