četvrtak, 17 januar 2019

Top panel

Ulogujte se na sajt

Upamti me

       
Top Panel
A+ R A-

Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču.

 

 

MILAN SANTRAČ

Markanov Lov

 

Izmedju dva planinska vijenca,sa sjevero-istocne strane,Risove a sa jugo-zapadne,Macije Grede smjestlo se i proteglo pitomo selo Risovac. Nizi planinski obronci,Luzine,Palez,Marina Poljana i drugi predstavljaju vezu sela sa dubokom visestoljetnom sumom u kojoj su vrijedne ruke njegovih stanovnika zaradjivale za koru hljeba. Ispresjecano sa dosta potoka sa lijevu i desnu stranu seoskog puta u cijem su se blatu za vrijeme kisnih proljetnih ili jesenjih dana zaglavljivala i prazna kola,rasute su njive i livade. Selo je veliko i lijepo,pogotovo kad livade procvjetaju i zita klasaju. Kosanice i zasijane njive se naizmjenicno smjenjuju sa oklincima iskrcenih suma i sumovitim dragama u kojima su ledeni izvori. Oni se slivaju u potoke koji na vise mjesta presjecaju put. Kad potoci nabujaju od kisa i otopljenih snijegova sa planinskih obronaka,voda se izlije i potopi livade uz put stvarajuci jezera koja nestaju samo nekoliko dana nakon prestanka padavina. Voda se povuce,potoci se smire i nastave svoja vjekovna saputanja i klokotanja kroz vrbake sve dok ne stignu do brane koju su sagradili Risovcani za svoje vodenice ispod cijeg je zrvnja sipalo zlatno zuto kukuruzno ili ne,sasvim bijelo psenicno i razeno brasno. Iza ovih vodenica potoci nastavljaju lagano da teku do neke uvale u koju uviru da bi se ponovo pojavili na nekom drugom mjestu. Na sve strane rasuti su zaseoci sa kucama crvenih krovova koje su upotpunjavale idilicnu sliku ovog planinskog sela. Nista nije narusavalo mir koji je vjekovima vladao ovim prostorima,samo su ga ispunjavala zvona stada ovaca ili goveda koja su pastiri cuvali na visokim pasnjacima ili vec pokosenim livadama. 


U sredini sela na prostranim imanjima cije su njive dijelili samo kameni medjasi nalazi se zaseok Dragosavaca. U selu ih niko ne zove tim njihovim,pravim imenom vec po nadimku za koje niko ne zna kako je nastao,svi ih zovu Brese. Iznad njihovih kuca je Salarica,posna kosanica koja vecim dijelom nije pripadala njima,samo njen manji dio ali su je,kao i ostali,koristili za ispasu stoke kada je sijeno sa nje vec u stogovima. Potok koji je proticao ispod njihovih kuca odvajao ih je od prostrane utrine,neobicnog imena,Kalavranje. Njihove prve komsije smo bili mi,svi ostali su bili udaljeni.Nasa kuca je bila mala i skromna,okrecena u bijelo sa ogradjenom avlijom a ispred nje su rasle dvije lipe koje su cinile veliki hlad u kome se nismo odmarali samo mi vec i putnici,namjernici koji su prolazili putem. Zastali bi,zatrazili hladne vode koje je uvijek bilo u vuciji pored vrata nase kuhinje,napili se i predahnuli na klupi ispod lipa. Vodu smo,kao i Brese,donosili sa vrela Karanovac koje nije bilo daleko od nase kuce a pricalo se da je to najbolja voda u cijelom kraju i da je nekad risovacki beg kad je dolazio u selo trazio,iskljucivo,da pije bas tu vodu. Kalavranja je za nas i Brese bila vazna. Svakodnevno se preko nje tjerala stoga u pasu,na njoj su pasle guske i mi smo se tu igrali sa Bresinom djecom. 


