nedelja, 18 novembar 2018

Top panel

Ulogujte se na sajt

Upamti me

       
Top Panel
A+ R A-
  • Kategorija: Memoari
  • Objavljeno petak, 14 februar 2014 21:49
  • Pogodaka: 2188

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču.

 

 

MILAN SANTRAČ

 

PRVI TELEVIZOR U ČARŠIJI

 

Sjetih se onog Balaševićevog stiha:"nema više dobri svete one lepe šesetpete". Eeee,da,te godine su otišle u prošlost ali su ostala sjećanja na dogadjaje iz tog vremena. Bila su to stara,dobra vremena u kojima se živjelo sporije,sa mnogo manje svega što nam je trebalo ali sa više zadovoljstva od ovog današnjeg stanja koje je zavladalo ljudima. Svemu što se dešavalo u državi pa tako i u našoj čaršiji smo se radovali. Pratili smo šta se dašavalo kod nas i u svijetu preko nekoliko novina,čitala se Borba,Politika i Oslobodjenje. Nije bilo žute štampe,naslovnice su bile ukusno osmišljene za razliku od ovih današnjih sa kojih nam pod nos guraju gole ženske sise,dupeta a sve češće i medjunožja. Slušao se radio,ko ga je imao,glavne vijesti, pjesme sevdalinke i poneki šlager koje su izvodili,Ivo Robić,Đorđe Marjanović,Anica Zubović,Lola Novaković. Slušali smo poznati glas Radivoja Markovića koji je prenosio fudbalske utakmice i navijali kao da smo prisustvovali na stadionu.
I onda je jednog dana,nikad ne znam čijom odlukom,u čaršiju stigao prvi televizor,za tadašnje vrijeme,čudo tehnike. Kupljen je novcem radnika pilane zbog čega su ga svi smatrali svojim. Mislim da se zvao Atlas a ko ga je proizveo,nikog nije zanimalo? Taj televizor je imao noge koje su se zavrtale odozdo kao kod nekih vrsta namještaja. Noge su se pokazale veoma praktičnim jer su ga podizale visoko na stolu gdje je stajao pa je njegov ekran bio vidljiv mnogobrojnim gledaocima koji su se tiskali u ne velikoj sindikalnoj sali gdje su ga smjestili. Ta prostorija i nije bila neka sala,samo smo je tako zvali. Nalazila se u centru čaršije u prizemlju jedne zgrade i u nju se ulazilo direktno sa ulice sa par stepenica. U njoj je bilo nekoliko stolova i stolica jer su se tu održavani sindikalni sastanci zaposlenih radnika pilane pa smo je zato zvali,sindikalna sala. Sindikati su tada bili važni,bar smo mi tako mislili. Za televizor je bio zadužen jedan čovjek koji se kao nešto razumio u rukovanje njime. On je salu otključavao svakog poslijepodneva i uključivao televizor a mi smo program pratili do kraja. U salu se teško moglo ući ako samo malo zakasnimo,posebno za nas djecu koju su puštali sasvim ispred ekrana kako nam odrasli ne bi zaklanjali sliku. Često smo imali problem kod ulženja jer smo se morali provlačiti kroz šumu nogu u čemu je najspretniji bio naš drug Ićo koga smo nas nekoliko zvali Vargas. Bio je najsitniji od nas i najspretniji. Kao šilo se provlačio izmedju nogu i grabio mjesto. To je za nas bilo važno jer nam je šapatom prenosio šta smo propustili dok mu se nismo pridružili. Mnogo ljudi je dolazilo,svi su željeli gledati program neovisno šta je prikazivano. Za većinu je to bila zaista predstava u kojoj su uživali. Dok je televizor radio,obavezno je gašeno svjetlo,valjda su to smatrali bioskopom. Svi pušači a bilo ih je većina u sali nisu gasili cigarete. Palili su jednu za drugom a plavičasti dim je treperio i potiskivao vazduh koji je sve teže ulazio u prostoriju. Za kratko vrijeme svi su prepoznavali glasove Branislava Surutke,Miće Orlovića,Dušanke Kalanj koji su se obraćali gledaocima.

U to vrijeme Jugoslavija je imala veliku prvu fudbalsku ligu u kojoj su se takmičili pored C.Zvijezde,Partizana,Dinama,Sarajeva i drugi klubovi koji već dugo godina ne postoje. Bili su to Novi Sad, Trešnjevka,Split i još dosta drugih a mi smo redovno gledali sve utakmice i ako nisu igrali oni za koje smo navijali. Problem nam je predstavljala tada nesavršenost tehnike. Slika na televizoru se često kvarila,pretvarala se u kose pruge u bojama od crne,sive do bijele u svim nijansama. Nas je to nerviralo a popravku je,okretanjem nekog regulatora na njemu,vršio čovjek koji je bio zadužen za to. Pa nije to baš svima smetalo. Jedan vjerni gledalac,neki Deja je najviše volio da gleda baš te pruge. Govorio je da ga to potsjeća na šareni dušek. Onda su se svi smijali a mi,djeca koristili tu pauzu i istrčavali do obližnje česme da pijemo vodu, da koliko-toliko udahnemo čisog vazduha jer nas je dim cigareta davio i tjerao na kašljanje. 

Tako smo obavezno pratili prenos prvomajske parade iz Moskve. Gaće su se tresle cijelom svijetu od tehnike i velike sovjetske armade koja je defilovala ispred pozornice na kojoj se nalazio cijeli prezidijum. Gledali smo Nila Armstronga kako izlazi iz Apola i pravi prve korake na Mjesecu. Tada nam Amerikanci nisu bili neprijatelji kao danas i nismo znali da su nas prevarili te izlazak i šetnju po Mjesecu snimili u nekom studiju kod Londona.

Uskoro se pojavila i prva tv-serija "Dugo toplo ljeto" sa Nensi Melon i Rojom Tinisom u glavnim ulogama. Ona,Klara Varner,kći bogatog farmera i on,Ben Kvik,predradnik na farmi i njihova zabranjivana ali ne i zabranjena ljubav. Serija je emitovana jednom nedjeljno a oni su bili veoma popularni. Mladi su se poistovjećivali sa njima imitirajući njihov način odijevanja a jedan čaršijanac koji je volio više popiti,Jovica Ćevetinov, govorio je za sebe da je čaršijski Ben Kvik pa su ga neki tako i zvali. Volio je piti a lijepo je pjevao. Za njega se pričalo da su ga zvali u radio Sarajevo zajedno sa Zaimom Imamovićem i Safetom Isovićem ali je to odbio. Draža su mu bila čaršijska zavitlavanja nego karijera pjevača.


Uskoro je u caršiju stigao i drugi televizor,kupio ga je doktor Duško Dragović. Mladi ljekar koji je svoje prvo radno iskustvo sticao u našoj ambulanti. Tada je izgledala stoput ljepše nego danas i bila sasvim opremljena. Imala je ljekarsku i stomatološku_ordinaciju,previjalište,laboratoriju, porodilište,stacionar za pacijente pa i sopstvenu kuhinju. Doktor Dragović je bio dobar ljekar i čovjek. Postavio je televizor u čekaonicu ambulante kako bi što više ljudi moglo gledati program. Poslije su i čaršijanci kupovali prijemnike,najprije oni sa većim primanjima i sa progresivnijim shvatanjem,kasnije i ostali. Sjećanje na to davno vrijeme će zauvijek ostati u nama i potsjećati nas kako je malo potrebno da bi ljudi bili sretni.  
 

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču Autor: Milan Santrač