8. Podizanje ustanka u Krnjeuši.

 Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču.

Podizanje ustanka u Krnjeuši.

Kralj i Vlada su pobjegli iz zemlje, ostavili su narod na milost i nemilost okupatorima. Vrhovna vojna komanda nije mogla izdavati naređenja jedinicama vojske koja je razbijena snažnim udarom njemačkih snaga i izdajom Slovenaca i Hrvata. Ulaskom njemačke vojske u Jugoslaviju došlo je do njenog komadanja. Nijemci i njihovi saveznici su prisvajali teritorije Jugoslavije, stvorana je Nezavisna Država Hrvatska (NDH) u čiji sastav je ušla cijela Bosna i Hrvatska osim Istre i Dalmacije. Hitler je nagradio Ustaški pokret i njegovu crnu legiju za poslušnost i savezništvo u rušenju suverene države. Ljudi su živjeli u strahu i neizvjesnosti, niko nije znao šta će se dalje događati i šta bi trebalo učiniti. Sve se promijenilo za jedan dan.

Te 1941. godine proljeće je uranilo pa su seljaci oranje i sjetvu obavili na vrijeme. Sa ustašama su došli problemi, kasnilo se sa kopanjem a stizala je i livada za košenje. Više se nije smjelo izlaziti na njive jer su ustaše prijetile i hapsile ljude.
U Krnjeuši i okolnim selima manjinsko hrvatsko stanovništvo je sa oduševljenjem dočekalo novu, ustašku vlast. Dojučerašnji trgovci, mehandžije, zanatlije, obični sljaci, obukli su ustaške uniforme i postali dio vlasiti. Silom su zauzeli kasarnu, razoružali i iz nje izbacili žandare. Pucali su, pjevali i orgijali danima kličući ime svog poglavnika Ante Pavelića. U narod se sve više uvlačio strah i zebnja, šapatom su razgovarali a iz okolnih sela sve manje ljudi je dolazilo u vroš. Iz Bihaća i Petrovca su često stizale i smjenjivale se grupe ustaša. Nedjelju dana poslije ulaska u zemlju stigla je jedna manja njemačka jedinica sa tenkom koju su pratile ustaše. Tenk se zaustavio na raskrsnici i tada su pozvali stanovništvo da izađu iz svojih kuća kako bi im demonstrirali snagu njemačke oružane sile. Hrvati su se ubrzo okupili na raskrsnici ali Srbi nisu. Nakon više poziva niko se nije pojavljivao a onda su ustaše krenule po kućama, istjerivali su ljude napolje, vikali su, gurali ih i udarali kundacima svojih pušaka. Kada su ih, napokon, dotjerali u centar ispalili su iz tenkovskog topa tri granate koje su pale iznad Gradine u podnožje Željeznika. Ustaški zapovjednik je stojeći na kamionu, da bi ga ljudi bolje vidjeli i čuli, prijetećim glasom rekao:

"Pokazali smo vam koliko je moćna njemačka, nepobjediva sila. Od sad, svi morate slušati novu vlast i izvršavati sve što vam se naredi. Sad se razilazite".

Narod se razišao u još većem strahu. Ustaše su sledećih nekoliko nedjelja noću provozili kroz varoš kamione pune ljudi u svim pravcima. Govorili su da ih voze na izgradnju i popravku puteva ali niko u to nije povjerovao. Među prvima su odvedeni ugledni domaćini, mlađi i snažniji muškarci iz Krnjeuše i okolnih sela. Niko se nije vraćao, u narodu se šapatom pronosio glas da su svi ubijeni i bačeni u pećine. U to ih je uvjerio Ilija Repac kada je stigao sa mjesta stradanja i ispričao:

"Uhvatili su me na njivi, i druge su pokupili iz kuća ili sa njiva, bilo nas je petnaest, vezali su nam ruke žicom i kamionom odvezli u Skakavac. Nismo znali šta namjeravaju uraditi sa nama? Istjerali su nas iz kamiona pored neke pećine, onda su pucali u nas, ljudi su padali, mene je metak zakačio i ja sam pao ali sam preživio. Dugo sam ležao među strijeljanima. Kada su ustaše otišle i sve se utišalo izvukao sam se, pećina nije duboka , domogao se šume i tako spasio glavu".

