petak, 24 maj 2019

Top panel

Ulogujte se na sajt

Upamti me

       
Top Panel
A+ R A-

Stolica

  • Kategorija: Memoari
  • Objavljeno petak, 03 oktobar 2014 14:42
  • Pogodaka: 1823

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču.


 

 

MILAN SANTRAČ

 

STOLICA

Poslije rata,dok su se još obnavljala spaljena sela,krenula je agitacija za kolonizaciju iz Bosanske Krajine i Like u Banat i Bačku.Većini ljudi iz ovih,krševitih krajeva čija je posna zemlja davala toliko da se jedva čeljad prehranjivala,prihvatila je komunistički plan raseljavanja jednog i naseljavanje drugog dijela države. Dosadila im je bijeda pa su se,i ako teška srca,riješili otpočeti novi i ljepši život tamo gdje je svega bilo u izobilju. Vjerovali su u priče partijskih agitatora a kako i ne bi kad su svakodnevno špartali po selima. Priče kako će tamo dobiti lijepe i prostrane kuće sa molovanim zidovima i crvenim krovovima,sa avlijama u kojima nema blata jer su popločane ciglama, mamile su krajišnike. "Svi će te dobiti dovoljno zemlje na kojoj sve rađa,sto puta više,nego na ovom kršu gdje se borite sa velikom zimom i snijegovima. Ova zemlja ne može izdržavati vašu sirotinju",uvjeravali su ljude. "Tamo u ravnom Banatu i Bačkoj ćete imati svega,nećete oskudjevati u bilo čemu". I ljudi su odlazili. Pakovali su ono malo imovine,sa velikom tugom ostavljali rodni kraj i kretali na daleki put. Sve te priče i agitacije nisu pokrenule moje roditelje da se i oni upute sa njima. Ostajali su u svojim udžericama koje su obnovili kako su znali i mogli jer su,iza njemačkih ofanziva,sva sela ostala spaljena. Vremena i novca nije bilo da se grade nove kuće već su stare obnavljane. Nisu bili jedini koji su ostajali,voljeli su svoj zavičaj i način života koji se vjekovima nije mijenjao. Teško su dočekali kraj rata,radovali se miru i vjerovali da će na svojim imanjima živjeti kao i generacije prije njih. Kad su prošle sve kolonističke kolone i vlakovi bez voznog reda,kad su za to prestala interesovanja i agitacije,moji roditelji su se,ne znam po čijem nagovoru,odlučili potražiti srećniji život u tim ravničarskim krajevima?

 

Sve kuće i zemlja koje su ostale iza folksdojčera nisu bile podijeljene a bilo je i onih koji se nisu prilagodili tamošnjem načinu življenja pa su se vratili a kuće su ostale prazne. Trebalo ih je popuniti novim dođošima pa su i njih ponudili. Sve što su imali stavili su u nekoliko zavežljaja i otišli. Upućeni su u Zmajevo,veliko i bogato selo koje je njima izgledalo kao grad. Bio je maj mjesec i na šorovima nije bilo blata ali ni prašine koja se stvarala kasnije,tokom dugih,ljetnih dana, kada ravničarsko sunce počne jače da prži i isušuje zemlju. Selo sa dugačkim ulicama,kućama poredanim sa jedne i druge strane ulica ofarbanim u jake boje uz koje se protezao dugački pločnik za pješake. Između puta i pločnika,kao snijeg su se bijelila jata gusaka koje su,kad bi neko prošao pored njih,gačući i mašući krilima,pravile veliku galamu. Izgledalo im je bajkovito,skoro nestvarno. Čvrsto su vjerovali da će tu naći svoje mjesto. U odboru su ih dočekali prijateljski i odveli u kuću koja im je dodijeljena. Prolazeći kroz selo malobrojni prolaznici nisu na njih obraćali naročitu pažnju. Svi su,na prvi pogled,znali da su dođoši. Poznavali su ih po govoru i odjeći koju su imali na sebi. Otac je nosio izlizane somotne pantalone uvučene u bijele vunene čarape koje su visoko prelazile gornji rub cokula a dobio ih je prije polaska na put i jeftini,štofani,kratki kaput. U rukama je nosio dva zavežljaja sa ono malo stvari koje su ponijeli. Majka je imala dugačku,svijetlu,skoro bijelu suknju do gležnjeva kakve joj je boje bila i marama na glavi. I ona je gore nosila neki kratki kaput bar dva broja veći. U jednoj ruci je nosila zavežljaj a drugom je čvrsto držala za ruku moju najstariju sestru.

