četvrtak, 18 oktobar 2018

Top panel

Ulogujte se na sajt

Upamti me

       
Top Panel
A+ R A-

9. Nikola Jurjević - sjećanje na napad na Krnjeušu

top

 

 

Nikola Jurjević - sjećanje na napad na Krnjeušu.

 

Taj napad 1941. dogodio se u osmom mjesecu 9. datuma. Tad sam bio u Krnjeuši kod svog bratića Dane. Po zanimanju je bio šuster, a tih dana bio je bolestan. Svi Jurjevići smo se kod njega skupili do dana napada na Krnjeušu. Napali su je četnici. Sjećam se da je tog dana moj otac zaklao ovcu, gulio je. Ja sam bio uz njega.

Top je opalio i pogodio pred žandarmerijsku kasarnu. U istom tom trenu smo se uzbunili jer smo osjetili da je napad. Bježali smo svatko na svoju stranu. Izbjegli smo do Salati kod škole, do kuće mog strica Marka, kovača. Tu smo se zadržali možda sat vremena. Međutim, dođoše neki naoružani ljudi, pokupiše starije, a nas djecu ostaviše. Kad su ih odveli, mi djeca smo se razbježali. Pucalo se. Dčekaše nas drugi i pokupiše. Odveli su nas kod Ćeranića. Sjećam se da nas je jedan Drago čuvao u toj kući. Tu smo stajali jedno dva, dva i po sata, dok se nisu pojavili neki drugi. Komanda im je naredila da nas tjeraju nazad u Krnjeušu. Dotjerali su nas na jednu ledinu i tu postrojili. Okolo je bilo mrtvih. Ispred nas je bio postavljen mitraljez. A u stroju djeca od 6, 10, 12 godina, bilo je i odraslih od 20 do 30 godina, a najviše ženskih. Dok je padala komanda da nas se strijelja, iz pozadine je netko vikao da se ne puca. Zapovjedio je da krenemo preko nekog krumpirišta. Dotjerali su nas do žandarmerije, Tu su odvojili djecu i žene. Onda su posebno odvojili Jurjeviće i dali pratnju da se vratimo svojim kućama u Cerovače. Kad smo došli gore u Cerovače, ostali smo dan i noć. Drugi dan dođoše njih trojica. Sjećam se jednog, to je bio Mrđa Drago. On je bio neki komandant. Opet su pokupljeni svi stariji, a ostavljena djeca i žene. Otjerani su u školu u Risovac. Neki su se odatle vratili, a neki su tamo potučeni. Mi smo se bojali da će doći i po nas pa smon opet bježali u šumu. Tako sam ja u šumi bio još sa jednim djetetom, ali ne znam kako se zvalo. Mislim da je bio od Kneževića. Tu smo se u šumi sakrivali dva-tri dana. Našli smo se i s ocem na Paljevinama, na Trovari Maloj. Tu smo mi djeca nekad znali brati maline. Sad smo i preživjeli s tim malinama. Opet se čulo da dolaze domobrani. Mi smo išli naprijed prema njima, a četnici su se povlačili u šumu.

Tako smo se krili jedni od drugih. Stigli smo u Krnjeušu. Došla je vojska i stala nas spremati za evakuaciju, jer tu nije bilo više života. Sve je popaljeno. Nigdje ničeg nema. Mi smo bili u prvoj rundi. Domobrani nisu htjeli da idemo, ali su navalili stariji. Ja kao dijete ne mogu točno reći zašto. Tu smo se još lošije proveli. Dočekali su nas četnici na Risovoj Gredi. Cesta je bila prepriječena. Kamion stade, zapucalo je sa svih strana, a mi skači i bježi tko kuda? Kog pogodi, pada mrtav, koga ne pogodi, taj bježi. Mi smo bježali nasumice. Mirko, Joso, Tomica i Dane, eno ga u Bjelovaru, isto Jurjević. Došli smo do jedne kuće. Joso je bio na čelu i upita za nekgo svog prijatelja. Bio je taj za koga je pitao pravoslavac i dobar prijatelj Jurjevića. Jedni druge su posjećivali. Ne znam kako se zvao (Lajić Nikola – napomena J.J) Ovaj čovjek je cijepao drva i veli: „Sad ću se ja spremiti i otići do njega!" kad je otišao, mi smo se povukli jedno sto metara od te kuće. Zavukli smo se ja i Dane i tu ostali. Starija braća su otišla, ne znam kuda. Tu smo se razdijelili. U noći se digla hajka. Traže i viču: „Gdje su da ih pokoljemo!" Mi se stisli u grmlje i sve slušamo. Prošli su kraj nas i produžili dalje. Valjda su mislili da se nebismo usudili ostati tako blizu kuće. To mu sad dođe kao neka varka. Čuje se i dalje vikanje i traženje. Kad je svanulo, mi dva se dižemo tražiti braću. Ne znamo puta i popnemo se otrprilike na jedno brdo, možda spazimo cestu. Putem ide neka govedarica, sklanjamo se da nas ne vidi. Kad smo izašli na jedan breščić, vidimo cestu. Sad znamo da ne smijemo nazad. Krupa je desno. Idemo mi cestom do jednog zavoja. Tad spazimo kosce s puškama i redenicima preko ramena. Vratimo se nazad, spustimo se u grabu i njom bježi dalje. Dođemo do jedne kuće. Zaustavi nas neka bolje obučena ženska. Pita kud idemo. Mi joj kažemo, ona nas pozove u kuću A, ne prihvatimo mi i bježimo dalje do nekog rudnika. Krivo smo skrenuli ulijevo, umjesto da smo išli desno. Vratimo se nazad jedno dva kilometra od krupe na jug. Možda na pola puta između Krupe i Krnjeuše. Tu su nas nahranili i uputili pješice u Krupu. Prije nas na tom putu su dočekali četnici dvojicu domobranskih konjanika i pobili ih. Došli smo do pravoslavnih kuća. Njih su amnestirali, njima se nije ništa nažao činilo, tako su pričali i davali nam mlijeka. Produžili smo do Krupe. Tu smo bili nekoliko dana i otpremili nas za Bihać.

Razmjestili nas po kućama i školama. Nas djecu su otpremili u Zagreb po domovima. Odatle su nas raspodijelili po domovima i kućama u Podravini. Mene su smjestili u Dom u Suhopolju. Tu sam išao u školu kod časnih sestara. I to do kraja rata. Jedno kratko vrijeme sam bio i kod jednog seljaka. Kad se rat završio otac me je odveo sebi.


Izvor: Tekst je kazivanje Nikole Jurjevića (Rođen 1930 u Krnjeuši od oca Ilije i majke Mande, iz roda Ivaniša), objavljen je u knjizi "Pogrom u Krnjeuši" autora Josipa Jurjevića

 

 

bottom