Sveštenik, Drago Savić koji je živio u kući pored crkve uz glavni put prema Petrovcu, kad bi noću čuo zvuk kamiona, pritajen uz prozor je pratio šta se dešava, vidio je vezane ljude na kamionima. Ustaše su svoj pakleni plan provodile tako što su ljude iz Krnjeuše vozili do Drvara ili Grahova i tamo ih bacali u pećine a one iz Drvara dovozili do Krnjeuše i Risovca i tu ih likvidirali. Na takav način su pokušavali zametnuti tragove svojih zločina.
Nekoliko čobana sakrivenih u šumi su gledali kada su jednu grupu dovezli i bacili u pećinu na Risovoj Gredi, iznad zaseoka Šijana. Pećina je duboka, od nje su seljaci odbijali stoku jer se dešavalo da u nju upadne ovca ili goveče. Kada su ustaše otišle, čobani su čuli jauke iz pećine i sve su to ispričali u selu. Glas se brzo proširio na sve strane. Skupilo se nekoliko seljaka, pripremili su konopce i lance da se pod plaštom noći pokušaju spustiti u pećinu i pomognu nesrećniku koji je dozivao. Nisu stigli uraditi što su planirali jer su se ustaše vratile poslije nekoliko sati , bacili su u pećinu bombe poslije čega je sve utihnulo. Danima su išli po selima u većim ili manjim grupama, otimali od ljudi ako su imali šta vrijedno, tukli ih i prijetili. Svakodnevno se uvećvao broj stradalih , bačenih u pećine, strijeljanih i utamničenih bez suda i krivice. Nekoliko njih je upalo u srpsku crkvu, svešteika su vezali a crkvu zapalili. Među njima se po svojoj okrutnosti isticao Suljo Kapetanović. Niko iz cijelog kraja ga nije poznavao, govorilo se da je došao iz Sarajeva. Požar je zahvatio krov a onda i zvonik. Plamen je sve brzo progutao, ostali su samo nagorili kameni zidovi. Poslije su i školu zapalili. Zločini su postajali sve masovniji. Na Risovoj Gredi su komšije Hrvati upali u kuću Luke Poznića, sve su ih pobili a kuću spalili. Ostao je živ samo Luka jer tog dana nije bio kod kuće. Kada se vratio našao je samo zgarište. U Zapoljku su zapalili punu kuću naroda, spasila se samo jedna djevojčica koja je uspjela iskočiti kroz prozor i pobjeći u šumu. Teror je postao nepodnošljiv, ljudi su se počeli tajno sastajati, tražili su način kako da zaštite svoje porodice i kuće.

Ilija Stupar je živio u Lastvama , bio je veoma pobožan čovjek. Redovno je dolazio na sva bogosluženja nedjeljom i praznicima. Tih u razgovoru, dobroćudan i u svemu odmjeren, bio je pred ženidbom kada je počeo rat. Često je dolazio u varoš i razgovarao sa katoličkim popom, Krešimirom koji je bio njegov vršnjak, smatrao ga je prijateljem. Katolička crkva je bila mala sa uređenim dvorištem u kojem je stajao sto sa klupama gdje su njih dvojica često sjedili i razgovarali uglavnom o religiji. Od kako su se ustaše pojavile, svakodnevno su dolazili kod popa, sjedili su ispred crve , pjevali, često pucali iz pušaka pa je Ilija riješio otići kod Krešimira i razgovarati s njim, potražiti objašnjenja za sve što se dešava, za palenje crkve. Mislio je da će od Krešimira dobiti odgovore zašto je uhapšen sveštenik Drago, šta se desilo sa ljudima koje su netragom odveli? Njegova braća i komšije su ga pokušali odgovoriti od takve namjere, on je ostao pri svojoj odluci, vjerovao je da mu je Krešimir iskren prijatelj. Kad je stigao pred katoličku crkvu tamo su već bile ustaše. Uhvatili su ga, vezali i najokrutnije mučili. Sjekli su mu dijelove tijela, gulili kožu sa glave. Satima su se iživljavali a onda tako iznakaženog tjerali da ide kroz varoš. Krešimir ih nije ni pokušao spriječiti, zajedno s njima je seirio nad njegovim mukakama, učestvovao je u zločinu. Pucali su u njega i ostavili ga da leži na putu.