 

Kada su stigli ispred kuće i drug iz mjesnog odbora im rekao da je to sada njihov dom,bili su iznenađeni. Primili su to saznanje sa nevjericom. Teško su mogli zamisliti kakva će im kuća biti dodijeljena ali,svakako,nisu očekivali ovako lijepu. Otvorili su visoku kapiju i ušli u dvorište koje je od ivice kuće do kapije bilo pokriveno opekom i uredno počišćeno. Duž cijele kuće je bila veranda sa velikim stolom i nekoliko stolica. Kuća je bila starija ali dobro očuvana,sa lijepo ofarbanim vanjskim zidovima i pokrivena crijepom. Te stare švapske kuće su građene od čerpića,nepečene cigle sa pola metra debelim zidovima. Zimi ih je to činilo udobnim i toplim a tokom ljeta su zadržavale svježinu. Kada su ušli u kuću njihovo iznenađenje je bilo još veće. Bila je veoma lijepo namještena.
Iz predsoblja su ušli u prostranu kuhinju sa kredencom i zidanim šporetom,stolom i stolicama. Još su dvoja vrata vodila u sobe. Jedna je imala bračne svijetlo zele krevete,veliki orman,ogledalo i noćne ormariće u istoj boji. Druga je imala orman i dva odvojena kreveta i sve je to bilo namješteno lijepom bijelom posteljinom od mekog pamuka i dunjama,perjanim pokrivačima. Na prozorima su stajale zavjese kakve u krajiškim selima niko nije imao. Iz kuhinje se ulazilo u veliki špajiz sa stelažom na kojoj su poredane šerpe i lonci raznih veličina. U kući je bila još jedna prostorija,u nju se ulazilo sa verande a mogla se koristiti za razne namjene. "Sada je to sve vaše" rekao je drug iz odbora,slobodno se raskomotite i odmorite a kasnije dođite do odbora da podignete tačkice koje vas sleduju". Kada je on otišao oni su sami nastavili razgledati kuću koja im se veoma dopala. Za razliku od one tamo,na Grmeču,koju su sa mukom obnavljali,bez patosa i šporeta ova im se činila još ljepšom. Svijetli i molovani zidovi,čist drveni patos,kaljeva peć u sobi,čisto dvorište,kredenac pun porcelanskog posuđa. Teško da su još nešto mogli poželiti. Kasnije su se javili u odor i podigli sledovanje tačkica kojima su nabavili osnovne namirnice. Otac je počeo raditi u državnom magacinu a majka je čuvala moju najstariju sestru i bavila se baštom iza kuće. Volila je raditi u njoj jer je plodna zemlja davala mnogo. Sve je raslo,dvorište i veranda su uvijek mirisali na svježe povrće. Upoznali su neke dođoše iz Like i Krajine,družili se sa njima kao i sa komšijama,Bačvanima. Činilo se da su,poslije nemaštine i nedavnog rata,pronašli svoje mjesto. Dani su prolazili i onda se rodila još jedna moja sestra. Često su sa zemljacima iz starog kraja pričali o svojim običajima i sjećali se ranijih događaja.

