Martina vremena
- Kategorija: Memoari
- Objavljeno ponedeljak, 24 mart 2014 22:29
- Pogodaka: 3937
Sva prava štampanja i
objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom
"Narator Milan", Milanu Santraču.
MILAN SANTRAČ
MARTINA VREMENA
I
Poslije nesporazuma i buna koje su se trajale i samo povremeno prekidane
na prostorima Balkana, 1908. godine austrougarska vojska je ušla u Bosnu i
carevina proglasila aneksiju, trudeći se da proširi svoj uticaj što je moguće
više prema istoku, ne sluteći da će se i njeno carstvo poput otomanskog
raspasti za samo nekoliko godina. Aneksija nije spriječila previranja niti je
riješila uzroke sukoba. Ti sukobi su se prelamali preko leđa naroda koji je po
varošima i selima bijedno živio a mnogo radio. Naročito teško se živjelo u
selima na posnoj bosanskoj zemlji koja je zahtijevala velikoga truda a slabo
rađala. Ako je narod morao teško raditi bar je želio da živi u miru. Zato su sa
olakšanjem dočekivali svaki dogovor velikih sila i ako nisu donosili trajan mir
ali su bar mogli predahnuli , posvetiti svojim malim uspjesima i radovati se
svakom dobrom glasu. Te, 1911. godine, pošto su okopnili i poslednji snijegovi,
oni što se dugo zadržavaju po uvalama i jarugama, opirući se suncu i južnom
vjetru, kad su se u zavjetrini pojavili prvi proljetni cvjetovi a trava na
livadama ozelenila u maloj, skrmonj kući Luke Sovilja i njegove žene Darinke
začuo se plač novorođenčeta. Kada se kolijevka zaljuljala u koći Sovilja
izazvala je radost ne samo roditelja već i komšija, rođaka kao i svih žitelja
sela Vranovine. Selo je povezano sa varoši Krnjeušom iz kojeg se upravljalo sa
selima koja su ga okruživala. Osim Vranovine i Brestovca na jugu tu su sela,
Lastve na istoku, zapadno je Zapoljak, Selište, Tarbučki Do i na sjeveru
Risovac.
Krnjeuša je dobila ime po istoimenom izvoru vode a ko je i zašto tako
nazvao izvor niko nije znao? Naselje je čaršijskog tipa, kuće su poredane u
nizu od raskrsnice sa obe strane puta u četiri pravca sa školom, kasarom uz
koji je ne velika apsana, dvije crkve; velika srpska pravoslavna i mala
katolička koju su sagradili doseljeni katolici, većinom Hrvati. Nedaleko od
raskrsnice je česma na kojoj se, dok se voda točila u kofe, razgovaralo i
ašikovalo. U njemu se nalaze dućani, mehane i hanovi za putnike namjernike koji
su kroz čaršiju morali proći , upute li se u bilo kom pravcu. Tu su svraćali
trgovci da ručaju ili konače, kiridžije da odmore konje a svraćali su i oni
putnici koji su sa sobom vazda, donosili novosti iz drugih krajeva. Ako bi neko
bio toliko dokon i sjedio po vazdan u nekoj od mehana saznao bi za sve novosti
koje su se događale od Krupe, Petrovca, Bihaća pa i dalje preko Sane i Une.
Zato je varoš postala i opstala za vrijeme svih vladara još iz doba drevnog
Rimskog carstva o čemu svjedoče razne kamene ploče sa jasnim natpisima koje su
seljaci pronalazili u svojim njivama orući zemlju. Čaršiju su strpljivo i
vrijedno gradili njeni stanovnici a rušili i palili razni osvajači. Mijenjala
je gospodare a svi su znali koliko je ona važna zbog svog položaja pa su
porušeno i spaljeno nakon osvajanja obnavljali. Razvila se u varoš gdje je
smještena vlast, u kojoj su mehane, dućani, pekari i ostale zanatlije dobro
radili i još bolje zarađivali. Ono što ljudi nisu mogli kupiti i platiti kad im
je trebalo, uzimali su od dućandžija na veresiju uz interes koji su im
zaračunavali. Oni su od seljaka otkupljivali žito i stoku, tako su svi
izvlačili korist za sebe. Bilo je i onih koji su veresiju plaćali ljetinom ,
zajedno bi je procjenjivali i u skladu s tim su ugovarali pogodbu. Iznad
čaršije se, sa zapadne strane, podiže brdo Bećinica obrasla hrastovinom koja,
penjući se više, prelazi u bukovu šumu. Oko varoši su rasuti zaseoci Salati,
Kačareva i Mrđina dolina , Zelnovac i najbliža Kula kome mještani dadoše ime
zbog begove kule koja je tu postojala. Nestalo je bega i kule ali je ostalo ime
za manju skupinu kuća od kojih se do čaršije dolazi preko ravnih oranica. Iznad
Kule je kamenito uzvišenje Gradina na koju se nastavljalo selo Vranovina. U
Krnjeuši nema vrzina i ševara jer njeni izvori , nakon kratkog toka, poniru, od
njih ne nastaju potoci osim jednog čiji je izvir ispod Salati. On stvara potok
dužine jednog kilometra sa obalom obraslom vrbama a blizu mjesta uviranja
oduvijek je radila vodenica.
Vranovina je selo ispod šumovitog Željeznika, jednog od mnogobrojnih
vrhova planine Grmeča. Selo je raspoređeno po zaseocima čije su kuće izvirivale
iza visokih krošanja drveća koje su ljudi sadili kako bi se zaštitili od udara
snažnih i hladnih vjetrova. Selo je prošarano uvalama, proplancima i njivama.
Pašnjaci su se protezali iznad sela sve do stoljetne šume Željeznika. Zaseok od
nekoliko kuća Sovilja uz koje su izgrađene pojate, staje i kolnice koje su ga,
na oko, činile većim nego što jeste, smjestio se u blizini puta koji je u
pravcu sjever-jug povezivao Bosansku Krupu i Bosanski Petrovac, dvije povelike
čaršije. Dva centra u kojima su bili smješteni, za vrijeme otomanske vlasti
age, begovi i kadije a kada su stigli Austrougari, ta mjesta su zaposjeli
njihovi namjesnici pa su vlasti otkud upravljali ljudima i dobrima. Sela koja
su popunjavala prostor na padinama ćudljive planine, Grmeča, između
Bosanske Krupe , Bosanskog Petrovca i Bihaća su pravoslavna. Samo je selo
Bjelaj imalo nešto Muslimana koji se nisu htjeli povući u veće varoši kada je
došlo do propasti otomanskog carstva. Nastavili su dijeliti sudbinu sa svojim
komšijama, Srbima. Prelaskom vlasti u ruke Austrougara u Bosnu su se
doseljavali katolici; Poljaci, Česi, Ugari, Hrvati, čak i Nijemci. Jedan dio
njih se nastanio i u grmečkim selima.
Uzak i blatnjav put između Krupe i Petrovca , austrougarske vlasti su već
u prvim godinama svoje uprave proširile, postavljena je kaldrma, nasut šoder i
pijesak pa je vijugav kao zmija vidljiv iz daleka. Na zaravni koja je jednim
krajem dodirivala put nalazila se kuća u kojoj su živjeli Luka i Darinka kada
su dobili treće, žensko dijete i dali joj ime Marta. Imali su još dva sina,
Radu od pet i Stevana od tri godine. Skromnog imanja, trošne i male kuće sa
nešto stoke oni su obrađiveli zemlju i od toga živjeli. Luka je često, da bi
obezbijedio sve potrebno za svoju porodicu, radio kod drugih
ljudi. Darinka je iz rane mladosti bila krhkog zdravlja. Srednjeg rasta,
veoma svijetle puti i blage naravi, govorila je tiho i nije otvarala usta bez
velike potrebe. Dosta posla oko djece , potreba i želja da pomaže Luki u
poljskim poslovima su je iscrpljivali. Pomoć joj je pružala njena sestra Smilja
koja je sa svojim mužem Urošem živjela u blizini. Nisu imali djece pa su svoju
brigu poklanjali Darinkinoj porodici. Našla joj se pri ruci i tog proljeća kada
je rodila Martu. Na ruke je dočekala novorođečke, prva je došla na babine i
donijela darove. I popa je dovela u kuću da krsti curicu. Kad god je nešto
trebalo, uvijek je bila uz njih. Ona je to poštovala, bila je zahvalna i
uzvraćala je pomoć kad god je stizala. Luka je bio siguran zaštitnik svoje
porodice. Svjestan njenog krhkog zdravlja, bez velike potrebe, nije joj
dozvoljavao da radi teške poslove ali joj, uprkos tome, nije bilo lako. Od
Martinog rođenja, tetka Smilja joj je govorila da će biti najljepša djevojka u
cijelom kraju, da će se za njenu ruku otimati momci. Djeca su rasla , u kući se
čuo njihov veseo žagor i smijeh. Naučeni na skromnost, malo im je trebalo za
sreću. Dovoljno im je bilo da su zajedno, da ih zdravlje služi i da vlada mir.
Svima je bilo jasno da se Austrougari neće zaustaviti na Drini koja je
razdvajala Bosnu i Srbiju ali je i spajala jedan narod koji je živio zapadno i
istočno od ove rijeke. Carevina je htjela više i za rat je našla povoda kada je
hrabri Srbin , Gavrilo Princip, željan istinske slobode pucao u nadvojvodu
Ferdinanda u Sarajevu. Carevina je je objavila rat Srbiji.
Marta je tada imala malo više od tri godine. U sve se uvukla zebnja i
strah. Tek što su nekoliko godina živjeli u kakvom-takvom miru , ponovo se
pokrenula ratna neman . Luka i Darinka su bili svjesni čega su se najviše
plašili? Dobro su znali da će prije ili kasnije u mobilizaciji pozvati i Luku.
Kako ići u rat protiv braće, mislio je Luka, znao je da to ne želi kao ni
ostali Srbi koji žive u Bosni. Tražili su načina da izbjegnu mobilizaciju a to
je značilo dezerterstvo, što se glavom plaćalo. Nekim mladićima koji još nisu
bili oženjeni je pošlo za rukom da pređu Drinu i kao dobrovoljci se prijave u
srpsku vojsku. Darinka je brinula za njega i pitala se šta će biti sa njom i
njenom nejakom djecom ako ostanu bez njegove zaštite, ako ga mobilišu? Kako će
ishraniti djecu, ko će uzorati a ko posijati i požnjati? Sebi je postavljala
pitanja na koja nije mogla naći odgovore. Sestra je smirivala obećavajući da će
ona biti uz njih i da će im pomoći ali je to malo pomagalo u Darinkinoj velikoj
brizi. Živeći u neprekidnom strahu, vrijeme je prolazilo. Znali su da su se
velike bitke vođene na Drini, da je srpska vojska potukla moćnu carevinu na
Ceru i Kolubari ali da se uprkos tome teško nosi sa moćnom armadom. Rat se
proširio, gotovo cijela Evropa gori u plamenu. Za svakog, slučajnog prolaznika
su mislili da je carski vojni pozivar. Mir i spokojstvo su nestali ne samo u
kući Sovilja već u svim ostalim. Rat je duboko zagazio u drugu godinu .
Bio je ponedjeljak kada se u rano jutro ispred kuće začuo topot konjskih
kopita vojnog pozivara. Vrata je otvorio Luka i izašao u avliju. Uredne i
zategnute uniforme sa kapom navučenom na čelo , pozivar , četrdesetih godina ,
ne silazeći sa konja kome je zatezao uzde dok je on frktao otimajući se da
krene je pitao:
”Je li ovo kuća Luke Sovilja”?
“Jeste, ja sam Luka”,
odgovorio je domaćin. Konjanik je hitro sjahao i poveo konja do tarabe
oko koje je vezao uzde. Okrenuo se prema Luki i otvarajući kožnu vojničku torbu
koja mu je bila prebačena preko ramena , rekao:
”Donosim poziv za tebe, imaš vremena do
četvrtka u podne da se javiš u garnizon u Bihaću”.
Iz torbe je izvadio poziv i knjigu u gdje su mobilisani stavljali svoj
potpis kao potvrdu da su primili poziv.
“Ja , gospodine ne umijem pisati” ,
reče Luka.
“Aaa, tako”,
odgovori vojnik i ponovo se maši za torbu iz koje izvadi malu kutiju sa
jastučetom natopljenim tintom.
“ Onda ćeš ovdje pritisnuti prstom”,
reče pokazujući na mjesto u knjizi. Luka je ćutke pokvasio prst na
jastučetu i stavio otisak tamo gdje je pozivar pokazao. Gurnuo je poziv u
Lukine ruke, brzo vratio knjigu u torbu a onda uzjahao. Bilo je jasno da se
žuri, da ima još dosta poziva koje mora uručiti. Okrenuo je konja prema izlazu
, podbo ga petama svojih čizama i odlazeći doviknuo:
”Jesi li zapamtio, do četvrtka u podne” !
Odjurio je kao vjetar a Luka je ostao nepomično stojeći na sred avlije.
Iz kuće je izašla Darinka i kad je vidjela muža sa zgužvanom hartijom u ruci i
konjanika koji se već prilično udaljio, sve joj je bilo jasno.
“Luka”,
pozvala ga je i on se lagano okretao prema njoj. Ugledao je njeno očajno
i skamenjeno lice. Nije znao šta da kaže? Želio je nešto reći, ohrabriti svoju
odanu suprugu koja je u potpunosti posvećena njemu i njihovoj djeci. Osjećao je
ako bilo šta izusti da će iz nje provaliti sva gorčina, briga, strah, da će
zaplakati. A plašio se njenih suza koje su mu uvijek padale teško i zbog kojih
je osjećao da mu se razdiru grudi . Ovog puta bi to bilo još snažnije pa je
pokušavao ostati sabran i miran. Odavno je shvatio da se ne plaši za sebe i ako
mora otići na front sa koga su često stizale vijesti o stradanjima ljudi koji
su ranije mobilisani . Plašio se za djecu , za Darinku. Šta će biti sa njima ako
se njemu nešto desi, kako će se sama, krhkog zdravlja brinuti o djeci? Od svega
što ih je plašilo i za šta nisu imali odgovore ona je najviše brinula za njega,
da li će im se vratiti iz rata koji je proklinjala. Kada su im se pogledi
sreli, savršeno su se razumjeli, riječi su bile suvišne. Prišao joj je i uzeo
je za ruku a onda su se oboje vratili u kuću, među svoju djecu. Darinka se nije
mogla nositi sa nastalom situacijom , trebao joj je još neko, trebala joj je
sestra da je ohrabri, da sa njom podijeli strah i brigu pa je sinu Radi rekla
”Trči kod tetke Smilje i kaži joj da odmah
dođe”.
Dječak je bez riječi poslušao majku i odjurio sokakom prema tetkinoj
kući. Luka je razmišljao o tome kako će vrijeme do četvrtka proći veoma brzo i
koji su poslovi najvažnije koje mora i može do tada obaviti. Želio je da uradi
što je moguće više kako bi Darinki i djeci bilo lakše . Ubrzo je sa dječakom
sigla Smilja. Sa vrata je upitala:
”Šta se desilo, što si me pozvala”?
Prije nego je pokušala odgovoriti poslala je djecu da se igraju u avliju.
Zaustila je da nešto kaže ali nije mogla, iz grla nije bilo glasa. Sestra joj
je prišla i zagrlila je a ona se više nije mogla suzdržavati, plakala je i
drhtala . Osjećala je da se guši. Onda je Luka rekao:
”Dolazio je vojni pozivar, pozvan sam u
vojsku”.
Smiljino lice se u istom trenutku promijenilo, postalo je ozbilno i
zabrinuto. Trudila se da utješi Darinku i ostaviti utisak smirenosti mada je
znala da ne uspijeva u tome. Pokušavala je pronaći utješne riječi, htjela je učiniti
nešto što bi im pomoglo da nestane sva ova nevolja koja se sručila na njih.
Nije joj polazilo za rukom i krupne , kao olovo teške suze su se otisle niz
njeno lice. I nju je satirala gorčina i bespomoćnost. Prošaputala je jedva
čujno:
”Dobro, sestro, sve će biti dobro, molićemo se
za njega, vratiće se on”.
Onda je nastala tišina, mučna i duga, sve dok je Luka nije prekinuo.
Pogledao je u Darinku rekavši:
”Šta da se radi, ne brinem ja za sebe već za
djecu i tebe, kako ćeš sama sa djecom, oni su nejački?
“Uroš i ja sam tu i pomoći ćemo im u svemu”
dodala je Smilja. Darinka nije mogla reći ništa, ćutala je i gušila se u
svojim suzama.
“Valja mi uraditi što više posla kako bi vama
bilo lakše, prije nego pođem. Mi smo ti Smiljo već veliki dužnici za svu pomoć
koju nam svakodnevno pružaš a tek sada te molim da paziš na njih, čuvajte
djecu”.
“Čuvaj ti sebe Luka a ja ću se starati o
njma” ,
odgovorila je Smilja nakon čega je Luka otišao za poslom. Tih nekoliko
dana je radio više nego ikad i razmišljao o svom odlasku. Na koji dio fronta će
ga poslati, kako će se snaći, hoće li sa njim biti neko koga poznaje? Glas o
još jednoj, novoj mobilizaciji se brzo širio selima. Ovog puta je pozvano više
ljudi nego prethodnih. Bilo je jasno da je carevina imala velike gubitke i da
je trebala popunjavati redove. Luka je dobio poruku od Marka Kerkeza čija je
kuća na drugom kraju sela da je i on pozvan. Bio je njegov vršnjak i poznavao
ga je dobro. Poručio mu je da će kad krene naići kraj njegove kuće pa će
zajedno u Bihać. Pomislio je kako će im u društvu biti lakše, u nevolji je
važno imati nekog na koga se može osloniti.
Darinka je tih nekoliko dana živila u bunilu. Plakala je ali se skrivala
od djece da je ne vide. Luka je tješio i koristo svaku priliku da joj pokaže
koje poslove i kada mora obaviti. Do sada je on vodio brigu o tome a od sada će
morati ona. Djecu je okupljao oko sebe, htio je sa njima provesti što više
vremena. Vrijeme je brzo prošlo i on je morao poći. Kako je do Bihaća dobrih
pola dana hoda planirao je krenuti iz noći. Uraniće , sačekati Marka pa će se
uputiti na taj neizvjesni put. Stevanu i Marti nisu ništa govorili ali je
najstariji Rade znao gdje odlazi njegov otac. Rekli su mu da sa bratom i
sestrom ne priča o tome i on je to poslušao. Kada je Darinka smjestila djecu na
spavanje došli su Smilja i Uroš da se pozdrave. Razgovarali su o tome da li je
spakovao sve što mu je potrebno? U njegovu torbu su dodavali još čarape, šal i
rukavice, vodili su računa da nešto ne zaboravi. Luka ih je i ovog puta molio
da se nađu pri ruci Darinki i djeci i uvjeravao ih da će se čuvati. Osim toga,
o drugim stvarima nisu pričali. Nisu mogli, nije bilo vrijeme za s druge
razgovore. Pozdravio se sa njima. Smilja je brzo izašla jer je htjela sakriti
svoje suze a za njom i Uroš. Njih dvoje nisu išli spavati. I ako su bili umorni
i izmučeni, satrveni brigom, nije im bilo do sna. Sjedili su jedno pored drugog
a Luka je držao Darinkine ruke u svojima. Bio je uvjeren da će mu toplina
njenih ruku nedostajati kao i pogled, njen tihi glas. Pokušavao je to sakriti
od nje, znao je da će se njena patnja uvećati ako to primijeti. Ona je njemu
govorila da se čuva a on njoj da pazi na djecu. Vrijeme je izmicalo brže nego
što su oni želili. Čuli su Marka kako ga doziva. Već je stigao do njegove kuće.
Darinki je najteže bilo kada je Luka ušao u sobu da poljubi djecu. Oni su
spavali a on ih je pomilovao po glavi i poljubio. Osjećala je da joj bol kida
grudi i da joj se svijest muti. Luka je otvorio vrata i ugledao Marka sa još
jednimčovjekom. Bio je to Ante Jurjević iz Krnješe. I on je pozvan, Marka je
sustigao uz put. Površno ga je poznavao jer je on bio jedan od onih hrvata,
doseljenika. Darinka mu se uhvatila oko vrata a on se istrgao i brzo izašao.
Žurio je da skrati njenu i svoju bol. Izgubio se sa svojim saputnicima u tami
noći. Ona je još dugo ostala sklupčena i nijema kraj otvorenih vrata. Nije
imala snage da se pokrene. Tek kad je čula da je mala Marta doziva, prenula se
i otišla do nje.
Luka je iz Bihaća upućen na istočni front. Prolazili su dani i mjeseci.
Darinka je očekivala pismo od njega. Samo da se javi, mislila je. Kad je prošlo
devet mjeseci pismo je stiglo. Pisao je neki njegov drug sa kojim je u rovu dok
mu je on diktirao. Tako su saznali da je njegova jedinica raspoređena na istočni
front blizu Krakova, da je ispred njih rijeke Visla te da je Marko Kerkez sve
vrijeme sa njim u istom rovu. Smilja je dolazila i pomagala joj u svemu. Sve je
dijelila sa sestrom i njenom djecom. Uvjeravala je da će se rat ubrzo završiti
i da će se Luka vratiti. Od kada je Luka otišao na front, veliku pomoć joj
pruža sin Rade. Dječak je gazio jedanaestu godine , porastao je a težak život
ga je učinio ozbiljnim. Ponašao se kao da je odrastao čovjek. Radio je svaki
posao a majka ga je pošteđivala kad god je mogla, podmetala je svoja leđa
umjesto njegovih. Pored tetke i on je hrabrio majku da manje brine . Te ratne
godine nisu samo odnijele mnogo ljudi već su sve redom osiromašile. Teško se
živjelo, vladala je nestašica i razne boleštine. Sa fronta su stizale loše
vijesti o stradalima što je Darinki ledilo krv u žilama. Krhkog zdravlja počela
je sve više pobolijevati. Gubila je snagu ali to nije htjela priznati.
Radila je kao da je zdrava , svi su na njoj primjećivali da je smršala i da je
blijeda u licu. I sama je to vidjela, osjećala slabost ali ništa nije mogla
učiniti. Morala je raditi i djeci obezbijediti što im je potrebno , nadala se
da će joj se Luka vratiti da da će moći stati ispred njega i reći mu:
“Eto,vidiš, trudila sam se , pazila sam na djecu
i pružila im sve ”.
Htjela je pokazati svoju predanost i odgovornost prema porodici. Ako je
on tamo, negdje izložen životnoj opasnosti njena zadaća je da brine o
svemu i da opravda vjeru koju je on imao u njoj. Ona ga nije smjela
iznevjeriti. Zato je radiala uprkos , sve lošijem, zdravlju. Smjenjivala su se
ljeta i duge hladne zime a rat je još uvijek trajao. Od Luke je stiglo još
jedno pismo u kome se žalio da im je teško, da ih pored artiljerije satire
velika studen i snijeg. Vojska je izmučena i nezadovoljna, mnogo ih se predalo
a još više zarobljeno. On se još dobro držao , još uvijek je sa njim
Marko, od kada su krenuli od kuće nisu se razvajali. Pismo ih je, koliko
brinulo toliko i hrabrilo. Znali su da je živ, teško mu je ali je dobro
što ima druga pored sebe, da se nađu jedan drugom u nevolji. Ponovo je prošlo
nekoliko mjeseci kada je Darinka jednog dana vidjela poštara kako ide prema
njihovim kućama. Vidjeli su ga i drugi pa se za čas na sokaku okupilo dosta
naroda. Poštar ih je pozdravio i počeo dijeliti pisma, bilo ih je nekoliko.
Zadnje je pružio Darinki i rekao:
“Ovo je za tebe, stiglo je od vojske”.
Strašan bol je osjetila u grudima, predosjećala je najgore. Svi su
gledali u nju i nešto govorili ali ih ona nije čula. Vidjela je kako otvaraju
usta ali nije čula glasove. Drhtavom rukom je uzela pismo , pružila ga
jednom komšiji i jedva čujnim glasom rekla:
“Pročitaj, molim te”.
Komšija se osjećao neprijatno, pretpostvio je šta piše u njemu i bilo mu
je teško pročitati. Ipak, neko je to morao učiniti. Rasparao je
kovertu i izvadio hartiju. Pismo je bilo kratko, samo par redova. On ga je
pogledao, progutao pljuvačku i pročitao. Obavještenje vojne komande da je
Luka Sovilj hrabro dao svoj život za svijetle ciljeve Austrougarske carevine. U
tom času Darinka je otvorila usta, gušila se, htjela je da uzme vazduha ali
nije mogla. Čuo se samo kratak krik i ona se sručila na zemlju, izgubila je
svijest. Dvoje manjih djece su vrisnula u plač dok je najstariji Rade uhvatio
majkinu ruku i gledao u ljude oko sebe. Pogledom je molio da joj pomognu i oni
su je podigli. Komšinice su prigrlile Stevana i Martu i sklonile u stranu.
Darinku su unijeli u kuću , tada je stigla Smilja i Uroš. Pokvasili su joj lice
vodom i ona je otvorrila oči. Vidjevši sesru kako plače po drugi put je
izgubila svijest. Ponovo su je prskali vodom, neko je dohvatio sirće i stavio
pred lice. Povratila se , lice joj je bilo bijelo kao kreč. Ćutala je, nije
mogla govoriti, potpuno je izgubila glas. Teško je disala. Kad se malo sabrala,
djeca su se privila uz nju. Smilja je htjela nešto reći, ohrabriti sestru ali
kako? Više ništa se nije moglo učiniti. Vijest ih je pokosila. Morali su se
uspraviti, boriti sa svim nedaćama koje su se pred njih ispriječile. Smilja i
Uroš se nisu odvajali od njih. Tješili su ih i pomagali im u svemu. Darinka
dugo vremena nije mogla govoriti a onda joj se počeo vraćati glas. Često je
mislila kako sve to ne bi podnijela da joj nije sestre i Uroša? Osjećala je
neizmjernu zahvalnost prema njima. Poslije pet mjeseci su im rekli da se sa
fronta vratio Marko. Ranjen je pa su ga liječili, onesposobljen je i pušten
kući. Od tog dana prošla je samo jedna nedjelja kad Marko je došao kod njih.
Sjedio je u kolima a preko krila je imao prebačen biljac. Pokušao je ustati
u čemu mu je pomagao njegov sinovac, vidjeli su da nema jednu nogu. Na licu je
imao ožiljak i bio je mršav. Ušli su u kuću a on im je ispričao da mu je to od
topovske granate. Nogu mu je odnijela a imao je rana po cijelom tijelu. Desilo
se to istog dana kada je pao i Luka. Mnogo ih je stradalo , njega su
prenijeli u bolnicu, nisu vjerovali da će preživjeti ali eto, sudbina je htjela
da se izvuče. Pričao je kako su on i Luka jedan drugom pomagali, dijelili tanke
obroke koje su dobivali, hrabrili jedan drugog.
Rat se nastavio sve do propasti dva carstva, Austrougarskog i Otomanskog
što je ozvaničeno Versajskim sporazumom. Carstva koja su izazvala i započela
rat su raspuštena. Od Austrougarskog su formirane nove države; Austrija,
Mađarska, Čehoslovačka i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Otomansko carstvo
je svedeno na njegovo jezgro i nastala je republika Turska. Zemlji koja je
ratovala na strani pobjednika, Kraljevini Srbiji su pripojeni Slovenija i rubni
dijelovi propalog Austrougarskog carstva, Dalmacija i Slavonija koje su
naseljavali Hrvati i Srbi i Bosna i Hercegovina. Konačno su se u granicama
zajedničke države našli svi ljudi koji su govorili isti, srpski jezik, imali
istu ili veoma srodnu kulturu, običaje i interese. Prestale su vjekovne prijetnje
Otomanske imperije sa juga i istoka i stalni pritisak Austrougarskog carstva sa
sjevera i zapada. Iz Bosne su se iselili Turci i pozamašan broj onih koji su
pod silom prmili Islam. Narod je odahnuo i radovao se stvaranju nove,
zajedničke države. Olakšanje su osjetili i stanovnici grmečkih sela. Darinka i
njena djeca su platili preveliku cijenu u razračunavanju velikih sila koje su
netragom isčezle.
Ona se i dalje borila za svoju djecu. Bila je bolesna a siromaštvo je
uvijek visilo za vratom. Najstariji sin Rade je po završetku rata ušao u
trinaestu godinu i sve je više radio. U svemu se trudio zamijeniti oca. Stevan
i Marta su pomagali majci i bratu koliko su mogli. Marta je u glavnom čuvala
stoku i pomagala u kućnim poslovima. Smilja je brinula za sestru, vidjela je
kako propada i slutila da se njeno stanje neće dobro završiti. Te godine je
zima bila posve jaka. Rano je pao prvi snijeg a studeni su bile velike.
Razbolila se i legala u postelju iz koje se nije digla pa su djeca ostala sama
, na brizi Smilji i njenom Urošu koji je , takođe, sve češće pobolijevao. Tetka
je brinula o njima još godinu ili dvije kada je ostala bez Uroša. Kuća
Darinkine i Lukine djece je sve više propadala a nije se imalo čime
popravljati. Rade je razgovarao sa tetkom , rekao joj da u šumariju na Oštrelju
primaju radnike. Stasao je za posao, prešao je petnaestu godinu. Pitao je:
“Šta ti misliš tetka, da se javim , ako me
prime, radio bih? Ali ne znam
šta ću sa Stevanom i Martom”?
Tetka je kratko razmišljala i rekla:
“Idi Rade, samo ti idi a ja ću voditi računa o
njima. Prevešću ih kod sebe, svakako sam sama, biće nam lakše skupa”?
Rade je otišao i počeo raditi na Oštrelju. Smilja je dvoje mlađih prevela
kod sebe u kuću a nakon dvije godine otišao je i Stevan za poslom kod brata Rade
. Sa tetkom je ostala Marta .
I ako mlada bila je veoma razvijena i lijepa. U trinastoj godini
izgledala je ljepše nego druge djevojke iz sela koje su navršile
sedamnaestu ili osamnaestu. Tetka je učila i naučila svim poslovima koje
je trebala znati. Umjela je da plete, prede, a često je sjedala za razboj.
Naročito je umjela da veze. Smilja je s ponosom pokazivala njen vez drugim
ženama. Ostala je sama sa Martom, ona joj je bila sve, neizmjerno je volila.
Nije postojalo ništa što joj tetka ne bi pružila ako poželi ili oprostila ako
pogriješi. Dobro su se razumjele, njihova uzajamna ljubav je bila garancija da
ću uvijek i bezuslovno štititi jedna drugu. Zajedno su spremale Martino ruho za
udaju.
“Ako je sirota, neću dozvoliti da ostane bez
djevojačke spreme. Ona to zaslužuje jer je vrijedna, pametna i poslušna”.
Govorila je Smilja i Boga molila, kad za to dođe vrijeme, da se za nju
nađe dobar, čestit momak, prava prilika. U selu su svi znali koliko je tetka
voli i da je spremna sve učiniti za nju. Bilo je i onih zavidnih, džaftara, što
skoro nikad ništa ne rade već naslonjene na neku tarabu povazdan nešto ćućure i
nekog ogovaraju. Što je djevojka ljepša i vrijednija one joj nalaze više mana,
a Martina ljepota je morala biti primijećena.
Kada je navršila četrnaestu godinu prvi put je otišla sa tetkom na
crkveni sabor, za Petrovdan u Krnjeušu. Spremila se za taj izlazak kako valja.
Obukla je sve novo, bluzu i suknju, sve ispeglano i veženo. Kao saliveno je
stajalo na njenom vitkom i zanosnom tijelu. I cipele je za tu priliku naručila
kod majstora u Petrovcu. Bile su skupe ali tetka nije žalila novac. Trudila se
da joj pruži najbolje i najljepše. Kada su stigle pred crkvom je uz zvuke
tamburice igralo kolo. Odmah su je svi primijetili, naročito momci, trudili su
se stati blizu nje, uhvatiti njen pogled.
Od majke je nasledila svijetlo lice, umilan i mek glas. Kosa prirodno,
valovita i crna kao da se noć u nju sakrila. Savršeno, pravilnih crta
lica a oči krupne, kao nebo plave, tople i dubke sa dugim trepavicama. Pune
žara, želje i radoznalosti da vide svu ljepotu koju mladalački život nosi. Usne
su joj kao ružine latice, nježne i rumene a kada ih razvuče u osmijeh
zablistaju biseno bijeli zubi. Na svojoj izveženoj bluzi je otkopčala gornje
dugme pa su se ispod nje nazirale čvrste grudi, poput dva fildžana . Kada bi
momcima na njih pao pogled od toga im se mutilo u glavi. Tankog struka,
lakonoga , hitro je gazila, izgledalo je da ne staje na zemlju. Pored
ljepote kojoj su se svi divili nosila je u sebi neku tajanstvenost ,
magnetnu privlačnost i fatalnost. Takvu ljepotu Krajina nije vidjela. Plijenila
je svojom dobrom i blagom naravi. Kao da težak život , siromaštvo i gubitak
roditelja na nju nisu ostavili dubok tragove. Nekom neviđenom energijom je sve
to prevazišla, potisla iz sebe i na lice stavila osmijeh. U njoj nikad nije
bilo zavidnosti, ljubomore ili pohlepe da po svaku cijenu dobije ono što želi.
Za sve ljude je imala strpljenja i razumijevanja. Nije se ljutila čak ni onda
kada su je ogovaraju ili joj nalaze mane. Uvijek spremna da oprosti i razumije,
u svakom je tražila i potsticala samo dobro pa je, koliko zbog ljepote, toliko
i zbog toga bila neodoljivo privlačna, poželjna i svakom društvu veoma draga.
Momci koji su je vidjeli nisu je mogli izbrisati iz glave. U njima je palila
vatru želju i žudnju koja se nikad nije gasila. Kad bi je jednom vidjeli želili
su to ponovo, želili su napojiti svoje žedne oči njenom ljepotom. Budila je u
njima snove, potsticala odlučnost da joj se približe i pokušaju osvojiti njeno
srce.
II
Iste godine, nekoliko mjeseci kasnije kada je rođena Marta u selu Risovcu
rođena je curica kojoj su na krštenju dali ime Petra. Mnogo godina kasnije će
se njihovi, sudbinom određeni, životni putevi preplitati.
Tamo gdje su se razgraničavala sela Krnjeuša i Risovac u visokim brdima
sa kojih je pucao pogled na oba sela, prema sjeveru i jugu , ovisno na koju
stranu se gleda, radost je ispunila kuću Trivuna i Vide Santrač. Bilo je
vrijeme vršidbe. Vladale su velike vrućine vazduh je treperio. Od jarosti Sunca
nije se moglo dugo boraviti napolju, ljudi su se sklanjali ispod krova ili u
debelu hladovinu kakve lipe ili oraha. Na suncu su ostajali samo oni koji su,
kao Trivun, imali važnog posla, nasađen vršaj ili još nepožnjeveno žito na njivi.
Valjalo je sakupiti svako zrno i sačuvati za dugu i hladnu zimu. Radilo se
teško i mnogo a malo se govorilo. Čulo se samo tupo udaranje konjskih kopita
koje je domaćin, pucanjem kandžije, opominjao da , u vršaju, ne smiju stati.
Nije štedio konje a ni sebe, stajao je na suncu često navijajući bremu sa vodom
koju je , dok je pio, prosipao po grudima. Samo ponekad se čuo njegov glas kad
je komandovao konjima i šuštanje slame kad su je rastresali i podizali vilama.
Dizala se prašina koja se lijepila na , oznojeno lice i tijelo. Tako su radili
danima plašeći se kakvog ljetnog pljuska. Zato nije bilo predaha, počinjalo se
ujutro, čim sunce popije rosu i osuši arman pa sve dok , sa mrakom, ne stigne
svježina i vlažnost. Noći su bile tople ali ih je razblaživao lagani vjetrić
koji je duvao sa istoka donoseći miris i svježinu čamovine koju je pokupio
prelazeći preko Bjelajskih Uvala i Trovare. Tada su svi osjećali olakšanje ne
žureći na spavanje uprkos velikom umoru. Noći su bile punog mjeseca a nebo
osuto zvijezdama. Jedino što je narušavalo ali nije kvarilo tišinu takvih noći
bila je pjesma cvrčaka. Svi su ostajali da sjede ispred kuće u avliji da
uživaju u noćnoj svježini tiho razgovarajući.
Vida nije radiala u vršidbi, bila je pred porodom i bavila se samo lakšim
kućnim poslovima. Očekivali su prvo dijete i zbog toga su prilično
brinuli. Molili su Boga i nadali se da će sve proći dobro, onako kako treba.
Kada su završili jedan vršaj i sakupljali žito Vida je pozvala Trivunovu
strinu. Svi su znali da joj je bilo vrijeme. Trivunova strina i jedna komšinica
su joj pomagale u porodu. Nisu prekidali posao, domaćin je bio nervozan i
nestrpljiv pa ga je posao smirivao. Svima su se lica ozarila kada se začuo
dječiji plač a strina izašla na vrata i veselo uzviknula:
“Trivune, dobio si curicu”!
U njemu je konačno nestala nervoza uzrokovana neizvjesnšću. Odmah je
zaustavio konje i poveo ih u hladovinu a onda se uputio do ambara da donese
rakiju. Brzo se vratio sa flašom u ruci i sjeo ispred kuće. Komšije i rođaci su
pristizali da čestitaju na dobitku a on se raspričao, točio rakiju i sve redom
častio. Dijete je bilo napredno, raslo je u kući u kojoj se ni u čemu nije
oskudjevalo. Petra je druge godine dobila brata Mlađu a kasnije i sestru
Milicu.
Trivun je bio dobar i vrijedan domaćin. Imao je oštećeno jedno oko.
Ošinula ga mladica još dok je bio dječak od čega je bilo nateklo i vid mu se na
njemu počeo mutiti. Dovodili su babu Savčicu koja je umjela sastavljati razne
meleme. Nema toga kome ona nije pomogla i koga nije izliječila, govorili su ali
njemu nije koliko su se nadali. Splasnuo mu je otok i nestala modrica ali je
maglovitost ostala. Nepunu godinu dana kasnije, više nije vidio na to oko. Dugo
je zbog toga bio potišten ali je nekako prevazišao takvo stanje. Bila je to
velika mana koja mu je mogla otežati ženidbu. Ipak, to se nije dogodilo, oženio
se dobrom curom iz domaćinske kuće. Ponašao se strogo ali pravedno. Imao je
mnogo zemlje i dosta stoke a ukućani su ga slušali , bili su sigurni da su sve
njegove odluke ispravne i duboko promišljene. Danonoćno se radilo ali se u kuću
unosilo mnogo žita, kukuruza i krompira. Svakog mrsa; loja, masti i masla je
bilo toliko da su se novi kablići punili dok se stari još nisu ispraznili.
Varenike je bilo kao vode a u ganjku se sušilo po nekoliko siraca , krave su se
telile i ovce bliznile. Stoke je bilo za držanje i za prodaju. Da bi sve to
postizao Trivun je preko cijele godine imao dvojicu ili trojicu najmenika. Kuća
je imala svakog napretka . Za njegovo dobrostojeće domaćinstvo se znalo u
nekoliko sela pa i dalje. Kad je počeo Veliki rat , austrougarske vojne vlasti
su ga pozvale na mobilizaciju. Utvrdili su da ne vidi na jedno oko i
vratili ga kući a on je razmišljao o tome kako ga je njegova mana zaštitila,
vjerovatno mu je spasila život. Da nije imao oštećeno oko, otišao bi na neki od
frontova a mnogi se otud nisu vratili, možda ne bi ni on?
Vida je vodila računa o djeci a Trivun o svemu ostalom. U kući u kojoj je
bilo izobilja nije joj bilo teško. Nikad mu se nije uplitala u poslove i
odluke a on joj nije mnogo o tome govorio. Dobro su se razumjeli. Tokom Velikog
rata koji je sve ljude osiromašio i njihova kuća je to osjećala ali je, iz
rata, izašla sa više stoke i punijeg ambara nego kod drugih. Kad je rat završio
brzo su sve vratili na staro i uvećali imetak.
Petru su od malih nogu učili svim poslovima koje su obavljala ženska
čeljad. Brzo je učila a istovremeno pokazivala želju da radi sa ocem. Njega je
to činilo zadovoljnim i nije mu bilo teško da je podučava. Čim je malo porasla
počeo je voditi sa sobom u šumu, išla je sa njim na pijacu kada je prodavao
neko goveče, ovce ili svinje. Naučila je kako se važe na kantaru pa je pomagala
Trivunu na pijaci dok je krčmio krompir ili kad su odlazili do vodenice da
samelju žito. Podjednako se razumjela u ženske i muške poslove. Rano su kod nje
prepoznali ozbiljnost i čvrst karakter pa su se sa uvažavanjem, kao da je
odrasla , odnosili prema njoj. Roditelji su se s njom ponosili, naročito otac.
U nju je imao neograničeno povjerenje, bio je siguran da će, šta god joj
povjeri ili od nje zahtijeva, ona izvršiti. Još, dok je bila dijete spremali su
joj djevojačku spremu , bogata kuća pa je i ruho spremano dugo i bogato. Trivun
je za svoju Petru priželjkivao dobru priliku, bogatog prosca iz čestite kuće.
Ona je izrasla u stasitu i visoku djevojku. Lijepa cura ali iz nje nije izvirao
zanos i zavodljivost. Ponašala se smjerno, ozbiljno, ponekad je djelovala
strogo. Smeđih očiju, pronicljivog pogleda i kose koju je plela u dvije
pletenice. Čim se zacurila počela je nositi maramu koju je vezala nazad, ispod
pletenica. Rado je oblačila džempere koje je sama isplela, duge i široke suknje
a kada je odlazila , nekim poslom ili na crkveni sabor, do Krnjeuše ili
Petrovca, oblačila je najljepše bluze ispod kojih su se naslućivale jake ženske
mišice i bujne grudi. Sve je na njoj škripalo pa je zbog stasa i
lijepe odjeće skretala pažnju na sebe.
III
Trivun je znao da na drugom kraju sela, onom koji mještani zovu Guskarica
živi njegov imenjak, Trivo Ćulibrk zvani Amelica, dobar domaćin, gazda koji ima
dva sina i dvije ćerke. Više puta je sebe uhvatio u razmišljanju kako bi njegov
stariji sin bio prava prilika za njegovu Petru. Nikom nije o tome govorio ali
su svi znali da će on pažljivo birati zeta. Poznavao je Amelicu dobro, imao
sestru udanu na brdima nedaleko njegove kuće. On je svake godine dolazio kod
nje za krsnu slavu ili da je obiđe, da vidi kako su, kako žive, treba li joj
kakva pomoć? Odlazeći sestri prolazio je pored njegove kuće pa se nekoliko puta
i svraćao. Kao dva dobra domaćina, tada su razgovarali o svemu i savečemu ,
izmjenjivali su iskustva i savjete. Sastajali su se više puta i na pijaci ili
drumu a viđao je i njegove sinove.
Teško da je neko znao odakle Trivi Ćulibrku nadimak Amelica ali se znalo
da su mu tako zvali oca i djeda. Njegova kuća se nalazila , među još
nekolicinom , njegovih rođaka u ravnici sela. Od rubova te ravnice uzdigla su
se brda sa bukovom i čamovom šumom koja je yaseok štitila od udara sjevernog
vjetra. Kuća je imala visoko potkrivlje u kome su se nalazile dvije manje sobe
i prozorima okrenutim istoku. Ispred kuće su bile dva velika oraha pod kojima
je uvijek neko odmarao umorne kosti, neko od ukućana ili kakav putnik
namjernik. Kuća je bila velika , imala je dva ulaza. Na onaj do puta se ulazilo
u dućan koji je Amelica držao a vrata sa druge strane su vodila u povelik
hodnik iz koga se ulazilo u kuhinju i sobe i na čijem su kraju bili široki
drveni basamaci za sobe u potkrovlju. Po namještaju u kući, velikoj ukrašenoj
furuni i mnogobrojnim detaljima se moglo naslućivati njegovo gazdinstvo. Iza
kuće su bile pomoćne zgrade; štale, ambari , kukuruzane i prostorije za velike
kace, nasloni i torovi za koze i ovce. Sve je to bilo ispunjeno raznim dobrima;
stokom , sijenom , žitom , kukuruzom. U dućanu su se mogle naći razne stvari
svakodnevno potrebne ljudima. Patos u njoj je bio od debljih čamovih dasaka
premazanih uljem koje mu je davalo tamnu, skoro crnu boju. Na zidovima su
visili razni lanci, sitniji alat, srpovi, motike, sjekire i konopci. U jednom
uglu je smješteno metalno bure sa petrolejom za lampe na kojem je sa strane
okačena posuda sa kojima se petrolej mjerio. Dok su ga sipali u flaše,
prosipali su ga po patosu od čega se već na ulazu osjećao njegov jak miris. To
je ono što je ostvaljalo prvi i često najsnažniji utisak kada neko uđe u
njegovu ili koju drugu magazu. Svega je bilo na prodaju; džakovi žita i
kukuruza za one kojima je rod na njivama podbacio, u buradima rakija a u
drvenim kutijama obični i konjski čavli. Na stelažama je bilo soli, šecera ,
kafe i duvana. Amelici i njegovoj porodici je dućan donosio značajan prihod što
ga je, pored onoga što su radom ubirali sa zemlje, činilo većim gazdom. Domaćin
je bio srednje visine, sitnih očiju sa nevelikim brkovima. Nosio je kačket i
somotno, izlizano odijelo i opasan kožni crni ćemer. U ustima je, osim kad
jede, držao cigaru i nije mu pravila smetnju, čak i kada je pričao. Od toga su
mu zubi bili žuti, veoma tamni. Uživao je dok bi zamotavao novu cigaru. Iz ćemera
je vadio srebrne boje, sjajnu kutiju sa duvanom a kad je otvori u njoj se
nalazio i papir. Namjesio bi papir između prsta i laganim pokretima stavljao u
njega duvan vodeći računa da ni malo ne prospe a onda vrati kutiju u ćemer i sa
obe ruke veoma vješto vrtio cigaretu koja je dobivala vretenast oblik. Onda bi
je prinio usima i jezikom pokvasio jednu ivicu papira i zalijepio je. Često je
motao novu cigaretu dok mu je prethodna još bila u ustima. Imao je dobru narav,
rijetko se ljutio, znao je da sluša sagovornika a kada bi se povela kakva žučna
rasprava, sve je smirivao. Govorio je otvoreno ali ne previše glasno.
Starinskog shvatanja držao se nasleđenih običaja i pravila.
Žena mu se zvala Stoja , imala je nadimak Riđa. Svi su je tako zvali a
mnogi nisu znali njeno kršteno ime. Niska, dežmekasta , nemirnih očiju i malih
usana. Stalno zavrnutih rukava do laktova u glavnom je radial po kući i oko
sitne stoke ili živine. Volila je više da priča pa se često uplitala u razgovor
koji je njen muž vodio sa ljudima u vezi nekog posla. Njemu je to smetalo pa je
prekorno presijecao pogledom nakon čega se ona povlačila. Rodila je četvero
djece, dvije ćerke i dva sina. Sinovi su po svemu ličili na oca a ćerke
na majku. Sin Dmitar je bio najstariji a najmlađi je bio Petar. Ćerke su
se udale, otac ih je valjano spremio a sinovi su ostali sa roditeljima da
gazduju i dijele imanje.
Dmitar se u svemu bolje i lakše snalazio od brata pa su se roditelji na
njega više oslanjali. Rođen je u jesen 1909. godine i rastao pod velikom brigom
svih ukućana, naročito majke i tetke, Ameličine sestre koja se do tada još nije
udala a kada je ona napustila kuću on je već imao više od pet godina. Izrastao
je u visokog momka, vrijednog i pametnog, radio je u dućanu i na zemlji. Za
njega se znalo da je kicoš, volio se lijepo obući i imao je uvijek izglancane
cipele. Gazdinski sin se u skladu s tim i ponašao. Rado je prihvatan u svako
društvo a djevojke su ga ispod oka gledale. Rijetko koja nije poželila da se
uda za njega. Kada je navršio osamnaestu dobio je poziv za vojsku, služio je
artiljeriju i za vrijeme vojnog roka jednom je dolazio kući. Uniforma mu je
lijepo stajala. Kada je prošao kroz selo sve su cure trčale na prozore da
provire na njega. Bio je svjestan svog izgleda i kicoški se pravio važan.
