subota, 21 septembar 2019

Top panel

Ulogujte se na sajt

Upamti me

       
Top Panel
A+ R A-

10. Dva Ilijina života.

top

 

 

Dva Ilijina života

ILIJA REPAC, sin Todorov, čovjek sa »dva« života, rođen je 10. jula 1898. godine u Krnjeuši. Imao je pune 43 godine kada su 1. augusta 1941. godine ustaše naumile da mu oduzmu život. Ilija je običan čovjek, seljak. Da nebi one, 1941. godine, o njemu kao i mnogim drugim smrtnicima, niko i nikada ne bi zabilježio ni jednu jedinu riječ. Danima sam razgovarao i raspravljao s njim o avgustovskom događaju 1941. godine u kome je jedva sačuvao živu glavu. Evo šta sam zabilježio od Ilijinog ispovijedanja, nakon pune dvije decenije.

 

— Negdje pred zoru, 1. augusta 1941. godine, probudi me snažno lupanje po kućnim vratima. Kada sam izašao, ugledah ustašu. Primijetio sam da ih oko kuće ima još. Među njima sam prepoznao Antu Došena i jednog Muslimana, rodom od Kozare, koji su prije rata bili žandarmi u Krnjeuši, a po kapitulaciji su ostali u ustaškoj službi. Narediše mi odmah da se obučem. Ćutao sam. Pošto sam se obukao i obavijestio ukućane, ustaše me istjeraše pred kuću. Dvojica, koji su se nalazili pred kućom u zasjedi, odmah me počeše tući kundacima i puščanim cijevima. Žena, koja je posmatrala šta se sa mnom dešava nadade plakati i jaukati, pa se i djeca uznemiriše, tako da u kući nasta opšti plač i jaukanje (tada sam imao jedanaestero djece). Da bi umirio uplašenu djecu i ženu, jedan od ustaša otkači bombu i dreknu: »Ukoliko ne umuknete i ne zatvorite vrata, baciću bombu u kuću i sve vas poubijati«. Poslije toga krenusmo u pravcu Žandarmerijske kasarne. Putem su me neprestano tukli, a kada me dotjeraše u kasarnu, počeše me tući i one ustaše što su se tamo zatekle. Ustaški podoficir, koji me je sa još četvoricom dotjerao u kasarnu, naredio mi je da legnem potrbuške na pod, a on uze stolicu i sjede mi iznad glave. U takvom položaju počelo je saslušanje. Pitali su me ko mi je dolazio u kuću i s kim od »šumnjaka« imam vezu. Pošto do tada u moju kuću stvarno niko nije dolazio, niti sam s kim održavao vezu, rekoh mu da ne znam šta od mene traži. Nezadovoljan mojim odgovorom, podoficir dreknu: »Udri!« — na šta me ustaše ponovo počeše tući. Tukli su me kako je ko htio po cijelom tijelu, ne birajući mjesto, kundacima, cijevima i nogama. Ležeći na podu, primijetih da pored vrata stoji Ante Došen, sa kojim sam se od ranije, prije rata, dobro poznavao. Obratih mu se riječima: »Ante, ti si već tu tri godine, pa me valjda već dobro poznaješ. Ja ne bih dozvolio da tebe ovako tuku, pomozi mi, pobogu brate«. Ante priđe. Obrati se podoficiru rječima: »Taj čovjek je do sada bio pošten i nije se ni u šta petljao, ne radite to sa njim«. Podoficir je malo kao razmišljao, pa naredi: »Tjerajte ga u konobu!