
Poslednji sastanak za pripreme ustanka.
Već više od tri mjeseca od kada ustaše preuzeše vilast u Krnjeuši, cio život je poprimio drugačiji tok u našem kraju. Moje selo Risovac i njegova okolina mnogo su se razlikovali od onog prije godinu dama kada je u njemu život tekao normalno. Njlive su obično, baš u ovo vrijeme bile pune vrijednih radnika koji su obavljali poljske ra dove, najčešće sa pjesmom, veseli i razdragani što je svojstveno ovdašnjim gorštacima. Ratnim vihorom koji nas je zahvatio sve je to bilo pomućeno. Iz dana u dan, slušali smo razno — razne vijesti koje su sa mnogih strana prenošene o onome što se događa širom naše zemlje. Okupator se živo angažovao na masovnom istrebljivanju nedužnog naroda. Samo u našoj Krnjeuši do ustanka je ubijeno više od 80 ljudi. Moralo se sa puno ozbiljnosti razmišljati o tome šta raditi da bi se takva sudbina izbjegla. Za svoju prljavu rabotu našli su i saradnike među domaćim izdajnicima, a to je za nas bila teška istina. Ljudi su se tako reći pre ko noći izmijenili.
Moj Risovac i cijela njegova okolina su postali drugačiji. Ljudi su kao nikad ranije, duboko zabrinuti. U cijelom kraju je zavladala neobična atmosfera. Smijeh i pjesma su usahli. Ustupili su mjesto ogorčenju koje sve više raste prema okupatoru i njegovim pomogačima. Do ovog je došlo posebno u junu i julu, poslije masovnog ubijanja ljudi koje su ustaše pohapsile u selima. Ljudi su se okupljali u grupe. Atmosfera je bila na peta. Vijesti o zločinima koje čine okupatori i njegove 443 sluge po Bosni i drugdje tome su posebno doprinijele. Nelizvjesnost je sputavala ljude da odlučnije reaguju. Narod je prepušten »sudbini«. U tim posebno tešikim danima do nas je dopirala i poneka ohrabrujuća vii jest o tome da se narod počinje suprotstavljati neprijatelju. Pominju se ljudi koji organizuju ovaj otpor. Sve češće se pomđnje ime Ilije Došena, Radivoja Rodića, Zdravka Čelara i drugih, hrabrih ljudi koji djeluju u našem kraju i razgovaraju sa ljudima o potrebi pružanja oružanog otpora neprijatelju. Munjevito se pronijela vijest jednog julskog popodneva 1941. godine da će drug Radivoj Rodić, toga dana uveče, govoriti ljudima o nečemu posebno značajnom u Bentulama kod Kladara, u Risovcu. Na ovom sastanku se okupila jedna grupa ljudi iz zaseoka Donji Risovac. Došao sam i ja na sastanak i među prisutnima sam, pored Radivoja Rodića, zapazio Ljubišu Ćurgusa, Nikicu Novakovića i druge. Moram reći da smo iznad svega, upravo tih dana, najviše željeli da nas neko informiše o situaciji u kojoj smo se našli, da nam otvori bilo kakvu perspektivu za opstanak. I kada smo čuli za Radivojev dolazak, osjetili smo olakšanje, bili smo uzbuđeni, nestrpljivi, ali i veoma raspoloženi. Vrijeme je odmicalo i već je bilo blizu 22 časa, kada je Radivoj prekinuo žagor prisutnih ljudi otprilike ovim riječima: — Drugovi, mi smo se sastali da čujemo šta ima novo i šta treba da činimo u nastaloj situaciji. On nas je te noći upoznao sa najnovijim događajima, rekavši da se teror koji vrši neprijatelj u našem kraju i cijeloj zemlji ne može više tolerisati. Odmah je naglasio da treba početi sa konačnim pripremama za dizanje ustanka. Rekao je da je vrijeme da oružani napadi na neprijatelja otpočnu čim o tome donese odluku rukovodstvo, a to će biti uskoro. Nastao je kratkotrajni tajac, a onda je spontano prihvaćen njegov prijedlog i Radivoj je odmah pristupio evi dentiranju oružja kojim raspolažu neki ljudi. Sastanak je trajao sve do tri časa poslije pola noći, kada smo se razišli. Pred sam razilazak Radivoj me je pozvao u stranu i za tražio da ga informišem o količini eksploziva u magacinu rudnika boksita i o mogućnosti iznošenja tog eksploziva kako bi bio iskorišćen u predstojećim akcijama. Ja sam ga detaljno o tome obavijestio i pristao da sa grupom ljudi dođem do eksploziva.