Roditelji su planirali da ga ožene čim se vrati iz vojske.
IV
Poslije raspada dva moćna carstva, Otomanskog i Austrougarskog, pod
kojima se teško živjelo, kada je stvorena Kraljevine S.H.S. narod je osjetio
veliko olakšanje. Svi su bili ponosni na slavnu pobjedu srpske vojske i na
svoju, novu, zajedničku državu koja je pokrenula i organizovala bolji i
pravedniji život. Sada su regruti pozivani u svoju vojsku i svi su vjerovali da
više nikad neće služiti tuđinu. Građeni su novi putevi, zidane nove škole. U to
vrijeme su izgrađene i otvorene škole širom Krajine a jedna od njih je bila u
Risovcu. Mjesto za gradnju je pažljivo izabrano. Raskrčeno je šiblje i sitno
rastinje između stoljetnih bukovih stabala koja su se propinjala u nebo ,
štitila školu od jesenjih i zimskih vjetrova a ljeti činila prijatnu hladovinu.
Nedaleko se nalazila bašta u kojoj su učenici svakodnevno radili i učili.
Zgrada je zidana od kamena za što su plaćeni zidari, Dalmatinci. Od njih nije
bilo boljih majstora. U školu se ulazilo sa istočne strane sa nekoliko
stepenica u širok hodnik . Lijevo od hodnika je velika učionica sa đačkom
tablom, klupama i katedrom. U jednom ćošku je smještena gusana peć. Na kraju
hodnika su basamaci kojima se izlazilo na gornji sprat gdje je stanovao učitelj
sa porodicom. Stan je bio komotan . Basamaci su vodili do hodnika iz kojeg se
ulazilo u kuhinju i jednu sobu a iz kuhinje su još dvoja vrata vodila u drugu
sobu i ostavu. Ispod cijele zgrade je bio podrum u koji se ulazilo sa zadnje
strane. Bila je ofarbana u bijelu boju a veliki prozori u tamno zelenu. Vanjski
zidovi su ukrašeni uglačanim malterom oko prozora , vrata i na ćoškovima
zgrade. Ostali dio zida je grublje malterisan i bio je malo tamniji od onog oko
prozora. Krov je na lastavicama bio zasječen pa su ti detalji zgradi davali
posebnu ljepotu. Jasno se vidjelo da su graditelji , pored praktičnosti, veoma
vodili računa o ljepoti zgrade. Pored škole je, u isto vrijeme, sagrađena
pomoćna zgrada u kojoj su stajale razne stvari potrebne učenicima i učitelju.
Ova škola je postala važno mjeso za stanovnike Risovca i ostalih sela na kome
će se ljudi, okupljati, zborovati, planirati, radovati pa i stradati.
U državi je uspostavljen red, otvorene žandarmeriske stanice u kojima
nisu više službovali stranci koji nisu govorili srpski jezik već su na službu
postavljeni domaći ljudi. Formirana su šumska radilišta.
U Krnjeuši su braća Karanovići otvorili pilanu i zapošljavali ljude iz
okoline koji nisu imali dovoljno zemlje da bi od nje živjeli. Uspostavljene su
prevozničke linije između većih varoši pa su ljudi sa sela lako odlazili do
Petrovca, Krupe ili Bihaća radi nekog posla. Za djecu je uvedeno obavezno
školovanje koje su mnogi seljaci, zakovani u kaldrmu zaostalosti, dočekali sa
velikim otporom zbog čega su plaćali globe ali nisu popuštali. Smatrali su da
je školovanje nepotrebno, posebno za žensku djecu. Kako je vrijeme od Velikog
rata odmicalo većina ljudi je bila zadovoljna ali je bilo i nezadovoljnih.
Žalili su se na razne obaveze koje je država propisala i na visinu poreza.
Vidjeli su nepravdu koja ih je pogađala, bogati su uživali svako dobro a
siromašnima je svašta nedostajalo. Narod se trudio da iz sjećanja potisne sve
što se ružno dešavalo, sva stradanja i muke a prepuštao se običnim svakodnevnim
događajima u kojima je koliko-toliko uživao. Uživanju su se ljudi prepuštali
tokom jeseni i zime kada je manje poslova.
Krajiške jeseni su lijepe, naročito na Grmeču kada se šume okite vatrenim
bojama od svijetlo žute, kakava je bukovina do narandžastog i plameno
crvenog javora. Sve te boje se prelijevaju i miješaju okupane sincem a oklinci
i uvale obrasle drvećem spuštaju se duboko u sela, presijecajući njive i
livade, donoseći tu ljepotu do svih yaseoka. U to vrijeme sunce izgubi onu
snagu i žestinu kojom prži tokom ljeta , južni i istočni vjetrovi su mlaki i
prijatni a kako vrijeme odmiče oni se pojačavaju skidajući list sa grana. To je
vrijeme spremanja ogreva za nadolazeću zimu i komišanja na vedrim noćima
okupanim u srebrnoj mjesečini. Pod zvjezdanim nebom su se obavljaju poslednji
sezonski poslovi , zbijaju se šale, pričaju priče, ćućuri, šapuce i ašikuje.
Onda noći postaju svježe, nekad i hladne. Završetkom poslednjih poslova, kada
sve češće padaju kiše a magle se protežu preko visokih planinskih vijenaca ili
se valjaju kotlinama i poljima , počinjala su seoska prela. Na sve strane se,
već sa prvim mrakom, orila momačka pjesma dok su odlazili kod djevojaka . Cure
i momci su se zagledali , tajno sastajali dogovarali i planirali zajednički
život , nakon čega se išlo u prosidbe.
V
Za Martu se interesovalo mnogo momaka i brzo se, okolnim selima pa i
šire, pronijela vijest o njenoj ljepoti već poslije prvog izlaska na crkveni
sabor. I ako mlada imala je momaka, na svaki prst po jednog, kako je govorila
njena tetka Smilja. Opsjedali su je gdje god se pojavljivala, dok je radiala na
njivi, čuvala ovce ili kad je odlazila do dućana. Kako je vrijeme prolazilo ona
je postajala zrelija što je činilo još privlačnijom i poželjnijom. Na svemu se
vidjela ta zrelost, iz nje je izbijala ženstvenost i postajalo je sve
očiglednije da je došlo vrijeme kad i ona želi da se preda nekom muškarcu.
Tetka je sve vrijeme čuvala i savjetovala. Iz kuće nije izlazila bez njenih
riječi upozorenje . Često su uveče, dok bi sjedile i radile nešto u rukama,
razgovarale a ona joj po ko zna koji put ponavljala:
“Marta, Sunce tetkino, vodi računa šta radiš,
sa kim razgovaraš ? Kad se susretneš sa nekim momkom i on ti počne govori
slatke i umilne riječi kaži mu, ako ima ozbiljne namjere, neka dođe kući, da
razgovaramo. Nemaju svi momci poštene namjere. Ti si lijepa, svi te žele i hoće
a tetka će ti pomoći da izabereš pravog, onog koji će te čuvati, poštovati i
paziti”.
“ I voliti, tetka, zaboravila si
reći da ćemo izabrati onoga kojeg ću ja voliti a i on mene ”.
Nije tetka zaboravila da to kaže nego je namjerno prećutala mada je
želila da je usreći najveća ljubav na svijetu. Važnije joj je bilo da nauči
kako je bitno poštovanje i razumijevanje jer je trajnije i postojano a ljubav
je često varljiva. Kako da joj objasni kad zna da u njoj kao u kotlu vri
mladost, snaga i želja za ljubavlju, za radovanjem i srećnim životom. Od te
silne želje i mladalačke snage ne bi mogla sve razumjeti, to bi je
opterećivalo. Prošla je njene godine i dobro zna o čemu ona mašta i ne želi joj
kvariti snove. Zna ona da su joj noći nemirne, da je želja za ljubavnom radošću
noćima drži budnu, čula je kako se prevrće u krevetu, kako uzdiše , vidjela je
kako ispod oka gleda mladiće kad joj se približe. Obrazi joj se zarumene, oči
zažare, dah joj zastaje a srce ubrzano kuca. Tako mnogo je brinula za nju,
htjela je sačuvati od razočarenja i zlonamjernih ljudi. Zato joj je često
davala savjete sa strahom da ne pretjera, da je time ne udalji od sebe. Ali
Martina dobra narav i ljubav prema njoj , nije dozvoljavala da se njihovo
povjerenje i razumijevanje pokvari. Pitala je više puta koji joj se momak
dopada, ima li neki koga bi izabrala? Odgovarala joj je, kako joj se par
njih dopalo i da je privlače ali ih malo poznaje, još joj ni jedan nije
sasvim zavrtio pamet. To je tetku smirivalo i uvjeravalo da će uz stečenu
mudrost i njenu pomoć znati izabrati najbolju priliku i donijeti ispravnu
odluku.
Prosaca je bilo sa svih strana, imala ih je više nego bilo koja gazdinska
ćerka. Tetka se pobrinula i spremila ruho ali su svi znali da osim toga ne
donosi drugi miraz. To nije sprečavalo prosce da zatraže njenu ruku. Većina
njih su bili slatkoriječivi, obećavali su odanost, poštovanje i toplinu doma,
neki i mnogo više. Odbijala ih je, više po tetkinom nagovoru nego sopstvenom
odlukom. Koliko su joj prijale sve te igre oko prosidba , toliko je bila i
zbunjena. Kako da se odluči, pitala se, kad joj ni jedan nije mrzak a ni
pretjerano drag? Želja da osjeti taj novi život, da ima svog muškarca kome će
pokloniti svoju čednost u čijim rukama će uživati je nekoliko puta dovela na
ivicu kada je skoro pristala na ponudu a onda je neka nevidljiva sila
spriječila. Nije znala koliko joj neki mladić treba biti drag da bi mu se
obećala? Da je znala odgovor na ovo pitanje bilo bi joj lako jer bi joj
osjećanja, treptaj srca, oči kada im se pogled sretne, rekli kako da postupi?
Dilema u kojoj se nalazila kod svake nove ponude je u nju unosila nemir. Pitala
je tetku ali i sebe, šta će biti ako je već pogriješila i odbila pravu priliku,
hoće li biti nekom višom silom kažnjena zbog toga ili će se Božijom milosti
pojaviti nova prilika? Zato je bila nesigurna u vlastite odluke pa je
prihvatala tetkine.
A prosaca je bilo raznih , uglavnom mladi momci ali se među njima našao i
uporni prosac Đuro iz sela Smoljane koji je došao iz Amerike sa namjerom da se
oženi i da se sa ženom vrati u Pensilvaniju gdje je živio. Predstavljao se kao
Džordž , tad je već imao između četrdeset i pedeset godina. Oni koji su ga
dobro poznavali su govorili da je bliži pedesetoj ali on to nije priznavao.
Proveo je u Americi petnaest godina, radio je u rudnicima Pensilvanije i kako
je sam pričao zaradio dosta novca. Koliko je to bilo tačno, niko nije mogao
znati ? Riješio je da nađe curu iz rodnog kraja. Govorio je da Amerikanke nisu
dobre žene i domaćice. Kakvu je on želio mogao je pronaći samo u zavičaju.
Nosio je neko svijetlo štofano odijelo sa uzdužnim prugama , šešir na glavi i
veliku mašnu ispod vrata. Nije bio zanimljiv ni lijep već je bio smijšan zbog
svog ponašanja. Pretvarao se da je zaboravio srpski jezik a engleski nije znao
ali ono malo riječi koje je zapamtio bilo mu je dovoljno da se pravi važan. Dok
je govorio, zamuckivao je i otezao, kao da se teško prisjećao riječi iz
maternjeg jezika. Skoro u svaku rečenicu je ubacivao po neku englesku riječ
prevrćući jezikom čemu su se svi smijali. Tražeći curu za sebe obilazio je sva
sela i odlazio na sabore. Svuda je sa sobom vodio brata koji je ostao da živi u
selu sa roditeljima. Dolazio je kod Marte nekoliko puta, pričao kako se živi u
Americi:
“Tamo vumen ništa ne rade, samo u haus , samo
kuking fud, neko meso, na priliku čiken. Tamo svaki dan pipl, što će reći narod
može jesti čiken ako želi. Ja tebi obećavam da ćeš nosite bjutiful dres i šuz
“.
Pošto marta i tetka nisu do kraja razumjele šta je govorio već su u njega
blijedo i ispitivački glendale on je, kao bajagi, tražio pomoć od brata. Rukom
se hvatao za košulju i podizao nogu pokazujući na cipele sve ponavljajući riječi
dres i šuz. Onda je brat, kao razumio i rekao :
“ haljine i opanke” a on se
iskolačio na njega podižući ton: “neee opanke , kako se to kaže naški”? Malo bi
prevrtao očima i kao sjetio se pa izgovorio:
“cipele, đavo s njima”.
One su se često smijale njegovom pričma, ni jedna nije ozbiljno
razmišljala o njemu. Onda je jednog dana u njihovu kuću svratio Nikola Đumić,
seoska skitnica koji je imao familiju u Suvaji ali pored toga ništa nije htio
da radi već je skitao po selima Krajine pa čak i Like. Poznavao je sve ljude i
nije bilo kuće u koju nije svraćao da ruča, večera ili konači. Smilja se
sjetila da ga pita, poznaje li Đuru iz Smoljane koji je došao iz Amerike da se
oženi. Nije Nikola poznavao samo njega nego cijelu njegevu familiju.
"Prije njegovog odlaska u Ameriku svi su ga u selu zvali Mulin, znaš da
tako zovemo ovna bez rogova, pričao je Nikola. Kad je bio dječak čuvao je ovce
a u stadu bio jedan stariji ovan koji se volio tući. Sjedeći pored drveta
zadrimao je. San ga je hvatao a on se borio da ne zaspi, glava mu je padala a
on je podizao. Klatio se tako dok ga ovan nije vidio kako se klimata , valjda
je pomislio da ga izaziva na borbu pa se zatrčao i udario ga rogovima, svom
snagom u glavu. On se onesvijestio od udarca. Sve su to vidjeli drugi čobani pa
neke šaljivdžije među njima još priču nakitili kako se i ovan bio onesvijestio
od njegove tvrde glave , tada su mu dali nadimak Mulin. Ljutio se kad čuje da
ga neko tako naziva. Svi su mu se smijali zbog toga i zbijali šale na njegov
račun. Još iz mladosti je volio čašicu i karte pa i sad umije da potegne".
Kako novac ljudima daje slobodu, razmišljala je Smilja. Taj starac
se usudio tražiti Martinu ruku . On je toliko stariji od nje da je već mogao
imati ćerku njenih godina. Zar on misli da se novcem može sve kupiti, zar njemu
da preda Martu, da uništi njenu mladost i sreću? Nikad to ne bi učinila, zato
mu je poslednji put rekla:
” Đuro, tebi treba žena mojih godina, ostavi se
Marte, nije ona za tebe a ni ostale cure njenih godina”.
Nije se osjećao prijatno kada je to čuo, izašao je iz kuće i više nije dolazio.
Za Martu je želila najbolje, želila je momka koji će joj biti ravan po
stasu, dobroti i poštenju. Takva sreća im se osmjehnula.
Prvi put je susrela Božu Plećaša u Vrtoču na crkvenom saboru za Svetog
Iliju. Sa tetkom je od kuće pošla malo ranije kako bi se tokom pješačenja uz
put odmarale i sklanjale u hladovinu kakvog drveta sa ilindanskog sunca koje je
nemilosrdno pržilo.
“Upekla je Božija zvijezda, pa ćemo polako s
noge na nogu i preko polja, poljem je put kraći i biće nam lakše nego drumom”,
rekla je tetka.
Marta je obukla bluzu koju je najviše volila i najljepšu suknju a na noge
je obula opanke. Tetka je spremila torbu, ponijela je ručak i vodu i Martine
cipele. Kad dođu blizu sabora i crkve, prezuće se a opanke će staviti u torbu.
Na sve je tetka mislila. Išle su polako, odmarale u hladovini više puta a kada
su stigle već se silni narod okupio. Sve je ključalo, što od velike vrućine,
što od naroda koji se kretao na sve strane kao pčele kad se roje. Prodavalo se
sve i svašta, trgovci i mehandžije su glasno vičući skretali pažnju na vruće
pečenje i hladno piće, dozivali su mušterije. Djeca su jurila za roditeljima
vukući ih za ruke da im kupe slatkiše ili hladnu bozu. Kolo je igralo ispred
crkve a igračima se niz lice slijevao znoj ali nisu prestajali igrati. U kolo
su se hvatali jedni do drugih oni što se begledišu, koristili su priliku da
jedni druge dodirnu da osjete damare koji su govorili više od riječi. Bilo je i
preticanja, kad je neku lijepu curu zagledalo nekoliko momaka, preticali su
jedan drugog da se uhvate u kolo do nje. Sabor je bio prilika da ljudi predahnu
od napornih poslova, da se vide sa rodbinom i prijateljima, da se
izrazgovaraju. Zato im velika žega avgustovskog sunca nije smetala. Već sutra
će ponovo na svoje njive da ženju ko nije požeo, da nastave vršidbu ili koji
drugi posao.
Marta je sa tetkom ulazila u crkvu, gledala šta se prodaje, razgovarale
su sa nekim ženama koje je tetka poznavala. Kad bi neku od njih susrele
počinjale su da hvale njenu ljepotu.
“Nije moja Marta samo lijepa nego je
pametna i vrijedna“,
govorila je tetka.
“Njene ruke su zlatne, nema onog što ona ne
umije uraditi. Sav ovaj vez na bluzi i jeleku je ona uradila. Za nju se
respituju najbolji momci, gazdinski sinovi”,
Nastavljala je dajući im do znanja da će pažljivo birati priliku za nju.
Znala je Smilja da njihove riječi nisu uvijek iskrene, da su tu kako bi
ispitale da li se već nekom obećala? Imaju i one ćerke za udaju pa mjere i
procjenjuju mogu li se nositi sa Martom?
Stajale su pored kola koje je igralo kad je Marta vidjela Božu. Preko
kola su im se pogledi sreli i ona se osjećala kao nikad ranije. Sve je u njoj
zaigralo mada nije znala zašto? Nesvjesno je stegla tetkinu ruku a ona je pogledala
i upitala:
”Šta se desilo”?
Marta je ćuteći pokazala glavom u njegovom pravcu. Smilja je podigla
pogled i vidjela kako Božo gleda baš u njenu ljubimicu. Visinom iznad svojih
drugova sa kojima je stajao, crne kose začešljane preko glave sa obrvama kao
ječmeni klas skoro su mu bile sastavljene a imao je dotjerane brkove. Zaista je
momak lijep, pomislila je Smilja ali ništa nije rekla. Gledali su se kratko
vrijeme i onda se on negdje izgubio u masi naroda. Marta se okretala na sve
strane, željela ga je vidjeti bar još jednom, htjela se uvjeriti da li je
gledao nju ili neku drugu djevojku , možda joj se samo učinilo da ga ona
zanima? Već je izgubila nadu da će ga ponovo vidjeti kad im je on prišao iza
leđa. Obratio se, više tetki nego Marti, glasom zrelog muškarca:
”Mogu li ja najljepšoj curi na saboru
pokloniti ovo slatko srce”,
očekujući dozvolu od Smilje za svoju namjeru? U ruci je držao licitarsko
srce koje je na sebi imalo pored ostalih ukrasa i ogledalce. Smilja ga je
ispitivački i strogo pogledala a Marta je malo pognula glavu, lice joj je
planulo od uzbuđenja za jedan minut više nego od vreline sunca za cijeli dan.
Ispod oka ga je gledala i u sebi molila Boga za tetkinu dozvolu da da joj se
obrati. Smilja ga je ovog puta dobra pogledala, onako ispitivački od glave do
pete pokušavajući da prozre njegove namjere. On se malo žacnuo kad je vidio
njen pogled ali nije rekao ništa, čekao je tetkino dopuštenje da Marti pruži
ukrašeni kolač.
“Znaš li ti mladiću da cura ne smije primati
nikakvog dara od nepoznatog momka. Šta mi znamo ko si ti i kakve su ti
namjere”, zauzela je Smilja zaštitnički stav iskusne žene?
“Dobro, deee, pa ovo je samo licitarsko srce
koje sam kupio i želim ga pokloniti, zaista najljepšoj curi na saboru. Namjere
su mi iskrene, tražim curu za sebe”.
Marta je ćutala, znala je da joj tetka neće smetati ako je momak iskren i
da će je sačuvati ako nema dobre namjere.
“ Ja sam Božo, malo je zastao pa opet produžio,
Plećaš iz Bjelaja. Na ovom saboru ima mongo ljudi koji me poznaju, ako želite
možete provjeriti”.
Sada je već zvučao kao da se zbog nečeg opravdava:
“ Čuo sam za tebe još ranije, kada sam te danas
vidio raspitao sam se kod nekih ljudi koji vas poznaju, kako se zoveš, odakle
ste i oni su mi rekli. Zoveš se Marta, jel’ tako, obratio joj se a ona je
potvrdno klimnula glavom? Pričali mi moji drugovi za nju, ponovo se vratio
razgovoru sa tetkom, namjeravao sam doći do vaše kuće, želio bih ozbiljno
razgovarati. Raspitajte se za mene, svi će vam reći ko sam i kakav sam”?
Sada je i Smilja bila popustljivija i rekla Marti:
“ Dobro, uzmi slobodno taj kolač” i Marta je
uzela kolač koji joj je momak pružio. “A ti Božo, kad kažeš da su ti ozbljne
namjere, izvoli doći našoj kući , momci su uvijek dolazili kod djevojaka, zašto
ne bi sada? Znaš li gdje nam je kuća“, pitala ga je i prije nego je to
izgovorila on je potvrđivao da zna i da joj je ona tetka. Smilja se blago
nasmiješila, bilo joj je drago što se raspitivao za Martu, to joj je govorilo
da je momak sa ozbiljnim namjerama.
Marti se Božo dopao na prvi pogled. Sad, kad je stajao pored nje vidjela
je koliko je visok, bio je viši od svih njenih dosadašnjih udvarača. Kad bi joj
uputio pogled u njegovim crnim očima je vidjela neku dobrotu. U sebi je nosio
nešto što do sada nije prepoznala kod drugih momaka, osjećala je da posjeduje
neku zrelost zbog koje bi se pored njega osjećala sigurnom. Nikad joj se prije,
dok je razgovarala sa nekim momkom, nisu ovako znojile ruke, nikad nije
osjećala ovakvo uzbuđenje od koga su joj noge podrhtavale. Pokušavala je to
sakriti ali nije bila sigurna koliko joj to uspijeva i da li je on to
primijetio? Ako je prikrila drhtaje i znojenje ruku, znala je da joj lice gori
i da su to vidjeli on i tetka.
Božo se uvjerio da su priče o njenoj ljepoti istinite. Sve mu se dopalo;
njen stas, predivne oči, čaroban osmjeh i čedna sramežljivost. Dugo je
momkovao, tražio je baš takvu djevojku, kakva je Marta. Znao je da je ona mlada
a on je napunio trideset drugu. Plašio se da njoj ili tetki to ne zasmeta , to
bi se moglo ispriječiti među njima. Ako sve ostalo bude kako se nada i
priželjkuje, ako se on njoj dopadne ozbiljno je riješen da se ženi.
Razgovor među njima nije trajao dugo , na kraju je Božo rekao:
“Šta kaže Marta, dozvoljava li ona da dođem,
volio bih to čuti iz njenih usta”?
Da je nije zadržavala njena sramežljivost rekla bi mu da dođe još iste
večeri. Skrivajući svoje uzbuđenje i zadovoljstvo , tiho je rekla:
“Možeš, zašto ne bi dozvoljavala”?
Dok je to govorila gledala je malo u stranu, plašila se da ne primijeti
njenu želju da ga ponovo vidi što prije. Nije želila da pokvari dobar utisak i
suzdržanos.
“Doći ću uskoro, možete se nadati u subotu
predveče”.
“ U redu”, potvrdile su i on je otišao.
Poslije razgovora nisu se dugo zadržale na saboru, krenule su kući. Kad
su se malo udaljile od naroda sjele su da se Marta prezuje pa su nastavile put.
Sunce je klonulo ka zapadu pa je vrelina splasnula ali je još bilo dosta dana.
Ljetni dani su dugi , ranije će stići kući, na vrijeme spremiti konak. Smilja
je jedva dočekala da ostanu same, da je pita, šta misli, sviđa li joj se momak?
Marta je bila raspoložena, na njoj nije bilo traga umora od teškog i vrelog
ilindanskog dana. Osjećala je potrebu i želju da priča o Boži, da ponavlja
njegovo ime, da razmišlja o njemu.
“ Marta, Sunce tetkino, reci šta ti misliš,
jeli ti se dopao momak”?
“ Jeste, teto da samo znaš koliko, ni jedan mi
se do sad nije ovliko sviđao”.
Htjela je ispričati sve o svojim ustreptalim osjećanjima ali joj se
riječi učiniše nedovoljnim, riječima nije mogla objasniti osjećanja. Rekla je
da su joj se dlanovi znojili i noge podrhtavale ali više od toga nije umjela.
Smilji je to bilo dovoljno da shvati kako je njena ljubimica srela momka zbog
koga će biti spremna učiniti sve.
“ Momak je zaista lijep, izgledao je pristojan
, lijepo vaspitan. Neće ti tetka braniti da on dolazi, da se viđate ali moram
se raspitati o njemu, koga ima, kakvi su to ljudi ”? Poznajem jednu ženu, ona
je iz Bjelaja, udana je u Vođenicu pa ću otići do nje, ona ih sigurno poznaje
”?
“ Dobro , teto ti se raspitaj ali pusti neka on
dolazi, dobar je on vidjećeš”?
Smilja se nasmijala i dodala:
“ Vidim ja da je on tebi zavrio pamet “.
Kada su stigle kući Marta je licitarsko srce koje joj je poklonio Božo
okačila pored ogledala. Željela je da ga vidi svakog časa. Te noći nije oka
sklopila, prevrtala se po krevetu, uzdisala a kroz glavu su joj prolazile slike
susreta na saboru i naročito njegov pogled. Činilo joj se da je on u njenoj
sobi, da sjedi u uglu sobe i gleda u nju. Mogla bi da se zakune da mu je čula
glas ispod otvorenog prozora. Ustajala je sva mokra od znoja, stajala na
prozoru i gledala u tamu. Slušala je kako se sa svih strana oglašavaju cvrčci
kao da razgovaraju i čula je neku noćnu pticu. Činilo joj se dok pjeva da izgovara
njegevo ime. Nije mogla sebi objasniti šta joj se dešava, zašto mora misliti o
njemu, zašto se nikad ranije nije ovako osjećala i ako su joj momci dolazili?
Pokušavala je da zaspi ali nije uspjevala. Kako da zaspi kada je do subote samo
par dana , kad će on doći? Razigrala se u njoj mašta o skorom susretu. Već je
osjećala na sebi njegov pogled a kada je zamislila kako joj je ruke stavio oko
vrata polako ih pomjerajući prema grudima, skočila bi iz kreveta, nije mogla
ostati mirna, morala se pokrenuti. Tetka je čula, ustala je da provjeri da li
je dobra, jeli sve u redu? Nije je pitala zašto ne spava, već je sjela pored
nje na krevet, prigrlila i rekla:
“ Eh, dijete moje”.
Poljubila je u kosu i dugo su sjedile ćuteći. Osjećala je Smilja kako joj
srce snažno kuca i čula njene česte uzdahe. Znala je kakve nemire donosi ljubav
u mladosti, kakve nesanice, uzbuđenja a ne rijetko i patnju. Tog trenutka nije
joj ni pokušala govoriti o tome, davati savjete, unaprijed je znala da ih ne bi
čula, zaljubljena je i potrebna joj je samo ljubav a ona je često
slijepa.
Već drugog dana Smilja se spremila da ide u Vođenicu. Marta je znala
zašto ide i šta želi saznati? Razumjela je tetkinu brigu ali je bila sigurna da
Božu želi vidjeti ponovo. Prebirala je po sebi tražeći razor zbog kojeg bi joj
se mogla kvariti naslućivana sreća? U sebi nije mogla naći razloga za to. A da
li će njemu, možda, nešto zasmetati , o tome nije smjela razmišljati ? Tetka se
zadržala cijelo poslijepodne u Vođenici a ona je nestrpljivo čekala njen
povratak i nadala se dobrom glasu. Više puta je izlazila do puta da joj pođe u
susret i ponovo se vraćala u kuću. Pospremala je nešto po kuhinji kad se Smilja
pojavila na vratima. Čim je ugledala na licu joj je pročitala da vijesti nisu
loše , ipak, htjela je to čuti od nje.
“ Pričaj, teto, šta si čula, poznaje li ga ta
žena”?
“Poznaje, sve ih iz kuće poznaje, ona im je
dalja familija”.
“I, šta kaže, kakav je, kakvi su njegovi, koga
ima “?
Tetka se nasmješila a ona je radosno rekla:
“Znači, da su vijesti dobre”.
“Dobar je, živi sa roditeljima i jednom
sestrom a starija sestra se udala. Žive pristojno, nisu neke gazde ali im ništa
ne fali. Imaju lijepo imanje i zidanu kuću blizu crkve. Imao je prilika da se
oženi ali je nešto čekao, možda baš tebe? Samo je, zastala je malo u govoru pa
nastavila, dosta stariji od tebe, ta žena mi je rekla da je prešao tridesetu,
smeta li ti to”, upitala je?
“Ne smeta”, odgovorila je Marta bez
razmišljanja. Tog trenutka je shvatila šta je Božu razlikovalo od drugih momaka
koji su je želili za sebe. Njegova zrelost koju su mu davale njegove godine.
Baš to je bezuspješno tražila u drugima. Drugi su imali dosta osobina koje su
joj se dopadale ali je nešto kočilo da se za nekog odluči, nešto im je
nedostajalo. Mlada je i nije znala šta, osim fizičke privlačnosti, želi kod
muškarca? Ali sada joj je posve jasno, to je ta zrelost, ozbiljnost i
sigurnost.
“I ja mislim da je bolje što je stariji od
tebe, nastavila je Smilja, mlađi muškarci su nestalni, ljubomorni i često ne
razumiju ženu. Bolje je ovako. Moram ti, dijete, i ovo reći, on ima oca kome ni
jedna cura za koju se on interesovao nije valjala. Ko zna šta će za tebe reći?
Ali, ne brini, pričaćemo sa njim pa ćemo čuti šta on kaže”.
Sada im je bilo jasno da je momak ozbiljan i dobar a šta će se kasnije
događati, vidjeće. Marti se činilo da se vrijeme sporo vuče kao puž i ako su je
od subote dijelila samo dva dana. Čistila je po kući, brisala, namještala na
krevete prekrivače pa ih mijenjala, drugi su joj se činili ljepšim, vodila je
računa o svakoj sitnici. Tetka se šalila , govorila je da nikad nije bila
toliko vrijedna. U subotu je ustala rano, htjela je da ispred sebe ima dovoljno
vremena za sve, da provjeri da li je sve na svome mjestu, da popravi ako nešto
nije u redu. Trebala je ranije, nego obično, da namiri stoku, nahrani živinu,
donese vodu, spremi konak kako bi bila slobodna da se malo dotjera, da isčešlja
kosu i izabere šta će obući. Miješala joj se nervozna i uzbuđenje, htjela bi da
ostavi dobar utisak i pitala se hoće li uspjeti. Kada su joj ranije dolazili
momci, vodila je računa o svemu ali na sitnice nije ovoliko obraćala pažnju i
nije bila ovako uznemirena. Na vrijeme je završila sve planirane obaveze , ušla
u sobu da se dotjera. Češljala je dugo svoju valovitu kosu, oblačila je na sebe
bluze i suknje, haljine i nije se mogla odlučiti koju će izabrati. Izlazila je
iz sobe, okretala se ispred tetke, pitala je za savjete.
“Kaži mi teto, šta da obučem, sve mislim
pogriješiću”.
“Obuci onu plavi haljinu, lijepo ti stoji i
slaže se sa tim tvojim očima”.
Obukla je tu haljinu, obula cipele i izašla pred tetku a ona je
oduševljeno rekla:
“Bože moj, al’ si lijepa, nema tog momka kojem
se ne bi svidjela”.
Konačno je i ona bila zadovoljna i spremna za susret za koji se nada da
će joj donijeti sreću. Sjedile su u kući a ona je više puta gledala kroz prozor
ali tako da je neko spolja ne primijeti. Tetka joj je govorila da nije dobro
pokazati nestrpljivost, učiniti ili reći nešto za šta bi momak mogao misliti da
mu se sama nudi. Zato je bila obazriva. I ako je sve u njoj igralo od uzbuđenja
trudila se da to ne pokazuje.
Sunce je zašlo i vrućina je uminula. Kako se veče približavalo postajalo
je sve prijatnije. Šta ako se on ne pojavi, ako ne dođe, u trenutku je
pomislila Marta i istog časa je prekinula tu misao. Nije smjela sebi dozvoliti
da je osvoje sumnje , biće sve u redu , osjećala je to i tetka je u isto
uvjeravala. Dok se borila sa svojim mislima čula je kako neko razgovara u
njihovoj avliji. Smilja je ustala i otvorila vrata , vidjela je Božu sa još
jednim mladićem kako otvara kapiju.
“Smije li se ući“, sa osmjehom na licu je
upitao?
“Smije, kako neće smjeti, samo naprijed“,
odgovorila je.
U nekoliko koraka mladići su se našli ispred vrata i pozdravljali se s
njom. Božo je tada rekao:
“Ovo je moj drug Janko , dogovorili smo se da
pođemo zajedno. On ima sestru udanu u Brestovcu, dugo se nisu vidjeli pa je
pošao da je obiđe i lakše je u društvu putovati”.
“Neka vas, samo izvolite u kuću” , uzvratila
je domaćica” i pokazala rukom da uđu.
Ušli su u kuću i Smilja im je ponudila da sjednu za sto. Marta se
sklonila u sobu, tako joj je tetka savjetovala. Spontano je počeo razgovor
između mladića i domaćice, žene sa svekolikim iskustvom . Ona je njih pitala,
jesu li se umorili, da li im je bilo teško pješačiti po suncu, jesu li poželi
žito i završili vršidbu ili ih taj posao tek očekuje? Mladići su smjerno
odgovarali istovremeno se interesujući kako domaćica živi sama sa Martom, ko im
pomaže oko teških poslova, koliko drže stoke? Smilja je bila slobodna u
razgovoru, znala je koga ima ispred sebe pa joj je to pružalo samopouzdanje.
Ustala je i dohvatila flašu rakije i čašice. Sigurno će vam prijati čašica
domaće poslije tolikog puta i već je sipala rakiju . Stavila je ispred njih pa
je napunila čašicu i sebi rekavši:
“Ja rijetko kad popijem rakiju ali kako smo
nas dvije same, kad nam gost uđe u kuću, valja se. Ko će drugi, mora domaćica
da gostima pravi društvo”?
Momci su se nasmijali i uzeli rakiju. Kad su je popili obojica su rekli
da je dobra a onda je Smilja dodala:
“Kafu vam neću ja kuvati, u kući je cura pa će
ona to uraditi”. Pozvala je Martu iz sobe , ona je izašla i nazvala im dobar
dan.
“Ti si Božo već upoznao moju Martu a ovo je
njegov drug“, rekla je tetka i nastavila. “ Skuvaj kafu i posluži momke”.
Marta je bila uzbuđena ali se trudila to prikriti. Iz ruke joj je kliznuo
vildžan, umalo ga nije razbila. Osjećala je njihove pogled na sebi i ako im je
bila okrenuta leđima. Kad Smilja nije gledala u mladiće oni su klimali
zadovoljno glavom a Janko je šapatom rekao Boži:
“Lijepa je , ljepša ne može biti”.
Božo se zadovoljno smješkao i mislio kako je sudbina odredila da se
ranije nije oženio. Ona je mlada i trebalo je da sačekam baš nju. Pored
ljepote, umije sve da radi i biće dobra supruga. Marta je služila kafu i dok je
sipala u fildžane sasvim mu se približila tako da je osjetio miris njene tijela
koji ga je opijao. Gledao je u nju netremice a Smilja je već vidjela da se među
njima rađala ljubav. Pomislila je kako su skladan par , da pristaju jedno uz
drugo. Popili su kafu pa su razgovarali o svemu i svačemu skoro sat vremena
kada je Janko riješio da ide kod sestre. Do njene kuće nije daleko, malo više
od jednog kolometara. Sa Božom se dogovorio da će svratiti kad krene pa će se
skupa vratili kući.
Čim su Janka ispratili tetka je rekla Marti i Boži:
“Ostaviću vas same, treba vam vremena da
razgovarate ali prije toga bih htjela nastaviti onaj razgovor koji smo počeli
na saboru.
Vi ćete sami odlučiti po svojim osjećanjima da li želite biti zajedno ali
se moramo u svemu razumjeti. Ne očekujem da vi sada kažete šta osjećate i
mislite, trebate se bolje upoznati . Božo, ako se tebi moja Marta sviđa i
ocijeniš da ti odgovara želim ti reći kava je ona, koliko vrijedi i šta ima.
Isto želim čuti šta ti misliš i planiraš. Moja Marta je mlada ostala siroče,
ima dva starija brata, oni ne žive ovdje , otišli su da rade na Oštrelj. Ja sam
je pazila i vaspitala, ne bih želila da joj se dogodi nešto loše”.
“Razumijem ja vas i slažem se da trebamo o
svemu iskreno razgovarati, reče Božo i nastavi. Meni se Marta sviđa, kome nebi
ovakva ljepotica a svakako trebamo vremena da se bolje upoznamo i , ako Bog da,
zbližimo? Ne znam da li ste se raspitivale o meni, sam ću vam reći sve što želite
i trebate znati. Živim sa roditeljima i mlađom sestrom, starija se udala prije
neku godinu. Kuća nam nije loša, zidana od kamena a zemlja kao i kod drugih,
važno je da je imamo dovoljno. Ništa se ne rasipa a živi se pristojno. Sve
ostalo što želite znati, slobodno pitajte”?
Smilja je bila zadovoljna što je njegova priča potvrdila onu koju je čula
u Vođenici, znala je da je govorio iskreno.
“Osim djevojačke spreme na kojoj bi joj
pozavidjele gazdinske kćeri, Marta nema drugog miraza. Ona je naučena da radi
sve poslove koje cura treba znati , oko stoke u njivi, sve radi”. Mi smo čule
da se tvome ocu ni jedna djevojka za koju si se interesovao nije sviđala.
Svakoj je nalazio mane, da li je to tačno i šta nam možeš reći o tome”?
“Sve je tačno što ste čule , nisu mu se
sviđale ali sam ja sada riješen da ne slušam njegovo mišljenje. Znam da je to
nezgodno ali hoću da budem iskren prema vama”.
Božo se interesovao za sve u vezi Martinog života, postavljao je pitanja
a one su otvoreno pričale o svemu. I njih je zanimalo sve o njemu pa je
razgovor potrajao. Razgovarali su razložno, tiho i svako se trudio da zapamti,
što je moguće više, od izrečenog. Svakako su se osjećali prijatno pa ih
razgovor nije zamarao uprkos njegovoj dužini.
Smilja je bila zadovoljna pa se riješila povući i ostaviti Martu i Božu
same, treba im vremena da ispitaju svoja osjećanja, da se zbliže.
Ostali su sami, najprije su se ćuteći gledali a onda je Božo rekao:
“Dođi, prinesi tu stolicu, sjedni uz mene”.
Ona je ustala, prinijela stolicu i sjela, tik uz njega. On joj je uzeo
ruke u svoje. Ovo je bilo prvi put da je dodirnuo i osjetila je veliku
prijatnost. Prijala joj je toplina njegovih snažnih ruku i tog časa je
pomislila kako ima osjećaj da ga poznaje dugo, da su je njegove ruke štitile i
ranije. Dlanovi su joj bili vlažni a sa pogledom nije znala kuda ga usmjeriti.
Želila ga je gledati, upoznati i zapamtiti svaku njegove liniju na licu ali je
čedna sramežljivost sprečavala u tome. Nije smjela gledati u stranu, plašila se
da ne pomisli kako joj nije prijatno pored njega. Zato je sjedila polusagnute
glave ali ga je sve vrijeme gledala ispod oka. On je to primijetio i ruku
stavio ispod njene brade, lagano joj je podigao glavu i pogledao je ravno u oči
a one su sijale kao nikad prije. U njima se sakrilo plavetnilo neba, ogledala
se njena mladost i žudnja za ljubavlju, za radosti. Sada je još jače osjetio
miris njenog tijela od koga je poželio da je uzme u zagrljaj, da je upije u
sebe kao što Sunce upija rosu, tiho i neprimjetno. Njegova namjera i osjećanja
koja su već postala vidljiva nisu mu dozvoljavali da pokvari utisak dobro
vaspitanog i ozbiljnog momka. Poštovao je tetkino povjerenje , ona ga je sa
uvažavanjem ugostila u kući pa je suzdržavao svoje strasti.
Marta je osjećala da joj neka čudna struja prolazi uz leđa, vraća se i
uspinje kroz cijelo tijelo. Osjetila je drhtanje i nije znala kako da se
ponaša. Možda je uspijevala umiriti ruke ali ubrzano udaranje srca nije
sigurno.
Nije je pitao da li joj se sviđa, želio je to osjetiti kroz dodir i
pogled. Momkovao je dugo i kroz to vrijeme je naučio da cijeni da li je
djevojci drag ? Sve je iz nje progovaralo željom da mu se pripada.
Riješio je da provjeri šta ona misli o njihovoj razlici u godinama pa je
dirktno upitao:
“Marta, stariji sam od tebe petnaest godina,
volio bih od tebe čuti šta misliš, hoće li ti to smetati ako pristineš biti
mojom djevojkom”?
Malo je ćutala, izgledalo je kao da razmišlja šta će odgovoriti ali je u
stvari mislila kako je to može pitati, baš to je kod njega cijenila, bila je
zadovoljna što je tako zreo i muževan? Prenula se iz tog razmišljanja i rekla:
“Ne, neće mi smetati, baš mi to prija”.
Tada su i Boži zasijale oči , zadovoljno se osmijehnuo i nastavio:
“Znači, pristaješ mi biti djevojka i ako Bog
da, za neko vrijeme žena”?
Marta nije ništa rekla samo je u znak odobravanja klimnula glavom. Onda
je nastao tajac, kao da su sami sebe zatekli ovom situacijom, sjedili su i
upijali jedno drugom poglede. On je jednom svojom rukom i dalje držao njene a
drugom je zagrlio. Osjetila je ono o čemu je sanjarila ovih dana od kada ga je
upoznala ali je taj osjećaj bio jači, dublji i neobjašnjivo sladak. Više nije
mogla prikrivati da joj je cijelo tijelo zadrhtalo, imala je potrebu da je
svojim rukama stegne čvrsto, da je nikad ne pusti. Stavila je glavu na njegove
grudi dok je on milovao po kosi. Podigla je glavu , htjela ga je pogledati u
lice da pokuša prepoznati osjeća li se i on toliko prijatno koliko ona? Kada je
to učinila on je lagano poljubio njene usne. Tu je stao, teško je odolijevao
svojim osjećanjima i želji da nastavi ali su ga povjerenje prema tetki i
pristojnost opominjali, zato je stao. Znao je i osjećao da mu se ona predaje,
za sve ostalo će biti vremena. Ona je prvi put osjetila dodir muških usana na
svojim. Mogla je to sebi dozvoliti ranije, imala je prilike ali nije želila.
Sada je to učinila spontano i sa neizmjernim zadovoljstvom. Marta bi mu
dozvolila da je on nastavio, njena osjećanja i požuda su je nadvladali i ako je
znala da to ne bi bilo u redu. Prvi put su ostali sami a toliko se osjećanja
izlijevalo iz njih. Bila mu je zahvalna što je kontrolisao stanje u kome su se
našli i time zaštitio svoje ali i njeno suzdržano i pristojno ponašanje. Ostali
su još neko vrijeme zagrljeni, privijeni jedno uz drugo. Ponoć je već bila
minula. Začuo se lavež pasa, čuli su se sa jednog , pa sve redom, do drugog
kraja sokaka. Neko je prolazio sokakom pa ih je uznemirio. Ne dugo zatim
zaškripala je kapija a onda je neko pokucao na vrata. Bio je to Janko, krenuo
je kući i svratio je, tako su se dogovorili. Kada je Janko pokucao na vrata
tetka je čula, ustala iz kreveta i izašla iz sobe. Tako je planirala, da
uljudno isprate momke , kako su ih i dočekale. Kratko su izmijenili nekoliko
rečenica, pozdravili se i krenuli. Božo je na odlasku rekao da će doći ponovo
za dva-tri dana.
Poslije njihovog odlaska, Smilja je pitala Martu:
“Šta kažeš, šta ti se čini, jeste li se malo
više upoznali, zbližili”?
Ona je bila opijena zadovoljstvom što je sve bilo kako valja ali više
zbog toga što je osjećala ljubav, osjećala je da voli. Nije znala šta prvo da
kaže tetki, sve bi joj ispričala ali to nije umjela.
“Teto, ja nikad nisam osjećala ovo što je sada
u meni, srećna sam, on je baš onakav kakvog sam priželjkivala. Nije samo lijep
i snažan nego je ozbiljan i muževan a rekao mi je da sam mu draga ovakva kakva
sam”.
Okretala se na sredini sobe raširenih ruku kao da je htjela prigrliti što
viša sreće koju je u njihovu kuću unio taj mladić. Tetka je zadovoljno gledala
i mislila na njenu majku. Istovremeno se osjećala tužno i prijatno, žao joj je
što je nema da je vidi, i ona bi sada bila srećna zbog svoje ćerke. Suze su joj
okvasile lice kada je Marta pogledala u nju i upitala:
“Teto, šta ti je, zašto plačeš”?
Smilja je šmrcajuci odgovorila:
“Plačem zbog tebe, mila moja, zato što vidim
da si ti srećna”.
Prišla je i zagrlila tetku a onda su se zajedno počele smijati.
Zadovoljne su pošle u postelju. Marta je unaprijed znala da od spavanja neće
biti ništa, ovolika količina uzbuđenja u njoj srečavala joj je san i ako je
ponoć minula još prije dva sata. Legla je na krevet raširenih ruku ne skidajući
haljinu sa sebe i počela se prisjećati svakog trenutka provedenog sa Božom.
Zapamtila je svaku crtu na njegovom licu, svaku pokret, sjajan i topao pogled.
Ostala je tako dok se nisu oglasili prvi pijetlovi. Ustala je sa kreveta i
presvukla se a zatim pošla za poslom. Izašla je ispred kuće, Smilja je još
spavala. Noć je uzmicala pred zorom koja je najavljivala još jedan topao
avgustovski dan. Vazduh je mirisao na pokošenu travu, rosu i na njenu ljubav.
Sve je bilo mirno a ispod Sunca , sa istoka gdje je zora pokazivala svoje
rumenilo duvao je lagani povjetarac i donosio svježinu umivajući joj, još
uvijek, zažarene obraze. Ništa se nije čulo osim pjesme ptica i , sada već,
češćeg oglašavanja pijetlova u selu. Otišla je do staje, pomuzla kravu,
nahranila živinu i sa bremom u ruci se uputila do izvora sa koga su donosili
vodu. Korak joj je bio lak, uvijek je tako gazila ali ovog jutra je to činila
još lakše. Na njoj se nije primjećivao umor, i ako cijele noći nije oka
sklopila. Donijela je hladnu vodu i stavila u kuhinju. Tada je tetka ustala i
vidjela da je ona već obavila dosta posla, baš tog trenutka staviljala je
vareniku da se kuva.