 

Od prvog dana kada su stigli u Zmajevo,majci se sve više dopadalo nego ocu. I ako svjestan teškog života u svom selu,na Grmeču teško se nosio sa nostalgijom koja ga je svakim danom sve više pritiskala. Sa ovolike udaljenosti nisu mu teške studeni i veliki snijegovi izgledali toliko strašni. I posna zemlja koju je ostavio nije mu više izgledala slabo rodna. Sve što ga je otjeralo sa Grmeča počelo mu je nedostajati,činilo mu se ljepšim nego što je, zapavo,bilo. Smetala mu je ravnica i nedostajali grmečki vijenci iza kojih se rađalo sunce i gdje je odlazilo na počinak. Sada mu je počelo smetati što na šoru ima blata tokom zimskih i jesenjih mjeseci kada često padaju kiše. Smetala mu je i prašina kada jako sunce i topli vjetrovi osuše zemlju. Sve češće je govorio da teško diše,kako ga nešto guši,da se ne može napiti vode jer ima ružan okus. Pronalazio je mane svemu i svačemu a hvalio sve ono što je ostalo u Krajini. Majku je to činilo nespokojnom,nije volila što on tako govori. U svojoj novoj kući se osjećala dobro,vrijedno su radili i imali punu kuću svega. Nije morala gaziti bosanske vrleti,blata,prati veš na potoku čak i kad je najveća,ciča,zima. Želila je lijepu i sigurnu budućnost svojoj djeci a ovdje su to mogli ostvariti. Škola je bila udaljena od kuće par stotina metara,dom zdravlja samo malo dalje. Plašila se njegovog razmišljanja i čežnje za zavičajem. Unaprijed je znala da će njegova odluka biti i njena. Ona je vaspitana na starinski način,da poštuje muža i da poštuje svaku njegovu odluku. Kroz razgovor mu je pokušavala ukazati na to kako im je dobro tu gdje jesu. Govorila je to oprezno, pazeći da ne prepozna njene namjere i želju da ostanu. On je,ipak,znao za njene namjere ali je izbjegavao takve razgovore. Izgovarao bi šta je želio i onda odlazio za nekim poslom ne dajući joj priliku da mu nešto kaže. Svi argumenti su bili na njenoj strani a on nije umio pronaći način da suzbije svoju nostalgiju koja ga je sve više pritiskala,činila neraspoloženim i nervoznim. Žalio se na razne tegobe,zdravstveno stanje i ako su ljekarski pregledi pokazivali da je sve u redu. Majka se brinula za njega i bila je spremna ostaviti svako dobro koje je zatekla i stvorila s njim ako on to poželi. Bila je odlučna poštovati njegovu volju i vratiti se s njim u bosanski vilajet u kome se teško živjelo. Prećutno su oboje znali za tu njenu odluku i on je to iskoristio. Žalio joj se jednog dana više nego obično,kako mu je teško,kako ne može podnositi tu ravnicu i kako ne može nositi teret na svojim plećima koji mu se navalio još od prvog dana doseljavanja. Prevalio je preko usta kako se želi vratiti u zavičaj. Ona je slegla ramenima,nije ništa govorila. Nešto joj se steglo u grlu,patila je što će sve ono što su stvarali i što ona voli morati ostaviti,što će se ponovo morati boriti sa bijedom. Razapeta između svoje odanosti prema mužu,želje da on bude srećan i svoje želje da ostanu tu gdje jesu,da sačuvaju svu ljepotu i udobnost koju je ona njegovala u ovom domu,nije mogla ništa reći. Tugovala je i patila pokušavajući sebi objasniti da mora postupiti po njegovoj odluci. Te dane je provodila kao u nekoj magli sve dok joj nije rekao da je u odboru saopštio odluku da će se vratiti u Bosnu. Oni su ga pokušavali odgovoriti,savjetovali ga da ostane,govorili da će ga nostalgija proći,da nije pametno poslije nekoliko godina skućavanja sve napustiti. Nisu pomogli njihovi savjeti. Majci je to pomoglo da se razbistri da se pomiri sa činjenicom da će sve što su stekli ostaviti. Bilo joj je jasno da treba i mora biti uz njega i da im se valja dalje boriti za dobro svoje porodice.