« »Šta će u konobi, tamo nema nikoga. Bolje da ga otjeramo u školu, gdje su i ostali zarobljenici« — reče Ante. Podoficir prihvati Antin prijedlog, te me odvedoše u školu. Tamo sam zatekao još devetnaest zatvorenika, Krnjeušana, među kojima su bili: Stojan Radišić, opštinski bilježnik za vrijeme bivše Jugoslavije u Krnjeuši, Janko Krčmar, Stevan Atlagić i njegov brat Trivo, Mile Vučković, Ilija Stupar, Jovo Đekić, Kosta Santrač, Dane Kolundžija i njegov brat Mile, i Dušan Krčmar, zemljoradnici iz Krnjeuše, zatim, Đuran Dragić, Jovo i Lukica, zemljoradnici iz sela Lastava, Đuran Santrač, Đuro Drobac, Jovo Karanović i Đuro Bubalo, zemljoradnici iz sela Risovca, Đuro Popović, blagajnik bivše opštine u Krnjeuši, rodom iz Ličkog Lapca. Ulaskom u školsku učionicu bio sam preneražen prizorom već s vrata. Školske stvari su bile složene na jednu gomilu u uglu učionice. Ljudi su ležali potrbuške na klupama. Ovdje su me dotjerali oko šest sati ujutro, a ostao sam tu do dva poslije podne. U toku dana ustaški podoficir ulazio bi češće u učionicu, tu nas sve postrojavao i glasno komandovao: »Diži se! Sjedi! Ustani! Lezi!« itd. Ukoliko bi neko od nas z kasnio, usljedile bi snažne batine. Poslije toga nam je naređivao da idemo na svoja mjesta. Niko nije smio ni glavu podići, niti ma šta pričati, jer ako neko prekrši naredbu, bio bi strijeljan. Nama je svima bilo jasno šta nas očekuje, Pa se počesmo šapatom dogovarati da ovu đubrad u zgodnom momentu napadnemo, kako bi spasili gole živote i da to uradimo čim nam se ukaže zgodna prilika. Oko dva sata poslije podne, čusmo zvuk motora, a ubrzo zatim u učionicu uđe podoficir sa još dvojicom ustaša. Podoficir je u rukama držao kliješta, jedan ustaša kotur žice, a drugi je s puškom u ruci stao kod vrata. Podoficir nam naredi da ustanemo i da se postrojimo na sredinu učionice u kolonu po tri. Kada su nas povezali, tri po tri, jednim komadom žice vezaše zatim cijelu kolonu. Ustaša, koji je nosio žicu, vezao nas je, a podoficir je provjeravao kako smo vezani i pritezao žicu kliještima, tako da su ruke ubrzo počele da trnu. Tako povezane istjeraše nas napolje i naređiše da se penjemo na kamion. Penjali smo se preko nekih sanduka što su ih ustaše postavile da bi nas onako vezane lakše utovarili. U kamionu smo svi morali leći na pod. Čim smo legli, čula se kuknjava druge grupe (sigurno zbog tuče), koju su tjerali prema kamionu na kome je bila moja grupa. Te ljude su pohvatali u Krnjeuši — neke kod kuće, a one što su donijeli svojima hranu, odmah su zatvorili. Među njima sam prepoznao Sofiju Bubalo, koja je bila u drugom stanju i staroga Petra Drobca, koji je donio hranu sinu Đuri. Pored njih tu su bila i tri dječaka od 11 do 14 go­ dina — Branko Ćeranić, Mile Karanović i Nikola Vučković iz Krnjeuše. Dalje, Simo Dragić, zemljoradnik, Sveto Zorić, trgovac iz Krnjeuše, Janko Bates sa sinčićem starijim. U to vrijeme ustaše su po našem kraju masovno ubijale ljude. U kolini Prijedora ubijeno je 650 nevinih ljudi. I u mom kraju, takođe. 