“Da li si ti uopšte spavala”, upitala je” ne
očekujući odgovor jer ga je unaprijed znala? Ona se nasmiješila , uzela džezvu
da skuva kafu i odgovorila:
“Nisam, tetka, nisam mogla zaspati, mislila
sam o Boži”, duboko je uzdahnula i nastavila sa poslom.
Božo je po dolasku kući riješio da razgovara sa roditeljima. Rekao im je
da je upoznao djevojku kakvu je oduvijek priželjkivao i da se namjerava
oženiti. Uslijedila su razna pitanja na koja je on strpljivo i detaljno
odgovarao. Kako je pretpostavljao, otac je imao primjedbe. Božo ništa nije
skrivao, rekao je da je djevojka od njega mlađa petnaest godina, da je ostala
siroče još dok je bila dijete, kako nema drugog miraza osim zavidnog
djevojačkog ruha. Baš na sve to je njegov otac Uglješa imao primjedbe.
“Zar si toliko čekao sa ženidbom pa da nam u
kuću dovodiš sirotinju koja nema ništa osim gole duše? Ona je za tebe previše
mlada, nađi curu koja će biti dobra za našu kuću.”
Pokušavao je ocu objasniti da je zavolio Martu i da mu je to najvažnije,
da će njih dvoje zajedno kućiti kuću i donositi napredak. Otac ništa nije
uvažavao a majka se nije izjašnjavala ali je on znao da ne dijeli očevo
mišljenje. Skrušeno se pokoravala njegovom mišljenju, nije se smjela
izjašnjavati protiv njegovog stava. Tek, kada bi ostala sama sa sinom, hrabrila
ga je i podržavala. Majka je željela sreću za svoga sina i znala je da će tako
biti samo ako oženi djevojku koju voli. Za Uglješin težak karakter znali su svi
u selu pa i šire. Bio je koristoljubiv i mislio je kako iz svega treba izvući
neku korist. Na osjećanja nije polagao nikakvu pažnju, često se Božina majka
pitala, kako su je njeni mogli udati za takvog čovjeka?
Izrodila je djecu s njim, radila teško, za ništa se u kući nije pitala
ili o čemu odlučivala, baš zbog teške naravi svoga muža. Bio je prijek i
podizao je glas kada je pokušavala nešto reći, uticati na njegove, često
pogrešne, odluke. Božo je ponovo otišao do Marte kako je i obećao a nakon toga
su njegovi odlasci bili sve češći. Pri svakoj posjeti je osjećao radost kao i
ona. Jedva je čekala da prođe vrijeme između njegovih posjeta. Zbližavali su se
sve više i Božo je odlučio zaprositi Martu . Kada je ona to ispričala tetki,
već sledećeg dolaska Smilja mu je rekla:
“To što si odlučio da zaprosiš moju Martu a
vidim da i ona pristaje, zaslužuje da vam tetka čestita i poželi svaku sreću “.
Sipala je rakiju u čašice i popili su je za budući zajednički život.
Ipak, Smilju je nešto brinulo pa je nastavila:
“Šta kaže tvoj otac, jesi li mu rekao šta ste
odlučili”?
On je duboko uzdahnuo, na njemu se vidjelo da ga to pritska i steže, ne
dozvoljava mu da sa Martom planira zajednički život. Prozborio je a u glasu mu
se osjećala briga ali i odlučnost:
“ Tetka, rekao sam mu da ću oženiti Martu
uprkos njegovom protivljenju. Svakoj je nalazio mane ako budem gledao na
njegove primjedbe nikad se neću oženiti. Za mene je Marta dobra, najbolja i
ništa nam se neće ispriječiti na putu pa ni njegovo protivljenje. Volio bih da
se on ne ponaša tako ali šta ću kad je takav? Kada se oženim popustiće, neće
imati kud a ja ću je štititi, ništa joj neće nedostajati. Nas dvoje smo
razgovarali o tome i složili se da jedno drugom budemo bezuslovna podrška“.
“A kad će prosidba , kada ste planirali”?
“Htjeli smo sada razgovarati sa tobom, kada bi
to svima odgovaralo a mi želimo da to bude uskoro”?
Dogovorili su dan prosidbe i ostale detalje. Sve je obavljeno po redu i
običaju i protiv volje Božinog oca. Kada je Marta isprošena, riješili su da
svadba bude dvije nedjelje prije Svetog Luke. Svi poljski poslovi će do tada biti
završeni a jesen je, svakako, vrijeme svadbi. Uslijedile su pripreme u obe
kuće. Pripremalo se sve, planariani su svi detalji. Valjalo je poštovati
dogovor i običaje. Martino ruho je već odavno spremljeno ali je ona to sa
tetkom više puta pregledala i provjeravala da ne bi nešto nedostajalo. Sve je
peglala i ponovo složila. Kada je spremala ruho nije znala koji će momak obući,
njenom rukom, vežene košulje a sada je na njih posebno obraćala pažnju. Jedva
je čekala kada će ih vidjeti na Boži. Spremili su se i njegovi. Posebno se
radovala njegova majka, bila je srećna što Uglješa ovog puta nije uspio svojim
primjedbama spriječiti sina da izabere baš onu koju je zavolio. Kad je prvi put
vidjela na prosidbi bila očarana Martinom ljepotom, pažnjom i toplinom koju je
vidjela i osjetila u njoj. Osjećala je njenu dobrotu i bila uvjerena da će se
ona složiti sa svima u novom domu.
Nekoliko dana pred svadbu u Božinoj kući su ispraznili najveću sobu i još
jednu manju te u njih postavili stolove za goste. Postavili su još
stolova ispred kuće u avliji pa ako bude lijepo vrijeme na dan svadbe, sjediće
napolju. Točili su rakiju iz buradi u flaše, ražnjevi su škripali. Miris
pečenja se širio na sve strane, žene su mjesile kolače.
A kod Martine kuće već je sve bilo spremno. Rade i Stevan će doći da
isprate sestru. Pozvala je svoje drugarice, one će okititi svatove. Tetka je
sve , po ko zna koji put, kontrolisala i pitala je za svaku sitnicu, htjela je
da sve prođe u najboljem redu.
Dan svadbe je osvanuo vedar čemu su se svi radovali. U vremenu između
Gospojine i Svetog Luke gremečka sela su često okupane suncem. Duvaju južni
vjetrotrovi noseći i vitlajući suvi list. Oni kojima je šljiva rodila
potpaljuju prve kaznjeve i poteče prva rakija. Počinje vrijeme svadbi.
Božini svatovi su se počeli okupljati još prije zore, čulo se zveckanje
konjske orme i praporaca , škripanje kola. Svi su se za ovu priliku opremali
najbolje što su mogli. Na sebe su obukli najljepša odijela, konje su očetkali,
kola podmazali i sve na njima pritegli. Po djevojku će sa devet zaprega a u
povratku će ih biti više jer će im se pridružiti još troja kola sa Martinom
rodbinom. Svi su pomalo nervozni, užurbani, svi imaju nešto da pitaju ,
dozivaju se. I konji su nervozni, drže ih u mjestu sa zategnutim uzdama a oni
udaraju i kopaju kopitama. Među svatovima od rane zore kruže ploske sa rakijom,
nazdravlja se i već ih je piće dobro ugrijalo. Sunce se još nije pojavilo iza
planinskog vijenca kada je domaćin rekao da se kreće. Išli su jedni za drugima
laganim kasom, začula se pjesma.
Kad su stigli pred Martinu kuću dočekala ih je Smilja sa Radom i Stevanom. Ušli
su u kuću, nazdravljalo se i pilo za srećan budući zajednički život mladenaca.
Kum i djever su tražili da izvedu mladu a Martini su otezali da to učine, nadigravali
su se u okvirima običaja, tek da stvore što zabavniju atmosferu.
Martu je izveo mlađi brat Stevan i predao je djeveru i kumu. Oglasile su
se puške i objavile da su svatovi dobili mladu. Kad je predavao u očima su mu
zasijale suze. Koliko juče je bila djevojčica sa kikicama i trčkarala je po
avliji a sad se, evo udaje. Na sebi je imala prekrasnu veženu nošnju, suknju
ispod koljena koju je uz struk pritezala kanica sa raznobojnim perlama , bijelu
bluzu i jelek crvene boje sa žutim vezom a u kosi crven cvijet. Obula je lijepe
crne cipele sa osrednjom potpeticom i kaišom koji se kopčao sa vanjske strane .
U rukama je držala buket cvijeća koji su joj spremile drugrice. Izgledala je
čarobno, ljepša udavača nije viđena u čitavom kraju. Njene drugarice su kitile
svatove. Za djevera i kuma je spremila po dva-tri peškira a za mladoženju duplo
više, one sa najsitnijim vezom. Okićeni su svatovi i harmonikaš koji je za ovu
priliku došao iz Drvara, potom su i konjima na oglave vezali peškire. U kući se
mezilo i pilo, pjevalo i glasno pričalo. Smilja je našla trenutak vremena da
izađe iz sve te gužve neprimijećena, da se skloni, sama u sobu kako bi se Bogu
zahvalila i pomolila što je uspjela odgojiti svoju ljubimicu i udati je za
čestitog i poštenog momka. Valjda je htjela ostati sama da poručiti svojoj
sestri da je Marta srećna. Pola sela se okupilo ispred kuće, došli su da vide
svatove i da mladi požele sreću u novom domu.
Kola sa djevojačkim ruhom su već spremljena i priključiće se svatovskoj koloni.
Sunce je već prilično odskočilo i svatovi su krenuli. Ponovo su zagrmile puške
i kubure, a pjesma se zaorila iz grla stasitih krajišnika. Pilo se i pjevalo
duž cijelog puta. Marta ranije nije bila u Bjelaju. Selo joj se dopalo pogotovo
onaj dio gdje se nalazio njen novi dom. Do kuća, koje su se smjestile na malom
uzvišenju , dolazi se preko polja u njihovoj blizini je, ne velika, crkva. Iza
kuća, okruženih šljivarima i visokim jasenjem je velika šuma. Uzvišenje se
prema jugoistoku spušta u ravnicu gdje se iza nekoliko šumskih oklinaka koji ne
zalaze duboko u polje, spaja sa prostranim Medenim Poljem. Iza sela, prema jugu
propinje se Osječenica, visoka planina toliko strma , iz pravca sela, da se,
bez velike potrebe, uz njene vrleti teško neko usuđivao penjati. Selo je pitomo
i osim njihovog zaseoka ima ih još nekoliko. Kako su se svatovi približavali uz
put su izlazili ljudi da ih pozdrave.
Kad su stigli na kapiji ispred kuće ih je sačekala Božina majka, brća od
ujaka i još dosta bliže familije. Ozarena lica, majka je rekla:
“Dobra došla kćeri moja, ti si mi kao ćerka,
osjećam da ćemo se dobra slagati”.
“Bolje vas našla, majko, poštovaću sve vas, vi
ste sada moja porodica”.
Naučila je tetka svemu, umjela je poštovati i znala je to pokazati.
Po želji svoga srca i običaju, majka je poljubila snaju i sina , pružila
joj sito sa dvije-tri šake žita koje je ona bacila po svatovima a sito preko
krova da im zemlja bude rodna i kuća napredna. Poljubila je dovratak ulaznih
vrata i ušla u svoju novu kuću. Tetka je srećna gledala sa strane. Koliko je
bila zadovoljna zbog Martine sreće toliko je patila jer više neće biti pod
istim krovom. Ipak, više puta je rekla i sestri je dala riječ da će na nju
paziti čitavog života. I sada je bila odlučna , držaće se svoje riječi .
Uglješa se držao suzdržano što nikoga nije iznenadilo, znali su da sa snajom
nije zadovoljan , tako bi se ponašao da je Božo i neku drugu izabrao. Služeno
je sve što je spremljeno, jelo se, pilo, veselilo. Kad je prošlo podne iz
Bjelaja i okolnih sela se počeo sakupljati narod, dolazili su na pir . Od
vajkada je takav običaj u Krajini. Ljudi dolaze da domaćinu ukažu poštovanje,
uvećaju veselje i da se zabave. Sve je potsjećalo na crkveni sabor. Kolo je
igralo, pjesma je odjekivala selom i razlijegala se niz polje.
Sunce je naginjalo zapadu, sredinom poslije podneva, neko od mladića je
uzviknuo iz sveg glasa tako da su ga svi mogli čuti:
“Vrijeme je za trku” !
Na svakom piru su momci odmjeravali snage, trudili se svojom vještinom,
snagom i čojstvom pokazati pred djevojkama. Zato su organizovane trke za peškir
. Mlada bi za tu priliku iz svog ruha izabala vezen peškir a mladoženja bi
odredio dužinu staze za trčanje i peškir postavio na cilj. Marta je izdvojila
dva, veoma lijepa. Trčaće na livadi ispod kuće a Božo im je postavio cilj na
dvjesta metara. Momci su se spremali za trku, jedni su stezali kaiševe na
opancima, drugi su izuvali cipele i riješili trčati u čarapama, treći su
cijenili da će im biti najbolje ako budu bosi. Svako od njih je imao nekog da
ga podržava, davali su im savjete i upozoravali na onoga koji je već na nekom
piru odnio pobjedu. Oko njih su se okupile djevojke, zavodljivo se smješkale
momcima navijajući za onoga koji im se sviđao. Pred trku su svi nervozni i
željni pobjede, onaj koji odnese peškir biće miljenik djevojaka. Stigao je kum
sa tandžarom u ruci da označi početak trke i upozori takmičare kako ne smije
biti guranja, saplitanja ili povlačenja rivala tokom trke. Koliko je važno
stići prvi na cilj, jednako važno je to postići pošteno, čojstvom. Svi su znali
pravila, stali su na polaznu liniju i kum je opalio iz tandžare. Trka je
krenula. Mladost i snaga su ih nosili ali još više želja da se dokažu pred
djevojkama, da se pokažu pred tolikim narodom. Na cilju je stajao Božo kako bi
proglasio pobjednika. Oni koji su posmatrali trku bodrili su ih povicima a
djevojke su to činile dostojansveno, ćuteći, stisnutih pesnica. Sa malom
prednosti peškir je odnio Dragiša Ćurguz iz Vođenice. Pobjednik se radovao dok
su se ostali trudili svojim navijačima objasniti šta ih je zasmetalo, gdje su
pogriješili te im je pobjeda izmakla. O ovoj trci će se pričati do novog pira i
nove trke a možda i duže.
Svi su se vratili zabavi, kolu koje nije prestajalo igrati. Približavalo se
veče, među svatovima je bilo i onih koji su potegli malo više. A kada je pao
prvi mrak narod sa pira se polako razilazio kućama. Ostali su samo svatovi a i
oni će se razići kada mladenci pođu spavati, ostaće samo najbliža familija ,
kum i posebno uvaženi gosti. Soba za mladence je spremljena još prije nekoliko
dana. Nije velika ali je lijepo opremljena trudom i pažnjom Božine sestre.
Namještena je jednim ormanom, manjim stolom sa dvije stolice na kome je stajala
vaza sa buketom žutih ruža, na drugoj strani je lijepo namješten krevet. U ćošku
iza vrata bila je mala furuna za hladne zimske dane .
Kada se već zagazilo duboko u noć mladenci su odlučili poći u svoju sobu.
Saopštili su to svatovima, poželjeli im laku noć i krenuli. Oboje su čitavog
dana razmišljali i s nestrpljenjem očekivali trenutku kada će ostati sami. Prvi
je u sobu ušao Božo. Marta je malo zastala na vratima, htjela je vidjeti kako
je soba namještena. Dopala joj se na prvi pogled, ušla je i zatvorila vrata.
Božo je, ne skidajući se, sjeo na krevet i rekao joj:
“Dođi, sjedni pored mene”.
Ona je bez riječi prišla i sjela. Uzeo je njene ruke u svoje, podigao ih
lagano i poljubio. Ona je pokušala razmišljati o tome kako je noćima dok je
ležala na krevetu u svojoj sobi, maštala o ovum trenutku. Misli su joj bile
nepovezane, prekidala su je osjećanja i uzbuđenje koje je obuzelo čivavo njeno
tijelo. On joj je zavukao ruku ispod kose od čega joj je neka struja prošla uz
tielo. Privukao je njeno lice svome i počeo da je ljubi, ona mu je uzvraćala.
Ustao je ne puštajući njene ruke iz svojih. I ona je ustala, stajali su jedno
naspram drugog. Božo je skinuo svoju košulju, njenu ruku je stavio na svoje
grudi. Sve više je osjećala želju da mu se preda. On je lagano skinuo sa nje
jelek i počeo joj otkopčavati bluzu. Kad joj je rukom prešao preko njenih grudi
njeno srce je udaralo jako. Ponovio je to a ona je osjećala da joj stomak
drhti, bilo je to vidljivo. On je ljubio , milovao. Skinuo je sa nje bluzu,
onda je otkopčao kanicu i suknju koja je kliznula niz njeno predivno tijelo.
Već sledećeg tarantula na njoj nije ostalo ništa osim svjetlosti plamička
svijeće koja je stajala na stolu i njegovih ruku. Njenoj sreći i uzbuđenju nije
bilo kraja. Lagano je spusio na krevet, u sobi se širio miris ljubavi , ona mu
se potpuno predala dušom i tijelom. Kasnije su ležali jedno pored drugog,
stavila je glavu na njegove grudi dok joj je milovao kosu. Razmišljala je kako
je sa njim u oblacima bila i zvijezde dotakla. Njena mladost i umiljatost su
nagrađene ljuvavlju na čemu je zahvaljivala Bogu.
VI
Petru je zapazio i Dmitar. Vidjeli su se nekoliko puta i on se raspitivao
o njoj. Poslije duge snježne zime , čim je noga bila prosta, sestra Trive
Amelice se uputila da obiđe brata i njegevu porodicu . U kući je zatekla i
Dmitra. On je prije nekoliko mjeseci izašao iz vojske, razmišljao je o ženidbi
a njegovi su to svakako podržavali. Razgovaralo se o svemu a onda ga je ona
pitala, da li je već zagledao curu koju bi isprosio? Rekao je da nije na šta je
ona spomenula kako u njenom komšiluku ima cura, taman prilika za njega. Iz
gazdinske je kuće, na dobrom je glasu djevojka. Hvalila je Petru na sva usta,
nije ništa dodavala, govorila je istinu. Za nju su birali priliku. Cura je bez
mane a Dmitar je takvu tražio. Predložila je da dođe kod nje u posjetu a ona će
Petru pozvati kod sebe pa će biti prilike da razgovaraju.
Planirala je da Petri ništa ne govori, kad on dođe pozvaće je, naći će
neki izgovor za to . Kad je prošlo petnaestak dana Dmitar je po dogovoru došao
kod tetke. Nije se stigao ni odmoriti od pješačenja a ona je poslala svoju
stariju ćerku po Petru.
“Kaži Petri da dođe odmah kod mene, treba
nešto da mi pomogne, da nešto uradimo na razboju”.
Nedugo zatim stigla je Petra. Malo je bila iznenađena kad je vidjela
momka u kući ali nije ništa rekla. Ušla je i pozdravila se s njima. I ako je
Dmitra vidjela više puta nikad se nisu ovako suočili i upoznali. Oboma je
prijalo ovakvo iznenađenje samo što su to prikrivali. Petra je sjela a domaćica
je tada već služla kafu i u šali rekla:
“Nisam te zvala da mi pomažeš oko posla na
razboja već da popijemo kafu. Znala sam da bi teško samo zbog kafe došla pa sam
zato tražila pomoć u poslu. Onda je slučajno svratio Dmitar, znaš da je on moj
bratić , popićemo kafu zajedno, u drušvu je slađa”.
Petri je bilo sumnjivo to što je Dmitar baš tada naišao slučajno. Svakako
se osjećala prijatno u njegovom prisustvu pa nije postavljala nikakva pitanja.
Malo zatim, domaćica je našla izgovor da obavi neki posao u vajatu i izašla te
su Petra i Dmitar ostali sami . Razgovor je započeo Dmitar. Pričali su o tome
kako su se, ne često, viđali ranije. On joj je rekao da je ona privlačila na
sebe njegovu pažnju lijepim izgledom i dobrim ponašanjem. Pokazala je i ona
interesovanje za njega. Rekao joj je da je skoro izašao iz vojske , kako na imanju
i u dućanu imaju mongo posla. Pažljivo je slušala svaku njegevu riječ a kad je
nešto pitala ili odgovarala, činila je to kratko i jasno. Ostavljala je na
njega utisak osobe koja dobra mjeri šta će i koliko reći? Na njoj nije
primjećivao onu djevojačku sramežljivost pred momkom, gledala ga je pravo u
oči, djelovala pomalo strogo. Nisu dugo ostali sami, domaćica se vratila i
pridružila im se u razgovoru. Petra je ostala još kratko i otišla. Oboje su
znali da se kod prvog susreta djevojke i momka ne treba zadržavati i da ne
treba previše govoriti. Vaspitani su na sličan način i znali su se valjano
ponašati. Čim je ona izašla tetka ga je upitala:
“Šta kažeš Dmitre, jesi li se uvjerio da sam
ti rekla cijelu istinu o njoj? Lijepa je , vrijedna, sve zna da radi čak i
muške poslove a iz čestite je kuće“.
Dmitar je odgovorio odlučno:
“Jesi, sve što si mi o njoj pričala je u redu,
djevojka je stvorena za mene”.
“Smijem li joj reći kako ti se sviđa i kako
imaš ozbiljne namjere s njom, naravno, ako to i ona bude htjela”, upitala je
bratića ?
“Smiješ, slobodno , još malo kroz razgovor
probaj saznati šta ona misli o meni”, zamolio je tetku.
“Hoću , svakako a ti ponovo naiđi za neko
vrijeme pa ćeš je ponovo vidjeti”.
Dmitar se vratio kući zadovoljan. Putem je prebirao po glavi šta je čuo
od Petre, šta joj je rekao, kave su utiske ostavili. Nije imao primjedbe mada
do kraja nije razumio njen odlučan stav prema svemu, mlada je a djelovala je
kao da ima veliko životno iskustvo, nema u noj one djevojačke nesigurnosti, radoznalosti
i vatre. Privukla ga je njena fizička spremnost, snaga. Potisnuo je iz misli
ono što nije do kraja razumio. On joj može odgovoriti na njenu privlačnost, pun
je snage i želje da je ima pored sebe i za sebe. Kod kuće nije mnogo govorio o
njoj, rekao je da je vidio, razgovarao i vidjeće šta će dalje biti?
Petri se momak dopadao ali to nikako, čak ni jednom riječi nije pokazala.
Ona je na sve to gledala kao na kakav posao. Njena osjećanja su bila
kontrolisana, odmjerena, djelovala su potisnuto ili su zakasnila. Pokazala je
interesovanja koliko je potrebno da zagolica maštu mladića, da ga zavede , da
pokaže kako je zrela da pored sebe ima muškarca ali u svemu tome je bila
odmjerena. Dmitrova tetka je razgovarala više puta s njom i svaki put joj je rekla
da joj se dopao i da nema ništa protiv da ponovo dođe ali nikad nije rekla kako
želi da ga vidi, kako mašta o njemu. Kada se bolje upoznaju i više zbliže
pojačaće se osjećanja i uzajamna želja, mislila je tetka. Dmitar je dolazio ,
sada već bez izgovora kako obilazi tetku, išao je da vidi Petru jer mu je
svakim novim susretom postajala draža. I ona je bila otvorenija, katkad
razigranija i zavodljivija ali nikad koliko je on želio i trebao. To mu je
smetalo ali je prećutno prelazio preko toga, računao je da joj treba više
vremena da se potpuno opusti, da se preda uživanju i životnim radostima. Trivun
je bio posve zadovoljan što se u njegovu ćerku zagledao mladić kojeg je želio
za zeta. Nije o tome govorio, čekao je da mu Petra nešto kaže ili da Ćulibrci najave
prosidbu.
Te 1929. godine Uskrs je padao na dan 22. aprila po starom, pravoslavnom
kalendaru ili po novom 5. maja, uoči Đurđevdana. Tri uzastopna dana je crveno
slovo a na Uskrsni ponedjeljak se održava veliki vašar u Krupi, možda i
najznačajniji za sve Krajišnike. Tada se praznuje i odmara od svakoga posla pa
je prilika otići na vašar, prodati ono što je preteklo iz zime, žito, krompir,
pasulj. Mehandžije traže jaganjce, nakupci krupnu stoku a u varošima narodu
svega treba. Prilika je da se prodaje i kupuje. Za krupski vašar se zna
nadaleko i na njega dolaze ljudi čak iz Dalmacije i Like. Ko god je planirao
nešto prodati ili kupiti za to je imao najbolju priliku baš na tom vašaru.
Silna svjetina se salije sa svih strana, trguje se, troši, koristi prilika za
kakvu zabavu jer se nakon praznika valja vratiti teškim i svakodnevnim
poslovima. Na vašar će krenuti Trivun sa svojom Petrom i tamo će susresti svoga
imenjaka Amelicu i sina mu Dmitra. Za taj dan nisu planirali susret ali su ga
priželjkivali. Trivun je prodavao jaganjce a Amelica žito i nešto krompira. Na
vašar treba stići rano pa na put valja krenuti prije zore. Treba prodati što je
planirano ujutro kad je kupaca najviše a i cijene su tada povoljnije. Ostatak
dana će provesti u razgovoru sa prijateljima i rođacima koji se rijetko viđaju.
Bašte i mehane su povazdan pune, čeka se mjesto da se sjedne, popije piće,
pojedu ćevapi, praseće ili jagnjeće pečenje. U cijeloj varoši sve vri kao u
kotlu. Galama je na sve strane a iza svakog žbuna uz Unu sjede manje ili veće
družine i teferiče. Kraj vode je najprijatnije, mehandžije su i tamo postavili
tezge pa toče piće i krčme pečenje. Cijela krupa miriše na pečeno meso i kafu.
Amelica je bio pri kraju prodaje krompira, žito je na komad prodao Osmanu
mlinaru sa kojim se godinama poznaje. Kada je pored njega naišao Trivun ostalo
mu je još nešto krompira. Petra je ostala da pazi na konje i kola a on je pošao
kupiti neki sitni alat koji mu je trebao. Poznavali se se dobro ali se dugo
nisu vidjeli. Svaki se zabavio oko svoga posla pa nisu imali vremena odlaziti
do čaršije gdje su se obično susretali. Pozdravili su se srdačno dok je Dmitar
presipao poslednje varićake krompira u džakove mušterije. Konačno su i oni
završili pazar .
Kratko su razgovarali i Amelica je predložio da sjednu ispred kakve
mehane i popiju piće, ručaju. Trivun je sa zadovoljstvom prihvatio dogovor.
Rekao je, brzo će se vratiti, čim kupi potrebni alat. Vratio se nakon nepunog
sata a onda su spremali kola, uprezali konje. Dogovorili su se da se zaustave
ispred mehane na izlazu iz varoši prema Pučeniku, tamo je manja gužva a svakako
im je uz put. Konjima su stavili zobnice, vezali ih i sad su na miru mogli
ručati. Sjedili su uz rakiju i pečenje, razgovarali o poslovima koje su
ostavili iza sebe i onima koji ih očekuju. Nisu se imali na što požaliti osim
na mongo posla ali su znali da bez rada nema berićeta. Petra i Dmitar su malo
govorili, nisu se mongo miješali u razgovor dva dobra domaćina, čekali su kada
će se o njima progovoriti. Prvi je to učinio Amelica:
“Za ovako ozbiljan i važan razgovor trebao sam
doći kod tebe, u tvoju kuću ali eto, nekako se namjestilo da se danas vidimo i
neću propustiti priliku da te pitam što sam naumio? Reci ti meni imenjače, šta
ti misliš o ovoj našoj djeci? Moj Dmitar se zagledao u tvoju Petru, u zadnje
vrijeme sve češće odlazi na brda, kaže da obilazi tetku a ja znam da ide
vidjeti Petru. Ja njemu ne branim da sebi bira curu a već sam mu rekao, da od
nje bolju neće naći“.
Trivun nije žurio nešto reći , pretvarao se da razmišlja, nije htio
pokazati svoje zadovoljstvo. Izvadio je iz džepa kesu sa duvanom i papirom i
ponudio imenjaka. Vješto i brzo su zamotali cigare dok je kresao šibicu,
rekaoje:
“Ako su se njih dvoje zagledali i ako oni
imaju planove, ja mojoj Petri ne branim da uradi po svojoj volji.
Neka nam sami kažu šta misle”?
Dmitar je primijetio kako je petra pocrvenila u licu, ni on a ni ona nisu
danas očekivali ovakav razgovor, desio se slučajno pa su zatečeni, nisu znali
kako i šta da kažu? Amelica se obratio sinu:
“Šta veliš, da planiramo prosidbu”?
Pogledao je u Petru, htio je sa njenog lica, iz očiju pročitati šta ona
misli? Odlazio je kod nje više puta ali joj prosidbu nije spominjao, nije znao
kako će reagovati, plašio se njene suzdržanosti ? Ni ovog puta nije našao
odgovor na njenom licu i pogledu . Tiho je odgovorio:
“Ako Petra pristaje, ja bih da planiramo”.
Tog časa odluka je bila u njenom srcu ili glavi, šta ono odluči , tako će
biti? Niko to nije mogao znati, ona o tome nije ranije razgovarala čak ni
majkom, sada je trebala prelomiti, po savjesti ili srcu. Nije se zbunila i
rekla je:
“Pristajem i ja”.
Dmitru se ozarilo lice, razvukao ga je u osmijeh i ona mu je uzvratila.
Dva imenjaka su se zadovoljno pogledala i gotovo u isti glas rekli:
“ Da popijemo za to, za sreću naše djece” !
Malo zatim su se raspričali , popili su nekoliko pića, htjeli su još
nazdravljati ali su ih Petra i Dmitar opominjali da je put pred njima da će
biti prilike da se iskapi koja čašica više. Vratili su se svojim kućama
zadovoljni. O uspješnom pazaru koji su obavili toga dana nisu mislili, važna
stvar im se dogodila koja ih je činila srećnim.
Dmitar je često odlazio kod cure a isprosili su je nedjelju dana poslije
Petrovdana. Sa svadbom nisu žurili, gazde su trebale više vremena da sve
pripreme.
Prošlo je ljeto i stigla jesen, žurilo se sa poslovima prije zime.
Trivunovo a naročito Ameličino domaćinstvo imalo je više posla i obaveza nego
ranijih godina. Valjalo je spremiti svadbu što je za njih imalo dodatnu
važnost, od njih se očekivalo da svadba bude veća, darovi bogatiji, da pir bude
kao nigdje do tada, da se čuje kakav miraz donosi mlada i kakvo je dobra
dočekuje u novom domu. Složili su se da svadba bude u nedjelju prije Svetog
Nikole. Do tada ći biti završeni svi poslovi a vrememena za organizovanje
svadbe ima dovoljno. Petrino ruho je zaista bilo bogato. Žene koje su joj
pomagale oko spremanja su govorila da ga ima za tri udavače. Otac joj je, čim
su se dogovorili kad će biti prosidba, naručio kod najboljeg majstora nove
ormane, krevete i još nekog sitnijeg namještaja. Imala je svoj razboj što je
malo koja djevojka nosila u mladoženjinu kuću. Biljce je tkala sama i to sve
kićene a ćilime su naručivali kod petrovačkih muslimanki koje su širom Bosne
bile čuvene po svom umjeću. Amelica je tokom ljeta doveo majstore pa su
proširili i dovršili ranije započetu manju kuću pored one velike. Planirao je
za mladence, da se ne tiskaju sa ostalima. Sve je bilo novo i okrečeno, mlada
je imala mjesto gdje će smjestiti svoju spremu.
Zima je bila snježna i jaka. Nekoliko dana pred svadbu napadao je veliki
snijeg, danima je duvao sjeverac i pravio smetove a onda je snijeg prestao
padati. Dmitar je dan pred svadbu sa svojim konjima a u pomoć mu je stigao i
kum , razgažavao snijeg i prtio. Konji su ga prsima grtali koliko je bio
veliki. Zima ih nije spriječila u pripremama i sve je na vrijeme bilo završeno.
Vrijeme se, nad Grmečom, smirilo, stezao je jak mraz. Na širokom prostoru
ravnica, uvala i plećina ispresijecanim potocima što se u rano proljeće ili u
jesen izlijevaju iz svojih korita praveći jezera u najnižim dijelovima koja za
samo nekoliko dana nestaju, između dvije Grede, sa sjevero-istoka Risova i sa
jugo-zapada Mačija koje se licem u lice gledaju od kada je Bog stvorio zemlju i
nebo, proteglo se selo Risovac, najduže i najšire u ovum kraju. Kad prestane
padati snijeg, sa neba nestanu tamni oblaci, tad su noći nad grmečkim selima
pune modre vedreine. Nebo se ospe zvijezdama i mjesec koji će se pojaviti iza
planinskih vijenaca ocrtavajući njihove oštre ivice, obećava da će cijelu
kotlinu okupati u srebrnoj mjesečini. Tada su najveće studeni od kojih se po
gajevima i najnbližim dijelovima šume čuje prasak drveća koje puca . Iz takve
noći izranjaju jednako hladna, sunčana jutra. Takvo jutro je osvanulo na dan
Dmitrove i Petrine svadbe. Po nepreglednoj snježnoj bjelini su se presijavali
ledeni kristali. Na toj prirodnoj savršenosti svoje tragove je tokom noći
ostavio neki šumski stanovnik po čijem tragu nije teško ustanoviti radi li se o
zecu, lisici ili možda, vuku. Sada su i svatovske saone u koje su upregnuti
dobro uhranjeni kanji iz čijih su nozdrva izbijali bijeli tragovi magle, po toj
bjelini pisale svoj trag, vijugav kao zmija. Kad sunce malo odskoči
studen malo umine ali samo do večeri kada će ponovo osvojiti prostor.
Kod Petrinih su ih dočekali kako valja, poštovani su zahtjevi domaćina i
svi običaji. Ispratile su je drgarice, komšije, rođaci i prijatelji. Dani su u
ovo doba godine kratki a vrijeme zimi brzo mijenja ćud pa se nisu zadržavali.
Kad su stigli do Guskarice pred kućom je već igralo kolo. Okupilo se mongo
naroda, većinom mladih, i još uvijek su pristizali. Veselilo se i pilo, u kuću
se unosila djevojačka sptrema, namještaj i ostalo. Domaćin je bio darežljiv, ko
god je došao na pir bio je počašćen a pilo se koliko je ko mogao. I za peškir
se trčalo uprkos velikom snijegu. Momci su se borili , koliko sa rivalima,
toliko i sa snijegom. Pirdžije su na sve strane raznijeli glas kako je mlada
donijela bogat miraz. Pored, ruha koje su dovezli u pet zaprega, pedeset
dukata, novca i veliki komad zemlje koji joj je otac kupio i nekoliko dana pred
njenu udaju u sudu prepisao. Amelica je već imao punu kuću , dočekao je snaju
sa svakim dobrom, darovao ih je novcem, pričalo se o velikoj svoti a na kraju
im je poklonio kuću u Krupi koju je za njih kupio i u kojoj je planirao
otvoriti još jedan dućan. Kuća nije bila velika i potpuno završena ali je bila
u centru varoši i svakim danom joj je rasla cijena. Ovaj dar je prijatno iznenadio
mladence i njegovog prijatelja Trivuna. Znali su da će darovi biti bogati ali
se nisu nadali da će biti ovoliko vrijedni.
Kada su se mladenci povukli u svoju novu kuću i napokon ostali sami,
osjećali su se opuštenije ali ne onoliko koliko je Dmitar želio. Petra je
izgledala privlačno , zavodljivo dok je sjedeći na stolici ispred ogledala
rasletala kosu. Prišao joj je iza leđa i stavio ruke oko njenog vrata. U njemu
je raslo uzbuđenje, osjećao je toplinu njenog tijela. Ustala je i okrenula se
prema njemu rekavši:
“Dozvoli mi da se spremim za postelju”.
Sklonio je ruke sa njenih ramena , ona je sa sebe skidala odjeću polako
vodeći računa kako je stavlja na stolicu pored ogledala. I on je skidao košulju
trudeći se da ne pokaže svoje nezadovoljstvo što je ona i ovog časa o kojem je
toliko maštao i nadao se velikoj ljubavnoj radosti, ostala tako suzdržana.
Vjerovao je da će, u trenutku, kad postanu supružnici, kad između njih ne budu
stajala nikakva običajna pravila ponašanja i obziri koji su važni, više drugima
nego njima, ona pokazati svoju želju za njim, kada će biti oslobođena svih
stega i vatreno mu se predati. To se nije desilo. Legli su u postelju i ona mu
je uzvraćala ljubav, predala mu se bez velikog žara i strasti koja mu je
trebala. Sve je oko njih izgledalo savršeno ali je Dmitar ostao nezadovoljan.
VII
Poslije svadbe, Marta i Božo su istinski i iskreno uživali u ljubavi i
zajedničkoj sreći. Većinu poslova su obavljali zajedno, nasmijani su odlazili
na njive da rade i jednako se vraćali sa njih. Ona je poštovala i odmijenjivala
svekrvu u mnogim poslovima, skinula je sa nje teret zbog čega su obe bile
zadovoljne. Božo je posmatrao kako vješto i lako radi po kući, okreće se kao
vreteno. A noći su im bile čarobne. Marta je uživala u ljubavi sa suprugom,
probudio je u njoj strasti za koje nije znala da postoje, predavala mu se sa
radošću i on je osjećao kako uživa u tome. Njena ženstvenost, požuda , ljubavna
strast i njegova ništa manja ljubav i zrelost su djelovali savršeno,
harmonično. Oni su osjećali sreću koju su svi oko njih vidjeli. bilo je
nemoguće ne primijetiti je. Stari, namćor , mrcinjaš , kako su ga u selu zbog
rđave naravi zvali, Uglješa je uvijek nešto prigovarao. Nije bio zadovoljan
poslom koji su njih dvoje obavljali ali je više i češće prigovarao Marti. Božo
je štitio od njegovih pogrda a ona je prelazila preko njih. Svojom dobrotom mu
je opraštala i bila joj je važnija sreća sa svojim suprugom od njegovih
zamjeranja. Tetka je redovno obilazila . Od početka je znala za Uglješino
nezadovoljstvo i tešku narav pa se plašila toga. Ko zna koliko puta joj je
ponovila da se čuva, da se ne zamjeri svekru i da joj kaže ako je nešto muči?
Ostala je spremna i odlučna da zaštiti svoju ljubimicu. Svekrva je bila radosna
što joj je sin u kuću doveo čeljade kakva je Marta. Cijela kuća joj je pjevala.
Uživala je gledajući sretnog sina i često šapatom ili kad su same pitala Martu,
da li ima nešto novo, jedva je čekala unuče. Ponašala se kao vječiti stražar
spremnija nego ikad da se suprostavi starom namćoru ako njihovoj djeci svojim
neopravdanim nezadovoljstvom ugrozi sreću. Nakon par mjeseci, Marta je jedne
noći rekla Boži:
“Mislim da će nas uskoro u ovoj kući biti
više, trudna sam”.
Neizmjerno se obradovao, ljubio je po licu, kosi, tijelu a onda skočio iz
kreveta, htio je radost prodijeliti sa majkom. Teško ga je smirila i ubijedila
da sačekaju jutro kada će joj reći. Majka ih je oboje izljubila, Božo je
dohvatio rakiju , sipao ocu i sebi, nazdravljao je za naslednika koga očekuju.
Popio je Uglješa rakiju , svi su se nadali da će ga dolazak unuka malo
omekšati. Svekrva više nije dozvoljavala Marti da radi teže poslove, da nosi
vodu ili da je zahvata iz bunara. Nije joj dozvoljavala da muze krave ili da
čisti staje. Obavljala je poslove po kući, kuvala je, namještala sobe i
čistila. Kad je javila tetki kako ima novost da joj saopšti ona je već sutra
dan bila kod nje.
“Pričaj, rekla je, šta se desilo, da nije neki
problem sa svekrom”?
“Nije, teto, vijest je lijepa da ne može biti
ljepša”.
Smilji je tada bilo jasno da će u kuću stići prinova i bila je sterna
zbog toga. Poljubila je Martu i odmah počela sa savjetima kako se mora paziti,
govorila je šta ne smije raditi i da će joj ona pomoći pripremiti sve potrebno
za novorođenče. Sjećala se kako je i nju prihvatila na ruke kada je rođena,
kako je ona prvi put okupala a sad će dočekati i njeno dijete. Marta se i sama
pripremala , slušala svekrvine i tetkine savjete, šta i kako treba obaviti do
poroda a Smilja je kupovala , šila i sve slagala u orman da joj ponese kad
krene na babine. Božo je naručio kolijevku kod majstora i kako je trudnoća
odmicala nije joj dozvoljavao da radi ni lakše poslove. Bila je zadovoljna zbog
toga i više puta se hvalila tetki kako je dobar i pažljiv prema njoj.
U maju mjesecu 1929. godine Marta je na svijet donijela muško dijete.
Radosti nije bilo kraja, Božo se ponosio sinom, majka je od sreće plakala i
Uglješa se radovao, cijelu jednu nedjelju dana svraćao je sve, ko bi prolazio
putem i častio za unuka. Marta je uživala što je svoga Božu darovala muškim
djetetom. Prema čedu je osjećala neizmjernu ljubav, sada su ona i Božo bili još
više povezani. Ta veza joj je izgledala neraskidiva, činila je jačom i
odlučnijom, za njih bi učinila baš sve. Gledala je kako im dijete napreduje ,
kako je Božo zadovoljan , njihova sreća je postala i njena. Ljubav prema
djetetu je uvećala i onu prema suprugu. Prije ga je mongo volila a sada se
uvjerila da ga voli još više. Na krštenju su djetetu dali ime Đuro, rođen je
nekoliko dana po Đurđevdanu pa su mu po njemu dali ime.
“Neka bude hrabar i poštovan kao svetitelj po
kome mu ime dajemo”,
govorio je kum na krštenju u crkvi. Dijete je napredovalo, darovano
velikom pažnjom i brigom. Dolazile su žene na babine ali ni jedna nije pretekla
tetku Smilju. Pored ponuda kakve se nose ženama u babine; pečenog mesa, štrudle
i raznovrsnih sitnih kolača, kafe, kocke šecera, suvih šljiva i krušaka,
malinovog soka, za nju je tetka išla čak do Bihaća da kupi pomorandže, donijela
je i preobuku za dijete. Sve to nije mogla spakovati u nekoliko torba pa je
molila komšiju koji je dovezao kolima. Marti je kupila bluzu, suknju i svilenu
maramu.
“Teto, nisi se trebala toliko trošiti, imamo
mi svega, spremili smo sve što je potrebno”.
“Neka ste, vala, spremila je i tetka, kome ću
ako neću vama? Ne žalim ja da za vas potrošim. A vidim da si se u trudnoći malo
ugojila pa sam ti suknju i bluzu izabrala za broj veće. Ne znam hoće li ti se
svidjeti ?
“Hoće, teto, ti si oduvijek znala šta ja volim,
hvala ti na svemu”, uzvraćala je Marta.
Teka je dijete uzimala u naručje, nosila ga po sobi, pričala mu i tepala.
Kad god im je ona dolazila u kuću je unosila radost i dobro raspoloženje. Božo
se radovao njenim posjetama koliko i Marta. Od kada se rodio Đuro u kući im je
veselije nego ikad. Vrijeme je brzo prolazilo jer im je svaki trenutak bio
ispunjen brigom o djetetu a posla im nije manjkalo. Marta je i dalje uživala u
neizmjernoj ljubavi prema Boži. Od kada je rodila postala je zrelija,
zavodljivija , strasno mu je pružala ljubav u postelji i rado dijelila svaki
trenutak s njim kada bi radili ili se odmarali. Tek što je Đuro prohodao, Božo
je nekim poslom otišao u Petrovac. Kada se vratio kući, dok su sjedili za
večerom, ispričao je kako je u Petrovcu susreo Iliju Kesića iz Medenog Polja.
Ilija je stariji od njega više od pet godina dugo se nisu vidjeli. On je radio
u Francuskoj, pričao mu je da se tamo oženio, žena mu je francuskinja . Došao
je da obiđe roditelje i ostalu familiju a ona nije želila poći s njim.
Razgovarali su o svemu i svačemu, Božu je sve interesovalo o toj velikoj
zemlji. Pitao ga je šta on tamo radi ? Ilija je razgovorljiv čovjek i o svemu
je govorio, radio je u šumi a zarađivao je dosta.
“Gdje god odeš moraš raditi, nigdje nije lako,
tamo mongo više zaradiš nego ovdje u našoj zemlji. Kad dobro zarađuješ možeš
sebi i porodici priuštiti svega dosta i više nego što ti treba pa si sretniji i
svi oko tebe“.
Božo ga je slušao i upijao svaku njegevu riječ. Poznavao je Iliju, nije
on čovjek koji bi se hvalio ili nešto lagao , sve što je od njega čuo bilo mu
je primamljivo. Poželio je da on zarađuje više, da svome sinu priušti ono što
sada ne može, da svoju Martu odjene u svilu i kadifu da je, onako lijepu, učini
još ljepšom. Onda je razmišljao kako je tuđina teška, pričali su mu neki
pečalbari iz sela, težak je život bez svojih, čovjek nigdje nije tako siguran
kao na svom ognjištu. Ta misao ga je odbijala da ne razmišlja o onome što je
čuo potom ga je nešto opet vraćalo tome. Uvukla se u njega misao o tom svijetu
koji nije vidio pa ga iznutra kopka i ne daje mu mira. Pokušavao se osloboditi
tog razmišljanja, samom sebi je govorio da se sa njegovom, Martinom i srećom
malog Đure ništa ne može mjeriti. Kada je rekao da mu je Ilija ponudio pomoć u
koliko želi otići u Francusku, Marta je bila zatečena. Osjetila je da joj kosti
zebu od straha na pomisao da bi se on upustio u takvu pustolovinu. Imali su
dovoljno svega, uživali su u svom nejakom djetetu , voljeli su se i šta im je
više trebalo? Kada su ostali sami u svojoj sobi ona mu je rekla da o takvoj
mogućnosti ne želi slušati ni razmišljati. Nadala se da on o tome više neće
govoriti.
Možda Božo o odlasku u Francusku ne bi više razmišljao da ga svakodnevno
na to nije potsticao njegov otac. Sam je sebi postavljao pitanje zašto mu otac
o tome govori svaki dan, da li se stari Uglješa polakomio na novac koji bi tamo
mogao zaraditi, o kojem svi pričaju kada neko ode u stranu zemlju ? Čuo je da
Vekići prodaju dio gaja i veliki komad najbolje zemlje a novac za to bi u
Francuskoj mogao zaraditi za par mjeseci. Takvu priliku treba iskoristiti kad
je Ilija već ponudio pomoć.
Marta nije volila što mu otac tako
svakog dana govori ali za to nije imala riješenja, sa svekrom se nije nikad
raspravljala. On nije uvažavao njeno mišljenje ni o drugim stvarima, ili je
grubo ućutkivao ili se pravio da je ne čuje. Zato je ona bila primorana
izbjegavati razgovore s njim. Tako se odnosio i prema njenoj svekrvi. Bilo joj
je žao što je grub prema ženi, koja mu je djecu izrodila, vjerno ga služila i
bila uvijek uz njega ali joj nije mogla pomoći. Božo je u početku odbijao
slušati njegove priče a kasnije se sve manje opirao. Postajalo je sve jasnije
da ga želja za odlaskom u bijeli svijet sve više obuzima. Razgovarala je s njim
više puta, pokušala ga ubjediti da im je već sada dovoljno dobro, da će
vremenom steći još više, da daljina česo ljude razdvoji zauvjek. Sve je slušao
ali zov za nepoznatim, radoznalost i primamljiva zarada su mu bili neodoljivi.
Obećavao je da će otići samo na godinu ili dvije, ne više, zaradiće novac i
vratiće se da ga uživaju zajedno.
