četvrtak, 21 mart 2019

Top panel

Ulogujte se na sajt

Upamti me

       
Top Panel
A+ R A-
  • Kategorija: Memoari
  • Objavljeno petak, 25 oktobar 2013 11:45
  • Pogodaka: 1991

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču.

 

 

MILAN SANTRAČ

 

OSMANOVE KRUŠKE

 

Davno je prosla ponoc.Nesanica ponekad pise pripovjetke a ponekad,bogami i romane.Ja se sjetih davnih dogadjaja iz djetinjstva i kad god mi se to desi a desava se cesto,ja se latim olovke i papira.Zurim da uhvatim svaku misao,svako sjecanje,da mi ne pobjegne.


Vrijeme je tresanja.To su oni poslednji proljetni ili prvi ljetni dani.Za moje drugove i mene su ostali nezaboravni.Noci su svjeze a dani topli ali ne previse vruci.Sve duza obdanica izvlacila je iz nas snagu dugim igrama.Sastajali smo se u jutarnjim casovima,kada se rosa presijava na suncu po jos nepokosenoj travi.Sunce se ogledalo u svakoj kapi rose.Livade su izgledale kao da je neko po njima prosuo kristale.Trudili smo se poceti nase igre sto ranije,nismo dozvoljavali da nam ni jedan trenutak dana izmakne,htjeli smo biti njegov sastavni dio.Kada bi sunce odskocilo dan je postajao topliji a mi smo do tada vec obisli vecinu sokaka i basta,preskacuci sve ograde na kojima smo,ne rijetko,cijepali jedine pantalone koje smo imali.Tesko smo se rastajali u vrijeme rucka.Majke su nas dozivale pa smo zurili,sto je moguce,brze isprazniti tanjir toplog variva koji nas je cekao na stolu i ponovo se vracali svojoj druzini.U to doba godine,veceri su posebno lijepe i cesto obojene u crveno.Narod je govorio:"crveno vece,mokro jutro".Cesto je tako i bilo,padale su kratkotrajne i tople kise od kojih je sve bujalo i raslo.Kad kisa prestane,sve zivo se pokrene i mi izjurimo na nase zborno mjesto.


Danas sam ,prolazeci kroz pijacu,vidio tezge pretrpane tresnjama i valjda,su me bas one vratile u ono vrijeme kada je sve bilo starije od nas.Nasa jedina obaveza je bila da poslusamo roditelje kad nesto od nas zahtijevaju i da uzivamo u svojim nestaslucima.Sjecanje mi lagano skliznu u godine kada smo moji drugovi i ja kretali u skolu,kada smo nasu carsiju sasvim osvojili.Nije postojao ni jedan njen dio u koji nismo zavirili,ni jedna nepoznata basta,ni jedan sokak u kome nismo ,za sebe,pronasli nesto zanimljivo.Ponasali smo se kao pravi suvereni,osvojili smo svijet to jest,carsiju.Nasi skolski drugovi,cije su se kuce nalazile po bregovima i zaseocima odakle su svakodnevno dolazili u skolu,su nas zvali carsijancima.Nama je to prijalo,to nas je razlikovalo od drugih,ponasali smo se i osjecali vaznim.Biti carsijanac,znacilo je imati neke prednosti nad onima koji su zivjeli u okolini.Skola je bila u nasoj carsiji pa smo je,valjda,zbog toga vise smatrali svojom.Mogli smo na njenom igralistu juriti za loptom i kad se zavrsi nastava,imali smo pod nosom prodavnice i uvijek smo prvi znali kada su stigli novi medenjaci koji su kostali banku i nikad nisu poskupljivali.Bili su veliki i nevjerovatno ukusni.