10—11 godina, kafedžija iz Bihaća, i još neki koje nisam poznavao. I ovu grupu su natovarili na kamion i natjerali ih da legnu preko nas. Kada je sve bilo gotovo, kamion je krenuo cestom prema Bosanskom Petrovcu. U uglovima karoserije, do kabine, bila su dvojica meni nepoznatih ustaša — jedan s puškom, drugi s puškomitraljezom. U zadnjem dijelu karoserije stajale su ustaše iz Krnjeuše, moje komšije: Mile Ivaniš i Ilija Pavičić, zvani »Gužvina«, naoružani puškama. Jedan ustaša nas je natjerao da dižemo glave i da pjevamo. Ako bi ko zakasnio da digne glavu, ovaj ga je nemilosrdno udarao kundakom. Dane Kolundžija u jednom momentu podiže glavu i pogleda na stranu prema ustaši, a taj ga istog momenta tako udari kundakom po glavi da mu izbi zub. Posmatrajući Danin zub na podu, primijetili nekoliko odsječenih prstiju koji su, vjerovatno, pripadali nekoj grupi što je prije nas vođena kamionom na gubilište. Odmah sam vidio da je uzeo vrag šalu, da smo gotovi. Ustaše su nas uz put pitale da li znamo kuda nas vode. — Otpjevajte, posljednji vam je ovo put! Vodimo vas na kasapnicu — reče Ustaški podoficir. Mi tada počesmo neprimjetno mrdati rukama, ne bi li ih nekako oslobodili i pokidali žicu, kojom smo bili vezani. Nekima je uspjelo da oslobode ruke. To ustaše nisu vidjele. Kada smo došli između sela Vođenice i Suvaje, iskoristivši priliku, dok su ustaše posmatrale okolinu puta, odjedared, skoči Dane Kolundžija i uhvati ustaškog podoficira s leđa, viknuvši: — Držite, braćo! Na ovo se podiže i Đuran Dragić, izvuče ustaški nož iz nožnice i snažno mu ga zabi u lijevu stranu leđa. Tu ga i ostavi, a zatim zgrabi pušku ubijenog ustaše i kroz zadnji prozor kamiona opali metak i rani šofera. Ustaša, koji se nalazio u prednjem desnom uglu karoserije, poče pucati u gomilu iz puške, ali ga Đuran ubrzo ubi, tako da u tom momentu nijedan ustaša nije pucao u nas. Ustaša Mile Ivaniš je stajao na svom mjestu, u stražnjem dijelu karoserije, sav prestrašen, držeći pušku oborene cijevi na niže. Kada to viđe ustaša Ilija Pavičić —»Gužvina«, iskoči iz kamiona, otrča u jarak pored ceste i poče vikati za onima koji su bježali: — Ne bježite, sve ću vas poubijati, i stade pucati za njima. Teško je ranio Dragu Kneževića, slomio mu nogu. U onoj gužvi s kamiona su uspjeli da pobjegnu, pošto su se prethodno odvezali: Sreto Zorić, Jovo Karanović, Đuran Dragić, Đuro Bubalo, Jovo Đekić, Kosta Santrač i Mile Vučković. Dragu Kneževića, koga je u bjegstvu ranio ustaša Pavičić, spasili su ustanici koji su kasnije došli na mjesto događaja i sklonili ga u selo Skakavac. Sve bi se tada dobro svršilo da nisu uskoro stigla putnička kola, u kojima je bio ranjeni ustaša Perica Pavičić Katalinić, iz Krnjeuše. Njega su pratili ustaša Josan Tomičić, vozač putničkih kola i Dane Balen. Po pristizanju na to mjesto, Josan i Dane iskočiše iz kola i pritekoše ustašama Pavičiću i Ivanišu. Njihov dolazak onemogućio je bjekstvo nama koji smo još bili na kamionu, jer se nismo uspjeli odvezati. Sada više niko nije ni pokušavao da bježi, ali ni ustaše nisu smjele prići, već su bacili ručnu bombu na nas. U eksploziji sam dobio samo ogrebotinu na lijevom kuku. Jedno parče bombe odbilo je Dušanu Krčmaru lijevu ruku