Prvi put od kada su se uzeli nešto se ispriječilo između njih, prvi put
se nisu tokom dana osmjehivali jedno drugom, prvi put nisu čavrljali već su
govorili samo ono što su morali. Kada su pošli u postelju ćutali su, ona prvi
put nije uživala u dodiru njegove ruke, strah od pomisli da će joj postelja bez
njega biti prazna i hladna je zaustavila sva njena čula. Kad bi samo mogla
izbrisati sve to što se dešavalo poslednjih dana, kako bi se radovala i uživala
u njegovom naručju? Pretvarala se da je jača nego što jeste a kada je ostala
sama nije mogla zaustaviti suze. Poručila je tetki da dođe što prije i ona je
stigla. Čim je ugledala na licu joj je prepoznala da ima problem i da je na
velikoj muci . Kad je zagrlila tetku počela je plakati. Smilja je teško umirila
i upitala šta se dešava? Sve joj je ispričala a ona je rekla:
“Ništa to ne valja, zar sad da rastura sreću,
kakvi novci, ima ih koliko vam treba, sigurno ga stari namćor, Uglješa nagovara
da ide“?
Od suza nije mogla govoriti, samo je potvrdno klimala glavom.
“Znala sam, a šta kaže svekrva”?
“I ona plače kao ja, skriva se od starog da je
ne vidi jer viče na nju i prijeti”?
“Šta će žena, cijelog života služi i trpi tog
nezadovoljnika i namćora”.
Smilja je razgovarala sa zetom, ukazivala mu da nema potrebe odlaziti za
zaradom u stranu zemlju, kako će Marti biti teško sa nejakim djetetom, kako će
bez njegove pomići ostati nezaštićena od prigovora svekra koji je nije prihvatio
od prvog dana. Svi pokušaji ubjeđivanja nisu pomogli, nisu ga spriječili da se
otisne na put sa Ilijom. Marta je danima plakala, mnogo joj je nedostajao,
njeno dobra srce je tražilo opravdanje za njegovu odluku ali nije uspjevalo. Na
polasku je poljubio Đuru, ona ga je čvrsto zagrlila, plakala je, cijelo joj je
tijelo drhtalo a u grudima je nešto steglo od čega je gubila vazduh. Ispratila
ga je dobrih pola kilometra od kuće i dugo gledala za njim, sve dok nije zašao
iza brijega koji joj je zaklanjao vidik.
Dani su lagano prolazili , otkako je otišao svekar je sve više bivao grub
prema njoj. Prigovarao je za sve, ničim nije bio zadovoljan i ako je ona
predano radila. Govorio je kako nije vrijedna hljeba koji pojede , kako u kuću
nije unijela ništa osim gole duše i malo svojih prnja. Svakim danom joj je bilo
teže. Sve češće je pozivala tetku a onda je stari ugursuz počeo i njoj
prigovarati da prečesto dolazi, i ona mu je smetala. Nisu znale pronaći
riješenje za stanje u kojem se našla sa nejakim djetetom. Mislile su samo o
tome kada će se Božo vratiti i razriješiti probleme, kada će u kući ponovo
zavladati smijeh i radost. Prošlo je nekoliko mjeseci a od njega nije stiglo ni
jedno pismo pa su se brinuli da mu se nešto nije desilo. Poslije toliko isčekivanja
se javio, pismo je naslovio na njeno ime , bilo je kratko ali su saznali da je
dobro, da radi u šumi sa Ilijom koji mu u svemu mongo pomaže. Ima ih više koji
rade s njim, većinom su stranci a stanuju u nekim barakama. Pitao je kako je
mali Đuro, kako je ona ali nije bilo ni jedne riječi kojom bi je ohrabrio da
izdrži vrijeme dok se on ne vrati, kojima bi joj pokazao svoju ljubav, bar malu
pažnju i nježnost. Čitala je pismo nebrojeno puta pokušavajući da kroz njega
osjeti makar trun one sreće koju su imali i u kojoj su uživali. Odgovorila mu
je brzo. Pisala mu je o Đuri o svojoj ljubavi prema njemu o tome koliko im
nedostaje. Prećutala je kako je svekar često grdi, prigovara i viče, kako ničim
nije zadovoljan, nije ga htjela opterećivati i otežavati mu stanje u tuđini.
Hrabrila je samu sebe i govorila kako mora i može sve izdržati do njegovog
povratka. Iskreno se nadala i vjerovala da će se vratiti kad prođe godina i da
će ponovo sve biti po starom.
U dugim noćima kada uspava sina, sjedila je u svojoj sobi i prebirala po
sjećanjima. Koliko su noći zagrljeni proveli baš u toj sobi. Nekad joj se
činilo da osjeća njegove ruke na svom tijelu, njegove usne na svojima. Uživala
je ležeći pored njega sa glavom na njegovim grudima dok joj je ruku provlačio
kroz kosu. Sjećala se svake nježne riječi koje joj je upućivao. Ponekad , tako
uronjena u misli čula ga je kako govori, kako je doziva. Toliko puta ga je
sanjala, prekidala san i ustajala iz postelje nakon čega je satima sjedila
pored prozora ili ispred furune. Nekad su joj noći u toj sobi bili praznici a
sad je osjećala kao mračnu i hladnu pećinu.
Tokom cijele godine je pisao nekoliko puta, ona mu je odgovarala i
dodatno pisala ali on na to nije reagovao. Željna razgovora snjim pokušavala ih
je nadomjestiti pismima. Kada je minula godina javio je, doći će da ih obiđe.
Da nas obiđe, mislila je Marta, to je značilo da još ne planira povratak. Đuro
je tada već napuno dvije godine i veselo je trčkarao za majkom dok je ona
radila. Od kako je najavio dolazak svakodnevno je zamišljala susret s njim ,
kako će se njih dvoje osjećati, strahovala je da se u njemu nešto nije
promijenilo?
Kada je stigao, zatekao je pored bunara. Ugledavši ga ispravila se i tako, bez
glasa stajala. Htjela je nešto reći ali nije znala šta? Riječi su stale u grlu,
uzbuđenje ih je preteklo. Onda je naglo krenula prema njemu. Spustio je pored
sebe dvije torbe koje je nosio a ona mu se bacila u zagrljaj. Čvrsto ga je
stegla , glavom naslonjenom na njegove grudi kad je do njih dotrčao Đuro,
dozivajući majku. Ona se okrenula , uzela ga u naručje a on joj se čvrsto
uhvatio oko vrata tražeći kod majke sigurnost pred nepoznatim čovjekom. Tiho je
progovorila:
“Ovo je tvoj tata”.
Dijete se još čvršće privilo uz nju kad je Božo pružio ruku i pomilovao
ga po kosi a zatim ih oboje čvrsto privukao rukama i poljubio.
Kako god je zamišljala njihov susret ni jednom joj to nije ličilo na ovaj
kakav je stvarno bio. Oboje su bili zatečeni, zbunjeni. Izostalo je ushićenje
koje je zamišljala, izliv osjećanja, neizmjerno pokazivanje ljubavi. Svega je
bilo ali manje i drugačije od onoga o čemu je sanjala. Nakon prvih utisaka
suzdržanosti oboje su se vremenom opuštali i prepuštali jedno drugom.
Majka je bila presrećna dolaskom sina, sve vrijeme je gledala u njega,
služila ga donoseći mu njegova omiljena jela i neprekidno mu postavljala
pitanja kako mu je u tuđini, da li mu je teško na poslu, da nije gladan?
Uglješa se radovao ali je njegovo interesovanje bilo vezano najviše za
posao. Kako se radi, sa kime, koliko se zaradi i koliko se uštedi? Božo je na
sva pitanja odgovarao ali nije širio priču. Sticao se utisak da je malo šta
novog i zanimljivog vidio u Francuskoj. Osim poklona koje su činile dječja
preobuka i par bluza za Martu i majku, košulje za oca drugo ništa nije donio.
Martu nije interesovalo da li je imao ušteđenog novca, važno joj je da je
stigao da je pored nje i djeteta.
Ponovo je sa radošću ulazila u njihovu sobu , izgledala joj je topla i
prijatna. Dok je mali Đuro spavao oni su sjedili pored njega i gledali ga.
Majka ga je ušuškavala da mu bude toplo a Božo ga je milovao po kosi pazeći da
ga ne probudi. Ona je ponovo osjećala žeđ za Božinim dodirima, razgorila se u
njoj ljubavna vatra, želila je da ostane zauvijek u njegovom zagrljaju.
Izazovna, zavodljiva i vatrena, Marta je žena koja je uživala i pružala
uživanje svom suprugu. Znala je poštovati supruga kad su sami ili kad je neko
prisutan, u razgovoru je učestvovala taman, koliko je potrebno sve vrijeme
zaljubljeno bacajući pogled na njega. Sve što im je kvarilo užitak bila je
pomisao na to da on planira ponovo otići. Snagom svoje volje je potiskivala tu
misao i svim čulima uživala u trenucima sa njim. Sve je ponovo mirisalo i
odisalo na radost.
Tih dana su im u kuću dolazili prijatelji i komšija da se pozdrave sa
Božom. Marta je poručila tetki da dođe i ona je ubrzo stigla. Iskoristila je
priliku da zetu ispriča sve ono što je njena ljubimica prećutala. Rekla mu je
kako se Uglješa sve grublje odnosi prema njoj i da bi bilo najbolje kada on
više ne bi odlazio od kuće. Objašnjavala mu je koliko je Marti i malom Đuri
teško bez njega, da je od novca važnija sreća porodice. Strpljivo je slušao
tetkine savjete ali nije dao obećanje da će je poslušati. Svi su imali osjećaj
da im nije sve ispričao o svom pečalbarskom životu, kao da je nešto skrivao od
njih. Rekao je da se mora vratiti ali nije objašnjavao zašto? Nešto malo novca
je donio ali sve to nije bilo vrijedno vremena provedenog u tuđini bez svojih
najbližih. Koliko god je Marta ponovo uživala sa suprugom, toliko je strahovala
od ponovnog rastanka. Sve bi učinila da ostane da se više nikad ne razdvoje.
Jedne noći je klečala ispred njega i na koljenima ga molila da više ne odlazi.
Moleći ga upotrijebila je sve riječi koje je znala, potsjećala ga na obostranu
sreću , pričala mu koliko je Đuro tužan bez njega i da mu želi roditi još djece
te da ih mogu učiniti srećnim samo ako su zajedno. Više nije znala šta da
učini, kako da ga privoli da ne ide, ostao je pri svojoj odluci.
I ovog puta ga je ispratila sa suzama, gledala je za njim dok je odlazio
i osjećala se kao da joj se grudi kidaju. U njoj se miješala ljubav i srdžba,
bila je ostavljena, usamljena, osim malog Đure, niko joj nije pružao utjehu.
Nije pronalazila nikakvo objašnjenje za njegovu odluku. Božu je neizmjerno
volila a sad je zbog njega po prvi put osjećala i mržnju. Mrzila je stanje u
kojem su se našli, mrzila je svoju nemoć da nešto promijeni i sebe zato što ga
toliko voli. Počela je da mrzi onaj dio njega koji nije razumjela, koji je u
sebi zaključao i nije joj dozvolio da ga vidi, mrzila je njegovu odluku, mrzila
je dane bez njega, noći gluve i hladne i jutra pusta, nevesela. Sve to što je
mrzila nanosilo joj je bol, postajala je slabija i ranjivija. Toliko se kratko
zadržao kod kuće da je ostala željna razgovora, nije mu stigla reći da je,
vjerovatno, ponovo trudna. Nije bila sigurna, mislila je da će ostati bar još
malo, htjela mu je reći kada bude sasvim sigurna.
Za nju su nastajali teški dani. Nije je satirala samo njena patnja zbog
samoće i tuge što je onaj za koga bi sve učinila ostavio i otišao u bijeli
svijet već joj je muke zadavao svekar. Odkako je Božo otišao postao je mongo
više ljut i nezadovoljan , grub bez želje da razgovara osim kad nešto naređuje.
Vikao je na nju i svekrvu a one su se ćuteći sklanjale ispred njega. Njima je
bilo teško jer su obavljale najveći dio poslova. Nije znala da li su joj teži
dani ili noći. Rijetka i kratka pisma su stizala od Bože. Kad je sasvim bila
sigurna za trudnoću rekla je svekrvi. Bilo joj je drago kad je čula tako
prijatnu vijest ali se još više brinula za nju. Trebala joj je pomoći, skloniti
je od teških poslova ali Uglješa za to nema razumjevanja. Njemu nisu ništa
govorile sve dok nije sam primijetio. Tada je počeo sa najgrubljim uvredama
prema snaji. Ona mu na sve njegove izgovorene riječi nije odgovarala, ćutala je
i radila a kada bi ostala sama gušila se u suzama. Kako joj je postajalo sve
teže zbog svekrovih napada tako je sve više bila ljuta na Božu, da nije otišao
i ostavio je samu sa djetetom, sve njene patnje ne bi bilo. Mrzila je svoju
nemoć i onaj dio njega koji je od nje bio skriven , plašila se da ga ne zamrzi
sve u njemu. Pisala je Boži o problemima sa Uglješom ali mu nije rekla cijelu
istinu, nije mu rekla da joj je postalo nepodnošljivo. Tetka Smilja je redovno
obilazila, donosila joj je što bi uštedila, znala je šta joj sve treba u
trudnoći . Govorila joj je da će je odvesti kod sebe ako se stanje ne smiri.
Kad je poslednji put dolazila posvadila se sa Uglješom jer je optuživao da
dijete koje nosi nije Božino. Prijetio je da će pisati sinu o tome. Smilja mu
je tada rekla:
“Ti si loš čovjek, kukavelj od čovjeka, Martu
napadaš i vrijeđaš bez razloga, cijelo selo zna kakav si namćor, niko ti nije
dobar“.
Marta je odlučila izdržati sve napade i dočekati svog supruga. Hrabrila
je samu sebe, dobro joj je došla tetkina pomoć a svekrva je činila koliko je
mogla. Uglješa je poslao sinu pismo u kojem ga je uvjeravao kako dijete koje
očekuju nije njegovo. Niko nije znao da mu je pisao dok nije stigao odgovor od
Bože. Jasno mu je napisao da ne vjeruje u njegove riječi. Marti je poručio da
ne brine, da on u nju ima povjerenje, siguran je da je on otac djetetu i
da ga ničim neće odvajati od Đure. To joj je pomoglo da se osjeća bolje i
davalo snagu da se bori za svoju porodicu. Božine riječi upućene ocu ništa nisu
promijenile, nastavio je sa optužbama i vrijeđanjima, sada još više i žešće.
Uprkos tome sve je izdržala i rodila djevojčicu, ona joj je donijela radost i
otjerala tugu koja je nije napuštala od Božinog odlaska. Dala joj je ime Milka.
Ponovo je tetka stigla sa poklonima, ostala je kod nje cijelu nedjelju kako bi
joj pomogla tih prvih dana poslije poroda. Starom ugursuzu, kako je Smilja sve
češće zvala Uglješu, to nije bilo milo ali one nisu na to obraćale pažnju,
okrenute brizi za dijete nisu slušale njegove prigovore.
Sada je za Martu bilo više posla i više brige. Staranje o djeci i sav
posao koji je ležao na njenim leđima nisu joj davali predaha. Djeci je pružala
koliko je mogla, od sebe je odvajala i sklanjala za njih jer je Božo za sve
vrijeme poslao samo dva puta nešto malo novaca za koje je kupila dječiju
preobuku. Da joj tetka nije pomagala i donosila nije znala kako bi ih podizala.
Mislila je o Božinom povratku i brojala dane, s nestrpljenjem ga je očekivala.
Kada je dobila njegovo pismo mislila je da javlja kada stže i sve je u njoj
treperilo od uzbuđenja. Umjesto radosti pismo je pokosilo njene nade. Pisao je
da ne može doći. Nije se potrudio da objasni zašto, šta ga je spriječilo? Nije mogla
vjerovati u ono šta joj je pročitala. Imala je bezbroj pitanja i ni jedan
odgovor. Razočarenje i srdžba koju je dugo nosila u sebi poslije njegovog
odlaska, koju je nekako potisla iz sebe, vratila se u jednom trenutku. Ovo je
bilo previše čak i za njeno dobro srce. Nikad mu neće oprostiti zašto se nije
pridržavao obećanja? On, koga je jedino volila je izdao. Počela je ponovo da
osjeća mržnju prema svemu što joj se dešava, sada još više i jače je mrzila u
njemu izdaju. Znao je, rekla mu je to nebrojeno puta da ga voli, da jedino
njemu pripada, da njen život ima smisao samo kada su njih dvoje zajedno sa
djecom. Sve mu to nije dovoljno, pitala se da li mu je još nešto mogla
ponuditi, možda zbog nečeg nije bio zadovoljan? Ništa više nije imala da mu
pruži, dala mu je sve, sebe cijelu, dušom i tijelom, rodila mu djecu a on je
bez razloga i potrebe sve njih ostavio i otišao u tuđinu. Kako čovjek može biti
proklet i pored sreće koju su imali krenuo je tražiti nešto drugo, možda veće,
bolje? A to nije mogao naći nigdje. Niko ga nikad ne može voliti kao ona,
razumjeti i podržavati. Kako je sve to zabolilo, ponizio je njena nesebična
osjećanja, pogazio njenu ljubav. Da li je našao drugu, ako jeste, šta mu ona
može pružiti više od nje? Sigurna je u sebe, svjesna svoje ljepote, zanosnog
tijela i osjećanja koja je u sebi za njega čuvala, ni jedna druga mu to ne može
pružiti. Ipak, on se udaljio od nje, postao je stranac, sin ga nije prepoznao a
ćerku nije ni vidio. Osjećala je mučninu od svega, gorčina joj je mutila razum.
Svekrvi je rekla šta je napisao u pismu a ona je samo ćutala. Ništa nije mogla
reći, želila je sina vidjeti pored svoje djece i žene, ali nema priliku da mu
to kaže. Kada je uspavala djecu sjedila je na krevetu u svojoj sobi i plakala.
Pokušala se sabrati, razmisliti i donijeti najbolju odluku. Ali kavu odluku,
šta učiniti, tek kad je sebi postavila takva pitanja shvatila je kako se nalazi
u bezizlaznoj situaciji? Sa dvoje djece, bez novca nije nigdje pristala. U kući
joj je postalo neizdrživo, do sada je izdržala jer je imala nadu da će se Božo
vratiti a sad je i nju izgubila . Kako će sad obezbijediti djeci, bar ono
najnužnije? Sve više je padala u očaj. Radila je po kući često nesvjesna šta
radi. Postala je slaba, nije se mogla nositi sa problemima koji su je snašli,
ne njenom krivicom. Sve što je želila bilo je da voli, pruža ljubav i da joj
bude uzvraćena, želila je sreću sa Božom uz djecu. Ništa joj više nije bilo
važno, novac , lijepe haljine ili šta drugo. Mjesecima je osjećala
slabost, nije se mirila sa samoćom. Pisala mu je pisma, molila ga da se vrati
ali ga nije uspjela nagovoriti. Noći su joj bile teže od dana jer su joj
poslovi odvlačili pažnju . Kad dođe vrijeme da ide u postelju osjećala je
hladnoću i prazninu. Prolazili su joj mjeseci u očaju.
Onda je nešto prepuklo u njoj, kao da se probudila iz nekog ružnog sna. Imala
je svoju djecu koju je pazila, za njih je radila, morala je biti jaka da bi i
oni bili jaki. Kada bi razmišljala o Boži trudila se da takve misli potisne, da
ih prekine. One su je oslabile i neće im više to dozvoliti. Ako je on mogao
pogaziti svu njenu ljubav i pažnju, zašto da toliko misli o njemu? Počela je na
sebe gledati sa više pouzdanja, znala je da je mlada, tek joj je dvadeset tri
godine. Pisma od njega nisu bila česta, daljina i vrijeme su činili svoje.
Ponekad joj se činilo da je zaboravila crte na njegovom licu, pitala se da li
bi sada prepoznala njegov glas ili korak. Uvrede i napadi svekra su joj davali
novu snagu, rađali u njoj bunt, kao i ranije nije mu odgovarala ali ga nije ni
slušala. Valjda je to bio način odbrane. Djeca su rasla, kad je Milka navršila
godinu Đuro je imao četiri. Božo se i dalje nije vraćao. Ona je gorila od želje
za ljubavlju. Sazrela je kao žena, u njoj je ključala strast koju nije imala sa
kime prodijeliti. Koliko puta se probudila noću mokra od znoja, njeno tijelo je
vapilo za milovanjem. Potsjećalo je to na one noći kada je u svojoj sobi kod
tetke maštala o Božinim rukama na svom tijelu, kada nije mogla spavati već je
sjedila pored prozora prepuštajući se svojim sanjarenjima. Sada je tjerala od
sebe pomisao na njega. On je izdao i više nije sigurna da bi s njim uživala kao
ranije. Sve češće je osjećala odbojnost. Šapatom je sebi govorila kako niko ne
može biti tako stran i dalek kao neko koga je volila. Zaista joj je bio stran,
sva osjećanja koja su bila među njima i krasila ih su blijedila i nestajala.
Borila se sa tim , nije znala kuda je to može odvesti. Prošla je još jedna
godina a on se nije vraćao. Sada je rijetko pisao pa je ta veza postajala sve
slabija.
Dan je bio sunčan i topao, dok je radila nešto u kuhinji držala je
orvorena vrata, tako je pazila na djecu koja su se igrala u dvorištu. Nije
primijetila kada je neko prišao vratima i lagano pokucao. Okrenula se i vidjela
šumara. Ranije ga nije viđala, čula je kad je komšija u razgovoru sa njenim
svekrom rekao da je nedavno stigao novi šumar. Visok muškarac , tridesetih
godina imao je na sebi uniformu koja mu je lijepo stajala. Plave kose i smeđih
očiju, uredno obrijan i sa kožnom torbom preko ramena. Malo se zbunila,
iznenadio je svojom pojavom , nije znala šta da kaže? On je rekao:
“Dobar dan, tražim Uglješu Plećaša, jeli ovo
njegova kuća”?
Tražio je domaćina jer mu je trebao doznačiti stabla koja će sjeći za ogrijev.
Susreli su se negdje u selu i dogovorili da tog dana obave doznaku.
“Jeste, ali on nije kod kuće”, odgovorila je.
Uglješa je radio u polju, posao se odužio pa se još nije stigao vratiti
kući.
“Onda ću morati svratiti drugi put”, rekao je
šumar ali je još uvijek stajao. Ostao je nekoliko trenutaka ispred vrata, kao
da je očekivao da mu Marta kaže još nešto. Ona je djelovala zbunjeno, nije ga
ponudila da uđe u kuću, sigurno je pomislio kako sam se neuljudno ponijela,
mislila je. On se nasmiješio i rekao:
“Žurim, svratiću drugi dan”.
Okrenuo se i otišao. Nije znala zašto ali je uhvatila sebe kako razmišlja
o njemu? Primijetila je kako je gledao, mjerio je od glave do pete a i osmjeh
koji joj je uputio na odlasku bio je zavodljiv. Lijep i zgodan muškarac,
priznala je sebi i istog časa pokušala prekinuti takva razmišljanja. Ona ima
supruga, djecu a takve žene ne bi smjele sebi dozvoliti da im drugi muškarac
privlači pažnju. Vaspitana je da poštuje supruga, da bude odana i vjerna.
Uspjela je da sa sebe strese takve misli i da se preda poslu. Kad je uspavala
djecu i legala u krevet ponovo se sjetila šumara. Vraćao joj se pred oči njegov
lik . Nije ga tjerala iz misli, upamtila ga je kao da su razgovarali mongo
puta, zbog toga je osjećala prijatnos mada je znala da joj je to zabranjeno. U
početku nije bila svjesna koliko je sitnica uočila na njemu, kako mu lijepo
stoji uniforma , kao salivena, ima topao pogled, bijele zube i svijetlu put.
Maštanje je sve više hvatalo , dok nije utonula u san. A ujutro kad se
probudila i bacila pogled prema Milki i Đuri koji su još spavali, najprije je
pomislila na šumara. Sama sebi nije mogla objasniti šta se dešava, ni ime mu ne
zna a već više puta joj njegov lik izlazi pred oči. Odlučila je da to potisne
iz svijest i okrene se svojim obavezama.
Šumar se zvao Jandrija i prije mjesec dana je raspoređen u nove reone od
Bjelaja preko Medenog Polja do Revenika . Stanovao je u lugarnici, nije bio
oženjen i niko ga u ovum kraju nije poznavao. Stanovnicima je važno kakvi su
šumari, da li su strogi koliko brzo se odluče da pišu globu ako se neko od njih
usudi, tu i tamo, oboriti koje stablo u državnoj šumi. Svoje gajeve su čuvali a
povremeno prelazili i sjekli tamo gdje je zabranjeno. Potrudiće se oni da ga
upoznaju, obići će ga, ponuditi mu kakvu pomoć, ispitati kakav je, ako je tvrd
da ga sitnim uslugama smekšaju? Jandrija je poznavao ćud seljaka i nije bio
strog, samo oni to još nisu znali. I on je razmišljao o Marti. Nije mogao
zaboraviti njene plave oči, bila je neodoljivo privlačna. Službujući po raznim
selima susreo je monge žene ali ni jedna nije bila tako lijepa i zgodna kao
ona.Već sutradan je poželo da je ponovo vidi ali se suzdržavao, tek je stupio
na službu i morao je ostaviti dobar utisak odmjerenog čovjeka. Učiniće to za
neki dan, svakako je imao razor da ode do njene kuće. Sve to vrijeme ona mu
nije izlazila iz glave. Prijalo mu je prebirati po sjećanju na prvi susret.
Za nedjelju dana je ponovo svratio do u kuću Plećaša, ovog puta je
zatekao Uglješu koji ga je ponudio da uđe u kuću. Sjedili su i razgovarali,
Marta ih je poslužila rakijom i kafom. Sve vrijeme je ispod oka gledao u nju
pazeći da Uglješa ne primijeti. Teško je svoju pažnju zadržavao na razgovoru sa
domaćinom, važnije mu je bilo da upije svaki njen pokret ili pogled. Kada ih je
poslužila izašla je za poslom a kad se ponovo vratila u kuću oni su već otišli
u šumu . Plašila se da će ih ponovo zateći jer se teško opirala nekoj sili koja
je vukla da pogleda u njega. Nije smjela sebi dozvoliti takvu slobodu, šta bi
rekao njen svekar da to primijeti? Osjetila je olakšanje kada je vidjela da
nisu u kući. Ako je tada uspjevala izbjeći njegove poglede kasnije, kada je
bila sama nije usjevala potisnuti njegov lik iz svoje glave. Sada je
razmišljala o njemu bez straha od grijeha. Dok se sjećala njegovog pogleda i
glasa koji joj je još uvijek odzvanjao u ušima, osjećala je neku toplinu i
pomišljala na nježnosti s njim. Malo zatim je sebe kritikovala što upada u
takva sanjarenja. Prošlo je dugo vremena od kada je sa Božom osjećala ljubavnu
slast pa je u njoj svakim danom rasla želja i potreba za takvim nježnostima. Sa
Božom je bila tako davno da se svega već slabo sjeća. Njeno tijelo i duša su
vapili za muškarcem koji će je razumjeti i voliti, kome bi se predala. Sve teže
se borila sa takvim željama i razmišljanjima. Sama nije znala odgovor, da li bi
odolila iskušenju kada bi se našla sama sa Jandrijom. Znala je da postoji
granica do koje žena odolijeva a nakon toga se predaje strastima. Ona je morala
odoliti takvom iskušenju zbog Bože, njemu se predala za sva vremena. Ali kako,
on je otišao, sve manje se javlja, izblijedio je svaki trenutak proveden s
njim. Mislila je da nikad neće pomisliti na drugog muškarca i on je to znao ali
mu je malo značilo, zato je ostavio i otišao. Razapeta između potrebe, čežnje,
strasti i odgovornosi, želje da sačuva obraz i čast patila je a nije mogla sebi
pomoći. Sada je išla ka iskušenju ne znajući šta će se dogoditi?
Šumara je sve više mamila njena blizina, nalazio je razloge da naiđe
pored njene kuće, da je vidi, čuje njen glas, ukrade koji osmjeh. On nije bio
vezan za nikog , bio je slobodan , u sebi nije suzbijao želju da zavede Martu,
da joj pruži zadovoljstvo i da od nje dobije ljubav. Potsticao je u sebi takva
razmišljanja, to ga je hrabrilo da bude uporan . Kod svakog novog susreta se
trudio o njoj saznati nešto više, znao je za njenog muža koji već nekoliko
godina nije dolazio. Pričali su mu ljudi da se svekar prema njoj ponaša rđavo i
sve to mu je pokazivalo da ona nije srećna. Nakon par mjeseci su se već dobra
poznavali. Ona mu se sviđala toliko da bi rado s njom proveo život a njoj je
bivalo sve ugodnije provoditi vrijeme s njim. Strpljivo je čekao priliku da
budu sami, da s njom razgovara, otvoreno i slobodano. Takvi susreti se teško
mogu isplanirati, dešavaju se spontano.
Martina ljepota i fatalna privlačnost su mamile pažnju muškraca od kako
se prvi put pokazala na crkvenom saboru, isto se dešavalo sa šumarom. Naišao je
tog poslijepodneva pored njene kuće, djeca su se igrala u avliji, drugog nikog
nije vidio, Uglješa je sa ženom bio u polju. Prošao je pored kuće u pravcu
pojate. Kroz poluotvorena vrata je vidio Martu kako stavlja sijeno u krošnju.
Prišao je pojati i ne jako glasno joj nazvao dobar dan. Ne čekajući da odgovori
ušao je unutra. Želio je razgovarati s njom a sada nije znao kako da počne,
njena blizina je izazivala preveliko uzbuđenje u njemu, zato je stajao zbunjen.
I ona je bila zatečena, događalo joj se ono što je htjela izbjeći, plašila se
iskušenja. Toliko puta je zamišljala da je s njim i kako je on voli a sad kad
se to događa ne zna šta će sa sobom? Ćutala je i on joj je prišao, provukao je
ruku ispod njene kose i pomilovao po vratu. Već tog tarantula je shvatila da
neće odoliti iskušenju, nije se opirala a on je prigrlio drugom rukom i
poljubio. Uzvraćala mu je, on je bio sve strasniji a ona vatrenija. Predala mu
se i uživala u njegovim rukama. Ponovo se osjetila voljenom ženom. Nije ni
pomislila da je pogrešno to što se desilo, bila je zadovoljna. Ležali su na
sijenu , on joj je šaputao nježnosti. Uživala je u tom trenutku i nije je bilo
briga šta će se kasnije dešavati.
Njihovi tajni susreti su se nastavili, ispunjavali su jedno drugo zadovoljstvom
i strašću. Njoj je to bilo dovoljno, nije imala nikakav plan da ga zadrži za
sebe ali joj se nije dalo govoriti o tome. Jednom je zavolila i poželila da se
uda, u njoj se nije ponovo stvorila taka želja. On joj je sve češće govorio da
je želi zauvijek za sebe. Govorio je da ima ozbiljne namjere s njom i ako ona
to od njega nije zahtijevala ni očekivala. Sa voljom mu se predavala svaki put,
uživala je u tome i to joj je pomagalo da izdrži težak rad i svekrove napade.
Poslije nekoliko mjeseci, Jandrija joj je rekao da je dobio permještaj, morao
je ići na novu dužnost. Kad se snađe na novom poslu doći će po nju pa ako želi
živjeće zajedno. Tu vijest je primila mirno, znala je kad ode da se više neće
vratiti. Bilo joj je žao što će nestati trenuci zadovoljstva ali je to spremno
dočekala, jednom se to moralo dogoditi. Već je preživila jedno ostavljanje
čovjeka koga je jedino volila i to je očvrslo, tog tarantula nije pokazivala
osjećanja . Uživala je sa Jandrijom , bio joj je drag ali to nije bilo ni blizu
onome kako je volila Božu. Osjećala je da je svu ljubav potrošila na njega.
Volila ga je dušom, svim svojim bićem a sa Jandrijom je uživala , nije ga
pustila u srce. Njeno tijelo je trebalo uživanje ali ljubav je ostala kod Bože.
Volila ga je i mrzila u isto vrijeme zato što je izdao i ostavio. Zbog toga joj
je bilo krivo ali ništa nije mogla promijeniti. Šumar je ubrzo otišao, ponovo
je bila sama sa svojom djecom i onim u stomaku za koje Jandriji nije rekla.
Poručila je tetki da dođe. Ispričala joj je cijelu istinu o svemu. Tetkino
jedino pitanje je bilo, skim se to desilo? Odgovorila joj je i kroz plač
dodala:
“Pogriješila sam teto, nisam odolila
iskušenju, počinila sam grijeh, kriva sam i trebam da ispaštam. Sigurno me sada
i ti osuđuješ, jesi li ljuta na mene“?
“Nisam ljuta, kako ću se na tebe ljutiti, ti
si mi najvažnija, nemoj da brineš, kod mene uvijek imaš mjesto. Da te Božo nije
ostavio, sve bi drugačije bilo? Nemoj da plačeš, čuvaj se, moraš se paziti zbog
Milke i Đure i tog što nosiš pod srcem“.
Znala je da će zbog toga trpiti uvrede, psovke, prijetnje ali je bila
odlučna da sve to podnese. Kada se na njoj već stomak počeo primjećivati, rekla
je svekrvi. Ona je ćutala, nije je osuđivala, samo joj je jednom rekla da
razumje njene postupke.
Trudnoću je kasnije vidio i Uglješa, vikao je na nju toliko glasno da su
se komšije okupile i saznale o čemu se radi. Zahtijevao je od nje da istog dana
napusti kuću ali je svekrva stala na njenu stranu. Rekla je, neka to ona i Božo
riješe imeđu sebe. Već sutra dan je napisao pismo sinu, dočekao je priliku da
iskali svoje nezadovoljstvo i bijes. Ćutala je i radila očekujući Božin
odgovor. Poslednji put kada joj je svekar izgovorio najružnije psovke i pokušao
izbaciti iz kuće ona mu je odgovorila da želi čuti šta će joj muž napisati.
Zamahnuo je rukom da je udari ali ga je zastavila njena svekrva, skočila je sa
stolice kao divlja mačka , uhvatila mu ruku i rekla:
“Nećeš je bogami ni taknuti dok je mene,
pipneš li je sjekirom ću ti glavu rascopati. Ako sam ja osuđena da cijelog
života trpim tvoje udarce i ćutim ona nije”.
Iznenadila ga je odlučnost kojom je nasupila, vidio je u njoj snagu koju
do tada nije pokazivala, nije znao šta da joj kaže, djelovao je uplašeno?
Poslije toga više nisu razgovarali. On je svima pričao kako je snaja obrukala
njegovu kuću. Pokušavao je saznati ko je otac djeteta? Ona je ćutala a drugi
nisu ništa znali i mogli reći. Pismo od Bože je stiglo brže nego kad im je
ranije pisao, bilo je kratko i jasno. Napisao joj je da pokupi svoje prnje i da
izađe iz kuće. Nije se ljutila, samo je bolilo to što joj nije dao priliku da
mu pokuša objasniti, da mu kaže kako to nije samo njen grijeh već i njegov,
možda više njegov jer je on prvi izdao njihovu ljubav i sreću. Da je nije
napustio, sve se to nebi dešavalo. Nakon par dana tetka je došla po nju. Sa
zavežljajom, dvoje nejake djece i trudna napustila je kuću. Ponovo se našla
tamo odakle su je sa svatovima ispratili. Tetkinu kuću su ispunili dječiji
razgovori i nestašluci.
Uglješi njegova zloba i pakost nisu donijeli ništa dobro. Ćerke je već
ranije udao, Martu su sa djecom istjerali iz kuće, Božo se nije vraćao iz
Francuske. Od kuće pune smijeha i radosti koju su stvarali Marta i njena djeca,
ostalo je dvoje ubogih staraca da se zlopate na zemlji koja je vapila za više
snage nego što su je njih dvoje imali.
Marti je bilo teško ali se bar oslobodila svekrovih psovki i uvreda. U tetkinoj
kući je osjetila onaj davnašnji mir kada je sjedila u svojoj sobi i uživala u
večerima punim mirisa jorgovana koji je cvjetao pod njenim prozorom. Mješala su
joj se osjećanja gorčine zbog svega što joj se događalo i užitka zbog mira koji
je našla pod krovom svoje tetke. Sve to je protkala i učinila ljepšim svojim
sjećanjima na sretnije dane kad joj je Božo dolazio. Još uvijek ga je volila.
Ona i tetka su radile i snalazile se kako su mogle. Nadničila je kod ljudi
po selu kako bi djeci obezbijedila najpotrebnije stvari. Često je po cileli
dan, od Sunca do Mjeseca kopala za zdjelu brašna. Morala se nositi sa teretom
raspuštenice i boriti se sa nasrtljivim muškarcima koji su joj se nudili dok je
kod njih nadničila. Htjeli su je za sebe, da uživaju u njenom tijelu dajući
obećanja a kada je to odbijala oni su je kažnjavali uvredama. Ne rijetko su ,
vraćajući se polupijani iz krčme, svraćali i lupali na njena vrata u gluvo doba
noći. Toliko je puta tetka vikala na njih, ponekad je u pomoć pozivala prve
komšije.
Nije im bilo lako ali se nisu žalile. Djeci su pružale što su više mogle, ono
što su imale su djelile a kad im je nešto nedostajalo, trpile su. Primicao se
Sveti Sava 1935. Godine kada je rodila svoje treće dijete i dala mu ime Živko.
Tetka ga je nosila u naručju i govorila:
“ Neka nam je zdrav i veseo Živko”.
Već od rođenja je vidjela da po svemu liči na oca samo je oči imao plave
kao njene. Uz sestru i brata je rastao i napredovao ali je to za nju i tetku
bila još jedna velika obaveza. Moralo se više raditi a vremena su bila teška.
Oskudjevalo se u svemu , pomoći nije bilo od nikoga. Nikad ranije ih nije
snašlo takvo siromaštvo. Koliko puta je rekla da nije gladna, da ne može
večerati samo da bi za djecu sačuvala. Išla je na počinak gladna, ustajala i
radila po cijeli dan. Vidjela je tetka da je smršala i plašila se za nju ali
joj nije mogla pomoći.
VIII
U kući gazde Amelice svadba je obavljena kako valja. Gosti su bili
zadovoljni, oni koji su dolazili na pir su se dobro zabavili, niko nije imao
primjedbe. Kasnije se dugo vremena pričalo o tom događaju jer tako bogata
i velika svadba je za sve bila zanimljiva. Oni siromašniji su zavidjeli gazdama
na raskošnosti a bogati su odmjeravali snagu, planirajući da kod njih bude još
veća. Već prvih dana Petra se prihvatila poslova, stizala je na sve strane. U
posao oko dućana se nije miješala, za to nije imala vremena a svekar i suprug
su joj dali do znanja da te poslove obavljaju njih dvojica. Sada su radili još
više jer im je ona u kuću unijela novu snagu i volju. Kad je prošlo nekoliko
nedjelja otišla je sa Dmitrom u Krupu da vide kuću koju su dobili na poklon
kako bi napravili plan njenog završetka a kasnije i otvarili dućan. Krupa je
velika varoš , u njoj su sve mehane i dućani radili dobro pa su planirali
ubrzati poslove kako bi što prije otvorili novi dućan. Kuća je bila u centru
varoši i dopala im se. Petra je zagledala detalje, planirala šta će
uraditi odmah a šta kasnije, šta je potrebno nabaviti, sve je zanimalo i za sve
je imala planove. Njega je to malo zbunjivalo, smatrao je to muškim poslovima i
nije očekivao od svoje izabranice da ih ona obavlja. Više bi mu odgovaralo da
je privržena kućnim, ženskim poslovima, mada je i njih obavljala redovno i
uspješno. U kući je bilo svakog dobra, svi su se trudili i marljivo radili, sve
je išlo napretku ali je Dmitar bio nezadovoljan. Svoje nezadovoljstvo nije
pokazivao pred drugim ukućanima ali se to moglo nasutiti. Njegova očekivanja i
nada nisu se ispunila. Želio je da se među njima rodi velika ljubav, puna
strasti i zadovoljstva ali mu se želja samo djelimično ostvarila. Od prvih dana
kada je upoznao Petru nije u njoj osjetio strast ali je vjerovao da će se sve
popraviti kasnije, kada se bolje upoznaju. Prošlo je toliko vremena a sve je
ostalo isto. Ponekad joj je prigovarao zbog tako hladnog odnosa ali ona nije
reagovala, pretvarala se da ništa nije čula. Ona mu je uzvraćala na osjećanja
kada je morala, poštovala ga je ali se rađe predavala poslu nego njemu. Sa svima
je rado razgovarala, šalila se, stvarao se utisak da joj je sreća potpuna, ipak
nije ga mnogo volila. Od svih , najbolje su se razumjeli Amelica i Petra. Sve
češće je želio čuti njeno mišljenje u vezi kakvog posla o kojem sa ostalima
nije razgovarao. U početku je i ona bila zbunjena takvim odnosom ali joj je to
vremenom sve više prijalo. Kad god bi s nekim razgovarao koristio je priliku da
pohvali sina i snaju, posebno nju. Petri je to mnogo značilo, kad je odlazila
da obiđe roditelje pričala je kako se nikad nije preriječila sa svekrom i da je
u kući svi poštuju.
Svi su s nestrpljenjem očekivali njihovo dijete, naročito Dmitar. Više
puta joj je postavljao pitanja u vezi s tim , započinjao razgovor koji je ona
nerado prihvatala i najčešće mu odgovarala ćutanjem. Prošla je cijela godina
bez promjena, zatim i druga. Početkom treće godine mu je rekla da je trudna.
Požurio je radosnu vijest podijeliti sa roditeljima. Radovao se i od tog dana
je postao još pažljiviji prema njoj. Teško je podnosila trudnoću , često je
imala probleme. Išla je kod ljekara u Krupu , on joj je savjetovao mirovanje
ali je ona to odbijala. Hvatala se posla i ako nije imala potrebe za to. Svi su
je odmjenjivali i pazili koliko im je ona dozvoljavala ali je ostajala pri
svojoj odluci da može sve raditi kao ranije. Kad je trudnoća uveliko odmakla
radili su u polju, prevozili su žito, snopovi su bili teški a ona ih je
tovarila na kola. Nastali su problemi , hitno su je odvezli su kod ljekara u
Krupu. Ljekar im je nakon velikog truda koji je učinio da pomogne rekao da su
stigli prekasno. Nije joj uspio pomoći, nije sačuvala trudnoću a ostale su
posledice. Vratili su se kući razočarani. Vladala je napetost, danima se u kući
ćutalo ili malo progovaralo. Niko se nije usuđivao govoriti o tome, teško su
nalazili riječi ohrabrenja. Kako je vrijeme prolazilo, napetost je popustila
ali su ostali duboki tragovi bola na duši od kojih su se teško oporavljali. Sve
manje su imali nade za drugu trudnoću. Odlazila je kod ljekara ali se ništa
nije mijenjalo. Svašta su pokušavali. Čuli su za neku Ristu, travarku u Majkić
Japri, svakoj ženi je pomogla pa će i njoj, govorili su. Ona je miješala razne
trave od kojih su joj pravili čajeve ali joj nisu pomogli.
Skrivajući, da niko ne sazna, odlazila je u Suvaju kod Gaka, čovjeka koji
se bavio vračanjem. Pričalo se da je imao stogodišnje knjige iz kojih je za
svakog mogao pročitati sudbinu i skinuti razne čini a pomagao je i u svakoj
drugoj nevolji. Njegove knjige i vračanje nisu popravili stanje pa su od toga
odustali. Sva njihova dobra su tamnila zbog toga , jad ih nije napuštao.
IX
Na zapadnoj strani sela, ispod Mačije Grede je ušoreno nekoliko kuća, sve
su Drljače a jedna od njih je Dmitrova. Do njih se dolazi putem preko ne
dugačke uzbrdice a iznad njih su grabovi i bukovi gajevi. Kuće je teško vidjeti
iz sela jer ih zaklanja visoko drveće ali ispred njih cijelo selo se vidi kao
na dlanu. Kao i drugim zaseocima koji nisu uz glavni seoski put tokom zime kad
napada veliki snijeg, teže se prilazi kućama ali su se težaci navikli na borbu
s prirodnim nevoljama, velikim snijegovima, olujama ili ljetnim žegama.
Dmitrova kuća nije velika, rađena je od bukovih brvana i pokrivena šimlom.
Ispod kuće je podrum u kojem su držali stoku a pored nje je pojata , kolnica i
naslon za ovce uz koji je dograđen svinjac. Preko puta nje je kuća njegovog
rođenog brata Steve ali je ona duplo veća i prostranija.
Dmitar je mršav krajišnik, krupnih kostiju, malo povijen u plećima.
Izdužene glave sa izraženim jagodicama na obrazima, smeđih očiju i malo većim
nosom koji se uklapa u reljef njegovog lica. Redovno, svježe obrijan i uredno
odjeven nije odavao utisak čovjeka koji živi u selu i bavi se poslovima na
zemlji. Iz rane mladosti je pokazivao želju da se izbori za udobniji i otmeniji
život. Ako to ne može ostvariti tu gdje je odrastao, planirao je sreću
potražiti na drugom mjestu, bio je spreman otići u svijet, negdje gdje su mu
veće šanse za ostvarenje mladalačkih snova . Nije pretjerano govorljiv i
otvoren, svoje mišljenje rađe zadržava za sebe nego da ga iznosi pred drugima.
Kako mu nije pošlo za rukom da ode tamo gdje se živjelo otmenije, oženio se kad
je navršio dvadeset treću i dobio dvije ćerke. Ostao je bez žene , odnijela je
neka groznice koju je narod zvao španjolica. Sa dvije nejake djevojčice, jedna
je navršila osmu a druga sedmu godinu, teško se snalazio. Pomoć mu je pružala
mlađa sestra ali se ubrzo udala pa je sva briga za djevojčice i kuću pala na
njega. Brat i snaja su ga savjetovali da se ponovo oženi. I njemu je postalo jasno
da ćerkama ne može pružiti potrebnu pažnju, prihvatio je savjete ali je bilo
teško, čovjeku sa dvoje djece, pronaći pravu priliku za ženidbu. Malo je žena
koje bi htjele na sebe preuzeti brigu o tuđoj djeci a ni kuća i imovina nisu
bile Bog zna kakve. Poznavao je nekoliko raspuštenica i udovica ali ni jedna
nije bila za njega, one su gledale da se okoriste i učine sebi kakvo
zadovoljstvo, nisu marile za njegove potrebe. Osim krova nad glavom, brige oko
djece, dosta posla u kući i na zemlji, ništa drugo nije imao da ponudi. U
okolini su znali za njegovu namjeru , malo ko je vjerovao da će se naći ona
koja bi pošla za njega. Govorili su da je zaludno tako nešto pokušavati.
Otišao je njegov brat u Krnjeušu da nešto pazari i kad se vratio požurio je do
njega da mu ispriča koga je sreo i šta je čuo.
“Danas sam u Krnjeuši susreo Nikolu Stupara i
njegovu ženu, i ti ga poznaješ mada se rijetko viđamo, znaš da su nam oni dalja
familija sa majkine strane. Razgovarali smo o svemu i pitali su me za tebe i
tvoje curice, kako se snalaziš sam sa njima? Rekao sam im da ti nije lako, da
se namjeravaš ponovo oženiti ali da nema zgodne prilike. Tad se Nikolina žena
sjetila i rekla kako u Vranovini ima raspuštenica, zove se Marta , bila je
udana u Bjelaj. Muž joj otišao u Francusku i otud javio da ga više ne čeka nego
da se seli kud zna. Vratila se kod tetke jer nikog drugog nema i sad živi u
njenoj kući. Drugo ništa nije znala o njoj a i to što je rekla čula je od žena
u selu pa bi valjalo provjeriti, koliko je tačno? Sad, ti vidi, raspitaj se
malo, možda je dobra prlika za tebe, ti si udovac, ona raspuštenica, ako nije
loša kućanica bila bi ti prava pomoć”.