Malo dalje,podjednako udaljene od nase i njihovih kuca,na ivici sumovitog oklinka zivio je Markan Ilic u kuci sa jednim sinom a drugi je imao kucu do njih sa zajednickom avlijom. Markanovo prezime je zamjenjeno nadimkom Kraljevic,ali se ne zna zasto,sto ga je odvajalo od ostalih rodjaka? I druge osobine su ga cinile posebnim. Markan je davno ostao bez zene i sam je o sebi vodio brigu. Imanje mu je bilo kao kod drugih ali je on zivio siromasnije,vjerovatno zbog svoje sudbine. Ostao je invalid u desnu ruku koja mu je u ramenu bila pokretna ali sake povijene i ukocenih prstiju,skoro potpuno nepomicnih. Pusio je lulu,onu ravnu koju mu je neko od vjestih drvodjelja napravio. Skoro da je nije vadio iz usta osim da je napuni ili prodzara kad se ona pritaji pa slabije gori. Nije mogao gristi tvrdju koru hljeba zbog zuba koji su izgledali kao stara taraba. Vecina ih je bila polomljena i imali su sivo-zutu boju,valjda od dima iz lule. Rijetko se brijao i nije mario za to. Sve na njemu je bilo u glavnom staro,pocijepano ali i okrpljeno. Nosio je ono sto su mu drugi davali,od pantalona,kosulje,kaputa do kape koju nikad nije skidao a i ona je bila od dugog nosenja izlizana i masna. Svoju zemlju nije obradjivao,to je bio posao za njegove sinove na koje se oslanjao ali nije od njih nista zahtijevao. I ono sto je mogao nije radio a opravdanje mu je bila bolesna ruka. Njegovo ime se uvijek uzimalo u usta kada je trebalo pokazati neku losu krajnost ili kad nesto ne valja. Ako jelo nije dobro skuvano rekli bi:"ni Markan ga ne bi jeo",ako je neko nesto pravio a to mu nije izgledalo dobro,opet bi rekli:"kao da je to Markan radio". Sve sto drugi nisu mogli,Markan je mogao: pojesti najljucu papriku,popiti najljucu kuruzovacu rakiju koja je u kaznju prigorila pa je smrdila na dim. Kad nesto nije dobro nudjeno je njemu: kakav iznosen kaput i pantalone. Ako je veliki,daj ga Markanu,ako je mali,daj ga opet njemu. Bio je posten covjek i cesto je svracao nasoj kuci i kod Bresa jer smo mu bili najblizi. U avliji njegove kuce koja je bila niska brvnara i pokrivena simlom vidjelo se siromastvo. Nije tu bilo zasadjenog voca, kakvih kola sa kojima se nesto radilo ili poljskog alata. Osim drvljanika sve ostalo je bilo nekako prazno.

