sreda, 20 novembar 2019

Top panel

Ulogujte se na sajt

Upamti me

       
Top Panel
A+ R A-

5. Jedno viđenje ratnih događaja.

top

 

 

 

JEDNO VIĐENJE RATNIH DOGAĐAJA

 

ustanakRano sam se uključio u omladinski komunistički pokret, u bihaćkoj Gimnaziji, negdje pred rat 1939—1940. godine. U to vrijeme odvijala se veoma živa politička aktivnost na bihaćnoj Gimnaziji. Postojale su razne grupe komunističke omladine, omladine frankovaca, ljotićevske i druge. Ja sam bin simpatizer komunista i priključio sam se komunističkoj grupi. Tako sam veoma rano došao u dodir sa naprednom omladinom. Naročito je bio aktivan Slavko Rodić, komunistički omladinac iz mog kraja.
Kada je došlo do kapitulacije Jugoslavije i kada sam se vratio u svoj kraj, povezao sam se sa omladincima koji su se tih dana vraćali u zavičaj iz raznih krajeva zemlje. Među njima su bili geodeta Radivoj Rodić, njegov brat Slavko, Branko Polovina, Mirko Karanović, Nikica Novaković i mnogi drugi. Ovi drugovi su na području Krnjeuše odmah razvili živu aktivnost na stvaranju komunističkog pokreta. Njihova aktivnost je bila razvijena u svim pravcima. Naročito su bili aktivni Radivoje Rodić i Mirko Karanović.
U maju su bile stvorene omladinske grupe za aktivnost po određenim područjima. Mislim da su stvorene takve tri-četiri grupe. Čini mi se da su se zvale vaspitne grupe. Na čelu jedne grupe bio je Slavko, na čelu ostalih grupa bili su Brano, Mirko, Radivoje. Preko tih grupa se doturao ilegalni materijal. Bilo je materijala kojeg smo dobijali od partijskih foruma. Imali smo i letak CK Hrvatske. Omladinci iz ovih ilegalnih grupa bili su ono najborbenije jezgro buduće Krnjeuške čete.
U julu smo počeli intenzivnije raditi sa omladinom. Omladinu smo upozorili da se sklanja od ustaša, pošto su već otpočela ustaška zvjerstva i odvođenja ljudi. Mnogi ljudi sa područja Krnjeuše već su bili odvedeni i stradali su. Mnogi nevini ljudi bačeni su u Risovačku pećinu i otuda su se dugo čuli njihovi glasovi i jauci. Zvjerstva su činile i domaće ustaše i ustaše koje su dolazile sa strane. Uveče oko 9—10 sati moglo se vidjeti kako preko Vrtoča dolaze kamioni i dovoze nevine ljude. Ni danas se tačno ne zna koliko je ljudi bačeno u jame.
U takvoj atmosferi održan je gromačski sastanak (sastanak na Gromačama) na kome je bilo prilutno 13 drugova. Sastanak je vodio Radivoj Rodić, a prisustvovali su: Pero Vranješ, Nikica Novaković, Đuro Milanović, Kojo Novaković, Božo Stupar, tu sam bio i ja, a ostalih drugova i njihovih imena ne mogu da se sjetim. Sastanak je intoniran tako da će ustanici pobijediti, ali mi koji smo ovdje živi nećemo dočekati slobodu. To je za mene, kao omladinca od sedamnaest godina bilo strašno saznanje. Svi su govorili na tom sastanku, osim mene. Osjećao sam se potišten. Ići u ustanak iz kojega mi kažu da neću izaći živ. Atmosferu takvom sastanku dao je drug Mirko Karanović. Na žalost, događaji su pokazali da su zaista svi ti ljudi izginuli, osim Nikice Novakovića i mene.
Koncem jula nastale su ozbiljne pripreme za ustanak. Sakupljali smo oružje. Preko Đure Milanovića dobio sam pištolj. Još nisam znao rukovati pištoljem. Sjedili smo u štali i ja sam opalio iz pištolja, ne znajući kako se njime rukuje. Đuro mi je taj pištolj odmah oduzeo i rekao: »-Nisi ti za to«!

 

Prvih dana avgusta opalila je prva puška u Risovcu. Moram da kažem da su se već tada počeli difirencirati simpatizeri našeg pokreta. Jedno vrijeme mi smo imali neke ljude koji su reklo bi se solidarni. To su bili Perica Katalinić, Marica i Drago Dudek. Drago nam je u početku dao više dragocjenih informacija, kao i Marica, o tome šta sve ustaše namjeravaju. Učinili su nam, po mom mišljenju, nekoliko ne malih usluga. Naročito su nam skretali pažnju da se što više čuvamo, da ne dolazimo u čaršiju, da se sklanjamo, jer to sve neće tako biti kako neki žele i nagovještavaju. Međutim, Perica se odvojio od nas i postao ustaša. Ja sam bio iznenađen kada sam među grupom ustaša, koja je dočekala jedan zalutali njemački tenk, vidio Pericu. Već tada sam se bojao za sudbinu svih nas. Međutim, u prvo vrijeme on nas nije dirao, iako je otišao u ustaše i sarađivao s njima. Otac Marice i Drage je bio jedan od aktivnih ustaša. Međutim, oni su u takvoj situaciji napustili Krnjeušu, otišli u Zagreb i otkazali nam dalju pomoć. Došli su prvi dani ustanka.