“Dobro, odgovorio je Dmitar, poznajem neke
ljude iz Vranovine i raspitaću se kod njih čim prije stignem”.
Nedugo zatim, otišao je Dmitar nekim poslom u Krnjeušu i produžio do
poznanika u Vranovinu. Otvoreno, bez uvijanja je pričao o sebi i rekao kako je
čuo za raspuštenicu Martu. Potvrdilo se tačnim ono što je već znao o njoj ali
su mu rekli da ona ima troje djece , niko nije znao namjerava li se ponovo
udavati? Troje djece, pomislio je, kad bi pristala poći za njega, šta će sa
tolikom nejači, sa njegovim curicama bilo bi ih petoro u kući. Potrebno je
mnogo truda i brige oko toliko gladnih usta, pitao se da li bi im mogao pružiti
ono najpotrebnije? Plašio se da od jedne sirotinje ne napravi još veću. Vratio
se kući razmišljajući šta da uradi? Odlučio je otići do Marte, upoznati se s
njom , razgovarati o svemu, čuti njeno mišljenje i onda će vidjeti šta mu valja
činiti?
Za posjetu Marti uredio se kao da će na sabor. Obukao je nabolje što je
imao i uputio se njenoj kući. Prijatelji su mu rekli gdje je kuća a kad je
prišao blizu provjerio je to kod nekih ljudi koji su radili na njivi nedaleko
puta. Bilo je rano poslijepodne kada je stigao na njihovu kapiju. Isred kuće se
igralo dvoje djece, to su sigurno njena djeca, pomislio je, prošao pored njih i
pokucao na vrata koja mu je otvorila Smilja. Procjenjujući njene godine
zaključio je da je to Martina tetka.
Nazvao joj je dobar dan i ona mu je uzvratila ispitivački ga gledajući od
čega se osjećao malo neprijatno. Žene su živjele u kući same sa djecom i od
kako se Marta vratila često su ih uznemiravali razni nasrtljivci pa je tetka
bila veoma oprezna, štitila je svoje najdraže. Na vratima ga je pitala ko je i
odakle je, ne pozivajući ga u kuću? Rekao je kako se zove , da je iz Risovca i
spomenuo je svoje poznanike kod kojih se raspitivao za Martu, ona ih je dobro
poznavala. Bili su pošteni ljudi, dobri domaćini, ne bi oni imali posla sa
nekom fukarom a izgledom je pokazivao da je ozbiljan pa ga je pozvala u kuću.
Ušao je i već , na prvi pogled , mu se sve dopalo. Skromnog , jednostavnog
namještaja , bez skupih firangi na prozoru prostorija je izgledala pitomo i
toplo. Sve je u njoj blistavo čisto, lijepo raspoređeno i složeno, sve je
stajalo na svom mjestu. Vrijedne ženske ruke su sve ovo uradile, pomislio je.
Ponudila ga je da sjedne dok se on radoznalo okretao ne bi li vidio Martu ali
ona nije bila kod kuće. Tog dana kao i mnogih drugih je nadničila u selu.
Smilja nije dugo čekala sa pitanjem, da sazna šta je tog nepoznatog čovjeka
dovelo na njihova vrata:
“Kojim dobrom si došao na naša vrata”.
“Raspitao sam se kod mojih poznanika i saznao
da ovdje živi Marta, je li tako”rekao je?
“Da , tako je”, potvrdila je Smilja.
“ Htio bih razgovarati s njom a da bih rekao o
čemu, morao bih ispričati nešto o sebi”.
Smilja ga je još uvijek ispitivački posmatrala, htjela je nešto pročitati
sa njegovog lica ali nije uspjevala.
“Mogu li znati gdje je Marta, hoću li je
vidjeti, došao sam maksuz do nje”?
“Vidjećeš je, ona danas radi na njivi, kod
nekog u selu, tamo je radila i juče. Rekla mi je da će vjerovatno doći kući
ranije, neće čekati veče jer je gazda planirao ranije završiti posao”.
“U redu”, odgovorio je Dmitar, ohrabren tim
što mu je Smilja rekla, da je bar vidi, da nije džabe toliki put prelazio.
Dok su njih dvoje razgovarali iz sobe se čuo dječiji glas. Smilja je ušla
u sobu, nakon par minuta u naručju je držala dijete koje je imalo malo više od
godine dana.
“Ovo je Martin Živko, rekla je Smilja, spavao
je i sad se probudio. Dijete je gladno, moram ga nahraniti”.
Vješto i brzo je pripremila obrok za mališana i dala mu da jede. Dmitar
je primijetio kako je miran, kad je pojeo svoj obrok samo se smješkao, čak mu
je ispružio ruke da ga uzme u krilo ali to Smilja nije dozvolila.
“Je li uvijek ovako miran”, upitao je?
“Jeste, ima dobru narav, veselo je i zdravo
dijete “.
Kad ga je Smilja stavila da sjedi i on se zabavio nekim svojim igrama
njih dvoje su nastavili razgovor. Iskreno je Dmitar pričao o sebi, o svojim
ćerkama i nevolji koja ga je snašla kada je ostao bez žene, pričao je o svojoj
kući i imanju. Uslove za pristojan život je imao ali mu je u kući nedostajala
ženska ruka i već duže vremena pokušava pronaći priliku za sebe. O Marti je
znao koliko su mu rekli njegovi prijatelji koji je poznaju, sve što je o njoj
čuo bilo je pohvalno, zato je želio vidjeti i razgovarati s njom. Dok je Smilja
služila kafu čula je kako Marta razgovara sa djecom u dvorištu.
“Čini mi se da se Marta vratila, valjda
razgovara sa djecom ispred kuće, baš dobro, popićemo zajedno kafu”.
Nakon par minuta ona je ušla u kuću vidno inenađena zbog prisustva
nepoznatog čovjeka . Pozdravila ga je i on joj se predstavio. Dmitar je tada
vidio prvi put i bio zanešen njenom ljepotom. Nije mogao vjerovati da je njen
muž ostavio ovako lijepu ženu. Njena ljepota je upotpunjena zrelošću, tada je
imala dvadeset šest godina. Dok je radila neke sitne poslove po kući kretala se
zanosno a on nije skidao pogled sa nje. Lijepo lice, vesele i tople oči,
prijatan osmjeh, sve mu se na njoj dopalo ali ništa nije rekao. Kada su mu
pričali o njoj nije pomišljao da se radi o tako zanosnoj ženi, njegovi
prijatelji mu nisu na to skrenuli pažnju.
Nije dugo čekala da sazna razlog njegovog prisustva, tetka joj je rekla:
“Dmitar je prije nekoliko godina ostao bez
žene i traži zgodnu priliku za sebe a od prijatelja je čuo za tebe pa je došao
da te upozna i razgovara sa tobom”.
Kad je to čula osjetila se nelagodno , bila je zbunjena. Iznenadilo je to
što je saznala, o ponovnoj udaji nije razmišljala, jedino joj je bilo važno da
se brine o djeci i da im obezbjedi što im je potrebno.
“Ti teto znaš da ja o tome nisam razmišljala,
kome bi ja trebala sa troje djece”, rekla je Marta?
Sad, kada je vidio Dmitar je bio odlučan, rado bi Martu vidio u svojoj
kući pa je požurio odgovoriti na pitanje koje nije bilo upućeno njemu, više je
to bilo njeno razmišljanje.
“Ti si, vidim, mlada a bogami i lijepa, neki
bi te rado vidjeli pod svojim krovom”.
Okrenula se prema njemu i zavodnički ga pogledala sa smiješkom na usnama
što ga je ohrabrilo da nastavi razgovor s njom. Ponovio je priču koju je već
ispričao Smilji, pažljivo ga je slušala. Kada je dolazio njenoj kući mislio je
da će joj postavljati mnogo pitanja kako bi je bolje upoznao a sad, kad je
vidio njenu ljepotu zaboravio je na njih, nisu mu više izgledala tako važna.
Važnije mu je bilo da ostavi dobar utisak, da se on njoj dopadne nego da nešto
sazna o njoj.
Ona je na njega gledala kao na ostale koji su joj upućivali pohvale i
slatke riječi, znala je da to govore s namjerom da je zavedu. Do toga joj nije
stalo od kako su je Plećaši istjerali, svu pažnju je usmjerila prema djeci,
brinula je o njima i o drugim stvarima nije razmišljala. Ranije je
shvatila kako svakog muškarca koji joj pokušava privući pažnju ,
upoređuje sa Božom. Još uvijek ga je volila, od onog njihovog prvog
susreta na crkvenom saboru. Nije to naglas izgovarala, čak ni tetki nije rekla,
mada je ona znala kome je njena ljubimica poklonila srce. Tako je prihvatala i
Dmitrove riječi, prijalo joj je čuti pohvale, interesovanje za nju, da ima
ozbiljne namjere ali je svjesna da je njena ljubav ostala kod Bože u prkos
činjenici da je napustio.
Razgovarali su još o svemu, ona ga je pitala za njegove djevojčice,
familiju. Razgovor je bio opušten i spontan. Na kraju je Dmitar rekao:
”U redu, upoznali smo se, razgovarali, znam da
trebaš vremena, da razmisliš o svemu, možeš se o meni raspitati , ljudi koji me
poznaju reći će šta znaju o meni a ja ću ako mi dozvoljavate za neko vrijeme
ponovo doći”.
Smilja je požurila odgovoriti:
“Naravno, da možeš doći kad god želiš,
naša su vrata uvijek otvorena za poštene ljude”.
Dmitar je kuću napustio zadovoljan, sve što je čuo i vidio mu se dopalo.
Očekivao je da će upoznati običnu ženu, a zatekao je pravu ljepoticu sa kojom
je ugodno razgovarao. Sa onim što je vidio zaključio je koliko je vrijedna i
okretna, bio je odlučan da će ponovo doći i pokušati je nagovoriti da se uda za
njega. Sa njom bi mogao graditi toplinu doma. Nije mogao potisnuti brigu kako
bi se snalazili sa djecom, planirao je razgovarati o tome kada je posjeti
sledeći put. Stigavši kući, razgovarao je sa bratom i snajom, pričao im je o onome
šta je saznao o Marti i o njenoj naročitoj ljepoti.
Poslije Dmitrove posjete tetka je pitala Martu, šta misli, vidjela je da
je iznenađena sa ovim što se počelo dešavati?
“Ne znam, teto, šta da ti kažem, nisam o
takvim stvarima razmišljala, meni je sa mojom djecom kod tebe dobro a znam da
tebi nije lako. Pomažeš mi u svemu, ne znam kako bih bez tvoje pomoći?
“Čovjek nije star, nije ružan, rekla je Smilja
i nastavila, djelovao mi je iskreno , nekako je uglađen. Ti si mlada i trebala
bi razmišljati o udaji, ja sam zagazila u duboke godine, nemoj gledati na mene,
moraš razmišljati o budućnosti sebe i svoje djece. Mislila sam s tobom o tome
razgovarati ranije. Pravih prilika je malo, moraš se paziti, sa kime bi mogla
živjeti, da ne odeš za kakvog raspikuću, pijanca. Tebi treba ozbiljan i pošten
čovjek koji će te poštovati”.
Marta je zaustila da nešto kaže ali je tetka prekinula, znala šta će
reći:
“Znam, ti još uvijek voliš Božu. Ti ćeš njega
voliti cijelog života, tu se ništa ne može promijeniti”.
Klimnula je glavom u znak odobravanja i pomislila kako je tetka dobro
poznaje, nije joj pričala o svojim osjećanjima prema Boži a ona je to znala,
jedino je ona to vidjela na njoj. To saznanje joj je mnogo značilo, imala je
nju pored sebe koja je sve razumjela i u svemu podržavala. Bogu je bila
zahvalna što je tetka takva.
“Božo se ne vraća iz Francuske, nastavila je
Smilja, ko zna da li će se nekad vratiti, ti moraš gledati sebe i djecu, ne
vjerujem da bi se ikad pomirio sa tobom? Povrijeđen je, nije u stanju sagledati
stanje kakvo jeste, ne vidi svoju grešku, on je razlog vašem nesporazumu i
razlazu, on je bez potrebe ostavio tebe i otišao u svijet, izdao je tvoja
osjećanja i zajedničku sreću. Da nije otišao sve bi drugačije bilo. Nikad on to
neće i ne može shvatiti, zato mislim da se vi nikad nećete pomiriti. Vrijeme i
daljina čine svoje, izblijediće sjećanja a ja se brinem za tebe, šta ćeš ako
ostaneš sama sa ovom svojom nejačkom djecom”?
Kako je tetka jasno pred nju postavila stvari, objasnila i pružila savjete,
mislila je Marta i upitala:
“Šta mi predlažeš teto “?
“Da razmisliš, ne smiješ žuriti sa odlukama,
taj čovjek mi je djelovao ozbiljno ali ćemo se raspitati o njemu i sve
provjeriti. On te još nije pitao da se udaš za njega mada sam u njemu
prepoznala takvu namjeru. Ne bih se iznenadila da to učini već sledeći put kad
dođe. Ako vidimo da je kod njega sve kako valja, razmislićeš, ja te neću
primoravati ako ti se baš ne sviđa”.
“Brinem se za djecu, mojih troje a on ima još
dvoje, da li bi im mogli pružiti sve što je potrebno”?
“Mogli bi, zdravi ste, možete oboje raditi kao
što i sada radiš po tuđim njivama, bolje bi bilo da radiš na svojim i da
plodove tog rada unosiš u svoju kuću. Ako bi se odlučila udati, ostavi kod mene
ovih dvoje starijih, bar za početak. Navilka sam se na njih, ne mogu više biti
sama a kod mene neće biti gladni, uvijek možeš doći po njih i pružiti im ono
što imaš. Vidjećemo šta on misli kad sledeći put dođe, neka on prvi kaže šta
želi”.
Marta je bila zadivljena tetkinim razmišljanjem, odlučnošću i
požrtvovanjem za nju i njenu djecu. Nikad joj se neće moći odužiti za sve što
je učinila za njih. Smilja se potrudila i raspitala o Dmitru, išla je u
čaršiju, sretala se sa ljudima koji su ga poznavali, bila je oprezna , čuvala
je svoju Martu. Ništa rđavo nije čula o njemu, naprotiv, svi su pohvalili
njegovo poštenje i ozbiljnost.
On nije otezao sa sledećom posjetom. Postalo im je jasno da mu se žuri,
želio je Martu u svojoj kući. Smilja je dobro pretpostavila da bi je mogao
zaprositi već prilikom sledećeg dolaska. Bile su srdačne prema njemu a on je
kao i prethodnog puta bio ozbiljan i odlučan u svom nastupu. Poslije kraćeg
razgovora o svakodnevnim stvarima on je razgovor vratio na ono zbog čega je
došao:
“Biću otvoren sa vama, vi ste se sigurno
raspitale o meni, šta su vam ljudi rekli ne znam ali ću ja vama reći zašto sam
ovog puta došao? Meni se Marta mnogo dopada, lijepa je, zdrava žena, vidim
koliko je okretna i vrijedna pa sam riješio doći i pitati je da li bi se udala
za mene”?
Nisu bile iznenađene onim što su čule od njega mada su to vješto
prikrile, stalo im je da ostave utisak suzdržlivosti. Smilja je prva
progovorila:
“Zar ti se ne čini da si previše brzo donio
tako ozbiljnu odluku, Martu si vidio samo jednom, a već je pitaš da li bi se
udala za tebe”?
Dmitar je imao spreman odgovor i ovog puta je bio otvoren.
“Ja sam udovac, nisam više tako mlad, imam
djecu a Martin brak se nije održao , ona ima djecu. Meni je potrebna žena a
njoj sigurnost, mislim da bi nas dvoje mogli zajedno paziti našu djecu i kućiti
kuću. Znam da nije lako pružiti djeci sve što im treba ali bi to mogli ako se
potrudimo. Uz Martu se već sad osjećam ugodno a nadam se da bi se i ona
privikla na mene”.
Dopala im se njegova otvorenost, sve što je izgovorio bilo je tačno ali
je Marta od svega naviše želila sigurnost svojoj djeci, pitala je:
“Ti misliš da bi mogli paziti na našu djecu
kako valja, ničim ih ne razdvajati ”?
“Da, mogli bi, moja kuća nije velika ali je
dovoljna za sve nas, zemlje imam dovoljno i stoke, treba se samo prihvatiti
posla, u našoj kući nikad niko nije bio gladan”, bio je uvjerljiv u svom
odgovoru. Nastavio je:”Razumijem, da ti treba vremena, da razmisliš i spreman
sam čekati na tvoj odgovor”.
Kasnije je Smilja postavljala razna pitanja na koja je spremno odgovarao.
Pričao je o svom bratu, snaji, njihovoj djeci i o tome kako se dobro slažu,
pomažu jedni drugima. Ni jedan posao nisu dijelili, kad bi završili kod jednog
brata prelazili su kod drugog. Otišao je ostavivši Marti vremena da se odluči
ali je bio jasan da odgovor želi čuti kada sledeći put dođe.
Razgovarala je Marta sa tetkom, trudila se da sve sagleda sa više strana.
Iskustvo sa Božom je opominjalo na opreznost. Smilja je ohrabrivala, nakon toga
je donijela odluku.
Dmitar nije žurio sa posjetom, kad je prošlo dvadesetak dana krenuo je po
odgovor. Putem je razmišljao šta je odlučila , u ništa nije bio siguran?
Podjednake su mogućnosti da pristane i da ga odbije, spremno će prihvatiti
odgovor, kakav god bude. Kada je stigao u njihovu kuću, posmatrao je Martu,
lice joj je blistalo, usudio se nadati da će pristati poći za njega. Kad je ona
poslužila kafu i rakiju, zapalio je cigaru i pogledao je ravno u oči, ne
oklijevajući rekao je:
“Ti znaš zašto sam ja danas došao, htio bih
čuti šta si odlučila”?
Sjela je na stolicu sa drugu stranu stola, gledala je ispred sebe i
prstima nešto prebirala po stolnjaku, činilo se kao da traži još vremena, da
sebe potsjetiti na nesigurnost i brigu, da li će ovog puta biti bolje sreće?
Dmitar je mirno gledao, duboko povlačeći dim cigare , vjerovao je u uspjeh a
oboje su znali da za to nema garancije. Podigla je glavu i rekla tiho, malo
sramežljivo ali dovoljno jasno:
“Pristajem, udaću se za tebe”.
Njegovo ozbiljno lice je postalo vedrije i blistavije, tog trenutka je
nestala njegova sumnja u mogućnost negativnog odgovora. Osmjehnuo se i rekao:
“Kad je odgovor takav onda ćemo popiti piće za
to ali ovog puta iz ove flaše koju sam ja donio” , mašio se za torbu koja je
stajala pored njega.
Izvadio je flašu i sipao u čaše, Smilja je prva nazdravila za njihovu
sreću kojoj su se svi nadali. Uz zdravicu je dodala:
“Nas dvije smo se još nešto dogovorile,
mislimo da je sada tako bolje, Martin Đuro i Milka će ostati kod mene a sa
sobom će povesti Živka. Tako će vam biti lakše bar za početak, ako sve bude
dobro, kako se nadamo, ako se složite po njih možete doći kasnije kad god
poželite”.
Na ovakvu odluku nije imao primjedbe, prijatno su ga iznenadile svojom
razboritošću i požrtvovanjem, tako će im biti lakše u početku dok se ne snađu ,
ipak , želio je reći:
“Ja sam rekao da tvoju djecu prihvatam, to
sada potvrđujem, ako želiš neka djeca pođu sa tobom , ako ih želiš ostaviti kod
tetke, poštovaću i vaš dogovor. Kada dođem po tebe učini kako želiš i misliš da
je najbolje”:
Dogovorili su se da kolima dođe po nju za petnaest dana, toliko joj je
potrebno da se pripremi. Nikom ništa neće govoriti, nikakvo slavlje neće
praviti, sve će obaviti tiho. Ako sve pođe dobrim putem, njihova sloga , mir u
kući i zadovoljna djeca biće im dovoljna nagrada. Ona je spremila sve što je
imala a nije bilo Bog zna šta. Dmitru je snaja pomogla da pospremi kuću, da je
dočeka kako valja. Po dogovoru je došao po nju, spakovali su stvari u kola.
Najteže joj je bilo ostaviti djecu. Bila je sigurna da će tetka brinuti o njima
ali je to malo pomagalo majčinom srcu. Osjećala je bol u grudima, privijala ih
uz sebe, govorila im da ih voli. Smilja je uvjeravala da će im, kao do sada sve
pružiti, da ne treba brinuti za njih. Rastala se od njih sa suzama i vjerom da
će ih uskoro dovesti sebi.
Dmitrovoj kući su stigli pred veče.
Sunce se već odavno spustilo iza Mačije Grede, bilo je toplo, duvao je lagan
južni vjetar i nanosio miris tek pokošene trave . Sve to je u njoj stvaralo
prijatan osjećaj, nadala se da će se tako i nadalje osjećati. Čim su zaustavili
kola iz kuće je izašla Dmitrova snaja Janja a on joj je veselo dobacio:
“Ovo je Marta, tvoja jetrva, nadam se da ćete
se lijepo slagati”.
“Hoćemo, sigurno”,
odgovorila je, prišla je Marti i prigrlila je. Brat, Stevo je ostavio
posao koji je radio, došao je snaji poželiti dobrodošlicu. Sačekali su Dmitra
da raspremi konje i onda su zajedno ušli u kuću. Njegove djevojčice su sjedile
na sećiji i sramežljivo gledale u maćehu. Marta je prišla, pomilovala ih po
kosi i poljubila.
“Nemojte se stiditi, od sada ćemo biti zajedno
, ja ću se brinuti o vama”.
Izvadila je iz torbe zamotane bombone i pružila im, one su se nećkale ali
ih je strina Janja ohrabrila:
“Uzmite, slobodno ona je vama sada kao majka”.
Stidljivo su uzele bombone i nasmješile joj se.
Sjedili su i razgovarali a onda joj je jetrva pokazala sobe, gdje stoje
osnovne stvari a ostalo će joj pomoći Dmitar. Janja je za sve pripremila večeru
i kad su završili sa večerom djever i jetrva su otišli. Ustala je , raspremila
sto a potom povela djecu na spavanje. Prvi je zaspao Živko, mali je i umorio se
od puta. Pomogla je djevojčicama da se spreme za spavanje, one su već velike ,
znale su to same ali im je htjela pokazati namjeru da se stara o njma. Prihvatile
su to, lakše nego što je očekivala.
Kada su se Dmitar i ona našli u sobi pomislila je kako je nekad sa Božom
u velikom ushićenju dočekala prvu bračnu noć, tada je soba mirisala na strast i
ljubav, sada je sve drugačije, mirna je i spremna pružiti suprugu ono što od
nje očekuje ali posebnog uzbuđenja nije bilo. Izmijenili su samo par riječi,
nisu znali šta bi tada jedno drugom rekli. Predala mu se , nije bila sigurna
koliko je on u svemu uživao a svoja osjećanja je davno ostavila kod Bože. Znala
je da će se na Dmitra navići i ukazati mu poštovanje. Ustala je pije njega,
spremala je nešto po kući, zatim skuvala kafu i pozvala ga da ustane. Na
njegovog lica se vidjelo zadovoljstvo, poslije dugo vremena postelju mu je
ispunjavala lijepa žena a sad ga i kafom dočekuje. Kako su dani odmicali ona se
sve više navikavala na njega, dobro su se razumjevali. Nije dugo čekala da
obiđe djecu i tetku Smilju i uvjeri se da su dobro. Sa djeverom i jetrvom se
dobro slagala, naročito s njom. Pomagali su jedni drugima u poslu, zajedno su
pili kafu, često i ručali. Nije osjećala veliku ljubav prema suprugu ali ga je
poštovala. Bio je pažljiv, pomagao joj je u svakom poslu i brinuo se za cijelu
porodicu. Kad su se dogovorili da dovedu Đuru i Milku kod njih, tetka joj je
javila da se Božo vratio iz Francuske i odveo djecu kod sebe. Tih dana nije
mogla sebi objasniti kako se osjećala, Božu je volila, djecu su rađali u
ljubavi i zbog toga je bila sretna što su djeca kod njega. Znala je da će se o
njima brinuti kako valja. Ipak, bila je ljuta na njega, mogli su zajedno biti
sa svojom djecom ali su njemu bili važniji novci od srećne porodice.
Nije prošla ni puna godina Marta je na svijet donijela djevojčicu.
Krstili su je i dali joj ime Ružica. Sledeće godine je rodila sina Milana a zatim
još jedno muško dijete, Radivoja. Kuća im je bila puna djece, imala je puno
obaveze ali su joj u svemu pomagale Dmitrove djevojčice koje su porasle i bile
naučene svakom poslu.
U Evropi je vladala velika ekonomska i politička kriza koja se prenijela
na cijeli Balkan. Krelj Aleksandar I Karađorđević je svojom odlukom nakon
raspuštanja Skupštine još 1929. godine promijenio naziv države. Kraljevini SHS
je dao naziv Kraljevina Jugoslavija. Teško ekonomsko stanje iz Evrope uvećavalo
je krizu u Kraljevini koja je izazivana stranačkim previranjima i
nezadovoljstvom zbog unutrašnjeg organizovanja vlasti i protivljenja
jugoslovenstvu od strane Hrvata dok su je Srpske stranke snažno podržavale.
Kriza se naročito osjećala poslije atentata koji je izvršen na kralja
Aleksandra i dolaskom Hitlera na vlast u Njemačkoj. Strah od nemira i sukoba
koji su bili česti u Krajini i Lici vladao je sve više. Ljudi su naslućivali
zlo koje će ih uskoro snaći. Koliko god su se trudili i sve više radili imali
su malu ili nikakvu korist od toga. Ono što su krajišnici proizvodili, žito,
krompir, stoka, vuna, malo je vrijedilo a kad je njima nešto trebalo morali su
platiti poslednjom crkavicom koju su uštedjeli. Na krizu su se žalili svi,
trgovci, mehandžije, zanatlije a naročito seljaci i radnici.
Dmitar i Marta su sve teže uspjevali nahraniti gladna usta, toliko puta
su se odrekli svog obroka da bi ga za djecu sačuvali. Tetka joj nije mogla
pomagati, više nije imala dovoljno ni za sebe i jako je brinula za njih? U
pokušaju da nađu izlaz iz teškog stanja, razgovarali su. Dmitar joj je rekao da
u Beogradu ima sestru od strica, udala se za nekog nižeg oficira, viđali su se
skoro svake godine kad je dolazila da obiđe familiju. Mogao bi je moliti za
pomoć, da ode u Beograd i pokuša pronaći kakav posao ako bi ga ona prihvatila
za prvo vrijeme. Veliki je to grad, tamo su fabrike pa možda nađe posao u nekoj
od njih a onda bi nju i djecu odveo kod sebe. Nije bila oduševljena njegovom
namjerom, zar ponovo da joj se dešava ono zbog čega je jako patila kada je Božo
ostavio i otišao? Ali sada je drugačije, stanje je teško, djeci je trebalo sve
više a siromaštvo je pritiskalo, sama je bila svjesna da od svog teškog rada ne
mogu obezbijediti što im je trebalo. Prepustila je odluku njemu, kako god odluči
ona će to prihvatiti. Dmitar je napisao pismo sestri moleći je da ga primi i
odgovor je brzo stigao. Pisala je da su mu njena vrata otvorena i da je spremna
pružiti mu svaku pomoć, šta i koliko ima za njenu porodicu biće i za njega.
Razgovarao je sa bratom Stevom i snajom Janjom, molio ih da se nađu Marti i
djeci u poslu i nevolji. Uvjeravali su ga da će brinuti o njima, oduvijek su
živjeli kao jedna porodica, tako će i dalje biti. Ispratila ga je tužna, ali
nije patila kao za Božom, nedostajaće joj, navikla se na njega, bio joj je
sigurnost i uzdanica. Prvih dana joj je bilo teško, imala je više posla ali su
joj njegove djevojčice bile velika pompć, djever i jetrva su se trudili i
uvijek bili pri ruci. Kasnije se navikla, sama je sebi govorila da tako mora
biti. Dmitar je pisao nekoliko puta od kako je otišao, sestra i zet su mu
pomogli, ubrzo je počeo raditi u fabrici motora, dobro mu je kod njih za sada
ali uskoro planira iznajmiti stan i sve ih odvesti kod sebe. Trebaće mu za to
par mjeseci. Bila je zadovoljna, sa djecom je dijelila radost, posebno su se
radovale njegove curice, već su velike i maštale su da žive u gradu. Ne dugo
zatim dogodilo se ono čega su se svi plašili, rat koji je već trajao u Evropi
proširio se na Jugoslaviju. Bez objave rata njemačka vojska je bombardovala
Beograd i ušla u zemlju. Marta se plašila za djecu, o Dmitru ništa više nije
mogla čuti, nije znala šta da radi? Jedina pomoć joj je bio djever i jetrva na
koje se naslanjala i koji su joj pomagali.
X
Kralj i Vlada su pobjegli iz zemlje, ostavili su narod na milost i
nemilost okupatorima. Vrhovna vojna komanda nije mogla izdavati naređenja
jedinicama vojske koja je razbijena snažnim udarom njemačkih snaga i izdajom
Slovenaca i Hrvata. Ulaskom njemačke vojske u Jugoslaviju došlo je do njenog
komadanja. Nijemci i njihovi saveznici su prisvajali teritorije Jugoslavije,
stvorana je Nezavisna Država Hrvatska (NDH) u čiji sastav je ušla cijela Bosna
i Hrvatska osim Istre i Dalmacije. Hitler je nagradio Ustaški pokret i njegovu
crnu legiju za poslušnost i savezništvo u rušenju suverene države. Ljudi su
živjeli u strahu i neizvjesnosti, niko nije znao šta će se dalje događati i šta
bi trebalo učiniti. Sve se promijenilo za jedan dan.
Te 1941. godine proljeće je uranilo pa su seljaci oranje i sjetvu obavili
na vrijeme. Sa ustašama su došli problemi, kasnilo se sa kopanjem a stizala je
i livada za košenje. Više se nije smjelo izlaziti na njive jer su ustaše
prijetile i hapsile ljude.
U Krnjeuši i okolnim selima manjinsko hrvatsko stanovništvo je sa
oduševljenjem dočekalo novu, ustašku vlast. Dojučerašnji trgovci, mehandžije,
zanatlije, obični sljaci, obukli su ustaške uniforme i postali dio vlasiti.
Silom su zauzeli kasarnu, razoružali i iz nje izbacili žandare. Pucali su,
pjevali i orgijali danima kličući ime svog poglavnika Ante Pavelića. U narod se
sve više uvlačio strah i zebnja, šapatom su razgovarali a iz okolnih sela sve
manje ljudi je dolazilo u vroš. Iz Bihaća i Petrovca su često stizale i
smjenjivale se grupe ustaša. Nedjelju dana poslije ulaska u zemlju stigla je
jedna manja njemačka jedinica sa tenkom koju su pratile ustaše. Tenk se
zaustavio na raskrsnici i tada su pozvali stanovništvo da izađu iz svojih kuća
kako bi im demonstrirali snagu njemačke oružane sile. Hrvati su se ubrzo
okupili na raskrsnici ali Srbi nisu. Nakon više poziva niko se nije pojavljivao
a onda su ustaše krenule po kućama, istjerivali su ljude napolje, vikali su,
gurali ih i udarali kundacima svojih pušaka. Kada su ih, napokon, dotjerali u
centar ispalili su iz tenkovskog topa tri granate koje su pale iznad Gradine u
podnožje Željeznika. Ustaški zapovjednik je stojeći na kamionu, da bi ga ljudi
bolje vidjeli i čuli, prijetećim glasom rekao:
“Pokazali smo vam koliko je moćna njemačka,
nepobjediva sila. Od sad, svi morate slušati novu vlast i izvršavati sve što
vam se naredi. Sad se razilazite”.
Narod se razišao u još većem strahu. Ustaše su sledećih nekoliko nedjelja
noću provozili kroz varoš kamione pune ljudi u svim pravcima. Govorili su da ih
voze na izgradnju i popravku puteva ali niko u to nije povjerovao. Među prvima
su odvedeni ugledni domaćini, mlađi i snažniji muškarci iz Krnjeuše i okolnih
sela. Niko se nije vraćao, u narodu se šapatom pronosio glas da su svi ubijeni
i bačeni u pećine. U to ih je uvjerio Ilija Repac kada je stigao sa mjesta
stradanja i ispričao:
“Uhvatili su me na njivi, i druge su pokupili
iz kuća ili sa njiva, bilo nas je petnaest, vezali su nam ruke žicom i kamionom
odvezli u Skakavac. Nismo znali šta namjeravaju uraditi sa nama? Istjerali su
nas iz kamiona pored neke pećine, onda su pucali u nas, ljudi su padali, mene
je metak zakačio i ja sam pao ali sam preživio. Dugo sam ležao među
strijeljanima. Kada su ustaše otišle i sve se utišalo izvukao sam se, pećina
nije duboka , domogao se šume i tako spasio glavu”.
Sveštenik, Drago Savić koji je živio u kući pored crkve uz glavni put
prema Petrovcu, kad bi noću čuo zvuk kamiona, pritajen uz prozor je pratio šta
se dešava, vidio je vezane ljude na kamionima. Ustaše su svoj pakleni plan
provodile tako što su ljude iz Krnjeuše vozili do Drvara ili Grahova i tamo ih
bacali u pećine a one iz Drvara dovozili do Krnjeuše i Risovca i tu ih
likvidirali. Na takav način su pokušavali zametnuti tragove svojih zločina.
Nekoliko čobana sakrivenih u šumi su gledali kada su jednu grupu dovezli
i bacili u pećinu na Risovoj Gredi, iznad zaseoka Šijana. Pećina je duboka, od
nje su seljaci odbijali stoku jer se dešavalo da u nju upadne ovca ili goveče.
Kada su ustaše otišle, čobani su čuli jauke iz pećine i sve su to ispričali u
selu. Glas se brzo proširio na sve strane. Skupilo se nekoliko seljaka,
pripremili su konopce i lance da se pod plaštom noći pokušaju spustiti u pećinu
i pomognu nesrećniku koji je dozivao. Nisu stigli uraditi što su planirali jer
su se ustaše vratile poslije nekoliko sati , bacili su u pećinu bombe poslije
čega je sve utihnulo. Danima su išli po selima u većim ili manjim grupama,
otimali od ljudi ako su imali šta vrijedno, tukli ih i prijetili. Svakodnevno
se uvećvao broj stradalih , bačenih u pećine, strijeljanih i utamničenih bez
suda i krivice. Nekoliko njih je upalo u srpsku crkvu, svešteika su vezali a
crkvu zapalili. Među njima se po svojoj okrutnosti isticao Suljo Kapetanović.
Niko iz cijelog kraja ga nije poznavao, govorilo se da je došao iz Sarajeva.
Požar je zahvatio krov a onda i zvonik. Plamen je sve brzo progutao, ostali su
samo nagorili kameni zidovi. Poslije su i školu zapalili. Zločini su postajali
sve masovniji. Na Risovoj Gredi su komšije Hrvati upali u kuću Luke Poznića,
sve su ih pobili a kuću spalili. Ostao je živ samo Luka jer tog dana nije bio
kod kuće. Kada se vratio našao je samo zgarište. U Zapoljku su zapalili punu
kuću naroda, spasila se samo jedna djevojčica koja je uspjela iskočiti kroz
prozor i pobjeći u šumu. Teror je postao nepodnošljiv, ljudi su se počeli tajno
sastajati, tražili su način kako da zaštite svoje porodice i kuće.
Ilija Stupar je živio u Lastvama , bio je veoma pobožan čovjek. Redovno
je dolazio na sva bogosluženja nedjeljom i praznicima. Tih u razgovoru,
dobroćudan i u svemu odmjeren, bio je pred ženidbom kada je počeo rat. Često je
dolazio u varoš i razgovarao sa katoličkim popom, Krešimirom koji je bio njegov
vršnjak, smatrao ga je prijateljem. Katolička crkva je bila mala sa uređenim dvorištem
u kojem je stajao sto sa klupama gdje su njih dvojica često sjedili i
razgovarali uglavnom o religiji. Od kako su se ustaše pojavile, svakodnevno su
dolazili kod popa, sjedili su ispred crve , pjevali, često pucali iz pušaka pa
je Ilija riješio otići kod Krešimira i razgovarati s njim, potražiti
objašnjenja za sve što se dešava, za palenje crkve. Mislio je da će od
Krešimira dobiti odgovore zašto je uhapšen sveštenik Drago, šta se desilo sa
ljudima koje su netragom odveli? Njegova braća i komšije su ga pokušali
odgovoriti od takve namjere, on je ostao pri svojoj odluci, vjerovao je da mu
je Krešimir iskren prijatelj. Kad je stigao pred katoličku crkvu tamo su već
bile ustaše. Uhvatili su ga, vezali i najokrutnije mučili. Sjekli su mu
dijelove tijela, gulili kožu sa glave. Satima su se iživljavali a onda tako
iznakaženog tjerali da ide kroz varoš. Krešimir ih nije ni pokušao spriječiti,
zajedno s njima je seirio nad njegovim mukakama, učestvovao je u zločinu.
Pucali su u njega i ostavili ga da leži na putu.
Sve to je natjeralo ljude da se brzo dogovaraju i organizuju, da vide
kako će zaustaviti zlo koje ih je snašlo. Sastajali su se na više mjesta ali
najčešće u risovačkoj školi jer im je pružala najveću sigurnost. Zaklonjena
visokim drvećem nedaleko glavnog puta a iza nje je velika šuma. Lako su
neprimjećeni dolazili do nje a kada bi naišle ustaše brzo su nestajali u šumi u
kojoj su bili bezbjedni. Među njima je bilo malo ljudi sa vojničkim iskustvom
ali je bilo odlučnih i hrabrih koji su stajali na čelo narodne pobune.
U Risovcu su se oko Milje Mandića okupili ljudi. Rezervni poručnik,
ugledan domaćin, pošten čovjek, čvrstog karaktera i tvrde vjere. Nije previše
govorio, ostajao je miran čak i u ovim smutnim vremenima u kojima je zlo
prijetilo sa svih strana.
Pobunjeni narod u Krnjeuši je predvodio Lazo Atlagić, svi su ga zvali
Lasan. Niskog rasta, prgave naravi, planuo bi i naljuti se za sitnicu ali srčan
i hrabar, od ničeg nije prezao.
Kada je njemačka vojska prešla granice Jugoslavije u Krnjeušu se vratio
Radivoj Rodić. Poslije završene gimnazije otišao je u Beograd na studije gdje
se povezao sa aktivistima komunističke partije koja je odlukom kralja bila
zabranjena. Priključio se pobunjenicima i pokušavao širiti boljševičke ideje
ali nije imao mnogo uspjeha.
I u drugim selima širom Krajine su se ljudi organizovali i tražili način
da sačuvaju svoje porodice. U Reveniku je Mane Rokvić okupio patriote i
organizovao narod na pobunu u više sela oko Petrovca. Bili su odlučni i hrabri
ali im je nedostajalo iskustvo što su kasnije u okršajima sa okupatorom skupo
platili.
Poslije stravičnog mučenja i strijeljanja Ilije Stupara odlučili su
ubrzati pripreme i zaustaviti zulum nad narodom. Riješili su, više neće čekati
da ih ustaše hapse i odvode, iznenadiće ih i obračunati se s njima. Plan je
napravljen, naoružati što više ljudi, napasti ustaše u Krnjeuši i povezati se
sa pobunjenicima iz drugih sela. Kada završe napad okupiće se ponovo na istom
mjestu kod risovačke škole. Sve se radilo tajno, tiho uz veliku opreznost.
Došlo je vrijeme da se izvade skrivene puške. Ljudi su se naoružavali onim šta
su imali. Najviše je bilo sjekira i kosa, nešto lovačkig pušaka i poneka
tandžara. Par njih je imalo nešto dinamita kojim su minirali kamen a sad će ga
iskoristiti za napad. Oružja je nedostajalo ali izbora nisu imali, moraće u
napad sa onim što imaju. Na ustaše će krenuti sa više strana istovremeno kako
bi ih zbunili. Dogovorili su dan napada i od njega se neće odustajati. Avgust
je mjesec, sastali su se četvrtkom a u napad će u subotu, devetog. Do tada će
izvršiti osmatranje i utvrditi koliko ima ustaša, kuda se kreću, provjeriti da
nisu dobili pojačanje. Vladale su velike vrućine, žito je bilo zrelo ali ga
nisu smjeli žeti, ni livade nisu sve pokošene. Dugo nije bilo kiše, sve je
gorilo od žege, zemlja i ljudi su vapili za njom. Dan uoči napada su se
podizali oblaci veliki kao kule. Postajali su sve veći i tamniji. Većina ljudi
iz okolnih sela dobro poznaje ćudi grmečke klime, znali su kakvi oblaci donose
kišu. Sve im je govorilo da će je biti. Počeo je duvati južni vjetar, najprije
lagani pa sve jači, sa njim je uvijek stizala kiša. Oblaci su postali crni a
vjetar još jači, skoro olujni i prve krupne kapi su počele padati. Nebo su
parale munje, grmljavina je bila snažna i onda se nebo otvorilo, sručila se
velika kiša. Padala je satima , sa kišom se ušlo u noć , donijela je dugo
očekivano osvježenje, svuda se širio miris livada i zrelog žita. Tokom noći
kiša je prestala i nebo se očistilo. Da nije bilo zla koje je snašlo narod
ljudi bi uživali u prirodnim čarima u novom danu koji je osvitao a koji bi im,
ako uspješno provedu akciju, trebao donijeti olakšanje.
Plan je trebalo provesti u djelo. Svi su bili na svojim mjestima na
vrijeme, krnjeuška čaršija je bila opkoljena sa svih strana, ustaše to nisu
očekivale. Od Risovca će sa svojima napasti Milja, iz Lastava Radivoj sa
njegovom grupom a preko brda Bećinice, Lasan sa svojom. Milji su se priključili
braća Crnkovići , došli su od Krupe sa svojima, Krpni ljudi kao planine i
željni osvete zbog trećeg brata koga su ustaše pokupile dok je kosio djetelinu.
Odveli su ga u Krupu i svirepo mučili nekoliko dana, tako izmučenog tjerali da
ih nosi na leđima po varoši a onda pred masom naroda pucali u njega pokazujući
svoju okrutnost. Ustanicima se pridružila grupa Mane Rokvića iz pravca
Vođenice. Svi izlazi iz varoši su bili zatvoreni.
Dogovor je bio, kad prođe jedanaest sati i oglasi se prva puška svi će
krenuti u juriš. Dvojica ustaša su krenula sokakom prema Lukama, prostranoj i
plodnoj zaravni koja leži između varoši i zaseoka Salati. Kretali su se prema
Miljinoj grupi ali ih oni sa svojih položaja nisu mogli vidjeti. Prošli su
žandarsku baštu ograđenu živicom koja ih je zaklanjala. Kada su izašli iza
živice , na čisinu, postali su dobra meta Lasanovoj grupi. Lasan nije
oklijevao, nanišanio je i opalio, pao je prvi ustaša, onda se začulo još
pušaka, pao je i drugi. Počeo je napad uz glasne povike i veliku galamu. Brzo
su stigli do prvih kuća, u varoši je nastao metež, vriska i panika. Ustaše koje
su se nalazile u kasarni nisu izlazile, pružali su otpor iz zgrade, do njih će
prvi stići Radivoj sa svojim ljudima. Oni koji su se nalazili izvan kasarne su
se dali u bijeg ali su ih ustanici stizali, koga nije stigao metak stigla ga je
kosa ili sjekira, sjekli su ih, padali su pokošeni kao snoplje. Grabili su
njigove puške i nastavljali napad. Lasanova grupa je stigla do crkve i zaplila
je, Krešimira nisu našli, nije bio u varoši. Ako su neki izmicali ustanicima
koji su već stigli do centra dočekali su ih Miljini na sjevernoj i Manini na
južnoj strani. Odmazda za sve što su učinili nedužnom narodu, bila je žestoka,
u osveti su prednjačili braća Crnkovići. Kada su ustaše iz kasarne napokon
pokušale izići dočekala ih je unakrsna vatra, padali su, nisu se stigli
udaljiti od zgrade. U varoši su svi Hrvati bili naoružani, čak i oni koji nisu
nosili uniforme, pokušali su odbiti napad iz svojih kuća ali nisu uspjeli .
Žene i djecu su u paničnom strahu bježali u pravcu Vrtoča i dalje prema Bihaću,
ustanici su ih pustili da idu. Provaljeni su dućani i mehane. Bilo je i onih
koji su u tom metežu gledali kakvu korist za sebe pa su nosili iz dućana šta su
našli, kantu masti, duvan, šećer, sve što su dograbili. Neki su iz dućana uzeli
platno u pečama, razmotavali ga i cijepali, djeleći ga među sobom. Roba je
rasuta i razbacana na sve strane. Oni koji su se pritajili u nekom podrumu ili
žbunu misleći da će tako izmaći zasluženoj kazni nisu uspjeli, pretresan je
svaki tavan i podrum, prevrnut je svaki kamen dok nisu pronađeni. Napad je
završen oko tri sata poslije podne. Na strani ustanika nije bilo gubitaka a
ustaše niko nije prebrojavao. Kad se sve stišalo i smirilo dovezli su kola i u
njih utovarili zvono koje je palo sa zvonika kada su ustaše zapalile crkvu ,
odvezli su ga na brdo Buban koje je spajalo Krnjeušu i Risovac. Sagradili su
skelu i na nju podigli zvono koje se oglašavalo praznikom ali češće je služilo
za uzbunu od opasnosti. Ko bi prvi primijetio ustaše, trčao je do zvona i
zvonio što je bio znak da se narod sklanja u šumu.
Ustanici su se povukli iz varoši a vođe pobune su se iste noći sastale na
dogovorenom mjestu , u risovačkoj školi. Utvrdili su rezultate napada,
zaplijenili su dosta pušaka i municije. Znali su da će poslije svega uslediti
odmazda njemačke vojske i da ne smiju ostati kod svojih kuća. Narednih dana
slični napadi će se dogoditi u Vođenici, Suvaji, Vrtoču, Kulen Vakufu i širom
Krajine. Počeo je srpski ustanak u Krajini koji se proširio na Baniju i Liku.
Ustaše i Nijemci su istrebljivali Srbe i Jevreje i vršili teror nad njima,
Hrvate i Muslimane nisu dirali, bili su im saveznici, zato su se samo Srbi
digli na ustanak, tek kasnije se jedan broj Muslimana priključio onom dijelu
otpora koji su širili boljševičke ideje.
Glas o ustanku i razbijanju ustaške postaje u Krnjeuši koji se širio
Krajinom stigao je do Zagreba. Naredbom poglavnika Pavelića formirana je grupa
i upućena u Krnjeušu da utvrdi stanje i o tome podnese izvještaj glavnoj
ustaškoj komandi. Za vođu te grupe je postavljen dopukovnik Ladislav Medved.
Stigao je u Bihać i sa pojačanjem, većom ustaškom jedinicom krenuo u Krnjeušu.
Bio je iznenađen stanjem koje je zatekao, u izvještaj je upisao da je na putu
od Bihaća do Krnjeuše u svim selima slično stanje, razbijene su i uništene sve
ustaške postaje. U Ripču je razbijena satnija, kuće su spaljene a narod je
izbjegao u Bihać, isto je našao u Vrtoču a u Krnjeuši je bio zapanjen. Pronašli
su osamdeset pet poginulih čija su tijela ležala na sve strane u varoši i oko
nje. Kasarna je spaljena i jedan broj kuća. Predlagao je hitno slanje veće
jedinice uz podršku njemačkih snaga kako bi se Krnjeuša i putni pravac
Krupa-Petrovac držali pod kontrolom jer su strateški važni. Uslijedila je brza
reakcija, na Risovoj Gredi je postavljen logor sa velikom njemačkom
motorizovanom jedinicom, pojačane su svakodnevne patrole putem od Petrovca do
Krupe i od Petrovca do Bihaća.