iza šake. S njim smo, u trojci, bili vezani Ilija Stupar i ja. Tako se pdkida žica, te i nas dvojica oslobođismo ruke. Poslije eksplozije na kamion su uskočili Pavičić i Ivaniš, a Josan Tomičić sjede za upravljač i potjera kamion prema Bosanskom Petrovcu. Ustaša Katalinić ostao je ranjen u putničkom automobilu, gdje su ga kasnije uhvatili i ubili ustanici. Poslije kraće vožnje stigli smo u Petrovac, u dvorište zgrade bivšeg sreza. Tu je ustaškom časniku raportirao Pavičić da je dovezao grupu iz Krnjeuše. — U putu su se pobunili, veli Pavičić, pobjeglo ih je sedam- osam. Odnijeli su jednu pušku i puškomitraljez. Ubili su nam podoficira i jednog ustašu, a šofera ranili. — Gospe ti, jesi li i ti ranjen — obrati se ustaški ljekar Josanu Tomičiću. Zatim naredi da ga prenesu u ambulantu, da ga pregleda i previje. Jedan ustaša se pope na kamion i nekoliko puta poljubi onu dvojicu mrtvih ustaša, govoreći: »Braćo moja mila, bezbeli ću vas muški osvetiti«, a potom ih je dodao s kamiona onima koji su bili dolje. Podoficira, koji je imao nož u leđima, dohvati jedan ustaša i, vadeći mu nož iz tijela, poče vikati: »Čedo brate, Čedo brate, ko te ovako udari, majku mu njegovu. Platiće oni to.« Pošto su iznijeli mrtve, ustaša koji ih je skidao, izvadi nož i poče klati, sjeći uši i vaditi oči vezanim seljacima. Imao sam sreću da me nije ni dohvatio, jer je po meni ležao Simo Dragić, zemljoradnik iz sela Lastva. — Što tako radiš, kad imaš pušku? Svakome je jedan metak dosta — reče koljaču jedan od onih što su dokoni stajali pored kola. Na ovu primjedbu ustaša koji je bio na kamionu poče pucati iz pištolja u vezane ljude, pa reče: »Ne da mi se nikako ubiti jedan antihrist, majku mu banditsku.« Radilo se o Petru Drobcu, iz Risovca. Simo Dragić, koji je na meni ležao, naslonivši se lijevom rukom meni na vrat, podiže glavu i reče ustaši koji je u nj' pucao: »Čekaj, pobogu, da ti nešto kažem!« »Majku ti tvoju, šta ti to meni imaš kazati« — odbrusi ustaša i opali iz pištolja. Simo pade po meni, bez znaka života. Pritisnut teretom, jedva sam disao. Odjedared se začu kuknjava sa zaprežnih kola što su pored kamiona stala natovarena seljacima iz okoline Bosanskog Petrovca: »Braćo, nemojte nas tući. Šta smo vam mi krivi.« — Čekajte, braćo moja mila, da vas ja malo pomilujem, kako vas niko u životu nije milovao — dreknu onaj ustaša s kamiona. Ubrzo se začuše pucnji i još jača kuknjava na kolima. Ja sam se pritajio, pa koliko se mogne izdržati. Odlaskom onog koljača na zaprežna kola produžen mi je život ovog dana drugi put. Ubrzo, zatim, pristigoše još jedna zaprežna kola. čujem kako govore da su natovarena poubijanim ljudima. — Šta ćemo sa njima sada — pitale su se ustaše. — Trpajte ih na kamion, pa ćemo ih otjerati na Bravsko u pećinu — reče neki od njih. — Sad je kasno, mogu nas sačekati četnici, može bit' zla. Ljudi iznad sterne (rezervoar za vodu) kapaju rupe, pa ćemo ih tamo zatrpati, a druge ćemo goniti u pećinu, za vidjela. Ubrzo je motor kamiona počeo da radi.