 

Ustanak u Krnjeuši je počeo sa ubistvom jednog od ustaša, koji je najmanje zla nanio u tom kraju, Perice Katalinića u Risovcu. Time je označen početak ustanka. Mi smo oko 12 dana opsjedali Krnjeušu. Zapaljeno je nešto dinamita u Risovcu kod Rudnika. Nauružanje nam je bilo bijedno. Nekoliko kremenjača i poneka puška. Zato smo danima palili dinamit oko Krnjeuše i plašili ustaše. Međutim, iz Podgrmeča je u međuvremenu stiglo 11 naoružanih boraca. Među njima je bio i neki Banjac, koji je kasnije napravio ne malo zla u Krnjeuši, i Boljanović, koji je poslije postao jedan od istaknutih četnika iz Podgrmeča. Opšte raspoloženje je nastalo kada smo čuli da je u Vrtoču zarobljen top. Odmah poslije toga planirana je akcija na Krnjeušu. Stigli su neki borci od Petrovca. Jedanaestog augusta počeo je ujutro rano napad na Krnjeušu. Mi smo krenuli sa osjećanjem da glavu odatle nećemo vratiti. Bilo je to dosta jako uporište. Imali smo, doduše, osjećanje da će nas iznutra pomoći domobrani. Slali smo i pisma preko neke djevojke Ivezića nekim domobranima u Krnjeuši. Ja sam pismo pisao po receptu Radivoja. nadajući se da će nam iznutra nešto pomoći. Sve smo se više približavali Krnjeuši, ali nismo osjećali nikakav pritisak neprijatelja, osim što smo čuli fijukanje metaka iznad naših glava. Tu su bili ranjeni neki Obradović i Kojica Atlagić. Brzo smo dospjeli do centra Krnjeuše i začudili se da niko od nas nije poginuo. Vidjeli smo nekoliko poginulih ustaša, dok su se drugi probijali prema Petrovcu, preplašeni topom, koji je opalio nekoliko puta u Krnjeušu. Topovske granate su demoralisale odbranu, tako da je nastupilo opšte bježanje neprijatelja u pravcu Petrovca. Može se reći da zahvaljujući topu, mi nismo pretrpjeli ozbiljne žrtve na Krnjeuši, a razoružano je nekoliko desetina neprijateljskih vojnika; zaplijenili smo veće količine oružja. Tim oružjem je kompletno naoružana Krnjeuška četa i još neke koje su učestvovale u napadu. Iz Brkića kuće, sa sporednih vrata, ispao je onaj naš bivši saradnik Perica Katalinić, zvani Reda. Izbezumljen je počeo da viče: »Braćo, ja sam vaš«! Ozlojeđeni seljaci počeli su da ga opkoljavaju sa svih strana i da ga tuku. U tom momentu se čuo jedan glas: »Lakše ga tucite, prebrzo će umrijeti, a napravio je toliko zlodjela«. Sve je bilo mirno u popodnevnim časovima. Nastalo je stanje da se ocjenjivalo da neće biti odmazde nad nedužnim hrvatskim stanovništvom. Taj mir se u popodnevnim časovima počeo naglo narušavati. Pokojni Radivoje je naredio da se sve snage angažuju na spasavanje žena i djece nedužnog hrvatskog stanovništva. Zadužio je pojedince da vode grupe hrvatskog stanovništva prema kućama Jurevića, Ivezića i drugih. Stihija je ipak bila jača. Neki koji su kasnije otišli u četnike (iz Podgrmeča i neki sa strane) uspjeli su da raspale rulju koja je izvršila mnoge odmazde nad nedužnim hrvatskim stanovništvom. Sjećam se da su tu stradali i neki naši simpatizeri (na primjer, Turgonjić).
U takvoj situaciji se teško moglo odoljeti pritisku mase. Radivoje, kada je vidio to, preduzeo je sve mjere. Bio je strašno ljut. Prijetio je strijeljanjem. Sjećam se kada su uveče zapaljene neke kuće u Krnjeuši, onda je Radivoje pred nekima koji su kasnije otišli u četnike (Đukan Obradović i Đorđe Ličina) izjavio: »Sve ove što su danas zlo činili, mi ćemo strijeljati«! Treba zahvaliti energičnoj intervenciji Radivoja na sprečavanju većeg krvoprolića, tako da se znatan dio nevinih ljudi uspio spasiti od odmazde.