 

U odboru su im dozvolili da uzmu stvari iz kuće,da pronađu način kako će ih prevesti u zavičaj. Platili su prevoz stvari željeznicom do Krupe a tamo će ih dočekati moj djed,majkin otac. Nisu imali gdje da se smjeste a djed je ponudio pomoć. Majka se teško rastala sa Zmajevom,komšijama i prijateljima. Trudila se sakriti tugu ali je teško uspijevala. Sa suzama u očima dugo se okretala i bacala pogled prema kući dok su dugačkim šorom odlazili prema stanici. Nikad nije prežalila taj odlazak. Više puta mi je pričala o tome i uvijek su joj oči bile pune suza i ako je od tada prošlo mnogo godina. Djed ih je dočekao na željezničkoj stanici u Krupi,organizvao je prevoz stvari sa nekoliko zaprežnih kola. Njegova kuća nije bila velika ali za nevolju će se nekako naći mjesta za sve. Namještaj su sklonili u pojatu,važno je da ne kisne,dok oni sebi ne obezbjede krov nad glavom. Onda će prenijeti stvari i namjestiti kuću. Djed i bliži rođaci su pomagali u izgradnji male kuće koju su započeli na svojoj njivi koju je sa jedne strane ocrtavala široka utrina,Kalavranja a sa druge potok. Prve komšije,Breše su se uvijek našle pri ruci za sve što im je trebalo. Kuća je bila mala i građena je tako što se oko nabijenog kolja plelo pruće koje se kasnije sa vanjske i unutrašnje strane nabacivalo umješenom ilovačom,kao malterom. Ilovača se ravnala,što je moguće više a kasnije se krečila kako bi se zid izbijelio. Imala je samo tri prostorije,dvije manje sobice i kuhinju u koju se ulazilo iz dvorišta. Nije bilo hodnika ili neke natstrešnice nad ulaznim vratima. U dvorištu su bile zasađene dvije lipe koje su tokom vrućih ljetnih dana činile hladovinu a u jesen i zimu štitile od udara jakih vjetrova.
Zimovali su jednu zimu u djedovoj kući. Majka i otac su danonoćno radili kako bi se što prije izašli iz djedove kuće u kojoj su se zbog malog prostora tiskali. Preselili su se u svoju kuću i namjestili je stvarima koje su dovezli iz Bačke. Otac se osjećao dobro u svom zavičaju a majka se prisjećala lijepe i udobne kuće koju su ostavili u Zmajevu što joj je uvijek,iznova podsticalo tugu o kojoj nije govorila. Na pitanja komšija i rođaka,zašto su se vratili,slijegala je ramenima ili odgovarala kako ocu nije odgovarala tamošnja klima? Većina njih nije imala komentare na to i ako su neki znali da ih je vratila očeva nostalgija i ljubav prema grmečkom kršu koji čovjeka lomi svojom surovošću ali i privlači nekom neobjašnjivom i nevidljivom silom. Onaj ko ne uspije savladati tu silu,otrgnuti se i nekud otići ostaje zauvijek vezan da se bori u teškim životnim uslovima. On je smogao snagu i otišao ali nije imao snage da izdrži i odbije zov krševitog zavičaja. Sada su ponovo bili na istom mjestu,sa istim problemima,nemaštinom i saznanjem da postoji i neki drugi,bolji i udobniji život u kome su i oni za kratko uživali. To ih je opterećivalo,naročito majku koja je žalila za onim što su imali i čega su se svojom voljom odrekli. Život ih je nosio dalje.

 

