sreda, 20 novembar 2019

Top panel

Ulogujte se na sajt

Upamti me

       
Top Panel
A+ R A-
  • Kategorija: Memoari
  • Objavljeno utorak, 17 decembar 2013 22:19
  • Pogodaka: 2370

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču.

 

 

MILAN SANTRAČ

 

DRUGARICA GOSPOĐA RUŽICA

 

Gospođa,pardon,htjedoh reći drugarica Ružica jer smo se tako svi oslovljavali u to vrijeme bez obzira na razliku u godinama,zanimanje ili društveni položaj. Bili smo drugovi taman toliko koliko smo danas gospoda u duhovnom i materijalnom siromaštvu u koje smo zapali,nešto zbog sopstvene krivice a više zbog "zapadne demokratije" koja nas je zapljusnula. Ali to je već neka druga priča.

Dakle,drugarica Ružica je bila žena srednjih godina. Stasita,njegovana i veoma pričljiva ali ne naročito lijepa. Rekoh stasita,što znači da je bila jedra i snažna,baš onakva žena kakve su naši krajišnici voljeli. Krajišnici nisu mnogo marili za vitke i mršave,više su cijenili one koje,dok prolaze čaršijom,ljuljaju. Živjela je sama. Roditelji su je mladu udali ali je taj brak propao jer se brzo ustanovilo da je njen izabranik teška pijandura pa su je roditelji vratili kući. Kada je ostala bez roditelja živjela je sama,nije se više udavala. Svraćala je kod više žena na čašicu razgovora,da pretresu šta se i kada dogodilo u čarsiji ali najčescće kod komšinice Vesne. Niko joj nije valjao za svakog je pronalazila po nekoliko mana. Muškarce je posebno ogovarala.

"Moja Vesna,govorila je komšinici,svi muškarci su švaleri,lažovi,pijanice i propalice,zato se ja više nisam udavala". Vesna je gleda i dok joj servira kafu,onako kao da sebe opravdava tiho kaže:"Ružice,mora nešto da se trpi". Piju one kafu a Ružica gleda u svoje noge,najlon čarape,cipele sa visokim štiklama. Prebaci nogu preko noge pa još zadiže suknju,kao da se malko počeše, tek da skrene Vesninu pažnju,da bi se pohvalila novom suknjom,kratkom do koljena. "Znaš,Vesna,ja se divim vama,udatim ženama pa i tebi kako možeš da trpiš tog tvog Đoku,tako mlada a već imaš trećeg muža"? "Nije trećeg,već drugog,ti ga Ružo baš pretjera,pobuni se komšinica. Prvi me ostavio,baraba jedna. Kad sam se udala,nije prošlo ni tri mjeseca a on ode u Njemačku da zaradjuje marke. Nije mu valjala ova naša zemlja,a sve smo imali,kuću,baštu,radio na pilani u dvije smjene,nije mu bilo teško. Nije se javljao nekoliko mjeseci a onda dobijem njegovo pismo. Napisao,Vesna,pokupi prnje pa prtljaj kod oca i matere,ja se neću skoro vraćati a ovdje sam našao drugu,krasnu ženu. Valjda je bila negdje iz Srbije,iz nekog Svrljiga. Udavala se tri puta prije njega i imala dvoje djece. Ona mu bila bolja nego ja. Ma,pusti to,ne volim se toga ni sjećati. Vratim se kod roditelja sa stomakom do zuba,njemu nisam ni rekla da ću mu roditi sina koga je ovaj moj Đoko prihvatio kao da je njegov. A njega sam upoznala nekoliko godina kasnije,tamo u fabrici u magacinu. Slaže on one palete,onako visok,zgodan,lijep sa brčićima. I eto,desilo se kao na nekom filmu". "Al' vam je neki film,Đoko što prenosi i slaže palete, ti si bila među najljepšim ženama u okolini,mogla si da biraš a ti nabasala na Đoku,običnog fabričkog radnika. Šteta,on pije,pjeva i lumpuje po kafanama,ma ne bih ja njega trpila ni pet minuta. I uopšte,svi ti muškarci su idioti". Vesna se ućutala,vidi da je Ruža ne sluša i da nastavlja svoju priču.