Koliko god je sve Markanovo izgledalo sirotinjski jos vise je kod Bresa izgledalo gazdinski,pogotovo kod kuce i na imanju Mile Brese koga su svi zvali Micanom. Izmedju kuca su posadjeni veliki jasenovi koji su zbog svoje velicine uvijek sumili cak i onda kada je vjetar bio tako lagan da se nije ni osjecao. U njihovim avlijama se uvijek nesto radilo. Uz ogradu su stajale prislonjene kave alatke,zaprezna kola iz kojih je tek istovareno sijeno ili zito. Mican je prvi u cijelom kraju imao vrsalicu koju je pogonio motor "Aran" a bio je toliko bucan da su ljudi koji su pored njega radili morali vikati. Buku nisu mogli nadglasati samo su njihov glasan razgovor bolje culi prolaznici putem nego sto su se sami razumjeli. Iza kuce su na podignutim postoljima bile poredane kosnice pcela. Mi smo uvijek znali i bili pocasceni kada su oni vrcali med. Imao je dobru narav,nije se ljutio cak ni onda kada je za to bilo posebnog razloga. Srednjeg rasta i skoro sasvim sijede kose. U ruci je nosio stap umjesto sljake na koji se samo povremeno obacao. Vise mu je bio sigurnost nego potreba. Cesto je prolazio putem za svojim govedima tjerajuci ih na pasu. On je davnih godina sa rodjenim bratom otisao u Ameriku i radio u rudnicima Pensilvanije. Poslije nekoliko godina se vratio sam jer mu je brat stradao u rudniku i tamo,zauvijek ostavio svoje kosti. Iz razloga koji niko nije znao,rijetko je pricao o tom vremenu. Mican je donio svoju i bratovljevu ustedjevinu koja mu je pripala i od tih para podigao svoje imanje. Sazidao je kucu od kamena,kupio vrsalicu i zametnuo mnogo krupne i sitne stoke. Imao je po dvadeset grla rogate stoke,krava,bikova i junadi a drzao je i dosta ovaca i svinja. Zemlju su obradjivali njegovi sinovi i cesto su imali nadnicare. Mnogo zemlje je zahtijevalo dosta ruku pa su se oni siromasniji iz sela rado odazivali na njegov poziov da rade. Kod njih se dosta radilo,dobro jelo i pilo,zasto su svi govorili da su oni dobri ljudi i domacini. Posteni i vrijedni, gledali su svoja imanja i nikad nisu imali,sa nekim,kakve razmirice. 


Markan Kraljevic je bio vrstan lovac. Kakav je bio on,takva mu je bila i puska. Stara,sa ispravnim mehanizmom za okidanje ali oni dijelovi gdje su se spajale cijevi sa kundakom su bili klimavi. Ucvrscivao je on to zicom pa je kod sebe uvijek imao klijesta da izvrsi popravku. Niko nije smio pucati iz njegove puske ali se on nije plasio. Desavalo se,kako su pricali oni sa kojima je povremeno isao u lov,da mu otpadnu neki dijelovi sa puske kada iz nje opali. On bi tada sjeo sastavio dijelove,uvezao zicom pa tek onda isao da donese lovinu. Kazu da je rijetko promasivao,kao da je u svom oku na koje je najcesce skiljio,imao nisansku spravu.


Tog ljeta,kada su livade pokosene i sijeno uplastito ili dovezeno i smjesteno u pojate,ljudi su pasnjake po obroncima brda zamjenili tim livadama na kojaima su napasali stoku. Tako je i Mican istjerivao svoja goveda na onu posnu kosanicu,Salaricu. Cuvao je goveda nedaleko svoje kuce i bilo mu se zgodno skloniti ako udari kakav ljetni pljusak. Tako je bilo i tog dana. Poslije velike vrucine,pocese se zidati oblaci kao ogromne kule. Pogledao je na oblake vise puta,obracao paznju da ga kisa ne iznenadi. I mada je dobro poznavao vremenske cudi ovog kraja,ponekad nije stizao da umakne pljusku ili gradu. Oblaci su postali sve tamniji,skoro crni. "Nebo se naguzilo kao sokica Kata",promrmljao je Mican sebi u bradu, bas kako su govorili seoski becari i zenskarosi. Katu su svi dobro poznavali. Zivjela je u susjednom selu Krnjeusi. Imala je pozamasnu zadnjicu i nosila je siroke suknje a bila je vesela,dobra zena i radodajka zbog cega su je,valjda,ovi cesto i spominjali. Dan je vec bio na izmaku,sunce je zaslo iza najviseg vrha i polako je stizao mrak. Najpre je ulazio u drage i uvale a potom je obavijao i ostali prostor. Vjetar je poceo nanositi prve,krupne kapi kise kada je Mican potjerao goveda kuci. Zurio je koliko je mogao ali je tesko izmicao mraku i kisi koja je pocinjala. U toj zurbi,pasuci ostatke trave oko jednog velikog grma kojih je tu i tamo bilo na kosanicama jer ih ljudi nisu uklanjali zbog hladovine u koju su se sklanjali kada su radili na livadama,zaostao je jedan bik. Nije ga vidio u zurbi a njemu je bila slatka trava,bas ispod tog grma i nije mario za kisu. Goveda su se sklonila u staje ali Mican nije obratio paznju da li su sva na broju.