Neprijatelj je bio isti ali nisu svi imali iste planove. Komunisti su se
prozvali partizanima. U svojoj propagandi nisu imali uspjeha sve dok u grmečka
sela nije stigao doktor Mladen Stojanović. Pošten čovjek, dobar prijedorski
ljekar sa velikim ugledom, govorio je okupljenom narodu o borbi protiv
zajedničkog neprijatelja, podržao je komunističke ideje, nije ni slutio da je
njihov prvenstveni cilj osvajanje vlasti i obračun sa onima koji nisu dijelili
njihovo mišljenje. Došlo je do podjele među ustanicima, manji dio se priklonio
partizanima a veći je ostao vjeran kraljevoj vosci. Zbog toga što nisu imali
kontakte sa glavnom komandom već su se sami podigli na ustanak i počeli
četovati, prozvali su se četnicima. Milja je ostao vjeran vojsci jedinoj za
koju je znao i koju je priznavao, jugoslovenskoj, kraljevoj. Lasan nije htio
sarađivati sa partizanima, Manina jedinica je bila najbrojnija, imala je više
od petsto boraca i odbio je svaku saradnju sa komunistima a djelovao je na
širokom području od Petrovca preko Drvara, Grahova i Glamoča sve do Knina. Puk
vojvode Mane Rokvića je sa jedinicama vojvoda Bogunovića, Drenovića i Đujića činio
Dinarsku diviziju. Vodili su bitke, napadali su njemačke kolone i ustaše gdje
god su mogli, imali su veliku podršku naroda. Komunistima to nije
odgovaralo, već tada su, na sve načine, uklanjali svoje protivnike. Lasan je
imao bazu u šumi iz koje je odlazio u akcije i nju se vraćao. Do sela je
silazio samo povremeno, da provjeri kako mu je porodica ili da uzme hranu.
Partizani su ga više puta pozivali da im se priključi ali je on to odbijao,
nije dijelio njihove ideje i političke ambicije. Vjerovao je u državu kojoj se
zakleo i nije imao namjere pogaziti svoju zakletvu. Nikad nije pomišljao da bi
se trebao obračunati s njima, znao je da su i na toj strani njegova braća.
Komunisti su odlučili uklanjati sve one koji nisu slijedili njihov put, koji bi
im smetali za osvajanje potpune vlasti. Pozvali su ga na pregovore, opkolili su
kuću u kojoj su se trebali sastati s njim. On je njima vjerovao a oni su njega
prevarili, kada je shvatio da je upao u klopku, bilo je kasno. Iskočio je iz
kuće kroz prozor ali su ga sasjekli rafali. Mučki su ga likvidirali. Milja je
bio oprezniji, nikad nije dozvolio da ga uvuku u klopku mada su to pokušavali
mnogo puta. Ostao je vjeran kraljevini , čuvao je svoje ljude i štitio narod od
ustaša sve do završetka rata.
XI
Odgovor okupatora i njegovih sluga ustaša na podizanje ustanka bio je
žestok. Počela su hapšenja po varošima, spaljivana su čitava sela. Koga god su
zatekli kod kuće, na njivi ili putu, hapsili su i zatvarali. Tako se dogodilo i
Martinom djeveru Stevi. Dok je žeo žito naišla je njemačka vojska i pokupila
ga, strpali su ga u kamion u kojem je već bilo mnogo uhapšenih ljudi. Svi su
odvedeni u zarobljeništvo, poslani su u Njemačku. Janja je danima plakala, bila
je očajna, Marta je pokušavala utješiti a i sama je bila neutješna. Njih dvije
su ostale same sa djecom prestravljene i nezaštićene. Dvije žene sa tolikom
djecom, nisu znale šta će biti s njima, pomoć im je trebala a od nikog je nije
bilo. Od Dmitra nije stizao nikakav glas, nije znala šta se s njim dogodilo, da
li je preživio bombardovanje a sad su odveli i Stevu. Ljudi iz sela koji bi im
pomogli su se sklonili po šumama, skoro da nisu dolazili kućama. Činili su to
samo u najvećoj nuždi ili kada su dolazili po hranu. Sav posao je pao na
njihova leđa, danju su radile a noću nije bilo sna. Strah i briga nisu
dozvoljavali da se bar malo opuste. Svaki šum ih je uznemirivao. Matra je
skakala iz postelje kad god bi nešto čula. Noću, kad vjetar duva i fijuče
povijajući visoke krošnje drveća koje okružuje njihove kuće, navuku se tamni
oblaci i sve postaje sablasno u nju se još više uvuče strah i zebnja pa drhteći
teško dočeka jutro. Da nije rata prizor u kome se toliko puta zatekla bio bi
idiličan. Legla bi na krevet, kad djecu uspava i ušuška, ne skidajući sa sebe
odjeću, gledala bi u plafon na kome se igrao svjetlosni plamičak koji je
dolazio od vatre u furuni, razmišljala bi i postavljala sebi pitanja; zašto se
njoj sve to dešava, taman je pomislila i nadala se da će Dmitar doći po njih,
da će zajedno odgajati djecu, da neće više biti oskudice, onda je počeo rat i
sve to pokvario. Život joj se pretvorio u pakao kao da je sreći nogom stala za
vrat.
Koliko puta su Janja i ona, kad bi čule da se sa Bubana oglasi zvono na
uzbunu, trčale kući sa njiva ostavljajući svaki posao, grabile djecu i
sklanjale ih u šumu? Ni same nisu znale kada im je teže, tokom dugih ljetnih
dana kada je poslova preko glave ili u hladnim zimskim kada su se borile sa
velikim snijegom i brinule da djeci bude toplo? Najteže im je bilo obezbijediti
drva za ogrev, stabla nisu mogle obarati pa su skupljale suve grane po šumi,
tovarile ih u kola i dovlačile kući. Nikad nije mislila da će držati plug i
orati, taj posao su uvijek i isključivo obavljali muškarci a sada je morala i
to raditi. Ako ne uzoru, ne posiju žito, kukuruz, krompir neće imati šta ubrati
a kuća je puna gladnih usta. Katkad su im, u nekom poslu, pomogli komšije,
stariji ljudi koje su ostali kod kuća, mlađi su bili uhapšeni ili su se
sklonili u šume. Sve to su radile u velikom strahu i opreznosi od ustaša koji
su se mogli pojaviti svakog časa. A kada plodove svog teškog rada unesu u kuću
i spreme ga u ambar, trebalo je žito ili kukuruz nositi do vodenice i samljeti,
uvijek su to radile sa rizikom da ih kakva vojska ne zaskoči.
Dok je Marta sa jetrvom kopala u njivi iznenadila se kad je vidjela da
joj dolazi tetka Smilja. Ostavila je motiku i potrčala joj u susret. Obe su
zagrljene plakale na sred njive, ni jedna nije mogla riječ prozboriti. Prošlo
je toliko vremena od kako su se poslednji put vidjele, sad je Smilja pošla da
je obiđe. Čim je ugledala, znala je da joj ima nešto važno reći.
“Teto moja, kako si se usudila krenuti u ova
zla vremena, njemačka vojska i ustaše stalno prolaze putem, mogli su te vidjeti
i ko zna šta bi ti učinili”, pitala je Marta?
“Nisam išla putem, zaobišla sam varoš,
držala sam se šume, trebalo mi je duplo više vremena da stignem, zato me niko
nije vidio”.
Prekinule su posao i otišle kući , djeca su se obradovala što ih je neko
posjetio, već mjesecima niko nije svratio njihovoj kući. Smilja ih je
prigrlila, iz torbe je izvadila neku jabuku, kocku šećera koje je čuvala za
njih. Htjela je sve čuti, kako žive, kako se snalaze sa djecom bez Steve, da
nije stigao kakav glas od Dmitra? Pitanja je bilo mnogo a odgovora malo, sve
što se dešavalo nije zavisilo od njih. Uveče, kada je ulegla djecu ostale su da
sjede i razgovaraju, nedostajao im je zajednički razgovor, kao nekad, kad su
bile zajedno, Marta joj se uvijek povjeravala, pružale su jedna drugoj
sigurnost ali ovo ratno vrijeme ih je spriječilo da se viđaju. Nestrpljivo je
čekala da čuje kakvu će joj vijest tetka saopštiti, zbog nje je došla, plašila
se da se nije nešto dogodilo Đuri ili Milki. Smilja je napokon rekla:
“Moram ti reći zašto sam došla”, sva je
protrnula i uzdrhtala od straha šta će čuti, tetka je brzo nastavila, Božo je
odveden u zarobljeništvo. Hapsili su ljude po selima, dešavalo se to i ranije
ali je uspjevao izbjeći, tog dana nije stigao da se skloni. Kosio je travu,
kada ih je primijetio, za bježanje je bilo kasno”.
“Kako si to saznala”, pitala je tetku?
Čulo se, ljudi krišom sve prenose, javljaju i upozoravaju kako se isto ne
bi dogodilo drugima. Kad sam za to saznala otišla sam u Bjelaj, teško je bilo
preći preko polja da me neko ne vidi ali sam morala saznati šta je sa Đurom i
Milkom? Djeca su dobro, sa babom i djedom su. Zdravi su, hvala Bogu, rade sve
poslove. Đuro više radi nego Uglješa, ne znam šta bi oni da on nije porastao i
osnažio, u svemu im pomaže, kuću drži na svojim plećima. Zato sam došla, morala
sam ti reći. Htjela sam ti poslati poruku ali nisam imala po kome, uz sve sam
htjela vidjeti i uvjeriti se kako si ti, kako se snalaziš sa djecom? Sad mi je
lakše, vidim da ste zdravi i na okupu”.
“Kažeš da je Đuro porastao a Milka, jeli ona porasla”,
dok je izgovarala ove riječi, zastala je, glas joj prekidao bol u grudima,
plakala je, želila je da su i oni s njom, da ih vidi i brine o njima.
“Jeste, porasla je velika i lijepa je, na
tebe”.
“Jesu li pitali za mene”?
“Kako neće pitati, oboje su se raspitivali,
volili bi te vidjeti, pričala sam im o braći i sestri i njih bi volili vidjeti.
Nemoj se sikirati, oni su dobro, potrebni su babi i djedu, ostarili su,
zdravlje im popustilo, neko mora brinuti o njima”.
“Toliko si me obradovala, to si samo ti mogla,
rizikovala si i obišla moju djecu i još si mi došla sve ispričati. Nikad ti se
neću moći odužiti”.
“Nemaš mi se šta oduživati, ti i tvoja djeca
ste moji, za vas mi ništa nije teško, sve bih za vas učinila”.
Mislila je o Boži, davno su se razišli a i dalje je brinula za njega.
Odavno joj je postalo jasno da će ga cijelog života nositi u srcu, sjetila se
da joj je to i tetka govorila. Kako je bila ljuta na njega kada je napustio i
otišao, nije znala da li ga je više volila ili mrzila zbog izdaje? Sada ga više
ne mrzi, sve što je u njoj izazivalo taj osjećaj je isčezlo i nestalo. Ostala
je samo ljubav, ništa manja nego onda kada su se uzeli. Umjesto ljutnje
osjećala je bol što više nikad neće biti zajedno, što nisu sa svojom djecom,
što nikad više neće osjetiti toplinu i snagu njegovih ruku. Sjećanja na
zajedničke trenutke su ostala ista. Otud i ova briga u njoj, strah šta će
se dogoditi s njim, želja da sazna kako mu je? Ni Dmitar joj se ne javlja,
ništa ne zna o njemu ali joj je Božo uvijek prva misao. Često se molila Bogu za
njega, samo da se vrati, da mu se ništa loše ne dogodi.
Tetka je ostala kod nje cijelu nedjelju dana. Kada je ispratila nije
znala da je to njihov poslednji susret. Smiljino zdravlje je popuštalo, stigle
su godine i zlo vrijeme.
Od zlog vremena dolazilo je još gore. Što je rat duže trajao sve teže se
živjelo. Smjenjivala su se ljeta i zime, stigle su njemačke ofanzive, sela su
spaljena, goli i bosi po ciči zimi, ljudi su više vremena provodili u
zbjegovima nego u svojim kućama. Vladala je glad a sa njom su došle i razne
bolesti koje su kosile ljude. Strahovala je od njih, više za djecu, sebe nije
žalila. Kuće su im sklonjene od glavnog puta što se zbog zaraza i nevolja svake
vrste pokazalo dobrim. Rijetko je neko prolazio pored njih a još rijeđe svraćao
pa je smanjena mogućnost prenošenje tifusa koji je harao. Zima je bila velika,
trajala je ofanziva njemačke vojske, sva sela su redom izgorila, Nijemci su
zapalili i njihove kuće. Njena je izgorila do temelja a Janjina je nekim čudom
ostala, izgorio je samo ganjak, ostalo su spasili. Vatra bi progutala i nju ali
su je stigli odbraniti jer su Nijemci brzo otišli. Dotrčali su iz šume gdje su
bili skriveni i spasili kuću. Sa djecom se uselila kod jetrve, prostora je malo
ali ih je nužda primorala da se zbiju. Sa Janjinih dvoje u kući je bilo osmoro
djece i njih dvije. Sve što su imali im je izgorilo, ostali su bez žita,
brašna, svega što su tokom cijele godine teškom mukom i radom ubrali sa svojih
njiva, ostali su i bez ono malo iznošene odjeće. Bila je očajna, nije znala
kako će iz tolike nevolje izvesti djecu. Njih dvije su cijele noći provodile
prekrajajući od Stevinog odijela preobuku za djecu. Radile su ono što su
morale. U nevolji dani sporo prolaze, činilo se da će ovi hladni, zimski,
trajati vječno. Samo da izađu iz zime, mislila je Marta, proljeće će donijeti
promjene. Osim završetku rata, nije znala čemu bi se još nadala ali je
vjerovala da će doći bolje vrijeme. S proljećem su stizali veliki poslovi, sve
prošlogodišnje zalihe su potrošene . Poslednje je bilo najteže jer im je sa
kućom izgorilo sve ostalo. Sa jetrvom se prihvatila posla, kad god je pogledala
u djecu dobivala je novu snagu da radi više, nije odmarala. Dmitrove djevojcice
nije odvajala od svoje djece, porasle su i bile su joj velika pomoć. Sve
poslove su dijelile, naučle su presti i štrikati pa su za sve spremale čarape i
džempere , kad ponovo zima zagudi dobro će im doći. Tetka je naučila da se
bori, govorila joj da iz svake nevolje postoji izlaz i svojim primjerom joj to
pokazivala. Kad god joj je bilo jako teško, sjećala se njenih savjeta. Te
hladne zime 1943. godine za tetku nije postojao izlaz, nije se uspjela izboriti
sa tifusom, zauvijek je otišla. Marta je ostala sama, nije više imala nikog ko
će joj pomoći savjetom i podržati je u svemu. Patila je i tugovala dugo, noćima
je plakala, sjećala se njihoovog zajedno provedenog vremena, riječi ohrabrenja.
Od sada će se oslanjati samo na sebe. Snagu je vidjela u djeci i Bogu se molila
za njihovo zdravlje.
Nizale su se ratne godine, svaka je bila teža od prethone. U neprekidnoj
brizi, bijedi i nemaštini, umorna od teškog rada, otupila su joj sva čula. Već
je zaboravila kada se obradovala nekoj sitnici koja bi privukla pažnju svake
žene, nije se sjećala kada je čula lijepu i nježnu riječ, osjetila nečiji
pogled na sebi. Ako je o nekom razmišljala bilo je to o Boži, o Dmitru rijetko
ali to je bila samo briga. Kada bi se prisjetila nekog prijatnog i nježnog
trenutka provedenog s njim činilo joj se to nepravednim. Mislila je da nema
prava na razmišljanje o trenucima zadovoljstva dok je on negdje ugrožen i
vjerovatno se bori za goli živit. Pokušavala je naći odgovor zašto se nikad ne
prisjeti lijepih trenutaka sa Dmitrom ali nije uspjevala? Nije bila sigurna, da
li ih je uopšte bilo? Navršila je tek trideset treću a iza sebe je imala toliko
teškog iskustva. Koliko se bola i tuge skrivalo u njenim toplim očima i srcu
punom ljubavi i razumjevanja za sve ljude i oprosta za one koji su je namjerno
ili slučajno povteđivali? Oduvijek je više mislila o drugima nego o sebi. Kad
je prošlo ljeto i stigla jesen, vrijeme je postajalo sve nestabilnije.
Smjenjivali su se klizavi i mokri dani sa sunčanim koji su pokazivali svu
ljepotu Grmeča, njegovih proplanaka, visova i šume ukrašene prekrasnim bojama.
Rat je natjerao ljude da se bore sa strahom i bijedom zbog kojih nisu ni
primjećivali ljepotu prirode a još manje su uživali u njoj. Završavani su
poljski radovi , u svaki ćošak su se tuškale zalihe ljetnih plodova, bez kojih
bi se teško izgurala zima. Marta je koristila jedan sunčani dan da ode do
Mlinarice, da samelje žito. Mlinarica nije daleko od kuće, nesto više od jednog
kilometra ali je svih ratnih godina do nje odlazila sa strahom jer su tamo
svraćale razne vojske. Iznad vodenice je perilo, mjesto gdje se odvajkada pralo
rublje i izbjeljivalo težinovo platno. Janja i ona su tamo odlazile samo u
velikoj nuždi, plašile su se da neko ne naiđe, vremena su takva da nikom nisu
smjele vjerovati. Od svakog je mogla doći opasnost a one su bile bez ičije
zaštite. U mlin je morala otići, stavila je u kola dva meča žita i upregla
konja. Prije nego je prišla vodenici zaustavila je kola i dobro osmotrila,
nikog nije bilo. Pritjerala je kola do vrata, istovarila džakove i unijela ih
unutra. Sipala je žito u koš, još na početku rata naučila je pokrenuti mlin,
uradila je to i ovog puta. Žrvanj se pokrenuo i svojim radom stvarao buku. Dok
se žito melje ona je planirala oprati neko rublje, tako neće morati dva puta
dolaziti do Mlinarice. Kad je samljela jedan meč, sipala je u koš i drugi. Od
kloparanja mlina ništa nije čula. Kada se okrenula na vratima je stajao visok
muškarac u uniformi. Na glavi je imao kapu sa petokrakom, bilo joj je jasno da
je partizan. Prenula se od iznenađenja, uplašila se. Gledala je u njega a Sunce
joj je udaralo u oči pa mu nije dobro vidjela lice, možda bi sa njega pročitala
kakve su mu namjere. Tako zbunjena i preplašena nije znala šta će sa sobom,
stajao je na vratima, da postoji još jedan izlaz pobjegla bi. On je primjetio
njen strah i rekao:
“Nemoj da se plašiš, neću ti ništa učiniti”.
Ćutala je, nije znala šta bi rekla, naglo je krenula ka vratima. On je
napravio korak u nazad, sklonio se i oslobodio joj prolaz. Kada se našla izvan
vodenice osjetila se sigurnije, bar je postojala mogućnost da pobjegne. Prišla
je kolima pored kojih je u škafu stajalo rublje koje je tek oprala, spremna da
ga podigne. On je napravio nekoliko koraka do nje i rekao:
“Pusti meni, pomoći ću ti”, uhvatio je škaf i
stavio ga u kola.
“Mogu ja sama, navikla sam”, odgovorila je
kratko. Sada ga je dobro pogledala, još uvijek sa velikim nepovjerenjem. On je
to primjetio i nastavio:
“Drugarice, nemoj da se plašiš, mi smo tu da
vas štitimo od okupatora i zlikovaca. Već dugo vodimo borbe i nećemo prestati
dok ih sve ne istjeramo iz naše zemlje. Sad si bezbjedna, nisam sam, moji
drugovi su tu gore u šumi, ja sam sišao da provjerim ima li kakve vojske u
blizini”.
Odmaknuo se od nje par koraka, znao je da će se tako osjećati mirnije i
pribranije. Razumio je njeno nepovjerenje i strah, sama, udaljena od kuće u
šumi a sad je on iznenada banuo pred nju. Pogledala ga je malo bolje, imao je
na sebi urednu uniformu koja mu je lijepo stajala. Preko ramena je nosio kožnu
torbu , imao je oznake na rukavima i epoletama. Zaključila je da je oficir,
viđala je ranije partizane, nisu imali tako lijepe uniforme, valjda ih nose
samo oficiri. Njegov pogled joj je govorio da nema rđave namjere pa se malo
opustila.
“Živiš li daleko”, pitao je?
Shvatila je da je on sve dobro osmotrio prije nego je prišao vodenici,
vidio je gdje su kuće i ohrabrena njegovim blagim pogledom odgovorila je:
“Ne , kuće su nam blizu”.
“Da li je skoro ovuda prolazila kakva vojska,
ima li ustaša”?
“Stalno prolaze glavnim putem, ranije su česo
upadali u sela, sad to čine rjeđe, naše kuće su sklonjene ispod šume, rijetko
neko svrati”.
“Mi ćemo se ovdje zadržati malo duže, sad ćemo
vas mi čuvati”.
Htjela je ponovo ući u vodenicu da vidi da li je žito samljeveno ali je
ponovo osjetila nesigurnost. Šta će ako krene za njom, možda se samo pretvarao
da je dobronamjeran? Kao da je znao šta ona misli i čega se plaši rekao je:
“Uđi slobodno u vodenicu, rekao sam ti da se
ništa ne plašiš, mi partizani čuvamo i branimo narod , ne radimo ništa loše.
Kad mi dođemo na vlast vas drugarice će svi poštovati”.
Čula je kako je ohrabrio da slobodno uđe u vodenicu, to joj je bilo
važno, ostalo što je izgovorio nije slušala. Ušla je u vodenicu, sada sa više
povjerenja prema njemu koje sebi nije znala objasniti ali ga je osjećala.
Vidjela je da je žito samljeveno, zaustavila je žrvanj i sipala brašno. Kada se
sa džakom pojavila na vratima on joj je ponovo priskočio u pomoć. Uzeo je džak
iz njenih ruku i ponio prema kolima:
“Zar ti nemaš neku mušku glavu u kući da radi
teške poslove, imaš li muža, zašto si sama”, pitao je?
“U kući imam muških glava ali su još nejake za
ovakve poslove “.
“A muž, šta je snjim”?
Požurio je da pita, po drugi put, kao da se plašio da će ona izbjeći
odgovor. Mirno mu je odgovorila:
“Kad je počeo rat, bio je u Beogradu, radio je
tamo, od bombardovanja ništa ne znam o njemu, da li je preživio ili mu se nešto
dogodilo, nikad mi se nije javio, djevera su odveli u zarobljeništvo. Jetrva i
ja smo same sa djecom”.
Završila je posao koji je planirala, nije se popela u kola već je,
uhvativši ga za povodac, povela konja. Okrenula se prema njemu i rekla:
“Hvala za pomoć”.
Razvukao je lice u osmjeh i dodao:
“Nisam ti rekao kako se zovem a ni ti meni. Ja
sam Marko, komesar Marko, a ti”?
Izgledalo je da će zastati kako bi nastavili razgovor ali nije to
učinila, samo je rekla:
“Ja sam Marta”.
Uz put je razmišljala , prekorijevala je sebe kako je dozvolila da joj
nepoznat čovjek priđe neopažen. Morala je biti opreznija, sreća je što nije
imao rđave namjere. Osjetila je prijatnost poslije razgovora s njim, već dugo
sa nekim, osim sa Janjom i djecom, nije razgovarala, odavno nije čula u svojoj
blizini muški glas. Bio je prijatan, da nije straha i opreznosti mogla bi se
opustiti i uživati u priči. Došla je kući, istovarila brašno i rublje, Janja ga
je širila da se suši dok joj je ona pričala kako je na Mlinarici susrela
partizana, oficira i razgovarala s njim. Janju su interesovali detalji, sve je
rekla osim da se, poslije dugo vremena, osjećala prijatno jer joj je neko
posvetio malo pažnje. Tokom dana se predala svojim obavezama i skoro zaboravila
na slučajni susret sa komesarom. Uveče je, kad je uspavala djecu, sjedila
ispred ogledala i češljala svoju, uvijek malo valovitu, kosu. Oduvijek je to
volila raditi, dugo se češljala, to je opuštalo i u tim trenucima je
razmišljala o sebi, svojim osjećanjima, lijepim događajima ali i nevoljama.
Tako je bilo i ovog puta, sjetila se komesara Marka, čudila se kako je
zapamtila njegove oči , onaj lagani smiješak a da ga, čestito, nije ni
pogledala. U ušima joj je odzvanjao njegov glas i ponovo se osjećala prijatno.
Počela je da dublje i sa više pažnje zagleda u svoje lice, tražila je na njemu
tragove proteklog vremena i svih nevolja koje je istrpila. Nasmiješila se samoj
sebi jer tragova gotovo nije bilo. Njeno lice i ljepota su
nepromijenjeni. Kad bi samo imala malo bolje uslove da se posveti sebi, da se
odmori i dotjera, pomislila je? Ustala je da osmotri svoje tijelo, dugo to nije
uradila, još uvijek je bila vitko i čvrsto, onda je pomislila kako bi joj
prijale muške ruke na njemu. Požurila je da strese tu misao sa sebe, već odavno
su joj otupila osjećanja i nije razmišljala o takvim stvarima. Pogledala je
svoje grube i ispucale ruke od rada i osjetila razočarenje. Prije rata je mnogo
radila ali su joj ruke uvijek bile nježne. Božo joj je često govorio kako voli
dodir njenih dlanova na svojoj koži. Naglo se trgla i prekinula takvo
razmišljanje, opominjala je sebe da svoju pažnju mora zadržati na drugim
stvarima, brizi za djecu i načinu kako da podnesu sve nevolje koje su ih
zadesile. Nije znala da li će ponovo doći vrijeme kada će se moći prepustiti
kakvom zadovoljstvu?
Marko je poslije susreta s njom bio siguran da nikad ranije nije vidio
tako lijepe plave oči. Pred njim je bila ozbiljna, zamišljao je koliko je tek
privlačna kada se nasmije? Opomenuo je sebe zbog takvih misli, on je komesar
narodne vojske i ne smije imati takvih misli prema nepoznatoj drugarici. Svojim
primjerom je trebao i morao pokazati drugovima kako se ponaša uzoran komunista.
Imao je suprugu i na druge ne smije obraćati pažnju.
Poslije nekoliko dana Marta je ustala rano, još ni sunce nije granulo, i
prihvatila se posla u dvorištu. Uvijek je tako radila, prva je ustajala a
poslednja odlazila na spavanje. Posao joj je sasvim zadržavao pažnju kada joj
je neko nazvao dobro jutro. Podigla je glavu i ugledala dvojicu muškaraca.
Marka je već upoznala , s njim je bio njegov drug. Odgovorila je na pozdrav i
sačekala da oni nešto kažu.
“Bili smo u patroli, vidjeli smo te ispred
kuće pa sam riješio prići da te pozdravim”.
Kratko su stajali ćuteći a onda je to Marta prekinula:
“Rado bih vas pozvala u kuću i ponudila nečim
ali nemam kafe ni rakije. Vjerovatno ste gladni, uđite daću vam nešto da
jedete”.
I ako bi im dobro došao komad hljeba tog trenutka nisu razmišljali o
tome, osjećali su se neprijatno, mogla je pomisliti da su svratili samo zbog
toga što su gladni. Marko je više osjećao nelagodnost, prije nekoliko dana je
vidio kako se mučila noseći teške džakove, rekla mu je da su jetrva i ona same
sa djecom, nije prilično uzeti od njenih mališana ni jedan ručak.
“Hvala na ponudi, nismo gladni , žurimo”,
odgovorio je , brzo su se nestali u šumi.
Gledala je za njima i mislila kako je dobro što su u blizini, osjećala je
sigurnost, poslije dugo vremena se usudila nadati da bi ih neko zaštitio od
opasnosti koje su stalno prijetile. Marka je vidjela tek drugi put, na kratko
ali je u njoj vladao osjećaj da ga dobro i dugo poznaje.
On je svom drugu rekao da je ranije vidio kod vodenice na šta je on
komentarisao:
“Kako je lijepa ta žena, blago onom čija je”?
Marko ništa nije rekao, plašio se da će ako nešto progovori, pokazati
svoju skrivenu želju da je ponovo vidi, da će se na njemu vidjeti koliko mu se
svdjela.
Kad joj se jetrva pridružila u poslu ispričala je za iznenadnu posjetu.
Iznenadila se vidjevši koliko je Janja žalila što ih nije vidjela. I ona je
mlada, osjećala je usamljenost, jednako kao Marta, dugo vremena nije
razgovarala sa nekim muškacem i prijalo bi joj takvo društvo. Pitala se, kakva
bi tek bila njena reakcija da joj je rekla kako su posjetioci lijepi i snažni,
riješila je ćutati o tome, biće prilike da se sama uvjeri u to?
Prošlo je neko vrijeme kada je morala ponovo na Mlinaricu da pere rublje.
Stavila ga je u škaf i uputila se ka potoku. Ponovo je dobro osmotrila da li
ima nekog i kad je utvrdila da je sama potopila je rublje. Lupala ga je
prakljačom pa ispirala. Ništa nije kvarilo tišinu, samo su šaputanje potoka
koji je na nekim mjestima skakutao preko kamena i pjesma ptica ukrašavali
idiličnu sliku. Mlada žena, bosa u potoku sa raspuštenom kosom, zavrnutih
rukava dok bijeli platno je neodoljivo privlačila Markovu pažnju koji je tog
dana ponovo naišao pored potoka više sa nadom da će je ponovo sresti nego zbog
sumnje da će se tu pojaviti neprijateljska vojska. Još kad bi znao da je i ona
priželjkivala susret, požurio bi da se pojavi pred njom. Kada je izašao iz šume
na obalu potoka nije ga vidjela, sjeo je na panj i posmatrao je dok je prala.
Strpljivo je čekao dok nije završila i škaf sa rubljem iznijela na malu
zaravan. Tad ga je primijetila i osmjehnula mu se. Ustao je , došao do nje i u
šali pomalo šeretski je rekao:
“Neoprezna si, dugo sam te posmatrao, nisi me
primijetila ali nije trebalo da brineš, pazio sam na tebe”.
Nije znao koliku je istinu rekao, koliko joj je trebalo i prijalo da neko
brine o njoj, trebala joj je zaštita, muška sigurnost? Stajala je ispred njega
rumenog lica zbog posla koji je tek završila, preplanula od sunca, mirisala je
svježu planinsku vodu a u očima joj se vidjela želja za nježnostima. Bila je
tako ženstvena i poželjna. Zanijela ga je njena privlačnost, skoro je krenuo da
je zagrli ali se suzdržao. Nije ga napuštala misao da je on komunista, komesar,
drug koji mora odoliti svim iskušenjima i pokazati primjer uzornog ponašanja.
Partija je kažnjavala svako kršenje pravila.
Marta je sjela da predahne i on joj se pridružio. Pogledala je u njega
ispod oka, nesvjesna koliko je to zavodljivo učinila. Prijala joj je njegova
blizina ali je to pokušavala prikriti. Sjedili su toliko blizu jedno drugog da
im se činilo kako čuju ubrzano udaranje srca. U jednom trenutku su im se
pogledi sudarili, oboje su ćutali nekoliko trenutaka, Marko je pružio ruku
prema njenoj i uhvatio je za podlakticu, ostala je mirna, nije uzmakla. Drugom
rukom je prigrlio , privukao sebi, dozvolila mu je da je poljubi. Pred Martinom
ljepotom su pali svi partijski principi i pravila, Zaboravio je na njih i
uživao u uzvraćenim strasnim poljupcima predivne žene koju je držao u naručju.
Iz njih su progovorila osjećanja, u tom trenutku nisu razmišljali da li je u
redu to što im se dešavalo. Oboje su neizmjerno uživali, ispunjavali su
emotivnu prezninu koju su osjećali dugo vremena. Nakon tolike usamljenost i
patnje osjetila se ženom, bila je ispunjena zadovoljstvom. Ovim što joj se
dešava se uvjerila da njena ljepota nije izblijedila, da je još uvijek zanosna
i poželjna. Nisu mnogo razgovarali, od njega nije očekivala poplavu nježnih
riječi, dovoljno joj je bilo što je provela s njim divne trenutke, osjećala je
da je i on bio zadovoljan. Nakon svega nisu se dogovarali o novom susretu,
oboje su znali da će do njega uskoro, ponovo doći.
Uputio se među svoje drugove, shvatio je kako je osjetio olakšanje zbog susreta
sa Martom. Više ga nisu gušile i stezale partijske obaveze i ideali, osjećao se
slobodnim, pitao se kako mu je malo bilo potrebno nježnih osjećanja da vidi
besmislenost krutih pravila za koja je godinama izgarao. Znao je da bi ga
drugovi osudili zbog toga zato će to čuvati kao svoju tajnu za koju nikad neće
saznati. Uplašio se na pomisao da bi Marta mogla nešto reći ali je brzo otjerao
takvu misao, nije znao zašto ali je u nju imao povjerenje.
Stigla je pred kuću i u avliji susrela Janju. Gledala je ispitivački u
nju a Marta je upitala:
“Zašto me tako gledaš”?
“Gledam te i pitam se, zašto tako blistaš, da
li se nešto desilo tamo na potoku”, pitala je kao da je nešto naslućivala?
Pogledala je jetrvu i zagonetno se osmjehnula što je nju potstaklo na još
pitanja. Dalje joj se prkosno smješkala.
“Reći ću ti, ali to mora ostati tajna, bila
sam sa nekim tamo kod potoka”.
Nije znala da li će kod jetrve naći razumijevanje ili osudu, zbližile su
se tokom rata, oslonjene jedna na drugu povjeravale su se , nisu ništa tajile
među sobom. Zato je odlučila, reći će joj za Marka, osjećala je potrebu da
snjom podijeli svoje ushićenje. Ušle su u kuću i šapatom razgovarale, sve joj
je ispričala. Janji se iz grudi otrgao uzdah, gledala je u nju iznenađena
njenom reakcijom dok joj je pričala, vidjela je u njoj želju za sličnim
uzbuđenjem.
“Želiš da ti se slično dogodi”, pitala je?
“Ti si Marta lijepa, privučeš pažnju svakog
muškarca, na mene niko ne bi bacio oko”.
“Kako ne bi, i ti si lijepa, još si mlada,
živimo teško, pritisle su nas nevolje i ovaj prokleti rat pa smo se zapustile,
kad ovo prođe sve će biti drugačije”.
“Mi smo same, nastavila je Janja, od Steve i
Dmitra ništa ne znamo, da li će se nekad vratiti, Bog zna, ja sve manje
vjerujem u to, prođoše godine a od njih ni glasa”?
“Niko to ne zna, vidiš koliko je ljudi
stradalo, sela su puna udovica, biće kako nam je suđeno”.
“Dobro ti kažeš, biće kako je sudbina
odredila”, ponovo je duboku uzdahnula, u njoj je bilo snage i želje za životnim
radostima, ljubavnim nemirima a bila je zarobljena zaostalošću i bijedom. Marta
se sažalila na nju, rado bi joj pomogla, utješila je ali nije imala načina.
U poslednje vrijeme, od kada je Markova jedinica stigla sve rjeđe su
prolazile ustaške patrole putem. Narodu je bilo lakše, širile su se vijesti da
Nijemci gube bitke na svim frontovima. U to su se uvjerili kada se njihova
motorizovana jedinica povukla sa Risove Grede. Bližio se kraj rata.
Marta se nastavila viđati sa Markom u vodenici, oboje su to činili sa
velikim oprezom. Bio je dobar sagovornik, ona mu je pričala o svim svojim
mukama, on je slušao i uvijek nalazio način da joj pokaže kako je razumije.
Njoj je taman toliko nedostajalo, malo ohrabrenja da nastavi dalje. Postao je
njen kutak u koji se sklanjala od nevolje sa njim se osjećala zaštićeno. Koliko
je uživala u njegovim nježnostima još više joj je bila značajna njegova podrška
i sigurnost. Pričao je i on o sebi, nikad nije sumnjala da li je govorio
istinu, vjerovala mu je. Odrastao je u Prijedoru, završio gimnaziju a onda
otišao na studije u Beograd. Tamo je pristupio partiji, vratio se u rodni grad
kao inžinjer šumarstva i do rata radio u pilani. Jednom ga je upitala da li je
oženjen, on je odmahnuo rukom i oćutao? Nikad ga više nije to pitala. Nekoliko
puta je svratio do njihove kuće sa svojim drugom koji je bacio oko na Janju.
Kad je vidio da Marko o tome ćuti ohrabrio se i poklonio joj pažnju. Sastajali
su se u gaju gdje je ona izlazila za ovcama. Primijetila je Marta na njoj
promjene, bila je vedrija i poletnija ali je ništa nije pitala. Čekala je da
joj sama kaže. Kad se konačno odlučila da joj priča o svojim sastancima sa
Nikolom, tako se zvao Markov drug, bila je nasmijana, puna uzbuđenja. Osjećala
se zadovoljnom i nije pronalazila riječi kojima bi to ispričala jetrvi ali nije
bila sasvim opuštena i sigurna da li griješi u tome što sebi pričinjava
zadovoljstvo? Stajala je pred dilemom, između zadovoljstva i strha. Uživala je
sa Nikolom a strah od toga što čini nije je napuštao. Marta je ohrabrivala ali
nije pretjerivala, držala je da sama mora donijet odluku šta joj valja činiti.
Kako je vrijeme odmicalo Janja je postajala slobodnija ili se navikla na strah,
ni sama nije znala? Za obe je to bilo lijepo i slatko vrijeme u kojem su
probudile u sebi davno potisnuta osjećanja i porive. Znale su da to neće
trajati vječno, Martina osjećanja su ostala nepromijenjena, sa Markom joj je
bilo lijepo ali je u srcu čuvala Božu.
Viđali su se do kraja te godine i prešli polovinu druge. Napokon je
stigla toliko priželjkivana i jedva dočekana vijest, objavljen je završetak
rata , radost se pronijela cijelom Krajinom. Marko je sa svojom jedinicom ostao
još par mjeseci , onda je jednog dana rekao da moraju otići, čekali su ih novi
zadaci a oni su vojnici revolucije koja još nije završena. Očekivala je to i
nije bila iznenađenja i ako je svaki rastanak doživljavala, duboko, emotivno.
Na rastanku je želio nešto reći, ona ga je zaustavila, od njega nije ništa
očekivala i ničim ga nije obavezala, najbolje je da se raziđu bez velikih riječi.
Ponovo su ostale same sa svojim problemima i nevoljama. Nedugo poslije njegovog
odlaska Marta je bila sigurna da je trudna, nije mu rekla da će postati otac i
sigurno to nikad neće saznati, baš kao ni Jandrija koji nije saznao za svog
Živka. Radovala se novom životu koji je nosila pod srcem i bila svjesna koliko
će joj u tolikoj bijedi sa njim biti teško. Kroz selo se pronijela priča o
njenoj trudnoći i skoro da niko nije imao razumijevanja za njene postupke.
Uvijek spremni da ogovaraju i osuđuju, više su brinuli njenu nego svoje brige.
Postala je obilježena, u nju se upiralo prstom. Svi oni koji su o njoj znali
malo ili ništa su je ogovarali, nazivali najružnijim imenima. Muškarci koji su
je mamili u svoje postelje a ona ih odlučno odbijala, za svoj neuspjeh su joj
se svetili ružnim pričama i psovkama. Žene su pružile svoje pogane jezike zbog
ljubomore prema njenoj ljepoti sa kojom se nisu mogle nositi. Dizale su galamu
na nju kako bi prikrile vlastita nevjerstva. Sad kad je ostala trudna a muž joj
nije bio kod kuće vidjeli su svoju šansu, ostrvili su se na nju kao zvijeri.
Razlikovala se od njih, prepoznatljiva po vedrom i nasmijanom licu, uprkos
teškom životu i siromaštvu, sa divovskom snagom i dušom mekom kao pamuk, zato
su je ogovarali i pričali priče u koje ni sami nisu vjerovali. Nije im
uzvraćala, sve je izdržala.
Pričali su i za Janju da je trudna ali ona je manje zanimljiva, kako se
na njoj ništa nije primjećivalo, priče su prestale.
Sa slobodom su došle nove nevolje, život je i dalje bio težak. Prošlo je
nekoliko mjeseci od završetka rata, o Dmitru nije bilo vijesti. Svi su
vjerovali da je stradao još na početku kada je bombardovan Beograd ili možda,
kasnije. Jetrve su često spominjale Stevu i Dmitra, mnogi su poput njih nestali
tokom duge četiri ratne godine a one su još gajile nadu da će se vratiti.
Na prelasku iz jeseni u zimu, već su se grmečki vrhovi zabjelili od prvog
snijega ali još nije padao po nizinama, kroz seoski blatnjavi put se čulo
brujanje motora. Prolazio je džip u kome su sjedila dvojica ljudi, jedan oficir
i vojnik , njegov vozač. Dok su prolazili selom ljudi su ih posmatrali ali nisu
poznavali posjetioce. Kada je džip skrenuo sa glavnog puta i krenuo prema
kućama Drljača, prva ih je ugledala Janja i pozvala Martu. Stajale su ispred
kuće i gledale ih kako se približavaju. Pomislile su da možda neko od vojske
donosi kakav glas o Dmitru. Osjećala se neizvjesnost, šta će čuti kada stignu
do njih? Djeca su se okupila , sa njima su i Dmitrove curice koje su se već
zadjevojčile . Kad je džip stigao pred kuću svi su se iznenadili. Oficir koji
je sjedio u njemu je bio Dmitar. Imao je čistu, skoro novu uniformu na sebi,
preko ruke je držao prebačen šinjel. Stao je ispred njih, oni su ćutali, svi su
bili zatečeni. Prve su mu prišle njegove ćerke, obe je zagrlio i čvrsto privio
uz sebe. Ostala djeca ga nisu prepoznala, bili su mali kada je otišao a sad se
pojavio u uniformi kapetana koja mu je promijenila izgled.
“Šta je, zar mi nećete prići”, pitao je?
Oni su se zbijali uz majke i čvrsto se držali za njih. Najveći među njima
je bio Stevin sin, prišao je da pozdravi strica, on ga je prepoznao ali je i
dalje bio zbunjen. Prebacio je šinjel preko sjedišta džipa i uzimao u naručje
jedno po jedno manje djece. Oni su ga stidljivo gledali. Iz džepa je izvadio
male čokoladice i dao im što mu je pomoglo da mu slobodnije prilaze. Pozdravio
se sa Janjom, bila je vidno uzbuđena , nije znala šta da kaže. Onda je stao
ispred Marte i dobro je odmjerio, od glave do pete. Iskreno se radovala
njegovom povratku, vratila joj se nada u bolji život i sigurnost. Poželila je
da mu se baci u zagrljaj ali se zaustavila, njegov hladan pogled se ispriječio
ispred nje. Nije je pitao kako je, da li se raduje ili nešto slično? Dok je
gledao u nju lice mu je postalo strogo, nije čekao da ostanu sami već je pred
djecom, pitao:
“Čije je to što nosiš”?
Pognula je glavu, lagano se okrenula i bez odgovora otišla u kuću. Njegov
pogled i pitanje koje joj je uputio posjekli su je kao mač. Osim bola u grudima
ništa drugo nije osjećala. Trebalo joj je vremena da predahne, da se sabere.
On je ponovo uzeo svoj šinjel i vojnika uputio nazad u opštinu odakle su
došli. Sa Janjom je ušao u kuću a za njima su dotrčala djeca, skupili su se u
ćošak iza peći, nešto su šaputali među sobom. Marta je otišla za poslom,
osjećala je da mu smeta njeno prisustvo, zato se sklonila. Razgovarao je sa
snajom, ona ga je pitala za sve i svašta, on je pričao ne ulazeći u detalje.
Kad je napadnut Beograd, bio je kod sestre u kući, bombe su padale naokolo ali
ni jedna nije pogodila njihov stan. Danima su radili na čišćenju ulica,
pomagali su ranjenim ljudima. Tu je upoznao neke drugove sa kojima je par
mjeseci kasnije izašao iz grada i otišao na Kosmaj. Tamo se priključio
partizanima i tako proveo cijeli rat. Dva puta je ranjavan , uspješno je
zaliječio rane. Na službi je u jednoj kasarni, drugovi su mu dodijelili stan i
sada mu je dobro. Kad je stigao u Petrovac u komandi mjesta je čuo da je Stevo
u zarobljeništvu, drugovi su napravili spiskove svih koji su odvedeni u
Njemačku. Za samo pola sata razgovora o sebi je ispričao koliko je mislio da
treba. Janja je ustala, spremala je za djecu ručak a on je sjedio za stolom i
ćutao. Okrenula se prema njemu i rekla:
“Ti djevere ne pitaš kako smo mi pregurali
rat, kako smo nahranili ovolika gladna usta, kuća ti je izgorila, nisi ni
pogledao zgarište”?
Ustao je i polazeći ka vratima rekao:”Idem vidjeti”.
Janji se nije dopalo njegovo ponašanje, osjećala je veliku napetost i
nije znala kako da se nosi s tim. Vidjela je njegov hladan i surov pogled
upućen Marti, bilo joj je žao, znala je koliko se mučila i žrtvovala za svu
djecu, koliko je dana gladovala da bi njih nahranila, ona nije zaslužila da se
prema njoj tako ponaša. Obišao je zgarište kuće, voćnjak, gledao je niz njive
koje su ležale ispod kuća ali se na njemu nije vidjela radost što je tu, među
svojom djecom , u dvorištu gdje je i sam prohodao. Prema svemu se odnosio
hladno, posebno prema Marti, njima je ostavljao tugu da se bore s njom.
Teško se, Marta povratila od bola koji je još uvijek osjećala. Nije joj
dao priliku da pokaže koliko mu se obradovala. Svjesna je da je povriđen zbog
njene trudnoće zato mu je želila reći da se to dogodilo nakon dugih godina
čekanja, da on za sve to vrijeme nije našao način da joj se javi. Niko nije
vjerovao da će se ikad vratiti. Skoro pet godina je svakodnevno gledala niz put
i nadala da će se pojaviti, kad će bar neko donijeti glas od njega. Zar mu
ništa ne znači što je čuvala i sačuvala djecu, što su njegove ćerke, uz njenu pažnju,
postale cure, još malo, spremne za udaju, što nije dozvolila da se ugasi
njegovo ognjište? Ako je negdje pogriješila, zar nije ljudski pogriješiti, čemu
služe praštanja? Zašto joj nije dao priliku da mu kaže kako noćima nije spavala
od straha da ih zlikovci ne iznenade, da je bosih nogu provodila dane u zbjegu
po najvećoj zimi i snijegu. Ako bi trebalo ponovo bi sve otrpila i izdržala,
nije očekivala nagradu za to ali je žalila što je nije pitao kako joj je
bilo? Osjetila je koliko joj tetka nedostaje, ona bi je razumjela i utješila.
Uveče je najviše razgovarao sa svojim ćerkama, rekao je da ih ne može
povesti sa sobom odmah ali da će to učiniti kasnije. Slušale su ga i na kraju
mu rekle da ne žele otići, ako strina dozvoli, ostaće snjom. Smetala im je
njegova otuđenost, u strininoj kući sa ostalom djecom i Martom su osjećale da
su u svom domu. Djecu je privlačio sebi, pričao im o velikom gradu u kome
postoje svakakve đakonije što je potsticalo njihovu maštu, obećao ih je povesti
sa sobom. Oni su ga otvorenih usta slušali, zaneseni njegovom pričom. Ujutru je
po njega došao vojnik sa džipom, otiošao je u Petrovac, planirao se vratiti
narednog dana. Tako je bilo, vratio se sa dvije pune torbe dječije odjeće i
obuće. Sve je bilo izmiješano i raznih veličina, Janji je rekao da izaberu ono
što im odgovara a ostalo će vratiti, Marti se nije obraćao. Djeca su se
obradovala a njih dvije su ih gledale i uživale u njihovoj radosti. Poslije
ručka je našao vremena da saopšti Marti kako će sa sobom povesti Ružicu, Milana
i Radivoja.