U toj kući naredne godine rodila se još jedna moja sestra a kasnije i ja. Četvoro djece,sve jedno drugom do uva. Malo posne zemlje,pružala je malo plodova. Živjeli smo veoma skromno,malo šta se kupovalo,nije se imalo za što. Majka je,kad bi nam oprala odjeću,cijele noći ložila vatru i sušila da ujutro možemo obući jer drugo nismo imali. Roditelji su od svojih usta odvajali,ko zna čega su sve oni bili željni,da bi nas nahranili i koliko-toliko obukli? U našu kuću je svraćalo mnogo ljudi,bila je na putu u sredini sela. Svratili bi da se odmore od pješačenja,da se napiju vode ili ispuše cigar duvana. Svima se sviđao naš namještaj,posteljina i neke sitnice koje su iz Bačke donijeli. Majka je bila ponosna na to,neka je bar nešto imala kad već nije ostala u onoj ljepoti koju je imala. Takav namještaj niko nije imao u selu. Ljudi su sami izrađivali od drveta stolove,stolice bez naslona,štokrile,krevete,naćve gdje se mijesio hljeb,dolape u koje je slagano posuđe. Namještaj u našoj kući se razlikovao od svih u selu,bio je ukrašen i lijepo ofarban. Majka ga je rado pokazivala drugima a oni su govorili kako su te Švabe koje su protjerali iz Banata i Bačke imali sve i živjeli bogato. Majka se ponosila i porcelanskim posuđem koje je donijela i kojim se moralo pažljivo rukovati kako nešto ne bi razbili. Dio tog namještaja je bila i jedna stolica. Bila je drvena i imala naslonjač za leđa i ruke. Kako se razlikovala od drugih stolica stajala je u jednom uglu kuhinje i ja sam uživao u njenoj udobnosti. Često sam sjedio na toj stolici gdje bi mi majka davala da jedem. Da oni nisu odlazili u Bačku i vratili se,da nisu donijeli tu stolicu na kojoj sam ja volio sjediti,vjerovatno nas nevolja u kojoj smo se našli ne bi zadesila?

 

Tih godina u Bosni je bilo mnogo bjesnila na životinjama,naročito na psima. Bolest je opaka i brzo se prenosila. Vlasti su je preko vetrinarskih i zdravstvenih službi pokušavale suzbijati ali je za to trebalo dosta vremena i ljudi. Moj otac se bavio lovom i uvijek smo imali po jednog,često i dva lovačka psa pa sam ih ja,zavolio. Nisam se plašio ni tuđih pasa,slobodno sam im prilazio. Tog dana sam sjedio na omiljenoj stolici i jeo kiselo mlijeko. Dan je bio sunčan i topao pa su nam kućna vrata bila otvorena. Pored mene se igrala moja najmlađa sestra dok su roditelji nešto radili izvan kuće. Tada se na vratima pojavio nečiji pas koji je dahtao sa mnogo pjene na ustima. Bio je crne boje sa žutim krupnim kolutovima. Kako sam voli pse dozivao sam ga gurajući pred njega šerpu sa mlijekom koje sam jeo. Bio je gladan i prišao je i počeo halapljivo jesti. Ja sam se gurao sa njim grabeći kašikom mlijeko ispred njega. Bio sam mali i nisam bio svjestan činjenice da je pas bijesan. Majka je ušla u kuću i vidjevši bijesnog psa pored mene,vrisnula. On se uplašio i pored njenih nogu strugnuo napolje. Sva u panici sklonila je ispred mene šerpu i pozvala oca. Oboje su bili izbezumljeni,znali su u kakvoj sam se opasnosti našao. Pozvali su komšinicu Maru i zamolili je da brine o sestrama i kući a mene su velikom brzinom presvukli i noseći me u naramku,uputili se u čaršiju kod ljekara. Tamo je radio neki doktor ,Nijemac. Zvao se Hans i bio je debeo. Govorio je srpski jezik sa mnogo grešaka ali dovoljno dobro da su ga ljudi razumjeli kao što je i on njih razumijevao. Dokror je u našu zemlju došao kao vojnik. Njegova jedinica se predala našoj vojsci pa su ga oni zadržali jer nismo imali dovoljno ljekara. Nije bio nacista,mobilisan je i sa jedinicom upućen u naše krajeve. Zavolio je naše ljude,navikao se boraviti među njima i nije se više želo vratiti u Njemačku. Nekoliko godina kasnije je prešao raditi u neko selo kod Kladuše,tamo se oženio i nastavio živjeti.