 

Krenuli smo. Poslije kraće vožnje smo stigli. — Odakle su ti ljudi — začu se glas sa ceste. — Ovo su Risovčani i Kmjeušani, gospodine satnice. — Gonite ih, gonite — odvrati satnik. U glasu ovog čovjeka osjetio sam sažaljenje, a istovremeno kao da je htio reći: »Doći će vrijeme, pa će i vas tako goniti«. Opet smo krenuli i poslije 10—15 minuta vožnje, za­ ustavili smo se, valjda pored rupe, o kojoj su govorili. — Penjite se, i brzo bacajte u rupu — naredi jedan od ustaša onima što su kopali i čekali naš dolazak. Dvojica se popeše na kamion i jednog po jednog mrtvaca počeše bacati u jamu. Poslije kraćeg vremena, jedan me dohvati za nogavice, a drugi za rukave. Ja se ukočih. Povukoše me ka ivici kamiona i jednim zamahom baciše u jamu. Pao sam na leđa. Sav sam bio pretrnuo od dugog ležanja potrbuške, pa mi ovo dođe kao malo olakšanje. Bio sam sav u tuđoj krvi. Lice mi je bilo poliveno krvlju koja se sasušila, tako da ni oči nisam mogao otvoriti, te ne vidjeh koji su to ljudi što za ustaše rade ovako nečastan, grobarski posao. Ubrzo sam bio zatrpan leševima. Prestade ba canje. — Hajde, očistite kamion od krvi — naredi neki ustaša onima koji su nas bacili u jamu. — Nabacite malo zemlje, pa da to očistimo — govorili su. Poslije kraćeg zveckanja lopatama i razgovora, ustaše odoše u kamion. Osluškujem šta će dalje biti. Čekam da započnu da nas zatrpavaju zemljom. — Hajde, bolan, da ih pretresemo, možda imaju para kod sebe, reče jedan od onih što su nas bacali u rupu. — Vraga, ti nemaju para. Ko zna koliko su ih puta ustaše pretresli. Ipak su počeli da nas pretražuju. — U ovih kaputaša ima sigurno para, a u seljaka nema. Kaputaši su bili trgovci i kafedžije iz Bihaća. Ja sam bio u pocijepanom odijelu, tako da me nisu ni dotakli. Neki seljaci su imali šarene torbe, pa ih ovi počeše pretresati. Našli su hljeba i kajmaka i to pokupiše, odmah počeše jesti, tu pored rupe. Poslije jela su skidali bolju odjeću i obuću sa poubijanih. Kada su i to završili dvojica uzeše lopate i počeše bacati zemlju na nas. — Hajde, pomozite da ih zatrpamo, pa da što prije odemo odavde — pozva jedan od njih druge, koji su vjerovatno sjedili negdje postrani. — Vala, mi nećemo. Vi ste pokupili pare, pojeli kajmak i pogaču i skinuli odjeću, pa ih sada i uredite kako treba. — E, vala ako nećete, tužićemo vas straži — reče jedan, potom se ču kako pobacaše lopate i pođoše nekud. Ja se još ne smijem da mrdnem. Bojim se da sam teško ranjen, da neću moći bježati i da će me ovi lopataši uhvatiti, pa sam tek onda obrao bostan. Nasta tajac. Riješio sam da sačekam još malo kako bi se ova dvojica što više udaljili, jer sam pretpostavljao da su oni naoružani, pa da onda bježim. Poslije kraćeg iščekivanja stao sam da se lagano izvlačim ispod leševa. Odjednom čujem one što su sjedjeli sa strane kako se dogo­ varaju. — Budale smo velike. Dok mi ovdje sjedimo, oni odoše da nas tuže. Vojnici bi mogli da nas natjeraju da ovolike rupe sami zatrpamo. Hajdemo, bolan, i mi za njima, treba se braniti. Tako i njih nesta. Iskoristio sam odmah tu priliku i brzo se izvukao