Dvadeset sedmog jula, jedna grupa ustaša, došla je u Risovac iz Krnjeuše sa spiskom ljudi koje je trebalo da odvedu sa sobom. Nikoga od popisanih nisu našli kod kuće, jer smo se svi na vrijeme sklonili, po savjetu druga Radivoja. Ustaše su, poslije neuspjele akcije da pokupe ljude, otišli u Krnjeušu, a svima popisanim koje je trebalo da odvedu ostavili su pismenu poruku u kući Mile Jevića. U poruci je stajalo da se obavezno jave ustaškim Vlastima u Kmjeuši, inače, ako to ne učine, zaprijetili su strijeljanjem porodica i paljenjem kuća i uništavanjem druge imovine. Niko od ovih ljudi koje su ustaše tražile da im se jave nije ni pod pretnjom otišao u Krnjeušu. A to su bili: Mandici, Jevići, Ćulibrci i drugi. Jedino je Mile Jević, kada je došao kući i pročitao poruku, poslao svoju snahu Ćuku u Krnjeušu da kaže ustaškim vlastima da je on bolestan i da ne može doći na poziv. Ona je ovu njegovu poruku ponijela u Krnjeušu, ali je usput svratila kod krojačice Marije Pavičić Blaževe, kako su je svi zvali po muževljevom imenu. U kući je našla samu Mariju, veoma uznemirenu i uplakanu. Cuka je upitala šta se to desilo. Marija joj je podrobno ispričala sve što je čula o događajima na Oštrelju i Drvaru. Rekla joj je da se u Drvaru digao narod protiv ustaša i da je Drvar zauzet. Zatim je dodala da su ustaše pokušale iz Bosanskog Petrovca, preko Oštrelja, da prodru u Drvar, ali da su ih ustanici dočekali na Oštrelju i odbili nazad. Poslije ovog razgovora sa Blaževicom, Cuka je odustala da ide u čaršdju. Čuvši šta se dogodilo, žurnim koracima se vratila natrag u Risovac. Pored svoje kuće je, gotovo bezglavno projurila i produžila do Guskarskog vrela gdje smo se u šumi bili okupili i sklonili od mogućeg ustaškog iznenađenja. Kako nam se približavala, još iz daljine Cuka je iz sveg glasa vikala: »U Drvaru je dignut ustanak!«
Čuvši tu vijest, već u samom početku obuzela nas je radost. S velikim nestrpljenjem smo slušali Cukičinu priču o događajima u Drvaru. Svi smo bili ma nogama, spremni onog trenutka da se uhvatimo u koštac sa krnjeuškim ustašama. Svi smo bili za to da se odmah ide u napad na Kmjeušu. Odmah smo poslali kurira da o događajima u Drvaru i našim namjerama obavijesti ljude na terenu oko Bosanske Krupe, u Krupskoj Suvaji, Vođevcu i drugim mjestima, jer smo znali da se i kod njih sprema sličan otpor neprijatelju. Jedna grupa je hitno upućena prema Krnjeuši sa Trivom Mandićem da uspostavi vezu sa drugovima i da se obavijesti o pripremi za napad na Kmjeušu. Todo Mandić, Svetko Ćuilibrk i ja dobili smo zadatak da, čim se smrači, upadnemo u magacin rudnika boksita u šumi kod Međugorja, da iznesemo eksploziv i da njime razrušimo cestu na velikoj okuci ispred Risove grede kako, prilikom napada na Kmjeušu, neprijatelj ne bi mogao iz Krupe uputiti pojačanje. Mi smo ovaj zadatak izvršili. Iznijeli smo eksploziv i sa grupom ljudi minirali cestu. Dok je naša grupa zarušavala cestu, ustanici krnjeuških sela stezali su obruč oko ustaškog garnizona u Krnjeuši. Cestu smo minirali noću između 27/28. jula. Tada je u selu već sve bilo na nogama. Uzbuđenje je bilo veliko. Narod se digao ma opšti ustanak. Mnogi su se osjećali tako kao da im je sa leđa skinut nekakav težak teret. Međutim, bilo je i onih koji su se uplašili. Taj strah bio je opravdan. Stariji ljudi su učestvovali u prvom svjetskom ratu, pa su znali šta nosi rat. Ali mlađi svijet drukčije je rezonovao. Tromjesečno bespravlje i robovanje za njega je značilo takvo ponižavamje i sramotu koja se više nije mogla podnositi. Otuda i takvo raspoloženje za borbu. Narednih dana, kada su počele stizati vijesti o uspjehu u Drvaru, a to je pothranjivalo raspoloženje naroda za borbu protiv neprijatelja, moral u narodu je sve više rastao. Tada smo već doznali za slične aikcije na raznim stranama. Tako smo 2. avgusta 1941. godine doznali da je oslobođeno Vrtoče, što je stvorilo još povoljnije uslove za napad na ustaško-domobranski garnizon u Krnjeuši.
Devetog avgusta u ranim jutarnjim časovima oslobodili smo Krnjeušu i time zadali udarac ustaškoj strahovladi na našem terenu. Od 9. avgusta 1941. godine do kraja rata 1945. godine ustaška vlast u Krnjeuši nikada nije bila obnovljena, čak ni u vrijeme privremene okupacije slobodne teritorije u toku 4. neprijateljske ofanziive 1943. godine.
Izvor: Bosanski Petrovac u NOB. Autor: Svetko Mandić

|