 

Doktor Hans je na licima mojih roditelja vidio veliku brigu i paniku. Sa vrata ih je pitao,šta se desilo i oni su mu odgovorili? I njegovo lice je tada postalo,strogo i ozbiljno. Bila je oskudica svega, u ambulanti nije imao ništa čime bi mi pokušao pomoći pa nas je uputio u Petrovac. Znao je da tamo imaju potrebna sredstva. Tada sam se prvi put vozio automobilom. Bila je to neka crna limuzina,nalik onim iz domaćih ratnih filmova. Da li je nabavljena kao ratni plijen ili je neko dodjelio opštini teško je znati? Služila je opštinskim i partijskim vlastima za odlazak u srez ili za neku potrebu sličnu ovoj u kakvoj sam se i ja našao. Krivudavom i prašnjavom cestom smo stigli u Petrovac što smo prije mogli. Doktor Hans je više puta ponovio vozaču da je važno stići tamo što prije i on je vozio brzo,koliko je bilo moguće ovakvim putem. Petrovačka bolnica je bila smještena u stariju zgradu. Djelovala je bijedno i za mene zastrašujuće. Tamni hodnici,visoki plafoni,škripa vrata i prljavih podova izazivali su jezu i strah. Za mene je sve to bilo veoma stresno. Unijeli su me u ordinaciju gdje je radio,tada svim ljudima toga kraja,poznat ruski ljekar, Tuzikov. Dobro je govorio srpski jezik i ljudi su ga smatrali najboljim ljekarom. Teško da je neko znao kako se on našao u našim krajevima? Vjerovatno je od nekud poslan kao partijski kadar u vrijeme dok nije donešena rezolucija INFORM-biroa,dopalo mu se u našoj zemlji pa je riješio ostati. Kad je čuo šta se dogodilo,pokušavao je umiriti moje roditelje koje panika nije napuštala,šta više,bila je još veća. Majka je vapila pred doktorom,moleći ga da učini sve,da mi pomogne. On je sestri koja je radila sa njime rekao da mu donese neki lijek a on je počeo pripremati šprice. Dok je pincetom prebirao po nekoj srebrno-svijetloj posudi,tražeći,valjda odgovarajuću veličinu igle ja sam se u velikom strahu privijao uz majku. Ona me pokušavala ohrabriti mada je i sama bila u paničnom strahu. Kad su lijek i šprica konačno bili spremni,doktor je objašnjavao mojim roditeljima da će mi morati dati injekciju u stomak. Kad je opasnost od zaraženosti bjesnilom u pitanju to je jedini način da se pruži pomoć. Tako se radilo u ono vrijeme. Injekciju mi je davao tri puta u nekim vremenskim razmacima,za koje ne znam,koliki su bili? Zbunjen i preplašen jedva sam čekao da se sve to završi. Bio sam mali da bih bio svjestan opasnosti u kojoj sam se nalazio ali dovoljno veliki da zapamtim taj događaj. Kada mi je doktor treći put dao injekciju,rekao je da moramo ostati tu do sutra kako bi pratio reakciju. Čini mi se da te noći nisam mogao spavati kao ni moji roditelji. Majka je sve vrijeme nešto,jedva čujno,šaputala,valjda se molila Bogu da mi lijek pomogne a otac je nervozno išao sa jednog na drugi kraj sobe. Čuo sam ih da tiho razgovaraju i brinu,kako će se moje sestre snaći sada kad su oni daleko od kuće? Imali su povjerenja u komšinicu Maru koja će im pomoći i brinuće o njima. Doktor je nekoliko puta ulazio u sobu,gledao u mene i pitao moje roditelje da li su primijetili neke promjene? Tako je bilo sve do jutra kada me je ponovo pregledao i rekao da možemo ići kući ali da svih narednih dana moramo dolaziti kod doktora Hansa na kontrolu. Vratili su nas do čaršije onom istom limuzinom a odatle ponovo pješice do kuće. Dočekale su nas moje sestre,komšije i djed kome su javili šta se dogodilo pa je on došao do naše kuće još protekle noći. Svi smo osjetili olakšanje i nadu da će samnom sve biti u redu. Više se ne sjećam koliko su me puta vodili na kontrolu kod doktora Hansa,svakako smo išli više puta?


Od tada su ljudi iz sela bili veoma oprezni i tjerali su od kuće svakog psa koji bi se približio. Ja sam ostao uvjeren da se sve to ne bi dešavalo da nije bilo one stolice,da moji roditelji nisu odlazili u Bačku,da je nisu donijeli i da ja nisam na njoj volio sjediti.

 

 


 

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču

Autor: Milan Santrač