ispod leševa, protrljao oči zatvorene od sasušene krvi i pogledao oko sebe. Noć je, ili prvi sumrak. U neposrednoj blizini rupe gorjela je vatra. Nenaoružani civili što su morali da zatrpavaju rupu išli su prema vojničkom logoru, koji se nalazio na oko 200—300 metara odatle. Pored, vatre je na zemlji stajao kačket. Uzeo sam ga i stavio na glavu. Ni danas ne znam zašto sam to učinio. Primijetio sam da mi je kaiš na kantalonama prekinut. Vjerovatno ga je prekinulo parče bombe koja me je ogrebala po kuku. Pantalone sam pričvrstio svitnjakom od gaća, pa počeo bježati. Bježao sam u suprotnom pravcu od straže. Ubrzo sam naišao na neki zid. U prvi mah sam pomislio da su to neka utvrđenja za topove. Kasnije sam vidio da je to bila šterna (rezervoar za kišnicu). U trku sam prešao jednu dolinu. Tu se nisam mogao orijentisati. Izašao sam na glavicu i pogledao oko sebe. Prema zapadu se crvenilo od zalazećeg sunca. Po tome sam se orijentisao i odredio pravac kretanja. Namjera mi je bila da idem u selo Skakavac, gdje imam neke poznanike. U pravcu Petrovca čula se pucnjava mitraljeza. Krenuo sam prema Skakavcu. Potom me je mučila jaka žeđ. Već 36 sati ništa nisam stavio u usta. Tražeći vodu, izgubio sam put. Tumarajući tako, prešao sam jednu ravnicu i izbio u blizinu nekih kuća. Ispod strehe su bile bačve za vodu po čemu sam zaključio da je to selo Smoljana. U tom selu nema vode, pa seljaci sa velike daljine donose vodu u bačvama i drže ih ispod streha. Sada su bačve bile prazne. U kućama nigdje žive duše. Plašeći se ustaškog pokolja, narod se sklonio na sigurnija mjesta. Pošto sam izgubio orijentaciju, umoran, riješim da prenoćim u jednoj nedovršenoj kući, pa da put nastavim rano, sutradan. Pokupio sam strugotinu, sa zemlje i legao u jedan ugao. Nedugo zatim čuh bat koraka ispred kuće i dozivanje: »Domaćine, otvori!« Provirio sam napolje. Pred kućom stoji jedan civil. »Čujemo. Šta hoćeš?« — rekoh mu. »Htio bih da prenoćim«. »A odakle si?« »Iz okoline Drvara. Pošao sam rodbini u selo Marjanovića Do, kod Stevana Dragića« — reče mi nepoznati. Sa Stevanom sam prije rata služio vojsku u 11. puku, pa se obradovah čuvši za njega. Rekoh nepoznatom ko sami kako sam se ovdje našao, te mu predložih da zajedno krenemo kod Stevana. On reče da ne može sada ići, te da će ostati da odspava, a meni pokaza put. Tako ja krenem sam prema Marjanovića Dolu kako bi tamo stigao u toku noći. Idući putem, na jednom mjestu se spotaknem i povrijedim nogu, pa skrenem sa puta da sjednem i da se odmorim. Ubrzo čujem sa strane ženski glas, nekog je dozivala. Ustao sam i krenuo sam prema glasu. Stigoh do kuće. Zamolio sam ženu da mi donese malo vode. Odmah je otišla u kuću i donijela mi lonac varenike, koju sam, sjedeći na nekom balvanu, ponio na iskap, te se tako malo osvježio. Žena je stajala ispred mene i posmatrala me. Ubrzo se pokaza mjesec. Ona, videći me prljava i pocijepana, uzdahnu i zapita: »Šta je to tebi bilo?