“Biće im dobro samnom, imam veliki stan,
živjeće u velikom gradu, neće ostati u ovoj bijedi”.
Htjela je reći kako joj se teško odvojiti od djece ali je odustala, znala
je da je on postao dio nove vlasti i da će to učiniti i bez njenog pristanka.
Uslovi u kojima su do sada živjeli su zaista bijedni i sigurno će im u Beogradu
biti bolje. Kao i svakog ranijeg puta kada se našla pred ovakvim odlukama
pristajala je na ono što će djeci činiti dobro. Zato se složila snjim i molila
ga da pazi na njih. Sutra dan su bili spremni za polazak, ona je plakala,
ljubila djecu, teško se rastajala od njih. Djeca su vrištala od plača, bili su
neutješni. Osjećala se kao da joj kidaju tijelo, riječi su se zaglavile u grlu.
Rastanak sa njima je jako bolio, tu ranu će nositi cijelog života. Prije nego
je sjeo u džip rekao joj je:
“Ti pokupi svoje stvari i idi kud znaš”.
Kad je Janja to čula pobunila se:
“Ovo je moja kuća i može kod mene ostati
koliko želi”, htjela je još nešto reći ali je Marta zaustavila:
“Neka Janjo, pusti, otići ću”.
Dok se džip udaljavao ona je stajala i gledala za njima. Slomljena bolom
i tugom dugo je plakala i molila Boga da ih sačuva od svake nevolje. Sada je
brinula samo o Živku i onom koje će uskoro doći na svijet, riješena da negdje
ode ali nije znala
gdje?
XII
Kad je počeo rat kuća Amelice Ćlibrka je bila puna ali se sve potrošilo
prvih godina rata. Ostalo im je malo stoke, ambari su prazni, njive su slabo
obrađivane, nije se moglo bolje dok su ustaše i njemačka vojska špartali selom,
robe u dućanu je nestalo u prvim mjesecima , drugu nisu mogli nabavljati,
prestali su se baviti trgovinom. Dmitar je izbjegavao sve vojske, najviše
vremena je proveo u kolibi koju su krišom sagradili u šumi. Samo je povremeno,
kad ga niko ne vidi, dolazio kući i ponovo se sklanjao u šumu. Milja i njegovi
ljudi su znali za njega i ostale koji su se skrivali ali ih nisu dirali. U
početku nisu znali kome bi se priklonili, bili su zbunjeni a kasnije su se
plašili kazne za koju god stranu da se odluče. Petra je marljivo radila ali su
se ona i Dmitar udaljili, postali su hladni jedno prema drugom. Nije im bilo
lako, kada je objavljen kraj rata živjeli su kao i ostala sirotinja. Dmitar se
vratio kući, valjalo je zapeti svom snagom i ponovo podići imanje. Trebalo je
prihvatiti novu vlast, razumjeti njene zahtjeve i odluke.
Većina onih koji su ostali vjerni jugoslovenskoj, kraljevoj vojsci su
prebjegli u Austriju ili Italiju i predali se savezničkim snagama. Milja nije
želio napustiti svoju porodicu, selo, zemlju, ostao je i ako je znao da će ga
nova vlast kazniti. Uhapšen je i osuđen na jedanaest godina zatvora. U
optužnici nije navedeno ni jedno djelo koje je on lično počinio ili neki njegov
vojnik. Osuđen je zato što je poštovao državu i svoju, davno izrečenu, zakletvu
da će joj vjerno služiti, zato što je svih ratnih godina čuvao narod iz Risovca
i okolnih sela, osuđen je zato što se nije slagao sa komunističkim idejama i
nije im se pokorio.
Završetkom rata nije završena revolucija, bila je tek na početku.
Podržani od savezničkih država ali ne u cjelosti, komunisti su morali
organizovati glasanje kako bi se narod opredijelio kome će dati svoje
povjerenje. Nisu namjeravali propustiti priliku da postanu apsolutni gospodari
u zemlji pa su krenuli u agitaciju protiv bivšeg poretka. Svojom propagandom su
veličali značaj komunista u oslobađanju zemlje od okupatora, opštenarodnu
pobunu su pripisivali samo sebi, druge nisu priznavali. Pobunu naroda koja je
prerasla u ustanak u Krnjeuši su prikazivali organizovanim ustankom komunista i
ako je u njoj učestvovao samo jedan član partije, a opljačkano crveno platno iz
dućana koje su pobunjenici dijelili među sobom proglasili su crvenom,
proletrerskom, partijskom zastavom pod kojom su se borili. Koristili su sva
sredstva kako bi ubijedili ljude da glasaju za njih. Sve to bi bilo uzaludno da
se velike sile nisu dogovorile kako će podijeliti zone svog uticaja. U tom
dogovoru Jugoslavija je bila u interesnoj zoni Sovjetskog Saveza što je
komunistima garantovalo pobjedu na glasanju. Ipak, to je trebalo predstaviti
svijetu kao slobodnu volju naroda. Glasalo se u dvije kutije, za komuniste i
protiv njih, u ćoravu kutiju kako su je zvali. Mjesto glasačkih listića
korištene su kuglice . Prije glasanja su razradili plan otkrivanja onih koji će
svoj glas staviti u ćoravu kutiju , sa takvima će se kasnije surovo
obračunavati. Tih dana selima su vršljali partijski aktivisti objašnjavajući
zašto je važno svoj glas dati komunistimi, vršili su pritisak na ljude, ne
rijetko i prijetnjama. Kada je glasanje završeno utvrđeno je da su oni
ubjedljivom većinom pobijedili, niko nije imao hrabrosti prigovoriti kako su iz
ćorave kutije presipali kuglice u svoju jer su sami kontrolisali glasanje. Onaj
ko je pitao bilo šta u vezi s tim, bio bi proglašen reakcijom i izdajnikom.
Takve su hapsili i zatvarali.
Počela je obnova zemlje, sve se radilo po uzoru na sovjetsku revoluciju.
Ono što su Sovjeti nazvali kolhozima, u Jugoslaviji su bile seljačke radne
zadruge. Osim članova partije gotovo niko nije prihvatao unošenje svog, i onako
malog, imetka u zadrugu. Narod nije vjerovao u priče o uspjehu zadrugarstva.
Prisiljavanja i ucjene su donijeli rezultate ali mnogo manje od očekivanih. Kad
su prošli pritisci za zadruge i ljudi pomislili da će predahnuti stiglo je novo
zlo. Vlasti su svakom seoskom domaćinstvu odredili količinu hrane koju mora
predati u narodni magacin: žita, kukuruza, slanine, masti ili pasulja. Nastali
su veliki problemi, sa njiva se malo unosilo u kuću, nisu imali za sebe a
morali su davati drugima. Molili su da im smanje tražene količine ali vlasti
nisu pokazale razumijevanja. Zaslijepljeni partijskom ideologijom, odbornici su
bili spremni na sve, bez milosti su izvršavali zadatke. U provođenju direktiva
na terenu pomagali su im drugovi iz Odjelenja za zaštitu naroda (OZNA) koju su
formirali još 1944. godine a kasnije preimenovali u Uprava državne bezbjednosti
(UDBA). Formirana da štiti narod, radila je suprotno poruci svog imena, štitila
je partijsku vlast od naroda. Drugovi u crnim kožnim mantilima su hapsili
neposlušne, zatvarali i premlaćivali. Poslije njihovih mjera vaspitanja svi su
postajali krotki.
Vođa komunista i prdsjednik države ,Tito se političkim spletkama
oslobodio ljudi koji su mu bili konkurenti u vrhu vlasti, riješio je da se
oslobodi uticaja i onih koji su mu pomogli da se nađe na čelu države, Sovjeta i
moćnog Staljina. Želio je apsolutnu vlast za sebe, činio je sve da ostvari svoj
cilj. Otkazao je poslušnost i učešće u novo- formiranom vojno-političkom
savezu, Varšavskom pakru. Objavljena je rezolucija INFORM biroa. Narod je
obmanut lažima kako su Sovjeti postali opasnost za Jugoslaviju. O sebi je
stvorio sliku heroja, neustrašivog borca koji se suprotstavio velikom Staljinu.
Većina naroda mu je vjerovala i slijepo ga slijedila dok je on to koristio za
čišćenje partije i naroda od slobodno-mislećih ljudi. UDBA je hapsila za jednu
izgovorenu riječ ili misao, logori su bili puni ljudi koji su za njega i
partiju bili spremni platiti najvišu cijenu, svojim životima. Na sva važna
mjesta postavio je svoje poslušnike. Represivne mjere koje je provodila UDBA
još više su zastrašile i zbunile narod. Koliko juče su se zaklinjali u
Staljinovo ime a sada su za to ljudi završavali u logorima.
Strah se ponovo, po ko zna koji put, širio krajiškim selima i varošima.
Najpošteniji ljudi, odani svom narodu, pravdi i slobodi su utamničeni, postali
su sužnji a nisu znali za šta su okrivljeni. Na slobodi su ostale ulizice i
ljigavci da likuju nad porodicama uhapšenih i šire strah u narodu.
Amelica Ćulibrk je do rata bio dobr domaćin, tokom okupacije je
osiromašio i jedva sastavljao kraj s krajem, nije ni slutio da će biti
proglašen kulakom. Shvatio je to kada je vlast poslala geometre da mu
premjeravaju zemlju i oduzmu višak. Bio je iznenađen, pokušao dobiti neko
objašnjenje, oni ga nisu slušali. Premjerili su zemlju i saopštili koje njive
su mu oduzete, najviše mu je uzeto šume. Pitao se zašto su ga proglasili
kulakom kad je živio kao i ostali narod, zašto vlast uzima njegovu zemlju koju
je u teškom znoju obrađivao od kad zna za sebe? Pomišljao je da ponovo otvori
dućan ali ga je Dmitar upozorio kako je to nemoguće, vlasti ne dozvoljavaju
privatne dućane i druge radnje, privatno vlasništvo se ukida, sve će biti
državno, zajedničko. Nije to razumio ali se morao pomiriti s odlukama nove
vlasti. Kulake su bojkotovali, niko nije smio raditi kod njih, to su drugovi
tumačili saradnjom sa buržoazijom i reakcijom koju je trebalo uništiti. I sa
religijom se trebalo obračunati, UDBA je pratila ko slavi i odlazi slavarima u
goste. Nekad su za slavu iz najvećih prostorija iznosili namještaj, postavljali
stolove kako bi gosti imali mjesta, sada je došlo vrijeme da se slavilo u
tišini, zbog straha od kazne gosti nisu dolazili.
Onaj ko se usudio otići i čestitati prijatelju već sutradan je priveden,
saslušavan i označen kao neprijatelj novog poretka. Po zadatku UDBE grupa
skojevaca, zaslijepljena komunističkim idejama, tajno je, pod plaštom noći,
porušila skelu na Bubanu na kojoj je stajalo crkveno zvono i toliko puta,
svojim javljanjem, spasilo narod od ustaškog terora. Zvono su odvukli konjima u
obližnju šumu i polupali teškim čekićima. Ostala je tajna čime su ti mladi
ljudi bili nagrađeni od vlasti za učinjenu glupost.
Naredbe su uvijek stizale iz Opštinskog odbora iz Petovca u mjesnu
partijsku organizaciju i Narodni odbor u Krnjeuši. Kada se radilo o direktivi
od posebnog značaja , kakva je bila ova poslednja, sastancima su prisustvovali
sekretar opštinske ili oblasne partijske organizacije. Zadatak je bio jasan i
morao se provesti u djelo. Predsjedavao je drug Lazo Lala Jević, mjesni
partijski sekretar i član Narodnog odbora. Ljigav i ulizica, sklon ogovaranju i
neiskren, dodvoravao se višim rukovodiocima stalnim tužakanjem ljudi iz sela,
svakom je nalazio mane. Kljast u šaku lijeve ruke, pričao je da kako je ranjen
u partizanima, mada niko nije znao kada i gdje se to dogodilo, u kojoj jedinici
je ratovao? Dok nije postao dio vlasti ljudi su govorili da je ruku polomio kad
je pao sa drveta, od tad mu je neispravna. Da mu se nebi zamjerili, ljudi su to
prestali spominjati. Kada je postao član partije nije se znalo? Šaputalo se da
je za OZNU špijunirao ljude tokom poslednje godine rata i da ga je UDBA
postavila za partijskog sekretara i predsjednika Narodnog odbora.
Pozdravio je prisutne, naročito naglašavajući važnost prisustva drugova
iz viših struktura vlasti. Pored svojih brojnih obaveza došli su da ih podrže u
njihovom radu. Diskutovali su neki članovi odbora podnoseći izvještaj o
dosadašnjim postignutim rezultatima. Svako izlaganje je podržano i propraćeno
aplauzom. Onda je riječ uzeo Opštinski partijski sekretar.
Započeo je:
“Drugovi, sve što ste rekli ja pozdravljam,
nisu to mali uspjesi, ali nećemo stati na njima. Mi, drugovi, možemo i hoćemo
više, zato smo danas ovdje da donesemo važnu odluku. Drugovi, moramo uvesti
radnu obavezu. Ne može se država izgraditi sama, zato smo mi tu, da mobilišemo
široke narodne mase. Jel' tako, drugovi, jeste, tako je”?
Sam je postavljao pitanje i na njega davao potvrdan odgovor , valjda je
želio potvrditi ispravnost onoga što je izgovorio i spriječiti druge da kažu
svoje mišljenje.
“Svako mora dati doprinos izgradnji
naše Federativne Narone Republike. Jel' tako drugovi”, sada je već očekivao
njihovo odobravanje?
Gotovo u jedan glas su potvrdili: ”Tako je druže sekretare”.
Sekretar je nastavio:
“Mi nismo još očistili zemlju od neprijatelja,
ima njih svuda, samo su se pritajili i čekaju priliku da nas zaustave, eeee
neće moći, drugovi, mi to nećemo dozvoliti, zato moramo biti budni. Pred nama
su veliki zadaci koje moramo završiti u kratkom roku, to je naša obnova, zato
će svi morati dobrovoljno raditi po trideset dana tamo gdje ih drugovi iz
operativnog štaba odrede”.
Dok je on to govorio drug Neđo Kuburić, učitelj iz Risovca i partijski
aktivista se vrpoljio na stolici. Šaptao je nešto drugu do sebe. Primijetio ga
je sekretar Lala i pitao:
“Imaš li Učo neko pitanje, nešto ti nije
jasno, pitaj da i mi čujemo”.
Učitelj je ustao sa stolice i pitao:
“Kako to, drugovi, kažete rad je dobrovoljan a
svi će morati da rade, ne može biti dobrovoljno i obavezno”?
Na to je skočio drug Lala:
“Nemoj ti Učo da sereš, znaš, da ti nešto
misliš ne bi to pitao. Ako je drug iz opštinskog rekao da je obaveza
dobrovoljna onda je to tako, ti nemaš šta da misliš”.
Lala je bio oštar i odlučan, koristio je priliku da se istakne pred višim
rukovodiocima.
Učitelj nije očekivao ovakvu reakciju, samo je, kao učen čovjek,
primijetio nepravilnost u njihovom govoru. Prekorio je sebe zbog toga što nije ćutao,
važno je bilo da se ne zamjeri drugovima jer su mu obećali mjesto u petrovačkoj
školi. Tamo su uslovi za rad mnogo bolji, Petrovac je velika varoš u kojoj bi
rado službovao. Ova greška ga može stajati obećanog mjesta, možda dobije i veću
kaznu? Valjda, drugovi nisu zaboravili njegov doprinos obnovi škole u Risovcu
koju su Nijemci zapalili?
Strah od kazne ga je potsjetio na ono što je vidio prije par nedjelja.
Svratio je nekim poslom u Narodni odbor i zatekao druga Lalu i dvojicu udbaša
kako saslušavaju Đurana Radoševića iz Brestovca. Uhapšen je po prijavi
drugarice Dare, raspuštenice kod koje je odlazio u švaleraciju. Upoznao je
drugu, mlađu i ljepšu prestao je posjećivati pa je ona riješila da mu se osveti
, prijavila ga je kako tajno čita neke knjige, gdje ih je nabavio i od koga
nije znala? Svaku prijavu su prihvatali, zdravo za gotovo, poslali su udbaše da
ga uhapse. Ležao je na sećiji i čitao epske srpske pjesme kad su upali u
njegovu kuću i zgrabili ga. Htio je ostaviti knjigu u kući ali mu nisu dozvolili,
smatrali su to dokaznim materijalom. Kada su ga doveli u odbor dočekao ga je
Lala.
Đuran je u sebi nosio klicu nepokornosti, bunta protiv jednoumlja koje je
stvarano i koje su partijski činovnici usavršavali u njegovoj monstruoznosti.
Nije prihvatao zatvaranje ljudi bez krivice i suda. Njega je zadesulo isto zlo.
Znao je da svojim "lavuckanjem" protiv vlasti neće ništa promijeniti
ali se nije mogao oduprijeti onome što je nosio u sebi, svoje nezadovoljstvo je
pokazivao kada se dohvati čašice koju oduvijek voli. Kad potegne neku rakiju
orabri se i ne razmišlja o posledicama za izgovorene riječi. Drugovi iz odbora
su se sa takvima znali obračunati. Lala ga je pitao:
“Zar nemaš pametnijeg posla pa si našao da
čitaš”?
“Volim čitati o našim junacima”.
“Kojim junacima”, zagrmio je udbaš?
“O Marku Kraljeviću, Milošu Obiliću, Janković
Stojanu”.
“Zar ti nisi čuo za neke druge junake koji su
umjesto buzdovana nosili mitraljeze i šmajsere”?
“Čuo sam, za Milju Mandića i Manu Rokvića”.
“Jebali te oni, to su izdajnici, četnici”,
ponovo je grmio udbaš vidno uzbuđen i ljut, prišao mu je i udario ga
snažno pesnicom u lice od čega se preturio sa stolice na kojoj je sjedio.
Krvavog lica, podigao se najprije na koljena a onda pokušao sasvim ispraviti
ali ga je zaustavio udarac noge udbaša. Ponovo je ležao na podu.
“Sjetićeš se nekih drugih junaka kad te mi
prevaspitamo”.
Lala mu je prišao i rekao:
“Hajde sjeti se, hadeeee sjeti se”.
Vidjevši da nema kud Đuran je prevalio preko usta:
“Drug Đuro Pucar, Ivo Lola Ribar”.
“Tako je, to su pravi junaci a ne tamo neki
Kraljevići i Obilići, ko zna jesu li uopšte postojali, jel' tako druže” ponovo
se umiješao udbaš?
“Tako je, potvrdio je Đuran i dodao, čuo sam i
za Dorata”.
“Kakvog Dorata, gdje si, bolan, čuo da je
Dorat junak, kako konj može biti junak, heroj, ti nas zajebavaš, Sunce ti jebem
reakcionarno”, vikao je Lala.
“Da za Dorata, to sam čuo od Milana Brkića
Krlje, mnogo puta je spasio cijelu četu da ne upadne u zasjedu, kad osjeti
Švabe počne da frkće i kopa nogom, tako ih je upozoravao. Nosio je Dorat
mitraljez i municiju, njemu je zahvalan što je izdržao tolike bitke”.
Za razliku od njih iz Narodnog odbora koji nisu omirisali baruta već su
jurili za tuđim ženama i političarili po oslobođenim selima, drug Krljo je bio
partizan, mitraljezac u Trećoj Krajiškoj. Sa svojom brigadom je prošao sito i
rešeto ali se nije hvalio svojim ratovanjem. Svi su to znali, nisu se u
njegovom prisustvu upuštali u priču o ratovanju, na njega nisu udarali.
“Dobro, ako je drug Krljo rekao onda je i
Dorat junak a nisu ti tvoji o kojima čitaš”, odobravao je Lala.
Učitelj je poslije ovog izašao iz Odbora, nije mogao vjerovati u ono što
je čuo i vidio ali je držao jezik za zubima. Kasnije je saznao da su Đurana
otjerali u zatvor i na prinudni rad, na izgradnju pruge u Srnetici ali se i
dalje nije smirivao. On ih je čačkao a oni su ga kažnjavali i zatvarali. Prošlo
je jedno zlo a zavladalo drugo. Vladala je partijska diktatura.
Sastanak je nastavljen i nakon izlaganja skoro svih prisutnih potvrđena
je odluka koju nisu ni smjeli odbiti, njihov zadatak je bio da je provedu u
djelo. Tamo gdje zapne, pomoći će drugovi u kožnim mantilima. Kulučilo se kao
nekad pod Otomanskom ili Austrougarskom vlasti, samo su to sada nazivali
dobrovoljnim radom.
Završetkom jednog stizao je drugi zadatak, izgradnja društvenih domova
namjenjenih za smještaj Narodnih odbora, uprave Seljačke radne zadruge, za
partijske sastanke i priredbe. U Risovcu su za izgradnju doma izabrali mjesto u
Lužinama, nedaleko škole na prostranoj zaravni okruženoj bukovom šumom. Na toj
zaravni su Brkljači iz obližnjeg zaseoka napasali ovce. U isto vrijeme su
gradili veliku zgradu lugarnice sa dva stana , uz nju štale i šupe. Šuma je
velika i za njeno čuvanje potrebna su dvojica šumara. Ljudi su se prihvatili
posla, dok su jedni zapregama dovlačili kamen za zidanje drugi su već započeli
temelje. Zgrada doma je bila dugačka tridesetak , široka osam ili devet metara,
pokrivena šimlom. U domu su se , pored jedne velike sale koja je u vrhu imala
pozornicu, nalazile tri manje prostorije predviđene za kancelarije. Malterisana
je samo iznutra. Kamen od kojeg je zidana, ispran kišom i izložen suncu, imao
je bijelu boju, što je dom činilo vidljivim sa velike daljine. Svi iz sela su
radili pa je gradnja brzo napredovala.
U tom mutnom vremenu smjenjivale su se razne agitacije. Na red je stgla
planirana kolonizacija. Provođena je obnova, osnivane zadruge, građeni domovi a
istovremeno zagovaran odlazak u Bačku i Banat. Održani su nebrojeni sastanci na
kojima su drugvi govorili o bogatsvu koje očekuje one koji se odluče preseliti.
Trebalo je naseliti kuće i imanja koja su napustili folsdojčeri. Pobjegli su u
strahu od osvete razjarenog naroda jer su svi učestvovali u provođenju
Hitlerovog nacističkog plana. Bježali su od zaslužene kazne za počinjena
nedjela a sebe su predstavljali žrtvama. Narod je zapamtio zloglasnu Princ
Eugen diviziju sastavljenu isključivo od vojvođanskih folksdojčera. Iza njih su
ostala pusta sela u koje je upućivan narod Krajine i Like. Vjekovima su živjeli
na svojim imanjima, izdržali su sve bune, ratove i poslednje njemačke ofanzive
a sad je došlo vrijeme da ih napuste. Formirane su tužne kolone pješaka i
zaprežnih kola u koja su utovarili ono malo svoje sirotinje koja im je tokom
rata preostala. Tužni su bili oni koji odlaze i koji ostaju, svi su se osjećali
gubitnicima. Put ih je vodio do željezničke stanice u Krupi gdje će sve
utovariti u vagone i krenuti ka Bačkoj i Banatu. Ostavili su krševiti Grmeč,
njegove stoljetne šume, uvale, potoke, zdence i proplanke sa kojih je pucao,
uvijek kristalno čist, vidik na koju god stranu se pogleda. Čekala ih je
nepregledna ravnica na kojoj vazduh, pod vrelim suncem tokom ljeta, treperi a u
jesen i zimu se nebo sa zemljom sastavlja, pritiska je i guši. Gaziće tuđe
blato umjesto svoga, magla će im danima zaklanjati vidike, neće imati na čemu
zaustaviti krajiško oko jer je sve ravno kao tepsija. Možda će im ta plodna
ravnica donijeti više žita i kukuruza u ambarima ali će na duši ostati neprebolna
rana za Oštreljom, Željeznikom, Paležom, Trovarom, Mačijom i Risovom Gredom.
Mnogo njih neće izdržati bez svog zavičaja, vratiće se i ponovo zapaliti vatru
na svom ognjištu i zaorati brazdu na svojoj njivi.
Mjesecima su se vraćali njemački zarobljenici pa je Martina jetrva, Janja
, napeta i nestrpljiva svakodnevno izvirivala, hoće li se pojaviti njen Stevo.
Kada je izgubila svaku nadu da će ga ponovo vidjeti pojavio se na kućnim
vratima. Poznala ga je samo po očima. Ošišan do glave, mršav i suv kao grana,
buljavih očiju, obraza utonulih i izraženih jabučica. Vidjevši ga, teško je
progovorila:
“Stevo, jesi to ti”?
“Ja sam”, tiho je odgovorio.
Ona je prišla i zagrlila ga. Stevo je djelovao zbunjeno, još nije mogao
povjerovati da je u svojoj kući, da su dani strašnog mučeništva iza njega.
Vidjevši djecu koja su utrčala u kuću, zaplakao je, ćutao je, drhtalo mu je
cijelo tijelo, dugo ih je držao prigrljene. I Marta je zaplakala kad ga je
vidjela izmučenog dugogodišnjim ropstvom i slomljenog duha. Janja je htjela
znati sve o njegovom stradanju, postavljala je pitanja, on nije mogao
odgovarati na njih. Marta joj je savjetovala da ga sada ništa ne pita, kad se
oporavi biće vremena za priču. Mislila je o Boži i on je bio u zarobljeništvu,
želila je znati šta se desilo s njim. Raspitivala se kod naroda, saznala je da
se vratio i da će u kolonizaciju. Otseliće se u Banat sa Milkom i Đurom. Volila
bi ih vidjeti ali nije imala prilike. Bila je zadovoljna njegovim povratkom,
djeci će biti lakše s njim. Đuro je u Banatu ostao kratko, više je volio
gledati svoje Bjelajsko Polje nego tuđu nepreglednu ravnicu. Božo je ostao sa
Milkom a on se vratio na očevinu i obnovio kuću. Ne dugo zatim oženio se iz
Vranovine kao njegov otac, lijepom i dobrom ženom, Marom Kovačević. Dobili su
djevojčicu Savu, Martinu i Božinu prvu unuku a onda je on napravio istu grešku
kao njegov otac. Zaposlio se na Oštrelju, tamo upoznao ženu, raspuštenicu koja
je imala tri ćerke i zbog nje otjerao Maru. Ona je svoju nejaku Savu uzela u
naručje i vratila se u rodnu kuću.
Kada je završena izgradnja doma proslavljena je velika radna pobjeda.
Danima se selima pronosio glas o narodnom zboru koji će se održati na dan
otvaranja. Dugo godina se narod nije okupljao sličnim povodom. Nakon teških
godina rata, stradanja i patnje, kasnije obnove i izgradnje ljudi su se
umorili, zbor će im pružiti malo zadovoljsta i zabave. Drugovi su se brinuli
oko organizacije, mobilisane su grupe omladinaca koje su radile na uređenju
terena oko doma. Majstori su izrgadili veliku pozornicu pored zgrade, učitelji
su sa djecom vježbali revolucionarne pjesme, očekivalo se učešće vojske iz
bihaćkog garnizona. Probe su trajale danima, sve je moralo biti spremljeno i
izvedeno besprekono. Govorilo se da će doći neki važni drugovi iz republike.
Milicija je danonoćno patrolirala vodeći računa da se ne dogodi kakva sabotaža.
Pozornica je ukrašena crvenim platnom na kome su postavljene dvije velike
slike druga Tita i Đure Pucara Starog. Na njenom prednjem dijelu sa lijeve i
desne strane su postavljene zastave. Dan je bio sunčan, sve je bilo spremno za
proslavu. Narod se okupljao od jutra , već do podne kod doma se skupilo staro i
mlado. Na pozornici su se smjenjivali učesnici programa, učenici i omladinci sa
revolucionarnim pjesmama i recitalima. Glavni događaj je bio otvaranje doma,
traku na vratima je prsjekao drug Vojsko Kecman koji je svoje mjesto već
obezbijedio u vrhu partije, za ovu priliku je stigao iz Sarajeva. Govorio je
nadahnuto, po svemu se vidjelo da je iskusan i vješt na riječima.
“Drugarice i drugovi, okupili smo se ovdje da
proslavimo još jednu radnu pobjedu, valjalo je izgraditi ovaj dom koji će biti
od koristi svima. Uložili ste veliki trud da ga završite na vrijeme ali bih
istakao posebno zalaganje drugova iz Narodnog Odbora. Sa obnovom i izgradnjom
nećemo stati, čekaju nas novi zadaci. Prije par dana sam bio na otvaranju jedne
škole u potkozarju i neki drugovi me pitaju odakle sam, odgovorio sam, moje
porijeklo je partija, mojim venama teče crvena proletreska krv. Vremena mraka i
ropstva su prošla , mi smo u fazi izgradnje novog čovjeka, proletera, iskrenog
i poštenog građanina dične nam Federativne Narodne Republike Jugoslavije.
Govorio je lijepo i pompezno, zastave su se viorile na bini, prolamale su
se pjesme o Titu. Narod ga je pozdravljao aplauzima a bilo je i onih koji su,
zanešeni u svu tu predstavu, plakali. Nakon priredbe i govora za drugove
komuniste i članove Narodnog Odbora serviran je ručak u domu. Proslava je
završena, sve se stišalo, narod se vratio svakodnevim poslovima.
XIII
Marta je morala napustiti kuću Steve Drljače ali nije znala na koju
stranu da krene, kome da se obrati, gdje da nađe kutak u kome će odgajati Živka
i ovo koje će uskoro donijeti na svijet? Dmitar je napustio, stvorio je dom na nekom
drugom mjestu u kojem nije bilo mjesta za nju, morala se sama pobrinuti da
pronađe utočište. Radila je mnogo, marljivo se trudila i kućila kod tetke, sa
Božom u Bjelaju, onda sa Dmitrom u Risovcu a sad je u nevolji. Tri kuće je
kućila a nije imala ni jednu, ostala je bez krova nad glavom i jasnog puta
kojim bi krenula. Tetkine kuće više nije bilo, zapalila je njemačka vojska
tokom rata, Božo je davno istjerao, Dmitar nije dozvolio da ostane ni na
zgarištu. Našla se ispod vedrog neba sa djetetom pored sebe i drugim koje nosi
ispod srca. Da nije izgubila svoju tetku Smilju, ona bi joj pomogla, kod nje je
uvijek nalazila zaštitu i mir. Sada je ostala sama, ranjena Dmitrovom odlukom
da sa sobom odvede djecu, izmučena ratom i siromaštvom, primorana da se obrati
nekom za pomoć. Razgovarala je sa Janjom i Stevom, rekla im je da će otići kod
novih vlasti, u Narodni odbor i moliti ih da joj pronađu neki smještaj.
Narednog dana se našla kod predsjednika odbora u Risovcu, druga Đorđe
Bjelića. Čovjek, visok skoro dva metra, širokih ramena, mrkog pogleda ispod
velikih sastavljenih obrva , zbog stasa i glasa svi su ga zvali Đorđina. Na
prvi pogled je djelovao strogo čemu je najviše doprinosio njegov govor, snažan
i naprasan glas, djelovao je ekspozivno. Njegov govor je izgledao kao
grmljavina pred prolom oblaka, govorio je snažnim i prodornim glasom, ko ga je
malo poznavao smatrao ga je grubim čovjekom, u stvari iza toga se nije nalazila
nikakva grubost već karakter okovan krajiškom tradicijom i partijskom
disciplinom za koje je mislio da su uvijek ispravni. Vjeran pariji, spreman da
izvrši svaki zadatak koji su pred njega stavljali, na razne načine se trudio
mobilisati narod i doći do cilja. Ubjeđivao je, objašnjavao a ne rijetko se
ljutio i podizao svoj, i onako prodoran, glas.
Partija je određivala sve, ko, kad i gdje će se šta raditi. Njeni članovi
su smatrali da se u sve trebaju miješati , čak i u privatni odnos među ljudima.
Đorđina se ponašao u skladu sa partijskim uputstvima i ne razmišljajući o tome,
čvrso je vjerovao da su njihovi postupci ispravni.
Već ranije je saznao da je Marta trudna i da je zbog toga Dmitar otjerao.
Kad je ušla kod njega u kancelariju, ponudio joj je stolicu da sjedne mjereći
je pogledom. Stavio je ruke na leđa, oduvijek je imao takvu naviku, i šetao duž
kancelarije . Kad god bi se našao pred kakvim problemom, duvao je kao da nosi
kakav teret na leđima, valjda je tako ukazivao na ozbiljnost i značaj svog
zalaganja da pronađe rješenje. Nije znao zašto je Marta došla ali će
iskoristiti priliku, koja mu se ukazala, da sazna ko je otac njenog, još ne
rođenog, djeteta. Osjećao je to kao partijsku obavezu, kad sazna ko je otac
njenog djeteta, upisaće ga na njegovo prezime kad se rodi. Ona ga je poznavala
i nije je zabrinjavao njegov prekoram pogled. Da bi joj pokazao kako je
ozbiljan i strog grubo joj se obratio:
“Šta si ti trebala, zbog čega si došla”?
Nije je uplašio njegov nastup, tiho je počela:
“Došla sam vas moliti za pomoć. Možda si čuo
da nemam gdje boraviti, da me...”
“Znam, prekinuo je, nije joj dozvolio da
završi, Dmitar te istjerao, šta je drugo mogao kad si to napravila, svako bi
postupio kao on? Drug Dmitar je oficir, ozbiljan čovjek i nije mogao postupiti
drugačije”.
Dok joj je govorio nije gledao u nju kao da se plašio njenih blagih,
molećivih očiju.
“Dobro, Đorđo, ne bih ja da govorim o
Dmitrovom i mom odnosu, došla sam vas moliti da me negdje smjestite, nemam gdje
boraviti, šta ću sa djecom”, izborila se da izgovori rečenicu bez njegovog
prekidanja?
“Sad si došla tražiti pomoć, što nisi o tome
razmišljkala ranije, da nisi to napravila ne bi ostala bez kuće”, vraćao se
svom kritikovanju ne mijenjajući strog ton svog glasa?
“Ja ne znam, kuda ću, vi ste vlast i molim vas
da mi nekako pomognete”.
“ Šta ti misliš, drugarice, da mi nemamo
važnije posla i problema već da rješavamo gdje ćeš ti živjeti. Moramo izgraditi
zemlju, izvršiti sve zadatke, šta će mi drugovi reći ako ne uspijem završiti
sve na vrijeme, mogli bi pomisliti da sam zapostavio ozbiljne zadatke i
rješavao ženske probleme”?
Ona je ćutala, gledala je u njega i čekala kada će mu uhvatiti pogled.
Kad su im se oči srele on se uzvrdao, nije znao šta će sa sobom a ona mu se
blago nasmješila, pokazala mu je da se ne ljuti na njega zbog kritika.
“Ne znam, šta ću sa tobom, gdje da te
smjestim, kod koga, u pola sela još nsu kuće popravljena, nemam ja nikakve
prostorije za smještaj žena sa djecom. Moram razgovarati sa drugovima, pitaću u
Opštinskom odboru, svrati za neki dan, sada ti ne mogu ništa obećati”.
“Dobro”, rekla je i ustala sa stolice .
Kad je bila na vratima on je dodao:
“Sledeći put kad dođeš, moraćeš mi reći, čije
je to što nosiš”?
Ništa nije rekla, samo se osmjehnula i izašla iz kancelarije. Đorđina je
ostao razmišljajući o njoj, iskreno mu je bilo žao što pati, znao je da treba i
mora pronaći neko riješenje za nju i ako nije znao kako? Nakon nekoliko dana je
otišao u Petrovac, razgovarao je sa drugovima koji su mu rekli da ima njihovu
dozvolu, kako god riješi oni će biti saglasni?
Marta je ispričala Janji sve o razgovoru u Odboru i nije se nadala da će
se brzo riješiti njen problem. Iznenadila se kad joj je kurir donio poziv iz
odbora da se javi sledećeg dana u kancelariju. Stigla je u Odbor prije
zakazanog vremena, u njoj se probudila nada da će joj pružiti pomoć. Ušla je u
kancelariju, ovog puta sa Đorđinom je sjedio još jedan drug koga nije
poznavala. Sjela je i on joj se obratio:
“Znaš ti drugarice, da u našoj zemlji ne mogu
djeca biti bez oca, to više nećemo dozvoliti. Svakom dijetetu se moraju znati
oba roditelja i moramo ih upisati, zato ćeš nam ti reći čije je to tvoje što
nosiš”?
“Moje, odgovorila je, dijete je moje, ja ću ga
roditi i brinuti se o njemu”.
“Jesi ti mene čula, šta sam ja rekao, ne može
tako, moramo znati, ko je otac djeteta”?
“To nije važno meni pa ne treba biti važno ni
vama, već sam rekla, dijete je moje”.
Dok je onaj drugi čovjek ćutao, Đorđina se sve više ljutio. Mislio je,
ako je pritisne, podigne glas, pokaže odlučnu namjeru da sazna istinu, kako će
ona popustiti.
“Tražiš od nas pomoć, da te negdje smjestimo a
nećeš da sarađuješ sa nama, ne može to tako, drugarice “ , grmio je svojim
prodornim glasom koji se čuo daleko izvan kancelarije. Od njegove galame se
neprijatno osjećao drugi član Odbora koji se nije miješao u razgovor. Uprkos
galami Marta nije popustila, ni on nije odustajao, želio je ispuniti partijsko
uputstvo koje je jasno, ne mogu se više rađati vanbračna djeca, moraju se
upisati imena oba roditelja.
“Moraćeš reći ko je otac pa makar sjedili
cijeli dan u ovoj kancelariji, odavde nećeš izaći dok ne kažeš istinu”.
“Dobro, kad je tako onda ću reći”, pristala je
Marta.
On se odjednom razvedrio, zadovoljan svojim ubjedljivim nastupom, sad je
i drugu pored sebe pokazao kako se upornošću dolazi do cilja, okrenuo se prema
njoj i pitao:
“Reci, ko je otac djeteta”?
“Ti Đorđo, ti si otac mog djeteta” odgovorila
je.
Na njegovom licu su se jasno ocrtale plamenice, smrknutog lica, ljut kao
paprika, nije nalazio riječi da se odbrani od njene izjave. Skočio je sa
stolice urlajući:
“Napolje, vodite je napolje, još će me
optužiti da je dijete moje, šta će drugovi reći, ja sam ozbiljan čovjek”?
Martina izjava da je on otac njenog djeteta bacila ga je u jarost koja mu
nije dozvolila da joj kaže kako se sa drugovima dogovorio da je privremeno
smjeste u one tri male prostorije u domu.
Bio je siguran da je više nikad neće pitati čije je dijete koje nosi? Kao
da ga je Marta osvjestila svojim odgovorom, prvi put mu je neko pokazao
besmislenost miješanja partije u odnose među ljudima, njihovo ponašanje i
privatnost. Osjetio se postiđenim, prekorio je sebe zašto joj je postavio takvo
pitanje? Učinio je to zbog partijskog zadatka, do sad ih je uvijek izvršavao ne
razmišljajući, siguran u njihovu ispravnost, ovog puta je sumnjao u to. Drugog dana
je poslao kurira do Marte, naredio je da je dovede u Odbor. Ona je bila
iznenađena i zaplašena. Kad je stigla dočekao je vedrijeg raspoloženja i
saopštio da se može preseliti u prostorije doma. Za nju je novi krov nad glavom
značio olakšanje i još jedan početak.
Skućila se kako i koliko je mogla u čemu su joj najviše pomogli Janja i
Stevo. Spoznala je koliko je Stevo dobar čovje, trudio se da joj u svemu
pomogne, iz svoje kuće je iznosio stvari i davao njoj. Primijetila je da ga
nešto pritiska, čekala je kada će joj reći šta ga tako muči? Kad Janja nije
bila sa njima pitao je:
“Čuo sam, pričaju ljudi po selu da je moja
Janja bila trudna prije mog povratka, reci mi, molim te, da li je to istina”?
“Pusti Stevo šta selo i zli jezici govore,
nikog nemoj slušati, sve su to laži”.
Na lica mu je vidjela olakšanje, tražio je da ga neko ohrabri a ona je to
učinila. Nikad više nije to spominjao, sa Janjom se dobro slagao.
Kratko vrijeme nakon useljavanja rodila je muško dijete i dala mu ime
Ljubiša a matičar ga je upisao na njeno ime. Kako se dom nalazio na putu njena
kuća postala je odmorište Risovčana kada su odlazili u Krnjeušu ili Petrovac i
svih putnika namjernika. Svratili bi da predahnu, ugase žeđ a onda su
nastavljali dalje. Ne rijetko su svraćali oni koji su iz nekog razloga
zakasnili, naročito u zimskom vremenu kada napadaju veliki snijegovi. Promrzli
i umorni kod Marte bi se ugrijali i okrijepili šoljom toplog čaja. Njeno dobro
srce je za svakog imalo razumijevanja.
Kod Petre i Dmitara su se nastavili zahlađeni odnosi. Radili su mnogo ali
se imanje teško podizalo. Lakše su se snalazili oni koji su zaposlili u nekom
preduzeću pa se Dmitar prijavio kod šumarije u Krupi za posao sjekača u šumi.
Planirali su da će im uz njegovu zaradu biti lakše. Dmitrov brat Petar se oženi
i dobio jednu ćerku a očekivali su i drugo dijete. Kuća je bila puna čeljadi pa
su potrebe za svim i svačim bile veće. U nabavku je odlazila Petra, najčešće
pješice sa torbom na leđima. Ponekad je uprezala konje, kad je trebalo kupiti nešto
više što se nije moglo nositi u torbi. Tako je upoznala Martu. Prolazeći pored
doma zastala je, umorna, da za kratko skine torbu sa ramena i malo odmori. Dok
je Petra spuštala torbu pored sebe na vratima se pojavila Marta. Petra joj je
nazvala dobar dan i ona je uzvratila. Čula je ona za nju, selo je pričalo,
znala je da je Dmitar istjerao i odveo djecu sa sobom . Prvi put su se vidjele,
bile su vršnjakinje, živjele su u istom selu ali se ranije nisu susretale.
Marta je iz kuhinje dohvatila stolicu i ponudila umornoj ženi. Dan je bio vruć
pa je stolicu stavila u hladovinu i Petra je sjela:
“Sigurno si žedna”, upitala je?
“Jesam, vrućina je a torba je teška”.
Iza kuće je istrčao dječak koji je na sebi imao okračale pantalone i
košulju, bio je bos. Marta mu je rekla:
“Živko, sine, donesi vode ovoj ženi, hladna
je, prije pola sata sam je donijela sa vrela”.
Dječak je ušao u kuhinju i ubrzo se vratio sa velikom čašom vode.
Stidljivo je pružio Petri vodu, ona je uzela, napila se a on je strpljivo čekao
da prihvati čašu. Uzeo je čašu i žurno krenuo ali ga je zaustavila rekavši:
“Čekaj, kad si tako poslušan dječak počastiću
te”.
Zavukla je ruku u torbu i iz nje izvadila nekoliko bombona, pružila mu i
pomilovala ga po kosi. Radostan zbog slatkiša koje je dobio ponovo je odjurio
za svojom igrom. Njih dvije su dugo razgovarale, već kod prvog susreta su se
dobro razumjele, obe su bile uvjerene da su se ranije srele, sigurno bi bile
dobre drugarice. Kako je vrijeme prolazilo, sve više su se zbližavale, Petra je
češće svraćala i svaki put bi Živku pružila kakvu poslasticu, par kocki šećera,
bombone ili nešto slično. Nekoliko puta je Marti poklonila nešto od svoje
odjeće, pomagala joj prekrajati košulje za Živka i kupovala sitnice za Ljubišu,
rado su provodile vrijeme zajedno.
Dmitar nije dugo čekao na posao u šumariji, pozvali su ga i počeo je
raditi . Šumarija je izgradila bareke, velike drvene zgrade od čamovih brvana
sa sobama za spavanje, kuhinjom i velikom prostorijom za ručavanje. U njoj je
bio dugački sto od , fino obrađene, debele daske pored kojeg su sa obe strane
stajale jednako dugačke klupe. U njoj se uvijek širio prijatan miris kuvanog
pasulja ili čorbe sa krompirom. U kuhinji je radila jedna žena a za čišćenje
soba za spavanje, pranje posteljina i namještanje kreveta zadužena je sobarica.
Pored glavne zgrade su izgrađene štale za konje, pojata za sijeno i još neke
manje zgradice za smještaj alata ili za kakvu drugu namjenu. Radnici su imali
uslove za duži boravak pa su kući odlazili jednom ili dva puta mjesečno jer je
radilište dosta udaljeno od sela. Tako je radio i Dmitar pa ga je boravak u
radilištu još više udaljio od Petre. Nije osjećao potrebu da je viđa češće,
činilo mu se da nikad nije bio blizak s njom, prestao je razmišljati o
njenoj ženstvenosti, više ništa ga na njoj nije privlačilo. Kad je boravio u
kući razgovarali su samo ono što su morali. Nisu više tražili vremena koje bi
posvetili samo sebi, za razgovor i uživanje. Ona od početka nije pokazivala
veliko interesovanje za njega, odnosila se hladno, nije uspio promjeniti njen
odnos, i sam se počeo ponašati slično a od kada je počeo raditi u šumi, sve
manje su se obraćali jedno drugom.
Amelici se nije dopadao njihov odnos, kao čovjek od velikog iskustva znao
je, ako tako nastave, da neće ostati zajedno. Plašio se takvog razmišljanja,
nije mogao zamisliti da mu snaja ode iz kuće. Volio je, poštovao njen trud,
oslanjao se na nju, zajedno su progurali rat i sve nevolje koje je sa sobom
donio, teško bi podnio sramotu ako bi ih napustila. Njihovu neslogu je skrivao
od sela i zlih jezika seoskih alapača koje ne bi usta zatvarale ako bi saznale
za to.
Kuvarica Jela je došla u radilište par dana poslije Dmitra. Živjela je u
Majkić Japri, ostala je bez muža kojeg je zarobila njemačka vojska još početkom
rata i odvela u Njemačku sa ostalim zarobljenicima. Od tada se nije javljao a
nije se ni vratio kad je rat završen. Čula je, kad je uhapšen, da je s njim bio
jedan čovjek iz Jesenice koji se vratio kući. Otišla je do njega da pita za
muža, ispričao je da su u Njemačku stigli zajedno, onda su ih razdvajali, on je
otišao na jednu a njen muž na drugu stranu. Više ga nije vidio.
Niskog rasta, bujnih grudi, okruglog lica sa krupnim smeđim očima, Jela
je bila sva vrckava. Sa svima se šalila pa se radnicima činilo da se u njenom
društvu lakše i brže odmore. Sa svojim nasmijanim licem svima je bila draga.
Dopala se Dmitru ali joj u početku ništa nije rekao, čekao je zgodnu
priliku za to a želio je saznati nešto više o njoj. Već kod prvog susreta s
njom je shvatio kako je potpuno drugačija od Petre sa kojom su razgovori uvijek
teški i ozbiljni, koja nikad nije opuštena već okovana pravilima ponašanja i
obavezama. Jela je razigrana, ponekad i neozbiljna, puna energije i poleta,
spremna da uživa u svemu.
Njeno lepršavo, vrckavo ponašanje ga je odmaralo , uveseljavalo i
zavodilo. Rekao joj je da mu se sviđa, zbunila se ali je to vješto sakrila
svojim šalama. Ponovio je to sledeće zgodne prilike i pokazao joj koliko je
ozbiljan. Nije vrdala i skrivala, rekla je da se i on njoj dopada. Od tada su
sve više vremena provodili zajedno. U njoj je pronašao onaj žar i vatru koju je
želio da mu Petra pruži ali je nikad nije dobio. Sa Jelom se odmarao, pružala
mu je svako zadovoljstvo, teško je čekao kada će se sa posla vratiti u
radilište gdje ga je , uvijek nasmijana, čekala. Nije se nadao da će ga
zadesiti sreća, sve se dogodilo iznenada.
