Sjećanje na prijatelja

 

IN MEMORIAM 1976-1995

 

 

BILO JE DAVNO...ŽIVI I DANAS!

Htjela bih vam ispričati jednu priču. Ne želim da bude tužna, želim samo da je svi zapamte... tako će trajati vječno!

...odrasla sam u Krnjeuši, u sokaku uz mnogo druge djece, mojih vršnjaka. Djevojčice su uvijek bile djevojčice-igrale se lutkicama, kumale se itd. Dječaci su imali svoju igru... pravili su predmete od drveta, telefone od časica za jogurt, igrali „hljebova“, vozili biciklo najbrže sto su mogli, čuvali krave, skijali se..... Dječaci su bili moje drustvo!
A jedan dječak je bio moj drug, veliki drug-Boća.....
Da li se sjećate kristalno bijelih zuba i nevjerovatnog osmijeha koji nikada nije prestajao? Da li se sjećate koliko je iskreno svima pričao kako u trećem razredu ne zna brojati, kako je ponovo i ponovo na popravnom, kako ne zna padeže, imenice, geografiju, istoriju....ne zna ništa od toga ali je znao biti moj drug, veliki drug! Bio je najbolji igrač u igri „hljebova“ i niko nije mogao da ga pogodi....ali je meni uvijek pustio pobjedu! Radio je puno-stoka, sijeno, bašta, mlin... ali nikada nije propustio da ujutro stane kod ograde koja je dijelila nase kuće i priča samnom, uvijek je imao vremena! Kad sazriju maline, stalno je na moju stranu prebacivao grane....da probam jesu li zrele.....Nikada mu nije dosadno bilo po hiljaditi put staviti spadnuti lanac na biciklo jer ja učim voziti....Stalno je vukao na vrh Bećinice moje teške sanke....On je bio moj veliki drug.
A takav je bio prema svakome!
Bio je dijete a otisao je u vojsku pa u rat...
Danas se sjećam kako smo pričali preko ograde pred njegov odlazak-rekao mi je „ajde da se pozdravimo,ja se neću vratiti“... nije se vratio... nikada se vise nije vratio kući! Imao je samo 18 godina a otišao je zauvijek! Drugi dječaci su imali šansu otići iz Države u kojoj bjesni rat... on se borio za nju... on je svoj zivot dao za Republiku Srpsku! Drugovi, borci koji su došli da ga isprate rekli su mi da je bio uvijek nesebično prvi i da je samo tražio da ima svoju kašiku sa kojom jede... on je uvijek bio skroman!
Ne sjećam se ni datuma pogibije, ne znam ni koliko je godina prošlo od tada, osim na sahranu na njegov grob nikada više nisam otišla.. .jer je on za mene živ!
Ispričala sam sve ovo da vas podsjetim kakve smo hrabre dječake imali i kako su hrabro branili Državu a nisu ni znali pravo značenje te riječi!
Ispričala sam ovo da vas podsjetim koliko je bilo dobrih drugara u nasoj Krnjeuši.!
Ispričala sam da vas podsjetim koliko je bilo malih maštovitih „izumitelja“! Ispričala sam ovo radi sebe, radi svog bola a u njegovu ČAST!
Uistinu u ČAST mom velikom prijatelju koji je u smrt otišao kao ponosni junak!
U mom životu on ce zauvijek biti moj veliki prijatelj!

 

Tebi u ČAST Boća.......

Dragana Radošević
02.06.2008.