 

Sada je počeo ubrzani rad na ubiranju ljetine i stvaranju rezervi hrane. Ubrzano rade grupice koje se već osjećaju vezane za partizanski pokret. Nastale su intenzivne pripreme da se četa što bolje konsoliduje. I već tada se u Krnjeuškoj četi počelo da stvara jedno otvorenije jezgro četnika. Iz Srbije je tada stigao Marko Karanović, koji je, po mojoj ocjeni, počeo da ilegalno radi na formiranju četničkog pokreta. Jedan broj ljudi se okupio oko njega. Bilo je to opasno vrijeme, ko će faktički ovladati Krnjeuškom četom. U četi je bilo odličnih ljudi i partijaca i skojevaca. Međutim, bilo je osnovno pitanje, kako sačuvati jedinstvo Krnjeuške čete. Negdje u novembru počelo se odlučnije nastupati i pomalo izazivati ove četničke elemente. Krnjeuša je valjda jedino mjesto u kojem su tada sve kuće bile ispisane antifašističkim i komunističkim parolama. Ja sam tada dobio nalog da moram, sa još dvojicom drugova, na krnjeuškom logoru ispisati komunističke parole. To je bilo jedno provociranje četničkih elemenata. Ja i Đuro Milanović smo uspjeli da napišemo parole.
Radivoje je još uvijek bio strašno ljut, zbog paljevina koje su izvršili neodgovorni ljudi u Krnjeuši. Zapaljeni su domovi hrvatskog stanovništva, i katolička crkva. Radivoj mi je rekao: »Ti bi sada morao zapaliti pravoslavnu crkvu«! Rekao sam mu: »Radivoje, pobogu, kako to da učinim«. Kazao je: »Lako«. Nije prošlo ni nekoliko dana, a već su naišle ustaše iz Petrovca i zapalile crkvu, tako da su mi na neki način olakšali tešku situaciju i dvoumljenje u pogledu izvršenja ovog »zadatka«, jer nisam bio uvjeren da je Radivoje govorio sa ubjeđenjem, već, možda, u ljutnji.

 

Počelo je ubrzano stvaranje omladinskih grupa po Krnjeuši, tako da je već u jesen stvorena neka vrsta opštinskog komiteta. Komitet su sačinjavali sekretar skojevske grupe iz Krnjeuške čete Petar Kačar, nekoliko sekretara omladine iz Lastvi, Vranovine, Risovca i Krnjeuše. To je već bila neka vrsta opštinskog komiteta omladine. Ne sjedam se tačno da li se tako i zvao. Radivoje u ovakvom stanju hita u Krnjeušku četu da sredi stanje. Poslije nekoliko dana je poginuo, pokazujući lično borcima primjer u borbi na Agićima. Sa njim je palo još desetak boraca, većinom, skojevaca. To je bilo negdje sredinom januara 1942. godine. Četnici su njegovim odlaskom osjetili da predstoji prestrojavanje u redovima Krnjeuške čete. Već su neki od njih počeli i da napuštaju Krnjeušku četu. Poslije pogibije Radivoja, nastala su određenija diferenciranja. Lazo Atlagić i nekoliko boraca Krnjeuške čete, kao Ćulibrci, napuštaju Krnjeušku četu. Tako se formira jedna četnička grupa od desetak ljudi, koji još direktno ne napadaju, ali su već oformljeni kao četnici. Razumije se, svi smo mi osjećali da pokret u ovom području može upravo izrasti i opravdati svoju čistotu ako se energično suprotstavi stvaranju četničkih grupa na ovom području. To smo svi tako snažno osjećali i svi smo se veoma angažovali na likvidiranju te četničke grupe. Sjećam se, po noći smo putovali Nikica Novaković i ja u Klještinu kod tadašnjeg komandanta Milana Zorića. Molili smo hitnu intervenciju i likvidiranje svake pojave četničkih elemenata na ovom području. Takvu su nam pomoć i ukazali i ubrzo je ta četnička družina bila likvidirana. Mi smo time, u neku ruku, smatrali da smo odbranili čast naroda toga kraja, da on nije odgovoran i kriv za zlodjela koja su činili četnici nad nevinim Hrvatima. Razumije se da je likvidiranje ove četničke grupe bilo za nas veliko olakšanje, jer na taj način smo svi osjećali da smo kaznili one koji su izazvali nacionalnu mržnju.

To su moja sjećanja iz prvih dana o stabilizaciji i formiranju pokreta na području Kmjeuše.

 

 


Izvor: Bosanski Petrovac u NOB, knjiga 1
Autor: Pero Kolundžija  

 

 

bottom