U predvecerje Markan se odlucio uzeti svoju pusku i okusati lovacku srecu. Dugo se premisljao,bas zbog vremena ali je prelomio i krenuo. Nece ici daleko,odmah povise kuca,znao je i vidjao da tu ima zeceva pa mozda stigne nekog uloviti prije mraka. Rijetko ko bi se,osim njega,pred takvim nevremenom uputio izaci iz kuce a o lovu ne bi ni razmisljao. Kada je prosao iznad Bresinih kuca, Mican je vec tada utjerivao stoku u staje. Nije ga vidio zbog mraka i brige o govedima. Markan se uputio u pravcu onog velikog grma,racunao je da se moze ispod njega skloniti ako pljusne kisa. Sada je mrak vec bio obavio cijelu livadu a munje su parale nebo uz strasnu grmljavinu. Kada je bio na dvadesetak metara od grma primjetio je da se nesto mrda oko podnozja i zakljucio da je to dugouhi zekan koga ce uloviti i dobro se pocastiti. Podigao je pusku,umirio ruku i nanisanio. Opalio je, puska je sijevnula i nesto krupno je ljuljnulo na zemlju. Svasta je Markan lovio sa ovom svojom puskom ali nikad ranije nije cuo takav zvuk kad nesto pogodi. Prisao je polako i zacudjen stao. Na zemlji je lezao Micanov bik Saronja. U mraku nije znao sta je iza tog velikog grma. Vidio je samo njegovu njusku dok je dohvacao travu. Zbunjen,skoro u panici pitao se,kako to da mu se dogodi,da pogodi bika i to Micanovog? Sta ce ljudi reci,u njihovu kucu je ulazio kao u svoju,postovali su ga i pomagali kad god mu je nesto trebalo a sad im je ucinio toliku stetu? Svasta mu je prolazilo kroz glavu. Znao je da stetu treba platiti ali kako,cime,pa on nije imao novca za lulu duvana a kamo li za bika? Kisa je uveliko pljustala dok je on tako zbunjen premisljao sta da radi? Okrenuo se oko sebe i vidio da nigdje nikog u blizini nema,niko ga nije vidio a ni cuo njegov pucanj zbog silne grmljavine. Jedino sto mu je palo na pamet bilo je da pobjegne sa tog mjesta i da poslije o tome cuti. Znao je da to nije posteno ali nije imao izbora,mora tako uciniti jer drugi nacin ne postoji. Ako bi oni saznali da je on to ucinio,osim sto bi morao platiti stetu,oni bi ga odbacili kao prijatelja a to bi mu bilo teze od svake druge kazne. Okrenuo se i otisao svojoj kuci,sjeo kraj svoje zidane peci u kojoj je pucketala vatra i susio pokislu odjecu. 

Osvanuo je suncan dan. Sve je mirisalo na pokosene livade. Sa kisom se uvijek pojacaju mirisi njiva i livada. Svaki klas zita,kukuruz,baste,sve je pjevalo poput ptica za koje je ovo vrijeme blagostanja jer su njve pune svekolike hrane za njih. Markan je ustao,kao i obicno,veoma rano. Skoro da nije spavao,cijele noci se prevrtao po krevetu,grizla ga je savjest zbog onog sto je ucinio. Nije se dobro osjecao i jos uvijek se pitao da li je mogao nekako drugacije postupiti ali je odgovor bio isti. Morao je pobjeci i nikom ne smije nista reci. Sacekace jos malo pa ce otici da vidi sta ljudi govore,sta se dogodilo sa bikom? 

