subota, 24 jun 2017

Top panel

Ulogujte se na sajt

Upamti me

       
Top Panel
A+ R A-

16. Risovački aktivisti SKOJ-a.

top

 

 

Risovački aktivisti SKOJ-a

Negdje početkom decembra 1941. godine u našu kuću došao je Nikica Novaković, rukovodilac omladine u Risovcu. Nasmijan i raspoložen, nametnuo je odmah pri dolasku razgovor o našoj Krnjeuškoj četi koja je u to vrijeme vodila borbe oko Bosanskog Novog. U njoj su bili Vojin, Nikičin brat, Ljubiša, moj brat i drugi. Bilo kakva vijest o njima izazivala je kod nas posebno interesovanje. Radovali smo se kad čujemo vijesti o njima. A upravo tih dana izveli su nekoliko uspješnih akcija na željezničku prugu u dolini rijeke Une, u blizini Bosanskog Novog. Pred polazak Nikica reče da večeras Mira Brkljač, koja je kao izbjeglica iz Novog Sada sa porodicom živjela u našoj kući, Milka Ćurguz, moja sestra i ja dođemo kod njega kući. — Održaćemo važan sastanak — rekao je Nikica.

Nismo znale o kakvom se sastanku radi. Od ranije smo bile aktivne i učestvovale smo u raznovrsnim akcijama, pa smo pretpostavljale da se radi o sastanku na kome ćemo se dogovarati o nekoj važnoj akciji. Kad smo došle, tamo smo već zatekle Bosu, Saju i Jovicu Novakovića. Ubrzo zatim stigle su Jelica Brkljač i Jelica Bjelić. Vodili smo nevezane razgovore. U jednom momentu prekinuo nas je Nikica. Rekao je da je odlučeno da nas nekoliko omladinki prime u SKOJ, jer smo to svojim držanjem, svojom odanošću i radom zaslužile. Nikica je još mnogo govorio. Bili smo uzbuđeni. Sjećam se da je najviše riječi bilo o tome kako se moramo držati i ponašati kao mladi komunisti i o zadacima koji stoje pred nama.
Na sastanku je vladala takva tišina da se samo čuo Nikičin glas. I Mira je diskutovala. Mi ostali morali smo na kraju da kažemo koju riječ o tome kako se ta odluka na nas odrazila i da obećamo da ćemo čuvati tajnu i savjesno raditi na zadacima koje pred nas postavi naša organizacija i Komunistička partija Jugoslavije. Tako je započeo novi život grupe omladinki i omladinaca u Risovcu.

Sama pripadnost organizaciji unijela je u nas nov duh. Pripadnost SKOJ-u učinila nas je ozbiljnijim i odgovornijim za preuzete obaveze. Dobili smo novu snagu, volju i polet za rad. To je gotovo i nemoguće rije­čima izraziti danas, nakon tri decenije prisjećanja na taj za mene značajan momenat. Već na samom početku rada našeg aktiva bilo je mnogo zadataka. Trebalo je pristupiti organizovanju omladine i njenom političkom vaspitanju i usmjeravanju. Problem je bio u tome što smo imali i suviše skromna znanja o svemu, a posebno ideološka, što nismo imali ni najosnovnije literature iz koje bi se moglo nešto naučiti. Iskustva i znanje starijih drugova za nas su predstavljala osnovni izvor komunističkog vaspitanja i ideološke izgradnje. Kasnije je i taj problem bio ublažen jer smo, pored stečenih iskustava u radu, raspolagali i sa nešto literature.
Razvijanjem kulturno-zabavnog života koga ranije, osim jesenjih i zimskih mjeseci i rijetkih sajmova, gotovo i nije bilo, dat je snažan podstrek za okupljanje i zbližavanje omladine. Preko raznih formi kulturno-zabavnog rada angažovan je veliki broj omladine i uključen u aktivan rad. Tako, na primjer, odmah su organizovani analfabetski tečajevi za svu nepismenu omladinu, a i dobar broj žena bio je obuhvaćen ovim tečajevima.
Tečajevi su organizovani po zaseocima i njihov rad, sa prekidima, odvijao se Skoro u toku čitavog rata. Pored opismeniavanja, djeca, omladina i žene obuhvaćeni ovim radom, bili su redovno informisani i o svim drugim zadacima, pojavama i doga­đajima. Na njih je vršen uticaj i razvijana liubav prema NOPu, partizanima, KPJ i SKOJ-u, jednom riječju, idejno su vezivani za NOP.