Sve to je natjeralo ljude da se brzo dogovaraju i organizuju, da vide kako će zaustaviti zlo koje ih je snašlo. Sastajali su se na više mjesta ali najčešće u risovačkoj školi jer im je pružala najveću sigurnost. Zaklonjena visokim drvećem nedaleko glavnog puta a iza nje je velika šuma. Lako su neprimjećeni dolazili do nje a kada bi naišle ustaše brzo su nestajali u šumi u kojoj su bili bezbjedni. Među njima je bilo malo ljudi sa vojničkim iskustvom ali je bilo odlučnih i hrabrih koji su stajali na čelo narodne pobune.
U Risovcu su se oko Milje Mandića okupili ljudi. Rezervni poručnik, ugledan domaćin, pošten čovjek, čvrstog karaktera i tvrde vjere. Nije previše govorio, ostajao je miran čak i u ovim smutnim vremenima u kojima je zlo prijetilo sa svih strana.
Pobunjeni narod u Krnjeuši je predvodio Lazo Atlagić, svi su ga zvali Lasan. Niskog rasta, prgave naravi, planuo bi i naljuti se za sitnicu ali srčan i hrabar, od ničeg nije prezao.
Kada je njemačka vojska prešla granice Jugoslavije u Krnjeušu se vratio Radivoj Rodić. Poslije završene gimnazije otišao je u Beograd na studije gdje se povezao sa aktivistima komunističke partije koja je odlukom kralja bila zabranjena. Priključio se pobunjenicima i pokušavao širiti boljševičke ideje ali nije imao mnogo uspjeha.
I u drugim selima širom Krajine su se ljudi organizovali i tražili način da sačuvaju svoje porodice. U Reveniku je Mane Rokvić okupio patriote i organizovao narod na pobunu u više sela oko Petrovca. Bili su odlučni i hrabri ali im je nedostajalo iskustvo što su kasnije u okršajima sa okupatorom skupo platili.

Poslije stravičnog mučenja i strijeljanja Ilije Stupara odlučili su ubrzati pripreme i zaustaviti zulum nad narodom. Riješili su, više neće čekati da ih ustaše hapse i odvode, iznenadiće ih i obračunati se s njima. Plan je napravljen, naoružati što više ljudi, napasti ustaše u Krnjeuši i povezati se sa pobunjenicima iz drugih sela. Kada završe napad okupiće se ponovo na istom mjestu kod risovačke škole. Sve se radilo tajno, tiho uz veliku opreznost. Došlo je vrijeme da se izvade skrivene puške. Ljudi su se naoružavali onim šta su imali. Najviše je bilo sjekira i kosa, nešto lovačkig pušaka i poneka tandžara. Par njih je imalo nešto dinamita kojim su minirali kamen a sad će ga iskoristiti za napad. Oružja je nedostajalo ali izbora nisu imali, moraće u napad sa onim što imaju. Na ustaše će krenuti sa više strana istovremeno kako bi ih zbunili. Dogovorili su dan napada i od njega se neće odustajati. Avgust je mjesec, sastali su se četvrtkom a u napad će u subotu, devetog. Do tada će izvršiti osmatranje i utvrditi koliko ima ustaša, kuda se kreću, provjeriti da nisu dobili pojačanje. Vladale su velike vrućine, žito je bilo zrelo ali ga nisu smjeli žeti, ni livade nisu sve pokošene. Dugo nije bilo kiše, sve je gorilo od žege, zemlja i ljudi su vapili za njom. Dan uoči napada su se podizali oblaci veliki kao kule. Postajali su sve veći i tamniji. Većina ljudi iz okolnih sela dobro poznaje ćudi grmečke klime, znali su kakvi oblaci donose kišu. Sve im je govorilo da će je biti. Počeo je duvati južni vjetar, najprije lagani pa sve jači, sa njim je uvijek stizala kiša. Oblaci su postali crni a vjetar još jači, skoro olujni i prve krupne kapi su počele padati. Nebo su parale munje, grmljavina je bila snažna i onda se nebo otvorilo, sručila se velika kiša. Padala je satima , sa kišom se ušlo u noć , donijela je dugo očekivano osvježenje, svuda se širio miris livada i zrelog žita. Tokom noći kiša je prestala i nebo se očistilo. Da nije bilo zla koje je snašlo narod ljudi bi uživali u prirodnim čarima u novom danu koji je osvitao a koji bi im, ako uspješno provedu akciju, trebao donijeti olakšanje.

Plan je trebalo provesti u djelo. Svi su bili na svojim mjestima na vrijeme, krnjeuška čaršija je bila opkoljena sa svih strana, ustaše to nisu očekivale. Od Risovca će sa svojima napasti Milja, iz Lastava Radivoj sa njegovom grupom a preko brda Bećinice, Lasan sa svojom. Milji su se priključili braća Crnkovići , došli su od Krupe sa svojima, Krpni ljudi kao planine i željni osvete zbog trećeg brata koga su ustaše pokupile dok je kosio djetelinu. Odveli su ga u Krupu i svirepo mučili nekoliko dana, tako izmučenog tjerali da ih nosi na leđima po varoši a onda pred masom naroda pucali u njega pokazujući svoju okrutnost. Ustanicima se pridružila grupa Mane Rokvića iz pravca Vođenice. Svi izlazi iz varoši su bili zatvoreni.