Veliki poslovi i obaveze oko stoke seljake tjeraju da budu ranoranioci. Svi su u zaseoku Bresa odavno na nogama. Spremaju se za poslove i istjeruju stoku na pasu. Mican ce opet na Salaricu,sada je trava jos mokra od kise i prijace njegovim govedima. Dok je stoka izlazila iz torova primijetio je da nema Saronje, kako i ne bi kad je bio medju najkrunijima i cesto prvi bio na kapiji da krene u pasu? Svi su se pitali sta je s njim,zavirivali su nazad u staje,da nije zaostao ali ga nije bilo. Kada su goveda stigla na livadu Mican je rijesio pogledati okolo ima li traga Saronji. Kad je prolazio pored grma vidio je Saronju kako lezi i prisao. Na biku nije bilo nikakvih tragova koje je mogao vidjeti. Sitna,olovna sacma kojom ga je Markan pogodio u glavu nije se primjecivala. Tragove olova sakrivala je njegova dlaka. Vratio se kuci i ispricao sta je zatekao na Salarici a onda su mu se pridruzili i ostali ukucani. Dosle su i neke komsije. Svi su gledali ali nisu mogli zakljuciti sta se biku dogodilo. Jedni su govorili da ga je napala neka stocna bolest,drugi da ga je vjerovatno ujela zmija ali niko nije pouzdano znao istinu. U to vrijeme do njih je stigao i Markan. Malo je cutao a onda se,kao,cudio sta se dogodilo. Svi su zakljucili da je velika steta. Toliki bik,koliko je to mesa koje ce baciti? Kad god bi Markan pogledao Micana,pozelio je da mu kaze istinu ali ga je zaustavljala njegova sirotinja. Kako ce mu reci kad nema cime platiti stetu? Kako nisu znali sta se dogodilo,zakljuceno je da se meso ne smije jesti. Mican je rekao da dovedu konje i da bika odvuku u sumu,tamo je postojala pecina u koju su bacali uginulu stoku? 

Markanu je bilo zao tolikog mesa a znao je zasto je bik lezao na travi pa je rekao: "meso nemojte baciti,odvucite bika do moje kuce,ja cu ga jesti". Znali su ga dobro,on je i ranije jeo i pio sto drugi nisu smjeli i mogli pa nisu bili iznenadjeni njegovom odlukom. Govorili su mu,narocito Mican,da to ne cini,da to nije pametno ali je on ostao pri svojoj odluci. Odvukli su bika njegovoj kuci gdje je on danima,sredjivao meso. Kuvao ga u velikom loncu,przio,pravio corbu od njega a najveci dio je stavljao u salamuru i spremio za susenje. Te jeseni i zime za Markana je svakodnevno bila gozba. Penjao se na tavan,dohvacao meso i sa uzivanjem ga jeo. Tokom zime se udebljao a ljudi su opet vjerovali da Markan moze sto drugi ne mogu. Cak ni ovo meso mu nije zasmetalo a niko nije znao od cega je bik uginuo.

Proslo je od tog dogadjaja dosta godina,vecina ljudi ga je zaboravila ali Markan i Mican nisu. Markan zbog svoje greske koju je ucinio a Mican zbog velike stete. U dugim zimskih nocima kada snjegovi okuju selo pa njegovi stanovnici nahrane stoku a onda sa komsijama i prijateljima sjede na prelima rijesi Markan da isprica istinu o Micanovom biku. Sjedili su razgovarali,svakakve price pricali,smijali se i zbijali sale. Markan isprica istinitu pricu kako je od bika mislio da je zec pa ga upucao. Prica je toliko bila nevjerovatna da mu niko u nju nije povjerovao,cak ni Mican. Shvatili su to kao Markanovu salu kojom je te zimske noci uveseljavao preldzije.

 

 

 Sva prava štampanja i objavljivanja ovog teksta pripadaju autoru i vlasniku bloga pod nazivom "Narator Milan", Milanu Santraču

Autor: Milan Santrač