petak, 20 oktobar 2017

Top panel

Ulogujte se na sajt

Upamti me

       
Top Panel
A+ R A-

19. Risovčanke s brigadom u Sanici

top

 

 

 

Risovčanke s brigadom u Sanici.

 

Kada sam jedno veče u zimu 1941/42. godine šila crvenu zastavu, a sutradan pod njom u stroju žena i omladine iz Cerovača, pjevajući išla na zbor što ga je Mladen Stojanović zakazao kod Risovačke škole, mislila sam da će rat biti za koji dan završen. Ali, tako nije bilo.
Mjeseci su prolazili, snijeg se otopio i ljeto, drugo ljeto u ratu, bilo je na pomolu. Rat je još trajao. Front je bio čas pred kućom, čas ko zna koliko dana hoda daleko od nas. Sjećam se, bila je polovina avgusta 1942. godine.

Naš Mjesni NOO pozvao nas je na žetvu pšenice. Rečeno nam je da je to daleko. Moramo se dobro pripremiti, jer će se tamo ostati duže vrijeme. Sa sobom je trebalo ponijeti srpove, plahte i biljce. Hrana je tamo bila obezbijeđena.
Javilo nas se mnogo. Žena i omladine. Svi smo željeli u prvu smjenu. Muž mi je bio u partizanima, a troje male djece ostavila sam kod jetrve Mare. Ona će ići u drugoj smjeni. I Milica Salapura ostavila je sedmoro djece, Stoja Obradović četvoro, Boja dvoje itd. Zbor je zakazan pred Risovačkim odborom. U stroju nas je bilo podosta. Đorđo Bjelić nam je uputio nekoliko prigodnih riječi i odmah smo krenuli u Krnjeušu. Tamo se postrojila naša brigada koja je brojala više od 250 omladinaca, omladinki i žena. Tu je određeno i rukovodstvo. U rukovodstvu su bili Dušan Mrda, Mira Brkljač, Smiljka Rodić i još neki omladinci.
Sa pjesmom na usnama, u stroju, sa zastavama, krenuli smo na dugačak put. Preko Bravska, kasno u noć, stigli smo na Paunovac. Tu smo se ulogorili i zanoćili, a već u ranu zoru produžili put ka Saničkoj dolini. Prvi snopovi zarudjele pšenice pali su već drugog dana, čim smo stigli u selo Ramiće. Teško je opisati oduševljenje sa kojim su omladina i žene prišli zadatku koji nam je tih dana bio povjeren. Bili smo ponosni što se i nama pružila prilika da damo svoj doprinos frontu. Imala sam osjećaj da je sve ono što sam do tada uradila: svi napori da sašijem, da spremim, da desetine i vodove boraca nahranim u prolazu — tako beznačajno i malo u odnosu na ono što sam tada pod zastavom, neposredno pored fronta, uradila. Cio bogovetni dan, osim prekida za vrijeme ručka, želi smo i snopove tovarili na kola koja su ih odvozila do vršalica, a da nikoga ni leđa nisu zaboljela. Pa ipak, noć smo jedva čekali. Ne toliko zbog odmora koliko zbog razonode koju su nam rukovodstvo i vojska organizovali.
Čim bi večerali, neko od drugova iz Kulturno-prosvjetnog odbora Brigade saopštavao bi nam program. Ili je konferencija pa potom igranka, ili govor nekog od komandira, komandanata iz vojske, pa igranka i pjesma, svejedno, to je za nas predstavljalo razonodu koja se ne zaboravlja. Sve je bilo dobro pripremljeno i organizovano. Radne grupe, parcele, ishrana, spavanje i kulturno-prosvjetni život. Radili smo od 6 sati ujutro do dva sata po podne, a zatim smo imali kulturno-prosvjetni rad. Partizani su na sebe preuzeli ishranu. Kuvar nam je bio Branko Stupar iz Vodenice, a snabdijevanje je vršio Gojko Knežević iz Kmjeuše. Međutim, kuhinja je bila veoma daleko, čak kod Paunovca, pa smo više od dva sata putovali od radnog mjesta do nje. Neprijateljski avioni su nam često ometali rad. Bombardovali su i tukli mitraljezima, a mi smo bježali u šikare i potoke. Zbog opasnosti od aviona bilo nam je naređeno da se ne grupišemo, da ne igramo na otvorenom polju, već ispred drveća. To nas je i spasilo od mogućih gubitaka.
Sa našom Radnom brigadom, pored žetelaca, išle su i konjske zaprege radi prevoženja snopova do vršalica i žita sa vršalica do magacina u Grmeču. Tu su bili Obradovići, Novakovići, Brkljači, Mandići, Ćulibrci, Santrači i drugi iz Risovca i mnogi drugi iz krnjeuških sela. Za njih je radna akcija bila izvanredno teška. Gotovo da nisu imali odmora, a još manje zabave. Dok je naša smjena bila na akciji, posjetio nas je Đuro Pucar. Za vrijeme razgovora udarila je jaka kiša. Spavali smo pod vedrim nebom. Pucar nam je predložio da idemo u selo i da spavamo po kućama. To smo i uradili. Onako mokri i uzbuđeni zbog Pucarevog prisustva do kasno u noć smo pjevali sušeći odjeću oko vatre.


Dok je naša smjena radila, na frontu prema neprijatelju položaje su držali borci »Čelarevog« bataljona. Naša Krnjeuška četa štitila nas je od Vrpolja. Tu su se sakupili ustaše iz cijele Saničke doline. Nije bilo dana, a da otuda ne zagrme topovi, da ne dođe do borbe. Radovali smo se što je naša, Krnjeuška četa baš tamo odakle je najčešće prijetila opasnost. Ili, istovremeno smo strahovali i od najgoreg. Kad su nas jednog dana posjetili komandir Simica Krčmar i grupa boraca iz Krnjeuške čete, vrištali smo od radosti. Bila je nedjelja. Spremali smo se za miting. Kada se Simica pojavio, svi smo jurnuli prema njemu. Prepoznavali smo sve do jednog borca još iz daljine. Odavno se nismo vidjeli, negdje od proljetos kada su s Novske planine prošli kroz Risovac i otišli prema Petrovcu. Obasuli smo ih raznim pitanjima, a i oni nas. Dugo smo razgovarali, igrali, pjevali. Tu, u neposrednoj blizini gdje je osjetio našu neizmjernu ljubav, samo nekoliko dana po našem povratku u Kmjeušu, Simo je junački poginuo. Njegova Četa štitila je omladinu na istom zadatku na kome smo i mi radili. Ustaše su prodrle na slobodnu teritoriju. Četa se povla­čila, a potom je, sa Simicom na čelu, krenula u juriš. Simo je pao i ne vidjevši uspjeh Čete.

 


Autor i izvor: Draginja Obradović, Petrovac u NOB.

 

 

bottom