Dogovor je bio, kad prođe jedanaest sati i oglasi se prva puška svi će krenuti u juriš. Dvojica ustaša su krenula sokakom prema Lukama, prostranoj i plodnoj zaravni koja leži između varoši i zaseoka Salati. Kretali su se prema Miljinoj grupi ali ih oni sa svojih položaja nisu mogli vidjeti. Prošli su žandarsku baštu ograđenu živicom koja ih je zaklanjala. Kada su izašli iza živice , na čistinu, postali su dobra meta Lasanovoj grupi. Lasan nije oklijevao, nanišanio je i opalio, pao je prvi ustaša, onda se začulo još pušaka, pao je i drugi. Počeo je napad uz glasne povike i veliku galamu. Brzo su stigli do prvih kuća, u varoši je nastao metež, vriska i panika. Ustaše koje su se nalazile u kasarni nisu izlazile, pružali su otpor iz zgrade, do njih će prvi stići Radivoj sa svojim ljudima. Oni koji su se nalazili izvan kasarne su se dali u bijeg ali su ih ustanici stizali, koga nije stigao metak stigla ga je kosa ili sjekira, sjekli su ih, padali su pokošeni kao snoplje. Grabili su njigove puške i nastavljali napad. Lasanova grupa je stigla do crkve i zaplila je, Krešimira nisu našli, nije bio u varoši. Ako su neki izmicali ustanicima koji su već stigli do centra dočekali su ih Miljini na sjevernoj i Manini na južnoj strani. Odmazda za sve što su učinili nedužnom narodu, bila je žestoka, u osveti su prednjačili braća Crnkovići. Kada su ustaše iz kasarne napokon pokušale izići dočekala ih je unakrsna vatra, padali su, nisu se stigli udaljiti od zgrade. U varoši su svi Hrvati bili naoružani, čak i oni koji nisu nosili uniforme, pokušali su odbiti napad iz svojih kuća ali nisu uspjeli . Žene i djecu su u paničnom strahu bježali u pravcu Vrtoča i dalje prema Bihaću, ustanici su ih pustili da idu. Provaljeni su dućani i mehane. Bilo je i onih koji su u tom metežu gledali kakvu korist za sebe pa su nosili iz dućana šta su našli, kantu masti, duvan, šećer, sve što su dograbili. Neki su iz dućana uzeli platno u pečama, razmotavali ga i cijepali, djeleći ga među sobom. Roba je rasuta i razbacana na sve strane. Oni koji su se pritajili u nekom podrumu ili žbunu misleći da će tako izmaći zasluženoj kazni nisu uspjeli, pretresan je svaki tavan i podrum, prevrnut je svaki kamen dok nisu pronađeni. Napad je završen oko tri sata poslije podne. Na strani ustanika nije bilo gubitaka a ustaše niko nije prebrojavao. Kad se sve stišalo i smirilo dovezli su kola i u njih utovarili zvono koje je palo sa zvonika kada su ustaše zapalile crkvu , odvezli su ga na brdo Buban koje je spajalo Krnjeušu i Risovac. Sagradili su skelu i na nju podigli zvono koje se oglašavalo praznikom ali češće je služilo za uzbunu od opasnosti. Ko bi prvi primijetio ustaše, trčao je do zvona i zvonio što je bio znak da se narod sklanja u šumu.
Ustanici su se povukli iz varoši a vođe pobune su se iste noći sastale na dogovorenom mjestu , u risovačkoj školi. Utvrdili su rezultate napada, zaplijenili su dosta pušaka i municije. Znali su da će poslije svega uslediti odmazda njemačke vojske i da ne smiju ostati kod svojih kuća. Narednih dana slični napadi će se dogoditi u Vođenici, Suvaji, Vrtoču, Kulen Vakufu i širom Krajine. Počeo je srpski ustanak u Krajini koji se proširio na Baniju i Liku. Ustaše i Nijemci su istrebljivali Srbe i Jevreje i vršili teror nad njima, Hrvate i Muslimane nisu dirali, bili su im saveznici, zato su se samo Srbi digli na ustanak, tek kasnije se jedan broj Muslimana priključio onom dijelu otpora koji su širili boljševičke ideje.