U jednoj kuci koja se nalazila na raskrsnici puteva,u samom centru postojala je radnja za koju ni danas ne znam kako bih je nazvao.U njoj se prodavalo svasta:ponesto od seoskog alata,neki lanac,kakva serpa ili lonac za kucanstvo a moglo se za kakav praznik kupiti i pecenog mesa,popiti kafa ili koja ljuta.Mojim drugovima i meni nije bilo jasno kako da se obratimo covjeku koji je tu radio.Svi su ga zvali Kalajdzija a mi nismo znali da li mu je to pravo ime jer nikad nismo culi da se neko tako zove i da li ga smijemo osloviti tim imenom? Za nas je to bio problem jer je on izgledao prilicno opasno.Visok,savijen u plecima i rijetko kada obrijan.Vise je licio na nekog zemljoradnika ili drvosjecu nego na trgovca.Vjerovatno se ni sam nije osjecao posve ugodno radeci svoj posao ali mu je sudbina to odredila i on se pomirio s njom.U njegovu radnju su,kad je bila sezona,stizale tresnje,slame,tako smo ih zvali.U to vrijeme,za nas carsijance i narod iz okoline u radnjama nisu prodavane tresnje nego slame.Tresnje su rasle i zorile na nekom drugom mjestu,negdje pored necije kuce ili u ogradi moga strica ispod Risove Grede.Slame su krupne i socne a ove nase,domace tresnje su sitne.Mi smo u tome jasno vidjeli razliku.Poneka tresnja je bila gorka sto je kod nas izazivalo veliko razocarenje.Kada pogled usmjerimo prema krosnji drveta one izgledaju primamljivo i vec tada osjecamo njihov okus.A onda dolazi razocarenje,kada se prvi berac popne,pocne da bere plodove i halapljivo ih stavlja u usta.Ne zna se da li ih je prije stavio u usta ili poceo pljuvati neprekidno psujuci zbog gorcine koju je osjetio.Mi,ostali koji smo do tog casa bili samo posmatraci velikom brzinom se kacimo na prve grane,ne vjerujemo da tako lijepi,crveni plodovi nisu za jelo.Zelimo sami provjeriti da li je u pitanju prevara ili su plodovi zaista gorki.Kada bi osjetili gorcinu,silazili smo razocarani sa drveta.Kalajdzine slame nas nikad nisu razocarale.Bile su ukusne.Jeli smo ih neoprane iz fiseka koji je on pravio od starih novina.Dok smo ih uzimali one su zbog zrelosti pucale i njihov slatki sok nam je farbao ruke.Brisali smo ih od kosulje ili majice na sebi a niko nas nije grdio sto smo se uflekali.Kad prodje vrijeme tresanja za nas je opet nastajao "susni" period.U nasem kraju se malo uzgajalo voce,uglavnom sljive,ali one su sazrijevale tek u avgustu pa i kasnije.Ponegdje,u nekoj zivici rasle su divljake jabuke ili kruske.To su one od kojih se usta skupljaju kao da stavis u njih stipsu.Nisu bile za jelo,tek nekad bi nase majke u kasnu jesen stavile te divljake u zito da omeksaju i onda bi ih iznosile pred nas.Mi nismo imali vremena da cekamo kao nase majke,da voce omeksa,zeljeli smo odmah,tog casa da scepamo kakav plod i da se zasladimo s njime.Kao puz,sporo su nam se vukli dani.Umjesto slama opet smo ,kad bi se nekako dokopali koje banke,kupovali medenjake.


I kad smo vec mislili da se nista nece promjeniti,pojavljivao se "Turcin" Osman.Naravno,da nije bio Turcin,samo su ga tako,kad on to ne cuje,zvali carsijanci.Tako su oslovljavami Muslimane,koje su malo ili nikako nisu poznavali.Prenijelo se to sa koljena na koljeno jos od davnih vremena,turske carevine.Osman je stizao u svojim zapreznim kolima koja su bila ljepsa od drugih,nekako uredna,cak su neki dijelovi bili ofarbani.Djelovala su otmenije od onih kojima su se nasi seljaci svakodnevno vozili do njiva i livada.Njegovi konji nisu bili posebno krupni ali su im se vratovi i sapi presijavale na suncu.Redovno
timareni cinili su sklad sa kolima i kocijasem.Osman je bio dobrocudan covjek,blage naravi,tih i nenametljiv.Pantalone kakve je nosio kod nas niko nije imao.Do koljena su bile uske,uz nogu a gore su se sirile i imale su pozamasan tur.Preko kosulje je uvijek nosio mali prsluk,onaj koji cini cjelinu sa kaputom a njegov je bio zuto-braon boje i od somota.Sa glave nije skidao beretku koju je navlacio  do pola cela.Sjedio je u kolima sa nogama spustenim na rudu,a iza njegovih ledja ispod cirade nazirali su se sepeti napunjeni kruskama.Konji su isli nogu pred nogu sve dok ne stignu ispod lipe na raskrsnici gdje ce provesti naredne dane.Osman je bio iz nekog sela nadomak Sanskog Mosta,miran i skroman domacin koji imao u kuci puno gladnih usta.Trebalo ih je sve nahraniti,obuci, spremiti za skolu pa je on sakupljao svaki dinar i izbijao ga iz svega sto su mu njegovo imanje i trud pruzali.Sepeti pleteni od rascjepljenog ljeskovog pruca bili su natrpani do vrha gdje je on stavio slamu da ih zastiti od sunca putem koji je trajao vise od pet sati.Polako je raspremao kola,isprezao konje,skidao sa njih ormu i stavljao pored kola.Znao je da ce tu provesti nekoliko narednih dana,sve dok ne proda i poslednju krusku.