« »Pala granata blizu mene, pa me malo izgrebala« — odgovorih ženi, ne želeći da joj pričam šta je sve bilo sa mnom, da se ne bi uplašila. — Ima li gdje ovdje neka šuma, gdje bi mogao prenoćiti? — Uđi u kuću Da noći sa nama — odgovori mi žena. — Šta bi ustaše učinile od tebe i djece da me ovakvog nađu u kući — rekoh joj. Žena mi objasni da iznad kuće ima trn jak gdje mogu noćiti, te odoh i zavukoh se u neko sijeno. Teško sam zaspao. Cijelo vrijeme su mi pred oči izlazile scene ustaških nedjela. Trzao sam se iz sna. Tako sam dočekao svanuće. Ustao sam i u blizini ugledao prazan tor, a iznad tora kolibu. Prišao sam kolibi. U njoj je spavao neki čovjek. Gurnuo sam ga. Ustao je i kada me je vidio, preplašio se. — Šta je to bilo sa tobom te tako izgledaš, pobogu brate? Ukratko sam mu ispričao šta je bilo sa mnom. On mi reče da se preziva Mrđa i da je iz Smoljane. Sa porodicom je izbjegao u šumu, a sinoć se vratio da nahrani svinje i tako, eto, okonačio pored praznog tora. Krenuli smo i ubrzo stigli na mjesto zvano Ogumače. Tu je bilo dosta izbjeglih ljudi, žena i djece. Okupili su se oko nas. Pričao sam im šta mi se desilo, ko sam i odakle sam. Dvojica naoružanih drugova mi nisu vjerovali. Sigurno su mislili dasam špijun i da sam se tako udesio da bi ih lakše prevario. Pitali su me koga poznajem u selu Smoljani. Rekao sam im da poznajem Savu Krčmara, koji je bio prije rata »šikutor« (skupljač poreza) u Krnjeuši. Rekoše da je on umro prije šest godina i da bi ja morao znati da je šikutor umro. To je njihovu sumnju uvećalo, pa me bez daljeg vezaše. Pored mene su ostavili jednog sa sjekirom, da me čuva, a njih dvojica odoše u kolibu. Poslije kraćeg vremena, iz kolibe izađe jedan čovjek i pođe prema meni. Poznao sam ga. Bio je to neki Stojanović, sa kojim sam prije rata bio u zatvoru u Bosanskom Petrovcu, zbog šumske štete. I on prepozna mene, te me tako oslobodiše. Donio mi je litar varenike, komad kruha, tri glavice crnog luka i čist veš. Najeo sam se i presvukao. Po savjetu druga Stojanovića, produžio sam put sa još tri čovjeka. Oni su bili naoružani sjekirama. Usput smo naišli pored kolibe iz koje je izašao neki čovjek, interesujući se ko sam i šta sam. I njemu sam, valjda ličio na špijuna, pa me je zadržao. Opet me vezaše. A taj je sjeo i ispitivao me ko sam, odakle idem, gdje idem, da li sam Srbin (pravoslavni) i si. Da bi se uvjerio da sam Srbin, natjerao me da mu pričam molitve. Pošto sam molitve učio u osnovnoj školi, nekako mu ih ispričah. Na kraju me natjera da mu kažem »Deset Božijih zapovijedi«. — Ja sam gospod Bog tvoj — počeh ja, zamoren recitovanjem — i nemoj dirati u mene. Ovo izazva grohotan smijeh prisutnih. I samom mi je bilo smiješno, te sam se nasmijao kada sam vidio šta sam rekao. Ubrzo je u kolibu došao drug Stojanović, tako da je moja nevinost bila ponovo dokazana. Sutradan sam sa nekim borcima krenuo kući. Po svim selima Bosanske krajine buktao je ustanak. Borbe su vo­ đene velikom žestinom Devetog avgusta je oslobođena Krnjeuša.

 

Tu sam, na zgarištu popaljenog doma, našao svoju porodicu, poslije osmodnevnog putešestvija po samom rubu smrti.

 


Izvor: Bosanski Petrovac u NOB, Knjiga 2
Autor: Jovo Đ. Novaković

 

 

bottom