Mislio je da razgovara sa Petrom, da joj kaže kako je sa Jelom srećan,
odustajao je od toga jer je znao kako će ona reagovati, tako bi izazvao veliki
nemir u kući. Zato je ćutao ali su drugi donijeli glas do nje. Bila je ljuta,
čekala je da dođe kući kako bi to raspravili. Nije tražila priliku da ostanu
sami, zasula ga je bujicom riječi. Bila je ljuta, povrijeđena, osjećala se
poniženom. Pokušavao je nešto reći ali nije dolazio do riječi. Otac ga je
grdio, podizao na njega glas, on mu nije odgovarao, shvatio je da ga niko od
njih nikad neće razumjeti. Svi su prestali sa njim razgovarati, osjećao se
neprijatno i odbačeno, sve ga je gušilo u vlastitoj kući. Vratio se u radilište
i od tada sve rjeđe dolazio. Prolazili su mjeseci, stanje se nije mijenjalo,
postajalo je sve više neprihvatljivo za oboje.
Stanje u kakvom su se nalazili prekinula je tragedija. Sjekači u šumi su
radili kao i svakog dana. Stablo koje su obarali Dmitar i još dvojica ljudi je
bilo veliko i nalazilo se na nezgodnom mjestu. Dok su dvojica podsijecali drvo,
Dmitar je stajao sa strane ali nedovoljno daleko. Počelo je pucanje na panju,
potom škripa, drvo je počelo padati. Njegova velika masa ga je povukla na onu
stranu na kojoj je Dmitar stajao. Čula se lomljava, drvo je jurilo prema zemlji
svojom težinom, lomilo je manje drveće koje mu se nalazilo na putu. Jedna
njegova velika grana je zakačila Dmitra, udarila ga je tako snažno da je
poletio nekoliko metara kroz vazduh, pao je na kamen i udario u njega glavom.
Ljudi su mu priskočili u pomoć ali je bilo kasno, nisu mu mogli pomoći.
Svi su stajali nijemi pred onim što se dogodilo.
Poslije petnaest dana Jela je napustila posao, osjećala se usamljena i
nije želila ostati u radilištu. Petra je, nakon osamnaest godina braka, ostala
udovica. Kada je prošlo nekoliko dana shvatila je kolio joj Dmitar
nedostaje. Pripremala se da ode u svoju rodnu kuću kod brata kad joj se svekar
rekao da ne želi da ih ona napusti. Smatrao je da joj je mjesto među njima ,
želio je da ostane. Razgovarali su , svi su se složili sa njegovom odlukom,
ostavili su joj vrijeme da odluči. Razmišljala je nekoliko dana i prihvatila
njegov prijedlog. Radila je kao uvijek, svekar joj je prepustio sve poslove oko
upravljanja domaćinstvom. Ona je to poštovala i trudila se da sve odradi kako
valja. O svemu je odlučivala, kad se ore, kad se kosi trava, kad se ženje, ko
će raditi koji posao, kada će se nešto prodati a kada kupiti. Postala je
gospodarica u Ameličinoj kući njegovom i voljom ostalik ukućana.
Rat je ostao u prošlosti ali su ostali njegovi duboki tragovi koje će
narod još dugo osjećati. Svako se snalazio kako je znao i mogao, uspješniji su
bili članovi partije. Dobivali su bilje plaćena radna mjesta, stanove, odlazili
na odmore i ljetovali na moru. Najteže je bilo onima koji su imali
informbirovca zatočenog na Golom Otoku ili nekom drugom logoru. Označili su ih
kao neprijatelje naroda i države a to se odnosilo i na njihove porodice. Surovo
su kažnjeni, nisu im dozvoljavali da rade u preduzećima uprkos njihovoj
sposobnosti. Za njih su bila zatvorena sva vrata. Ostali narod iz sela je
odlazio u gradove, ostavljao svoje kuće i roditelje, stare i iznemogle da se zlopate.
Stanovali su na periferijama gradova u vlažnim i memljivim barakama koje je, ko
zna kad i zašto, neko izgradio? Mladi ljudi su napuštali sela i postajali
gradska sirotinja.
Tako je, u potrazi za zaradom, u Krnjeušu stigao Lazar Ćulum iz Kotor
Varoša. Tražio je mjesto gdje će zaraditi koru hljeba za svojih troje djece i
ženu i zaustavio se na Grmeču. Ukazala mu se prilika da radi u šumskom
radilištu Bjelajske Uvale. Samarao je na konjima, iznosio drva iz šume do
lagera. Imao je nekoliko svojih konja a kako je samaranje težak i prljav posao
lakše ga je dobio nego neki drugi.
Stanovao je u radilištu a u Krnjeušu ili koje drugo selo je dolazio samo
kad je imao posebnu potrebu. Zarađeni novac je štedio i nosio kući svakih
dva-tri mjeseca gdje je njegova žena brinula o djeci.
Visokog stasa, snažanih leđa, držao je do svog izgleda. Redovno obrijan i
očešljan, uredan čak i dok je obavljao svoj prljavi posao, pravi kicoš.
Naročito se dotjerivao nedjeljom ili praznikom, kad nije radio. Oblačio je
bijelu košulju i odijelo a na glavu stavljao šešir nakrivljujući ga na jednu
stranu. Vesele prirode, često se smijao i tako pokazivao svoj srebrni zub.
Svojim izgledom privlačio je pažnju mlađih žena, naročito udovica kojih je u
selima bilo dosta poslije rata. U radilištu se upoznao sa ljudima iz Risovca i
Krnjeuše, sa nekima postao dobar prijatelj pa ih je povremeno posjećivao.
Odlazeći u Risovac prolazio je pored doma gdje je Marta živjela, tu je vidio i
upoznao.
Bila je nedjelja, rano prijepodne, tek što je sunce popilo rosu, vidjelo
se da će tokom dana biti vrućina. Zato je Lazar uranio, da izmakne žegi a kod
prijatelja će ispod kakve lipe ili oraha u debeloj hladovini i razgovoru
provesti najtopliji dio dana.
Vratiće se kad Sunce otpočne i umine vrućina. Marta je izvela kozu na
pašu u grmlje iza doma za kojom su skakutali jarići. Vodeći kozu susrela je na
Lazara, banuo je iznenada, nije očekivala da neko baš tuda naiđe. Nije ga
poznavala, nikad ranije ga nije vidjela. Nazvao joj je dobro jutro i ona mu je
uzvratila. Primijetila je njegov visoki stas i urednost, osjetila se postiđenom
što se i ona nije malo dotjerala. Nije očekivala da će neko naići , da jeste
sigurno bi bila spremnija. Uvijek je vodila računa o svom odijevanju, pazila je
na čistoću a sve što je nosila, ma koliko bilo staro, prilagodila bi svom
tijelu, sve je na njoj lijepo stajalo. Nevolje, siromaštvo i patnja kao da nisu
na nju ostavljale traga. Tek je navršila trideset šestu i bila je veoma
privlačna. Njena fatalnost je privlačila pažnju muškaraca, nije morala ništa
reći, učiniti, dovoljno je bilo da se negdje pojavi i svi će prema njoj
okrenuti glave, svi će je primijetiti. Ona je toga bila svjesna ali tu svoju
magičnu privlačnost nije koristila. Puštala je da je sudbina vodi.
Osim pozdrava, ništa više nisu rekli, on je otišao svojim putem a ona
ostala završavati svoje poslove. Tokom dana, dok je razgovarao sa prijatljima,
Lazaru se u sjećanje vraćao njihov susret, dobro je zapamtio njeno nasmješeno
lice. Zbog toga je u društvu djelovao otsutno, nije ih slušao o čemu govore za
šta su ga par puta opominjali. Kad je Sunce otpočelo krenuo je u radilište.
Ljetni dan je dug i nije se žurio. Išao je s noge na nogu, razmišljao hoće li
je ponovo susresti. Njegova potajna želja se ispunila, ugledao je Martu kako
nešto radi ispred doma. Zaustavio se i ponovo je pozdravio a onda, ni sam nije
znao kako, započeo je razgovor s njom.?Ćuteći je gledala u njega a on je rekao:
“Zovem se Lazar, radim u Bjelajskim Uvalama”.
Nije znala šta da odgovori, da ga nešto pita , da mu kaže svoje ime ili
nešto drugo, dok se premišljala on je nastavio?
“Nisam iz ovog kraja, zato me ne poznaješ ali
mene poznaje dosta ljudi sa kojima radim”.
Tad joj je bilo neprijatno da i dalje ćuti, tražila je nešto za šta će se
zakačiti, da je nešto potstakne da progovori. Ohrabrenje je našla u njegovom
osmjehu, u njemu je vidjela dobre namjere, konačno je rekla:
“Ja sam Marta, svi me iz okoline poznaju,
živim ovdje u domu sa mojom djecom”.
U tom času odnekud je dotrčao Živko, kad ga je vidio pitao je:
“Je li ovo tvoj dječak”?
“Jeste, potvrdila je, drugi je u kući, on je
mali”.
“A muž, gdje je on”, kad je ovo izgovorio
ugrizao se za usnu, bilo mu je krivo što je to rekao, prvi put je vidio i ovo
pitanje nije bilo na mjestu, kako je to mogao pitati?
Ona ga je sumnjičavo pogledala pravo u oči. Njen pogled ga je zbunio,
opomenu ga zbog direktnog pitanja, osjetio se neprijatno.
Rekla je:
“Nemam muža, ali ne bih da o tome pričam sa
nepoznatim čovjekom”.
U njenom glasu je osjetio prekor pa je požurio:
“Izvini, nisam trebao to pitati , idem, neću
ti više smetati”.
Krenuo je, ona ga je pratila pogledom, kad se odmakao petnaestak koraka
zastao je, okrenuo se i doviknuo:
“Oprosti, molim te, što sam te pitao za muža”.
Rekavši to brzo je nestao u žbunju. Razmišljao je o razgovoru i nije sebi
opraštao zbog nepromišljenog pitanja. Ona će sigurno zaključiti kako je njemu
važno da sazna koja žena nema muža da joj se uvuče u krevet. Takve namjere nije
imao ali je njegovo pitanje tako zvučalo. Trenutno ništa nije mogao učiniti,
ako je sretne ponovo pokušaće joj objasniti kako nije imao loše namjere.
Razmišljala je i ona o prolazniku, iznenadnom susretu i razgovoru. Život
je naučio da bude oprezna, da nikom ne vjeruje, kuća je na putu, svakakvi ljudi
prolaze, ne bi smjela ulaziti u takve razgovore. Ali u njegovim očima nije
vidjela ništa loše, izgledale su pitome i blage a taj osjećaj je nikad nije
prevario.
Sledećeg puta kad bude odlazio kod prijatelja mora se iskupiti, pomišljao
je Lazar. Prije nego je krenuo, kupio je kafu, šećer i bombone za djecu, stavio
u totbu da ponese. Ovog puta je išao sa namjerom da pokuca na njena vrata, da
se izvine za grešku i pokaže svoju dobru namjeru. Kada je stigao ispred doma
pokucao je, vrata je otvorio Živko, ostavio ga je da stoji na otvorenim vratima
i vratio se do majke da joj kaže kako je tamo nepoznat čovjek. Ostavila je
posao koji je radila i krenula ka vratima. Čim ga je ugledala, prepoznala ga
je. Nije čekao da ga nešto pita, prvi je počeo, nazvao joj dobar dan i nastavio:
“Mogu li ući”?
Pogledala ga je od glave do pete, kratko je ćutala kao da razmišlja, onda
je rekla:
“Slobodno, u moju kuću svi svraćaju, neko se
odmori, neko ugasi žeđ, ne znam šta je tebe svratilo”?
“Nisam umoran ni žedan, prošli put kad sam prolazio
nisam ostavio dobar utisak, sad sam došao da to, ako je moguće, popravim”?
Zapamtila je njihov razgovor:
“Misliš na ono što si me pitao za muža”?
“Da”, potvrdio je.
“Nisam ti zamjerila, ljudi svašta pitaju”.
“Sigurno si pomislila kako je meni važno znati
koja je žena slobodna, tako je zvučalo a moja namjera nije bila takva. Rekla si
da živiš sa djecom, jezik me povukao da pitam za njihovog oca”.
“Dobro, deee, vidim da nisi ništa loše mislio,
da jesi ne bi se sad pravdao”, nasmješila se na njega što ih je opustilo.
Malo se zbunio i skoro zaboravio miloštu koju im je donio. Mašio se za
torbu i izvadio iz nje kafu , šećer i bombone, pružio je Marti:
“Evo, uzmi, ovo je za tebe i djecu, ne mogu ti
ući u kuću praznih ruku”.
Iznenadio je svojim postupkom, stajala je zbunjena, ganuo je, nije ga
poznavala a on je donio miloštu za nju i djecu. Trgla se i rekla:
“Nisi trebao, nezgodno mi je, mi se i ne
poznajemo”.
Uplašen da će odbiti poklon, požurio je:
“Uzmi, bona, nije to ništa, malo kafe i
slatkiša za djecu”.
Tad ga je pogledala sa manje podozrenja, stidljivo uzela poklon,
zahvalila se i dodala:
“Kad si donio kafu, onda ćemo je i popiti”.
Ponudila mu je stolicu , skuvala kafu i sjela sa njim za sto. Dugo su
razgovarali, on joj je pričao o sebi, svojoj djeci i ženi, roditeljima o
familiji. Pričao je kako gradi novu kuću za koju odlazi najveći dio zarade.
Marta je u početku osjećala nesigurnost, poslije je otvorenije govorila u
glavnom o sebi. Nije volila mnogo pričati o drugima. Nisu znali otkud im tolika
otvorenost, razgovarali su satima kao stari znanci, dobro su se razumjeli.
Otišao je iz njene kuće sa namjerom da je ponovo posjeti, ona se složila s
njegovim prijedlogom.
Kad je uveče legla u postelju mislila je o Lazaru, o njegovom osmjehu
koji nije skidao sa usana, snažnim rukama koje je pomno gledala dok je iz
kutije vadio cigaru i palio je. Lijep, snažan muškarac koji je pokazao da je
razumije, sviđao joj se.
Od njihovog razgovora u kući nije prošao ni jedan dan da Lazar nije
pomislio na Martu. Znao je da se dopada drugim ženama ali o njima nije
razmišljao kao sada o njoj. Očarale su ga njene oči i zavodljivost, sve mu se
na njoj dopalo. Mislio je kako da joj to kaže , da ona ne pomisli kako je želi
iskoristiti. Znao je, ispričala mu je da je muž otjerao, da je usamljena. Stalo
mu je da joj pokaže kako mu se ona dopada i da to iskreno osjeća u srcu.
Riješio je da bude suzdržan, neće pokvariti sliku o sebi, prvi put je to za
malo učinio, sada neće ponoviti grešku.
Tražio je razloga da je ponovo vidi ali da ne bude nametljiv. Ponovo je
odlazio kod prijatelja i našao je ispred doma. Pozvala ga je u kuću ali je
odbio, rekao je da žuri. Poslije mu je bilo krivo što je tako postupio, toliko
je želio da ponovo sa njom čavrlja, da čuje njen glas. Iz njenog ponašanja nije
mogao zaključiti šta ona misli o njemu? Poslije tog susreta prošlo je dosta
vremena, on se nije pojavljivao. Marta je sama sebi priznala da ga ponovo
želi vidjeti. Dugo ga nije bilo jer je odlazio kući i zadržao se nekoliko
nedjelja. Kad se vratio na posao već prvog slobodnog dana je krenuo da je
posjeti. Nije se nadala, iznenadio je kad se pojavio. Marta mu je izgledala
ljepša nego ranije i ona je isto mislila za njega ali su ćutali. Iz džepa je
izvadio slatkiše za djecu a ispod kaputa zamotan poklon za nju. Pružio joj je,
ona se nećkala, skoro se naljutio zbog toga pa je popustila. Razmotala je
poklon, za nju je kupio predivnu maramu, učinio joj je radost ali se obuzdavala
da pokaže koliko je srećna. Dugo je niko nije gledao tako kao on, nije bio
dobar i budio u njoj stras. Od kada je upoznala Lazara osjećala je da bi ponovo
mogla da voli, potrebu da nekom pruži zadovoljtvo kao što bi ona uživala u
njemu. Sve je to skrivala i potiskivala u sebi. Puštalala je da vrijeme učini
svoje, ako postoje obostrane želje vrijeme će ih pokazati?
Susret sa Martom ga je okrepio, tek tad je shvatio koliko se prijatno osjeća
pored nje, koliko je priželjkuje. Ipak nije gajio pretjerane nade da joj se
dopada. Ispričao joj je toliko toga o sebi, svojoj ženi, ona sigurno ne želi
kvareiti njegovu porodičnu sreću. Ako bi se odlučila biti sa nekim muškarcem
onda bi to bio neko sloboidan, bez obaveza? Skoro da se mirio sa tim ali je bio
siguran da se ne želi odreći njenog prijateljsva. Sa njom je, kao sa rijetko kim,
otvoreno razgovarao, ona ga je razumjela bolje nego bilo ko drugi.
Nastavio je da svraća kod nje, bilo im je oboma teško da podnosu takvo
stanje, želili su jedno drugo a strah da ne osjećaju isto ih je sprečavao da to
pokažu. Kad je poslednji put došao razgovarali su dugo, nije se planirao toliko
zadržati ali mu je bilo teško ostaviti je i vratiti se u radilište. Napokon je
krenuo a ona je pošla s njim da ga isprati. U razgovoru nisu ni primijetili
kako su zašli među žbunje gdje su se prvi put sreli. Da li su im se slučajno
ruke dotakle ili se dogodilo nešto drugo, nisu znali, kroz nju je prošla ona
struja koja je vodila u strast. Svjesna svoje ljepote zalepršala je osmjehom,
mamila ga je zanosnim tijelom. Zastali su, on je uhvatio za ramena i okrenuo prema
sebi, nisu se više obuzdavali, oboje su plamtili , bili su spremni predati se
jedno drugom. Polegao je na travu, pružao joj je ljubav, ona mu je uzvraćala.
Dvoje zrelih ljudi, punih snage i željni ljubavi ispunjavali su svoje želje.
Marta je gorila, nije znala koliko je strasti bilo zatočeno u njenom tijelu
koju su oslobodili Lazarovi dodiri i poljupci. Bili su izvan sebe od
zadovoljstva, željni da se ne zaustavljaju, da njihovo zadovoljstvo traje
beskrajno dugo.
Od tada Lazar je redovno dolazio kod nje. Rijetko ga je neko viđao jer
oko doma nije bilo kuća, sve su bile udaljene. Ona od njega nije ništa
zahtijevala, nije očekivala nikakvu obavezu zbog čega se osjećao opuštenim,
ništa ga nije stezalo. Ispunjavali su jedno drugom živote, poklanjali osjećanja,
uživali su u tome što im je sudbina namjenila i vrijeme donijelo. Rijetko ga je
nešto pitala o njegovoj ženi ali nije izbjegavala takve razgovore kada ih je on
započinjao. Često joj je donosio poklone kojima se uvijek iskreno radovala.
Znala je, kao i prošli put sa Markom, da će on jednom otići i da se vjerovatno
više neće vidjeti. Ostaće im sjećanje da u njemu nalaze snagu kada im loše
krene, kad ne budu zadovoljni, kao što ona uvijek nalazi novu snagu u
sjećanjima na zajedničke trenutake provedene sa Božom. Sa drugim muškarcima je
uživala a njega je volila, sa njim je u svemu uživala.
Nikom nije pričala za Lazareve posjete, nije se povjerila čak ni Janji i
Petri, u njih je imala povjerenja ali je ovog puta ćutala. Ovako joj je bilo
lakše, da im je nešto rekla usledila bi pitanja; ko je on, odakle, koga ima,
šta planira, zato je sve čuvala u sebi.
Tako će ostati sve do dana kada je Lazar došao kod nje vidno
neraspoložen. Primijetila je to čim ga je ugledala ali ga ništa nije pitala,
čekala je da joj sam kaže o čemu se radi. Sjedili su i razgovarali, popili
kafu, ona je tokom razgovora ubacivala šale, pokušavala mu je popraviti
raspoloženje. Kad je vidjela da ne uspijeva, odustala je. Bilo joj je jasno da
joj nešto želi reći ali mu je to teško i nezgodno. Kako je to morao
učiniti, konačno je natjerao sebe i smogao snagu da kaže šta ga muči:
“Moram ti reći nešto važno, žao mi je i teško
da govorim o tome”.
Nije ga pustila da završi, prekinula ga je, znala je šta je namjeravao
reći:
“Odlaziš, vraćaš se kući, nećemo se više
viđati”.
“Da”, potvrdio je i bio je zahvalan što je ona
izgovorila njegovu misao, njemu je to bilo teško, gotovo nemoguće. Nastala je
tišina, ćutali su, nedostajale su im riječi i hrabrosti da nastave razgovor.
Lazar se vezao za nju, proveli su mnogo nezaboravnih trenutaka, sada je to sve
nestalo, pretvorilo se u prah koji će vjetar oduvati i nositi sve dalje od njih
kroz sjećanje do konačnog zaborava. Nestaće njihovog zajedničkog, zvonkog
smijeha, nestrpljivog, slatkog isčekivanja kada će se on pojaviti iz pravca
kojim je uvijek dolazio, otvorenih razgovora koji su ih opuštali, u kojima su
uživali.
Teško joj je uputio nekoliko rečenica objašnjenja, od oca mu je stiglo
pismo, polomio je nogu i sad nema nikog da radi teže poslove i brine o porodici,
žena mu je trudna i očekuju četvrto dijete. Htio je još govoriti o tome ali je
odustao, bilo je dovoljno i to malo što je izustio.
Marta je od početka znala da će se ovo jednom dogoditi, nije bila
iznenađena i ako nije očekivala da će joj to tada reći. Osjećala je tugu, bolio
je rastanak ali je imala dovoljno snage da to podnese. Nosila se sa svim
nevoljama pa će izdržati i ovaj rastanak. Uprkos pokušajima nisu uspjevali
pronaći način da svoj poslednji susret provedu u boljem raspoloženju, više su ćutali
nego što su razgovarali, izbjegavali su da im se pogledi sretnu, plašili su se
tuge koja se u očima najviše prepoznaje.
Kad je krenuo, izašla je da ga isprati. Poslednji put je čvrsto zagrlio i
poljubio , onda je polako krenuo okrećući se prema njoj sve dok mu drveće nije
zaklanjalo vidik. Stajala je, gledala za njim očiju punih suza od čega joj je
pogled bio zamagljen i ponovo se pitala, zašto se baš njoj dešavaju takvi
rastanci? Toliko puta je ostavljena i ako to nije želila.
Osjećala je veliku prazninu nakon Lazarevog odlaska, danima je
razmišljala o njemu. Nije bila ljuta na njega, samo su joj falili razgovori
snjim, njegov zagrljaj, osjećaj sigurnosti koji je imala uz njega, sve joj je
falilo, čak i peglanje njegovih košulja. Želila je da bude sretan, nikad nije
pomišljala da ga otrgne od porodice, bila je zadovoljna sa onim koliko joj je
pružao, koliko joj se predavao. Otišao je da dočeka rođenje svog četvrtog
djeteta. I ako je znala da nosi njegovo čedo, kada su se rastajali, nije mu
htjela reći. Da je to učinila zbunila bi ga, podijelila bi njegova osjećanja,
bio bi razapet između porodice i nje a to nije želila da mu učini. Pustila ga
je da ode i bude srećan sa svojom djecom, da ih voli i uživa sa njima u
porodičnom miru kao što će ona voliti ovo koje joj je on darovao.
Kad se na njoj vidjela trudnoća selo je pričalo i nagađalo sa kime je
bila, ko je otac? Izmišljali su i spominjali razna imena. Bilo je dovoljno da
vide kako je nekom pružila čašu vode pa da proglase kako je baš taj oduvijek
svraćao kod nje. Nije joj bilo prijatno slušati njihova naklapanja i laži ali
je sve izdržala. Jednom su se Janja i Petra zajedno našle kod nje, Janja je
upitala hoće li njima reći ko je otac djeteta. Oštro i prekorno je pogledala i
rekla:
“Da sam htjela, rekla bi to ranije, to nije
važno, srećna sam što ću ga roditi”.
Mislila je, ako Lazar ne zna da mu je otac ni drugi ne trebaju znati. Kad
bi se nekom povjerila izdala bi ga a on to nije zaslužio.
Nikad više o tome nije govorila. Rodila je svog i Lazarevog sina Neđu
koji će se, kad poraste, o njoj brinuti do njene duboke starosti.
XIV
Živko je majci bio velika pomoć. Izrastao je i ojačao pa je zamjenjivao u
mnogim poslovima. Sa Petrom se toliko zbližila da je ona svaki put kad bi
prolazila svratila kod nje, nekad je i praznikom dolazila, donosila joj ponešto
za djecu. Petra je u Živku vidjela nestašnog dječaka svoje drage prijateljice
ali kad je navršio petnaestu godinu prvi put ga je pogledala drugačije.
Odmjerila ga je i shvatila kako je postao snažan mladić, na njemu je
primijetila muževne crte, već mu je trebao pribor za brijanje. Otjerala je
takve misli, uplašena da Marta ne primijeti njen pogled.
I on je nju odavno prestao gledati kao majkinu drugaricu. Prema njoj je
osjetio prvo uzbuđenje kao dječak koji je prerastao u zrelog muškarca, budila
je u njemu strast , volio je biti u njenoj blizini, osjećao je želju za njenim
oblinama. Krišom je posmatrao , pratio svaki njen pokret. Nije želio da ona to
primijeti, plašio se kako bi se snašao, šta bi učinio ako otkrije da je požudno
gleda? Nije imao nikakvog iskustva sa ženama, još nije izmijenio ni poglede sa
nekom djevojčicom, svojom vršnjakinjom a privlačila ga je ova zrela žena.
Petra je tada izgledala najbolje, bila je ljepša nego ikad. U zrelim
godinama, puna snage, bujnig grudi, jakih bokova kojima je njihala pri hodu,
izazivala je i potsticala Živkovu želju da je osvoji, da bude njegova. Već
nekoliko godina je udovica, bez muške ruke i dodira, iz nje je izbijala potreba
da se preda nekom muškarcu i da u tome uživa. Uprkos njegovom skrivanju
pogleda, primijetila ih je. Prijalo joj je njegovo interesovanje pa se pred
njim počela slobodnije ponašati. Namjerno je otkopčavala gornje dugme na bluzi
dozvoljavajući da joj se naziru grudi ili je, kao, slučajno pomjerala suknju,
otkrivajući koljeno. Kad mu je uhvatila pogled na sebi zavodljivo mu je
uzvratila, raspalila u njemu oganj i pokazala da zna za njegove želje. Među
njima je trajala, ta skrivena igra, cijelu godinu dana. Ona više nije izlazila
Živku iz glave, maštao je o trenucima s njom, zamišljao je odjevenu u prozirne
bluze i haljine, noćima nije spavao zbog nemira koji mu je donijela.
Petra je u početku mislila kako je to igra koju ona, kao iskusna žena,
može kontrolisati, onda je sebe više puta uhvatila kako zamišlja njegove ruke
na svojim grudima, kako mašta o njegovom zagrljaju. Budila se noću okupana
znojem, postajala je svjesna da je njeno tijelo, više nego ikad, vapilo za
muškim dodirima. Gorila je od želje da je neko čvrsto stegne u zagrljaj ali je
svojim strogim držanjem odbijala muškarce, nije im dozvoljavala da joj se
približe. Stvorila je o sebi sliku žene kakva nije bila, hladne i
nezaiteresovane, zbog toga je sebe prekorjevala. Zato je svoju pažnju usmjerila
prema Živku, zavodila ga je mada nije znala šta se sve može dogoditi.
Razmišljala je, kako bi bilo da su zajedno, šta bi rekla Marta da zna za njene
bludne misli. Gledala ga je kako raste, on je sin njene vršnjakinje i dobre
prijateljice, niko ne bi razumio njenu potrebu i želju. Bježala je od takvog
razmišljanja ali su njena osjećanja i čežnja mutile razum, preticale ga, po
prvi put nije bila sigurna da li se može kontrolisati.
Sudbina je namjestila priliku u kojoj će oboje pustiti da im osjećanja
nadvladaju razum. Marta je sa Ljubišom i Neđom otišla do vodenice, Živko je
ostao sam kod kuće kada je ona naišla, vraćala se iz Krnjeuše. Planirala je da
kod njih predahne. Pred vratima je skinula torbu sa leđa kad je na vrata izašao
Živko.
“Majka nije kod kuće, otišla je u vodenicu”,
rekao je.
“Dobro, malo ću sjesti da se odmorim pa ću
nastaviti”, odgovorila je dok je ulazila u kuhinju, tad je vidjela da je on sam
i upitala:
“A gdje su ti braća”?
“Sa majkom su, otišli su zajedno”.
Našla se pred iskušenjem, sama, zrela, udovica željna ljubavne strasti
ispred mladića koji još nije sazreo kao muškarac, nije osjetio čari ženskog
tijela ali je dovoljno snažan i privlačan. Primakla mu se toliko blizu da je
osjećao miris njenog tijela, sav je uzdrhtao, znala je da će ga uzbuditi njena
blizina. Dok je sjedala malo je zabacila suknju i otkrila koljeno, Živko više
nije znao kako da se obuzda. Uhvatila ga je za ruku , malo povukla ka sebi i
rekla da sjedne pored nje. Toliko je bilo dovoljno da ga ohrabri. Sjeo je i
naglim pokretom ruku rastrgao dugmad na njenoj bluzi, kliznula je sa
njenih ramena, na njenim grudima su ostale samo njegove ruke. Pogledao je u
oči, želeći da u njima vidi odobravanje za to što želi. Ona se zavodljivo
smješila, sa lica joj je zračila toplina poput sunca. Želila je to koliko i on.
Postao je kao vjetar, koji donosi provalu oblaka, plah, snažan i silan, letio
je na krilima snova koji su mu se pretvorili u stvarnost. Svojim ljubavnim
žarom je plaćao mjesto u Raju koga je sa njom pronašao.
Uzvraćala mu je strasno, nije to više bila ona Petra kakvu je Dmitar
poznavao. Iz nje je provalila snaga, strast, postala je oganj koji su potpalile
ruke mladića kome se predala. Nestala je sva suzdržanost i hladnoća, želila je
da sagori u ljubavnom transu. Otjerala je sa sebe sve gorčine iz prošlosti,
nije joj trebalo ništa više osim igre njihovih užarenih tijela, spoznala je
sreću.
Postala je svjesna da se ovim činom nije završila njihova skrivena igra
već je ovo za oboje bio početak. Znala je da više neće moći bez zadovoljstva
koje je upravo doživjela. Želiće to još više i moraće naći način da ovog
mladića, koji je učinio presrećnom, zadrži uz sebe. Koristila je svoje iskustvo
i preuzela brigu o njihovim sastancima, stvarala je zgodne prilike, planirala
vrijeme i vodila računa da za njih niko ne sazna. On joj se u potpunosti
predao, opijen njenim tijelom, jedino mu je bilo važno da uživa u ljubavi i
strasti koje mu je pružala.
Još prije pola godine ona i Amelica su kupili par konja sa kojima su
planirali raditi u šumi. Mislila je da će to biti posao za njenog djevera Petra
ali je on od završetka rata bio bolešljiv, nije bio za tako težak posao. Zato
je riješila uzeti kočijaša, razgovarala je sa svekrom i on se složio. Ukazala
joj se prilika da zaposli Živka i tako ga veže za sebe. Uvjerena da su joj
osjećanja dovoljno snažna prema njemu, nije se htjela odreći zadovoljstva koje
je s njim doživljavala. Nisu joj više bili dovoljni povremeni sastanci s njim,
htjela je još više, htjela je da uvijek bude u njenoj blizini. Rekla mu je šta
planira, on je kao i sve ostale njene prijedloge i odluke prihvatio. Ubrzo je
razgovarala sa Martom:
“Znaš, Marta, rekla je, kupili smo konje sa
kojima ćemo raditi u šumi, htjeli smo da to bude posao za mog djevera Petra ali
on nije za taj posao, često pobolijeva. Uzećemo kočijaša pa sam mislila da te
pitam za Živka, snažan je i zdrav a posao mu treba”.
Marta je bila malo iznenađena, nikad ranije nije spominjala tako nešto
ali je znala da Petra o svemu odlučuje u njihovoj kući i da je uspješna u svim
poslovima. Malo je razmislila i odgovorila:
“To je pametan prijedlog, lijepo je što si se
njega sjetila, vrijeme mu je da se negdje zaposli, ako on pristane, ja ću se
složiti”?
Petra joj nije rekla da je s njim obavila razgovor, da su se o tome već
dogovorili.
“U redu, dodala je Petra, ja ću ga pitati, ako
pristane može početi raditi za nekoliko dana. Ali nisam ti rekla, on bi morao
stalno biti uz konje, stanovao bi u radilištu”.
Shvatila je da će Živko otići iz kuće, biće joj žao kad se odvoji od nje,
ipak svjesna je, došlo je vrijeme kada mora potražiti svoj put.
“Dobro, neka boravi u radilištu, kad bude
slobodan doći će da se vidimo”.
Vješto je Petra sve ovo izvela, dobila je svekrov i Martin pristanak a
Živko je i onako srećan što će biti blizu nje. Poslije nekoliko dana Živko je
otišao s njom, svratili su Ameličinoj kući i istog dana je sa konjima produžio
u radilište. Nije imao iskustva pa su mu oko posla pomogli stariji radnici. Kad
su imali slobodne dane on je sa konjima dolazio kući, svaki put je s
nestrpljenjem očekivala te dane. Čim su ostajali sami, gdje god bi se našli,
bacala mu se u zagrljaj. Nikad nije pomišljala da će je poslije toliko godina
braka i udovištva snaći ovolika sreće. I za nju su takva osjećanja bila novost,
nije znala da postoji toliko toga skrivenog u njoj. Čekala je tog mladića da
probudi sva njena čula.
Skrivali su od svih šta se dešava među njima a naročito od njenih
ukućana. Plašila se pomisli, da njen svekar sazna, znala je da bi to bio kraj
njenog boravka u kući, morala bi otići i potražiti utočište na drugom mjestu?
Svjesna da je njena i njegova familija ne bi razumjeli, osudili bi je i
odbacili. Sav rizik i strah nisu bili dovoljni da zaustave njena osjećanja i
potrebu da voli i bude voljena, nastavljali su uživati u svojim zadovoljstvima.
Ljudi su prepoznali da je njihov odnos više od činjenice da mu je ona
gazdarica. To su govorile njihove oči, razgovori, česti susreti, skrivanja su
postala uzaludna. Počela su govorkanja, kasnije i otvorene priče, selo je
pričalo iza njihovih leđa. Petrina ozbiljnost se polako topila u očima ljudi,
primijetila je da su se počeli slobodnije odnositi prema njoj. Jedni su sa
podsmijehom govorili o njihovoj razlici u godinama, drugi se zgražavali
nazivajući to nečasnim ponašanjem. Priča se širila kao poplava i stigla do
Martinih ušiju i do njenog svekra. Poslednja dva puta nije svratila kod nje,
izbjegla je susret jer se plašila njene osude, nerazumijevanja. Marta je znala
zašto je zaobilazi, izašla je pred nju, presrela je. Nije je dugo držala u
neizvjesnosti, kao i uvijek, bila je otvorena i direktna.
“Znam zašto ne svraćaš, priča je stigla do
mene, ako neko zna kako bole seoska ogovaranja i uvrede onda to ja znam, toliko
puta su pljuvali po meni, osudili me? Znam da nisi kriva, sudbina vam je to
donijela, ne ljutim se na tebe i ne zamjeram ti. Zamoliću te nešto, pazi na
njega i ako jednom poželi da ode, pusti ga kao što sam ja pustila njegovog oca.
Nemoj više zaobilaziti moju kuću”.
Stajala je ispred svoje prijateljice, bez riječi, iznenadila je sa onim što
je rekla, razumjela je, shvatila je koliko je velika, ogromna Martina snaga.
Pokazala je svoju toplu i dobru dušu. Podigla je pogled i u njenim očima
prepoznala iskreno razumijevanje, zagrlila je i zahvalila joj se. Otišla je
kući sa olakšanjem ali svjesna da je drugi osuđuju.
Amelica je slušao priče, bilo mu je neprijatno, govorili su mu iza leđa.
Teško je podnosio da mu se snaja sastaje sa kočijašem koji je od nje toliko
mlađi, sa njegovom majkom je vršnjekinja. Nije navikao da o njemu i njegovima
rđavo govore ali narodu nije mogao zatvoriti usta. Petra je to znala i čekala
kada će joj svekar nešto reći. Strepila je od pomisli na to, njegovih riječi se
plašila kao mača. On je snaju volio, s njom se uvijek slagao, nikad se nisu
preriječili, poštovala ga je kao oca, povjerio joj je cijelo domaćinstvo, o
svemu je odlučivala. U nju je bio siguran koliko u sebe. Dosta je razmišljao o
svemu, bilo mu je teško započeti takav razgovor , primoran je na to, nije imao
drugog izlaza:
“Petro, hoću sa tobom da razgovaram u četiri
oka”, rekao je.
Ona je sva protrnula, počelo se dešavati ono čega se najviše plašila,
nije imala kud. Osim stida ništa drugo nije osjećala, činilo joj se da ne čuje
dobro, njegove riječi su joj odzvanjale kao da dolaze iz daleka. Pocrvenila je
u licu, prvi put je skrivala pogled pred nekim, prvi put se plašila tuđeg
pogleda. U času je nestala njena čvrstina po kojoj su je poznavali, njena
otvorenost, postala je preplašena i ranjiva a nije znala kako će se sve
završiti. Nije joj važno što će je otjerati iz kuće, boliće je to što je
iznevjerila njegovo povjerenje, boliće je njegov prekoran pogled. Znala je šta
će je pitati? Sve bi dala da nije na tom mjestu da može iskočila bi iz vlastite
kože.
“Dođi samnom u sobu, tamo ćemo moći na miru
pričati”.
Krenula je za njim i samo krajem oka vidjela lica djevera, svekrve,
jetrve, svi su je već osudili, mislila je, samo će joj svekar sada to reći.
Kada su ušli u sobu on je sjeo na stolicu. Stajala je ispred njega pognute
glave, nije imala hrabrosti podići pogled, ako to učini provaliće se iz nje
rijeka suza, sva gorčina i stid. Samoj sebi je priznavala krivicu, zaslužila je
kaznu, prihvatiće je ako je ne ubije ovo vrijeme dok čeka šta će joj reći taj
stari čovjek. Ovo vrijeme, od kako stoji pred njim, činilo joj se dugo kao
čitava vječnost. Čekala je njegovu presudu.
Nije stizala pomisliti koliko je teško njemu, šta se skriva u njegovoj
duši. I on se našao u stanju koje nikom nije želio, teško mu je, muči ga dilema
ko je on da sudi toj mladoj ženi, da ocjenjuje da li je nešto učinila dobro ili
nije? Zar je ona kriva što je sudbina učinila udovicom u najvećoj snazi, zar je
toliko velika njena greška da poništi sav njen trud koji godinama ulaže u
njihovu zajedničku kuću, da poništi njeno poštovanje kojim ga je darivala od
prvog dana kad je postala član domaćinstva? Šta je ona tako strašno učinila da
u nju upiru prstom? Zašto je njoj zabranjeno da voli? Morao je spašavati čast
kuće i svoje familije ali kako, da nju osudi i zadovolji zle jezike? Je li to
pošteno? Selo je pogani sudija i već joj je izreklo presudu, obilježilo je i
odbacilo. Podigao je glavu i rekao:
“Čujem šta selo priča, znam šta se dogodilo,
nikad nismo dozvoljavali da rđavo govore o nama, nećemo to dozvoliti ni sada.
Slušaj me dobro, spremi se, idi u radilište, dovedi tog momka u kuću i
nastavite živjeti zajedno ako i on pristaje na to? Ja vam neću smetati da se
vjenčate, ne priliči ozbiljnoj ženi da živi sa nekim nevjenčana”.
Od čuda nije mogla ništa reći, zatečena je onim što je čula, teško joj je
povjerovati da je to stvarnos. Još prije par minuta bila je spremna prihvatiti
osudu a sad je nagrađena. Osjetila je olakšanje, ushićenje je potiskivalo njen
strah, sve se u njoj izmiješalo, htjela je da plače od bola, stida i radosti u
isto vrijeme. Iz nje su provalila sva ta osjećanja, plakala je. Starac je ustao
i svojom umornom od teškog rada ispucalom rukom obrisao suze sa njenog obraza.
Taj njegov postupak je ganuo još više, ridala je od plača a on je pustio da sve
to izađje iz nje.
“Nemoj plakati, učini kako sam ti rekao, svima
nam je u kući više stalo do tebe nego do sela i njegovih priča. Ja ću
razgovarati sa Stojom , Petrom i snajom, reću im kako će biti”.
Suze joj nisu dozvoljavale da nešto kaže, klimala je potvrdno glavom.
Amelica je izašao iz sobe a njoj je trebalo još dosta vremena da se pribere.
Sve joj se u trenutku okrenulo i razvedrilo, bila je zahvalna tom starom,
mudrom čovjeku koji je svojom odlukom ućutkao selo. Seoske alapače nisu znale
šta da kažu, sve su očekivali ali njegov takav postupak nisu? Požurila je da
radosnu vijest saopšti Živku.
Kad ga je dovela u kuću, nije mogao sakriti svoju stidljivost, osjećao se
nelagodno ali su ga svi zajedno ohrabrili. Njegova dobra narav je učinila da ga
zavole brže nego što su to očekivali. Nastavio je živjeti sa Petrom,
postao je član njihove porodice. Poslije nekoliko godina su odlučili završiti
kuću u Krupi koju je ona dobila na dar. Živko je kočijaški bič zamijenio
volanom kamiona, radio je lakši posao i bolje zarađivao.
Kad su sasvim dovršili kuću, odlučili su se preseliti u grad ali su svaki
slobodan dan provodili u Risovcu. Uzeli su kod sebe mlađu djevojčicu Petrinog
djevera, brinuli o njoj, vaspitavali je i školovali. Kako je vrijeme odmicalo
sve više se vidjela razlika u njihovim godinama. Narušenog zdravlja ona je
postala starica a on je bio u punoj snazi. U prkos tome, uvijek je u nju gledao
zaljubljeno, poklanjao joj veliku pažnju i ostao joj vjeran cijelog života.
XV
Marta je nastavila odgajati svoje sinove, Ljubišu i Neđu. Sa nevoljama se
nosila kako je znala, pružala im je koliko je mogla. Izrasli su i postali
sposobni, pošteni i čestiti mladići. Ljubiša je otišao na odsluženje vojnog
roka a kada se vratio zaposlio se u Krupi, oženio se i sagradio kuću. Kasnije
je i Neđo otišao u vojsku, tada joj je bilo veoma teško, ostala je sama. I on
je poslije vojske našao posao u Krupi. Vrijedno je radio i štedio za izgradnju
svoje kuće u kojoj je jednu sobu namjestio za majku. Otišao je kod nje, pomogao
joj da se spakuje i preseli. Odlazeći iz doma više puta se osvrtala, tužna je
napuštala mjesto gdje je sa djecom provela mnogo vremena. Tu su joj se dešavale
razne stvari koje su joj život činile nekad teškim a nekad radosnim. Nije
skrivala koliko joj je žao što odlazi, suznih očiju je napustila Risovac.
Partija je odustala od seljačkih radnih zadruga kao i nekih drugih
planova koje su počinjali ali nisu završavali. Društvo je tumaralo nejasnim
putevima koje su trasirali partijski moćnici, mijenjali su programe i direktive
koje nisu bile na korist narodu već su služile partijskim rukovodiocima za
dokazivanje njihovih nesuvislih ideja. Nisu brinuli o narodu na selu, njegovim
duhovnim i kulturnim potrebama, potsticali su ih da napuštaju svoje domove i
odlaze u gradove, provodili su industralizaciju. Pokazujući i na taj način
svoju moć saopštili su kako su prestale potrebe za postojanjem doma koga su
nekoliko godina kasnije porušili, od njega nije ostao nikakav trag na zemlji
ali jeste u Martinom srcu i sjećanju. Ona je svojim boravkom u domu ostavila
veći pečat od svega što su vlasti učinile prolazeći kroz njega. Vlasti su samo
prolazile i povremeno svraćale a ona je u njemu stvorila pitomo mjesto
okupljanja i susretanja uvijek spremna da ugosti, pomogne ili prenese kakvu
poruku. Tog vremena neće se sjećati samo Marta već svi Risovčani.
Preseljenjem u Krupu nastavila je svoje druženje sa Petrom koja joj nije
bila samo prijateljica već i snaja. Sudbina im je spojila puteve koji će im
ostati prepletani cijelog života.
Sa djecom, Ružicom, Milanom i Radivojem u Beogradu je uvijek bila u
kontaktu, odlazila je kod njih kada više nije bilo Dmitra, on je nije želio
vidjeti. Milka joj je redovno pisala, njenim pismima se radovala i odgovarala
na njih, u svojim odgovorima je uvijek nalazila mjesta da pita za Božu, da ga
spomene. Jedno od tih pisama je izazvalo veliki bol u njenoj duši, Milka joj je
pisala da ih je Božo zauvijek napustio. Poslije te vijesti danima je ćutala a
onda odlučila otići u Banat. Obišla je više prodavnica u gradu, kupila neke sitnice
i krenula na put. Svratila je u Beograd kod djece a potom nastavila. Dočekala
je Milka , veoma joj se radovala. Razgovarale su o vremenu koje ih je
razdvajalo, htjela je znati svaku sitnicu iz Milkinog života. Gledala je unuke,
Milkine ćerke i u njima prepoznavala svoju mladost. Milki je rekla zašto je
došla, da vidi mjesto gdje je svoj mir našao Božo. Dugo je stajala i ćutala dok
su joj suze kvasile lice a kada se okrenula i otišla pored ploče sa njegovim
imenom ostale su žute ruže sa porukom: “uvijek sam te volila” i jednim
licitarskim srcem.
Vratila se u Krupu.
Dan je bio kišan i sumoran. Sjedila je u i radila nešto u rukama, noć se
spuštala i mrak se polako uvlačio u njenu sobu. Ustala je, upalila lampu i
dohvatila stari kofer u kojem je čuvala svoje drage sitnice. Svaka stvar u tom
koferu je za nju bila značajna, svaka je imala svoju priču o ljudima koji su
joj bili prijatelji i koje je volila. Izvadila je iz kofera svesku iskrzanih
rubova i korica, otvorila je i polako listala. Među njenim stranicama bilo je
požutilih starih fotografija. Gledala ih je i sjećala se, pred oči su joj se
vraćala stara vremena, jasno je vidjela ljude, imala je osjećaj da su pored nje
u sobi. Kad bi spustila jednu, uzimala je drugu i ponovo na njoj dugo
zadržavala pogled. Sveska nije bila klasični dnevnik već njeno sjećanje, u
njemu su bili upisani datumi, imena ljudi koji su činili dio njenog života i
važni događaji. Nije zapisivala detalje, njih je čuvala u svom srcu. Prelistala
je svesku do kraja, onda je zamotala u papir, kao poklon a potom na njoj
napisala: “za moju prvu unuku”. Vratila je svesku u kofer i sve ostavila na
mjesto.
Kad se njena plemenita duša uzdigla na nebo a na zemlji ostao trag u
sjećanjima ljudi na njenu izuzetnu ljepotu koju Krajina nije vidjela, svesku je
u koferu pronašao njen sin Neđo. Pročitao je šta piše na njoj i predao svojoj
sinovki, njenoj prvoj unuki, Savi. U svesci je dovoljno rekla o sebi i vremenu
u kojem je živjela a po Krajini je, svojim djelima, posijala sjeme ljubavi i
dobrote.
Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku
bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču