petak, 24 maj 2019

Top panel

Ulogujte se na sajt

Upamti me

       
Top Panel
A+ R A-

Krnjeuška zborovanja.

  • Kategorija: Memoari
  • Objavljeno nedelja, 11 januar 2015 16:04
  • Pogodaka: 2172

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču.


 

MILAN SANTRAČ

 

KRNJEUŠKA ZBOROVANJA - SJEĆANJE NA PROŠLA VREMENA

 

Juče je bio Božić, slava nad slavama, pravoslavni praznik kada se ljubi i prašta i kada se svi trude da im porodice budu na okupu. Danas je Sabor Presvete Bogorodice, dan posvećen Bogomateri, onoj koja rodi Spasitelja našega, Isusa Hrista. U Bosanskoj Krajini ovaj dan se u narodu naziva Božiji dan. Teško je pronaći objašnjenje zašto ga tako prozvaše, važno je da se narod toga dana okupljao kod i u svojim crkvama. Dan jeste predviđen za saborovanje što su ljudi vijekovima poštovali u prkos zabrani okupljanja od raznih vlasti koje su se smjenjivale . Sutra je Sveti prvomučenik i Arhiđakon Stefan, jedan od sedam đakona koje su sveti apostoli rukopoložili i poslali da služe i pomažu sirotinju u Jerusalimu. I opet, ne zna se zašto u Krajini ovaj dan zovu Svetim Stevanom? Slavi ga mali broj ljudi. U Krnjeuši ga slave Škrbići. Ovi praznični dani me svake godine u sjećanjima vraćaju na prošlo, ne tako davno, vrijeme.

 

Zime su tada bile sniježne i duge. Dani kratki, mada narod kaže kako dan od našeg Božića postaje duži koliko pijetao može skočiti sa praga. Stariji i srednjovječni dobro pamte to vrijeme a mlađima moramo kroz priču sačuvati tradiciju. Do Božića snijegovi su padali, slagao se jedan na drugi pa je katkad dostizao visinu preko jednog metra. Putevi su čišćeni , gazile su se prtine između kuća i zaseoka. Za razliku od gradskog koji je već drugog dana postajao siv zbog soli koja se sipa i automobila po ulicama, naš snijeg je bio bijel i kristalno čist. Jutrom, kad se Sunce rađalo i prvi zraci se ogledale na njegovoj površini, sve goleti i proplanci su izgledali kao da je po njima neka nevidljiva ruka prosula bisere i dijamante. Kako je dan odmicao i Sunce postajalo toliko jako da se snijeg na krovovima topio i stvarao dugačke ledenice. Kad Sunce klone zapadu, dan je postajao hladniji, temperatura je padala veoma nisko. To su one modre studeni kad se čuje prasak iz obližnjih gajeva jer drveće puca od jakog mraza. Radile su fabrike, prodavnice i kafane. Kola su zamjenjena saonama u koje su upregnuti konji sa kojima su ljudi iz udaljenijih zaseoka dolazili da kupuju kućne potrepštine. Nije se čulo ništa osim tihog zveckanja orme i praporaca na konjima kojima je iz nozdrva suktala para. Od ranog jutra u centru čaršije su se okupljali radnici, oni koji su radili u fabrikama ili su odlazili do šumskih radilišta.

 

Kada se pripližavalo podne, lijepo dotjerani ljudi su pristizali u čaršiju i kod crkve. I ako je crkva bila porušena,još početkom drugog svjetskog rata, narod nije prestajao njegovati i čuvati svoje običaje. Kafane su se punile, ispijalo se piće, pred crkvom je igralo kolo uz zvuke harmonike. Sve se to dešavalo samo nekoliko dana poslije burno proslavljane i dočekivane Nove godine. Tada su se prodavnice praznile, jer su ljudi kupovali sve i svašta,samo da im nešto nebi nedostajalo tokom praznika. Sve je ključalo kao u kotlu, raspoloženje je bilo dobro, svi su bili ushićeni. Krnjeušom se čula dječija graja kada su dolazili ili odlazili u školu. Kada bi radnici prve smjene u fabrikama završili posao većina ih je ostajala u čaršiji, da zboruje. Sastajali su se rođaci i prijatelji, momci i djevojke. Često su se djevojke krišom udavale sa ovih zborova ako bi im roditelji to zabranjivali. Sve to je trajalo do noći kada bi se jedni uputili kućama a drugi u kafane iz kojih je do kasno odzvanjala pjesma, prava krajiška ojkača.

 

Onda se sve smirivalo. Vladala je samo ledena i modra tišina do novog jutra kada je sve kretalo ponovo, ispočetka. Svega toga danas nema ili ima veoma malo, u Krnjeuši i njenoj okolini, mada je obnovljena crkva. Ostalo je samo okupljanje za Petrov dan, valjda zbog sezone godišnjih odmora. Mnogo ljudi se iselilo i raselilo. Sve rijeđe dolaze, nemaju vremena, navikli su se na neki drugačiji život ili samo tako pričaju. Malo se ljudi vratilo u zavičaj, fabrike više ne rade, uništila ih "demokratija", veći dio okolnih sela i čaršije su pusti. Osim u Krnjeuši više ne postoje škole u okolnim selima koje su nekada pohađale stotine učenika. Sadašnje vlasti, nisu sačuvale i tražile obnovu oštećenih škola mada im je to bila dužnost, već su dozvolile da ruše njihove zidove i od njih prave privatne kafane. Sve ono što su generacije vrijednih ruku stvarale uništeno je silom i nebrigom. Nisu sačuvana materijalna ni duhovna dobra. Nema više saborovanja kod crkve za Božiji dan, Uskrs ili Gospojinu. A bilo je tako lijepo, radovali smo se tim okupljanjima sa ili bez razloga.


Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču

Autor: Milan Santrač