Prvih godina,kada je Osman poceo dovoziti svoje kruske carsijanci su se pitali,ko je i odakle je? Bilo im je vazno da to znaju,posebno iz razloga sto je dolazio iz podgrmeckog kraja odakle su malo ljudi poznavali.Plasili su se da nije neko ko je u ratu koji je vec odavno iza njih ali su sjecanja na njega svjeza,ucinio kakva nedjela pa se tako pritajio u dobrocudnog prodavaca krusaka.Ili ,da nije kakav rodjak onom Hasici,ustasi iz Krupe koji je mucki,kad ga on nije vidio,skocio na ledja jednom gorstaku iz Suvaje i izbo ga nozem a ovaj ga tako ranjen nosio na ledjima vise od pedeset koraka dok na kraju nije pao.Hasica se zvao Hasan a bio je posve sitan covjek zbog cega su ga prozvali Hasicom,veliki kavgadzija i prznica.Stalno je nekoga izazivao pa su ga ljudi vise puta premlacivali.Isto mu se desilo sa tim gorstakom.Kad je sa njim zapoceo kavgu covjek ga je podigao jednom rukom,tako ga iznio iz kafane i bacio na put.Ovaj mu to nikad nije oprostio i cekao je svoju priliku i docekao. Obukao je ustasku uniformu i cinio svakojake zulume nad neduznim narodom.Njega je kasnije,kada su ustanici oslobadjali Krupu,licno i svojom rukom,kako je volio reci,zarobio Pepara Sijan iz Risovca.Uhvatio ga u podrumu neke kuce gdje se bio sakrio i vezao mu ruke terkijom.Vodio ga je kroz cijelu Krupu,prema Puceniku,uzvisenju iznad grada gdje je bila ustanicka komanda.Dozvoljavao je narodu da ga,tako vezanog udarju stapovima,roguljama ili pesnicama sve govoreci:"nemojte udarati Hasicu,njemu ce suditi oni u komandi" a i sam ga je sve vrijeme udarao kundakom stare tandzare koju je godinama krio i sa kojom je konacno krenuo u rat protiv zlikovaca.


Osman,nije poznavao Hasicu niti je znao za sve sto se s njim dogadjalo a eto,ljudi su se plasili i provjeravali ga. Takvi su Krajisnici,Grmeclije,carsijanci,nepovjerljivi ali kada nekog prihvate,onda su mu vjecni i odani prijatelji.Sada im je i Osman prijatelj i ne raduju mu se samo djeca zbog krusaka nego i stariji ljudi.Prihvatili su ga kao sto su prihvatili i Ismeta inzinjera i Atifa bolnicara ili Remzu veterinarskog pomocnika.


Osman je kruske prodavao bez kantara ili koje druge vage.Njegova mjera je bila neki loncic,lima kako se tada govorilo za takvu posudu.Pravio je fiseke od starih novina ili od papirnih vreca u kojima je bilo upakovano brasno.Cijenu nije mijenjao godinama.Laganim pokretima je motao fiseke i stavljao kruske u loncic zapocinjuci neki razgovor.Blago se osmjehivao svim ljudima i,valjda tako svojom dobrom naravi,na sve prenosio pozitivnu energiju.Odlazeci od njega svima je lice izgledalo slatko kao sto su bile slatke i njegove sitne kruske.Kada bi kruske rasprodao,polako se pakovao,nikud nije zurio.Slagao je sepete jedan pored drugog,kacio zobnice na dirjeke kola,vezao fenjer na lotre.Ormu na konje je stavljao poslednju i oni su frktali kao da zele pokazati radost sto odlaze kuci.Kako je tiho ulazio u carsiju jednako tiho,skoro neprimjetno je iz nje i odlazio.


Tako je Osman ispunjavao i sladio nase dane,poslije tresanja,dok ne sazore prve sljive koje su rasle po zivicama sokaka.Mi smo im se radovali i zvali smo ih prskuljama jer su na lagani dodir ruke prskale ili kada bi od zrelosti pale na sokak.Od njih ili od prljavstine sa sokaka redovno smo dobivali sracku ali se nismo predavali,jeli smo ih i uzivali u njihovoj slasti.


I tako,moji mostovi sjecanja na te dane djetinjstva polako tonu u modricasto plavetnilo noci poput ptice koja je bila negdje zalutala pa se umorna vrca u svoje gnijezdo.Vec naredne noci cu ponovo putovati po vremenu koje je iza mene i ciju ljepotu cu pokusati sa neprekinutom niti ukucavati u ovo "cudo" tehnike sto se kompjuterom zove.

 

 

 

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču

Autor: Milan Santrač