Badnje veče.

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču.

MILAN SANTRAČ

BADNJE VEČE

Snijeg je padao tog davnog Božića hiljadu devetsto šezdeset i neke a vjetar je duvao tako silno i ljuto kao da je branio pahuljama da slete na tlo i odmore se od dugog puta. Majka se probijala naprijed a ja sam išao za njom. Polako smo se približavali kućici na kraju grada gdje je živjela moja tetka. Teča je bio službenik na željeznici i već je dugo vremena na terenu a tetka je zajedno sa ćerkom i dvije mačke živjela u toj kućici,daleko od centra grada. Par puta sam se saplitao o ogromne smetove i gurnut snažnim vjetrom zario nos u snijeg. Majka bi se tada vraćala,podizala me a zatim bismo,kad skupimo snagu,ponovo nastavljali prema tetkonoj kući.

Tetka je sama provodila Badnje veče. Njena ćerka je zaspala a dvije mačke su se skupile ispod šporeta,grijale se i zadovoljno prele. Imala je ona i psa,nekog Žuću koji se svakom radovao i zalajao bi jedino od sreće ili da najavi goste. Tetka nam se obradovala,posula je kuću slamom i orasima a kandilo je gorilo ispred ikone Svetog Jovana. "Kako si sestro,sretno Badnje veče",reče moja majka?
"Sretno i vama,hvala što ste dosli"reče tetka i pomilova me po glavi. Ona bi se uvijek zaplakala kada bi me vidjela,kad smo dolazili kod nje. "I ako si još mali",govorila mi je,"pljunuti si tvoj otac,koji je tako mlad otišao". Moja majka je bila sama,radila je neki prost posao u fabrici i jedva smo preživljavali sa njenom platicom,a tetka je samovala u kućici pokrivenoj debelim slojem snijega na periferiji grada. "Hajde,uđite,uđite,danas je vrlo hladno a ja sam dobro zagrijala kuću",govorila je moja tetka dok smo se mi čistili od snijega. Pas, Žućo je iskoristio priliku da se i on uvuče u kuću i,na moje veliko čuđenje,zavukao se ispod šporeta gdje su mačke zadovoljno prele. Ja sjedoh u fotelju za koju je moja tetka uvijek govorila da je u njoj sjedio moj otac kad bi došao iz vojske gdje je služio u aetiljeriji. "Evo uzmi slike i gledaj a ja ću nešto pripremiti za jelo",reče tetka i pruži mi veliki kožni album,pun starih,požutjelih slika. Poslije jela,možeš izaći napolje i napraviti Snješka Bjelića. Dok su njih dvije pričale i pripremale jelo ja sam listao slike i s vremena na vrijeme pogledao ispod šporeta gdje je Žućo spavao sa dvije mačke pored sebe. Kandilo je gorjelo a na solu je,pored ostalih đakonija,bila i roze torta,moja omiljena poslastica.

Vratih se albumu. Visok,u uniformi sa epoletama,paradno obučen,stajao je moj otac. Snažan i jak,širokih ramena i pogleda zaštitnički blagog. Smješio se sa jedne požutjele slike i kao da mi je govorio:"Ništa ti ne brini,ja sam uvijek pored tebe,pa evo i sada. Pruži mi ruku,slobodno,nemoj da se plašiš,ja sam tvoj otac". Ja mu zaista pružih promrzle prste i osjetih kako me on uhvati svojom velikom,snažnom rukom. "Eto,hajde sad malo da šetamo",reče mi on,"hajdemo napolje,snijeg je prestao padati a i vjetar je utihnuo. Hajde da se grudvamo". Ne znam šta su tada radile majka i tetka ali ja izađoh sa ocem na ulicu,gdje smo pravili velike grudve i smijali se a onda ih bacali jedan na drugog. On je uvijek,namjerno promašivao a ja ga pogađao u grudi,dok se on presrećan smijao. Onda smo pravili Snješka,velikog sa crvenim nosem od mrkve,metlom u ruci i šeširom na glavi. Čak je i Žućo bio sretan i trčao je okolo lajući i mašući repom kao peruškom za prašinu. Onda bi me otac podigao,stavio na ramena i tako trčao dugom ulicom punom snijega i pahulja. Crvenih obraza i umoran od trčanja,jedva sam čekao da se uvučem u kuću,zavalim u toplu fotelju i uzmem jedan od onih divnih kolača zvanih roze torta,sa roze filom od šećera. Osjetih kako me otac poljubi u obraz i pomilova me po glavi,a na licu mu ponovo vidjeh onaj isti lijepi osmjeh koji je govorio:"ne brini,moj sine,ne boj se ničega,ja sam uvijek tu kraj tebe".

"Zadrijemao si",nježno me budila tetka,"hajde uzmi svoju omiljenu tortu,samo za tebe sam je pravila". Jeo sam poslasticu,gledao požutjelu sliku svoga oca u albumu a Žućo je mahao repom nadajući se parčetu. Kroz prozor se smješio Snješko Bjelić sa crvenim nosem,metlom i šeširom. Čuda se dešavaju samo onima koji vjeruju u čuda,bila je omiljena izreka moje majke,koje sam se tada sjetio,dok sam jeo roze tortu i kroz prozor gledao u Snjeska Bjelića.

Sretno Badnje veče-Hristos se rodi,zaistinu se rodi! 

Milan Santrač

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču Autor: Milan Santrač