Glas o ustanku i razbijanju ustaške postaje u Krnjeuši koji se širio Krajinom stigao je do Zagreba. Naredbom poglavnika Pavelića formirana je grupa i upućena u Krnjeušu da utvrdi stanje i o tome podnese izvještaj glavnoj ustaškoj komandi. Za vođu te grupe je postavljen dopukovnik Ladislav Medved. Stigao je u Bihać i sa pojačanjem, većom ustaškom jedinicom krenuo u Krnjeušu. Bio je iznenađen stanjem koje je zatekao, u izvještaj je upisao da je na putu od Bihaća do Krnjeuše u svim selima slično stanje, razbijene su i uništene sve ustaške postaje. U Ripču je razbijena satnija, kuće su spaljene a narod je izbjegao u Bihać, isto je našao u Vrtoču a u Krnjeuši je bio zapanjen. Pronašli su osamdeset pet poginulih čija su tijela ležala na sve strane u varoši i oko nje. Kasarna je spaljena i jedan broj kuća. Predlagao je hitno slanje veće jedinice uz podršku njemačkih snaga kako bi se Krnjeuša i putni pravac Krupa-Petrovac držali pod kontrolom jer su strateški važni. Uslijedila je brza reakcija, na Risovoj Gredi je postavljen logor sa velikom njemačkom motorizovanom jedinicom, pojačane su svakodnevne patrole putem od Petrovca do Krupe i od Petrovca do Bihaća.

Neprijatelj je bio isti ali nisu svi imali iste planove. Komunisti su se prozvali partizanima. U svojoj propagandi nisu imali uspjeha sve dok u grmečka sela nije stigao doktor Mladen Stojanović. Pošten čovjek, dobar prijedorski ljekar sa velikim ugledom, govorio je okupljenom narodu o borbi protiv zajedničkog neprijatelja, podržao je komunističke ideje, nije ni slutio da je njihov prvenstveni cilj osvajanje vlasti i obračun sa onima koji nisu dijelili njihovo mišljenje. Došlo je do podjele među ustanicima, manji dio se priklonio partizanima a veći je ostao vjeran kraljevoj vosci. Zbog toga što nisu imali kontakte sa glavnom komandom već su se sami podigli na ustanak i počeli četovati, prozvali su se četnicima. Milja je ostao vjeran vojsci jedinoj za koju je znao i koju je priznavao, jugoslovenskoj, kraljevoj. Lasan nije htio sarađivati sa partizanima, Manina jedinica je bila najbrojnija, imala je više od petsto boraca i odbio je svaku saradnju sa komunistima a djelovao je na širokom području od Petrovca preko Drvara, Grahova i Glamoča sve do Knina. Puk vojvode Mane Rokvića je sa jedinicama vojvoda Bogunovića, Drenovića i Đujića činio Dinarsku diviziju. Vodili su bitke, napadali su njemačke kolone i ustaše gdje god su mogli, imali su veliku podršku naroda. Komunistima to nije odgovaralo, već tada su, na sve načine, uklanjali svoje protivnike. Lasan je imao bazu u šumi iz koje je odlazio u akcije i nju se vraćao. Do sela je silazio samo povremeno, da provjeri kako mu je porodica ili da uzme hranu. Partizani su ga više puta pozivali da im se priključi ali je on to odbijao, nije dijelio njihove ideje i političke ambicije. Vjerovao je u državu kojoj se zakleo i nije imao namjere pogaziti svoju zakletvu. Nikad nije pomišljao da bi se trebao obračunati s njima, znao je da su i na toj strani njegova braća. Komunisti su odlučili uklanjati sve one koji nisu slijedili njihov put, koji bi im smetali za osvajanje potpune vlasti. Pozvali su ga na pregovore, opkolili su kuću u kojoj su se trebali sastati s njim. On je njima vjerovao a oni su njega prevarili, kada je shvatio da je upao u klopku, bilo je kasno. Iskočio je iz kuće kroz prozor ali su ga sasjekli rafali. Mučki su ga likvidirali. Milja je bio oprezniji, nikad nije dozvolio da ga uvuku u klopku mada su to pokušavali mnogo puta. Ostao je vjeran kraljevini , čuvao je svoje ljude i štitio narod od ustaša sve do završetka rata.

 Izvor i autor: Odlomak (deseto poglavlje) autorskog teksta "Martina Vremena" autora Milana Santrača.

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču.

Autor: Milan Santrač