"Zamisli,pođem ja,skoro u Bihać u bolnicu da obiđem tetku,čekam autobus a znaš kako oni uvijek kasne. Naiđe jedan sa kamionom,vozi gradju sa pilane i zaustavi se da me poveze. Nisam,božija ženo,ni sjela u onaj njegov smrdljivi kamion a on odma' za koljena. Čovjek,radnik,proleter,kvalifikovani vozač teretnog vozila,odma' fata za koljena. Da je kao kulturan čovjek pitao kako si drugarice,dokle putuješ,ma ništa nego navalio a nisam još ni sjela na ono pocijepano sjedište. A ja njemu odbrusim žustro,stani barabo,zar se tako fata ženska autostoperka kojoj je autobus kasnio? Idem kod tetke u bolnicu kojoj su žuč izvadili,nataložilo joj se tamo kamenje zbog takvih kao sto si ti,stoko šoferska. Šta si navalio kao da je meni ona stvar na koljenu,da si malo popričao,pitao kakva nužda tjera lijepu ženu da stopira,nego ništa,samo navalio. Pa zar ti misliš da bi ja tebi,takvom kakav si dala u kamionu. Ja sam fina žena i ne valjam se po kabinama kamiona. Imam ja svoju kuću i krevet u sobi. Eto,takvi su oni,neću ni da se udajem koji će mi moj,da izvineš na izrazu kad su takvi,nekulturni,pijanice i ženskaroši?

Vesna srče kafu,iznijela i neki keks pa je služi i zamišljena kao da donosi neki važan zaključak kaže:"ako nećeš da trpiš ništa onda ćes ostati sama,bez kučeta i mačeta. Meni bi to dosadilo a bilo mi je dojadilo i da mi raznorazni dripci iz one treće smjene,skucane kako je zovu,kako se kome digne lupa na moja vrata. Kao vele,ona je sama,bez onog muškog alata,možda će nam otvoriti vrata. Zato sam se udala za mog Đoku i sad mi je dobro,ponekad se prepiremo ali ide nekako."

Zatim Vesna otpi kafu i gleda u mušemu na stolu,nešto prebira prstima po njoj pa onda podiže pogled prema Ružici,toj jedroj,dobro-držećoj raspuštenici pa se sjeti kako je imala nekoliko veza sa nekim činovnicima iz fabrike i kako je jednog od njih mnogo voljela a on je ostavio pa je zbog toga zamrzila cijeli muški rod ili je samo tako govorila a u stvari se uvijek nadala da će susresti onog koji će joj u svemu odgovarati. 

Ružica je nastavljala svoju priču:"onomad sam bila u Bihaću,išla sam nešto kupiti i dugo se zadržim u robnoj kući. Pobjegao mi onaj autobus što ide preko čaršije do Drvara i ja uhvatim neki Ključki. Dodjem do Vrtoča i uputim se pješice. Prešla sam onaj ravni dio od raskrsnice do kuće Đure Vrapca kad me stiže kamion i zaustavi se. Vozi ga Vlado,onaj što mu je žena učiteljica,fini čovjek. Kroz otvoren prozor me pita,hoću li da me poveze,daleko je pješačiti do čarije sa štiklama. Ti znaš da ja volim nositi štikle a nisu uvijek praktične. Hoću,kažem ja a on meni,hajde penji se. Imala sam na sebi onu moju teget,sasvim usku suknju. Pokušam podići nogu na onu prvu papuču kamiona ali ne mogu od suknje. Znaš kako su visoki ti kamioni,pa mogli su ih praviti malo nižim. Povučem suknju na gore malo,mislim sad ću moći ali ne ide. Ja podignem još malo ali opet ne mogu. Pogledam u šofera Vladu a on se onako šeretski smješka,vidi da ću,ako se želim popeti u kabinu,morati suknju dići još više. Podignem je još ali ni to nije dovoljno,ne mogu dići nogu jer je suknja posve uska. Sta ću,morala sam je zadići skoro do pojasa kako bih ušla u kabinu a on me sve pogledom mjeri,vidim da mu se sviđam ali od toga nema ništa,nisam ja neka laka ženska a čovjek ima i finu ženu, učiteljicu. Zabrinula sam se šta će drugi misliti o meni jer me vidio onaj Nikica, trgovac što radi u gvožđari. Taman kad sam podigla suknju da se popnem u kamion naišao je svojom ladom,čak je malo prikočio i sve je vidio. Ko zna šta će on sve ispričati a nije bilo ništa,majke mi". "Šta ima da priča,ti znaš da ništa nije bilo",uvjerava je Vesna dok ona s nevjericom gleda u nju. "Neka pričaju šta hoće,muškarci su svakako barabe,ženskaroši,lažovi i propalice. Od njih ništa fino ne očekujem" zaključila je i ustala sa stolice. Morala je otići do Svjetlane, poručila joj da ima nešto važno da joj kaže.
Šta je tako važno imala čuti,znala je ona dobro? Zaboravila je,kao slučajno,svoju maramu u autobusu kod onog novog šofera iz Suvaje a on joj poslao po Svjetlani. Ja sam je često viđao kako zaustavlja kamione koji su išli prema Bihaću ili Drvaru,valjda je išla kod tetke u bolnicu,ko zna....?

 

 

 

 Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču

Autor: Milan Santrač