I kulturno-prosvjetni odbori aktivno su radili na pripremi i održavanju raznih priredbi i zabava koje su uvijek počinjale, ili su se završavale političkim govorom ne­ kog od članova partijskog ili skojevskog rukovodstva, predstavnika vojske ili vlasti.
Risovačka škola kod koje su se održavale sve priredbe, veselja, politički Zborovi, predstavljala je čitavo vrijeme rata stjecište svih kulturno-zabavnih i političkih zbivanja krnjeuških sela. U njoj je bio smješten Štab bataljona »Sloboda«. Tu je obučavana omladina i pripremana za front. Sabiranjem ljetine sa napuštenih imanja, imanja siromašnih porodica i onih čiji su sposobni članovi otišli na front, započele su i prve omladinske radne akcije u jesen 1941. godine. Posebno 1942. godina bila je karakteristična po vrstama akcija i masovnosti učešća omladine i žena u njima.
Duboko su mi urezani u sjećanje napori sa kojim smo 1942. godine izvodili akcije na poljoprivrednim radovima u Krnjeuši, Saničkoj dolini, na prenosu žita, evakuaciji i zbrinjavanju ranjenika. To su ujedno i najdraži momenti u mom životu iz ratnih dana. Sjećanja na naš aktiv, na skojevski entuzijazam, na ljude i njihovu aktivnost su nezaboravna.
Za nikog od nas nije bilo ničeg nemogućeg. Imali smo snage i volje za sve. Negdje u proljeće 1942. u boriku kod Risovačke škole, u SKOJ smo primili Ružicu Mile Novaković iz Risovca. Odavno je bila stasala za SKOJ. Na njenu aktivnost u radu, na ponašanje i karakterne osobine niko nije imao šta loše da kaže. Naprotiv, Ružica je bila primjerna omladinka u svakom pogledu. Njen brat Kojica, stariji skojevac, je upravo tih dana teže ranjen u Podgrmeču, kada je naša Krnjeuška četa izvodila akciju protiv jedne četničke grupe.
Ružica je vješto skrivala tugu za bratom koga je neizmjerno voljela. Njeno držanje je bilo zaista komunističko. Iako mlada, prije rata školu nije pohađala, služila je kod lugara. Bistra, otresita i prodorna u radu, Ružica je mnogo obećavala. Januar 1943. godine, početak 4. neprijateljske ofanzive, unio je nemir i nespokojstvo u sve nas na slobodnoj teritoriji, koja se održala još od ustanka. Svi smo bili kompromitovani kod okupatora. Ne samo komunisti, već gotovo svi, staro i mlado. Nikome ni na kraj pameti nije bilo da ostane kod kuće i da čeka dolazak neprijateljske vojske. Sve se spremalo, neko za neku od partizanskih jedinica. U tim pripremama omladina je dobila zadatak da izvrši evakuaciju uskladištenog partizanskog žita i bolnica. Dušan i Jovo Santrač »Brkin« stavili su se na čelo grupe omladinaca koja je iz Risovačke škole nosila žito pod Mačiju gredu. Smjenjivali su se dan i noć, a kolona omladine, bez predaha, po snijegu i ciči zimi, sa tovarom na leđima, strmom uzbrdicom, prenosila je teret. Teško je vjerovati, ali istina je, da su izgrebane noge poulubosih omladinaca i omladinki ostavljale krvave tragove na prtini dugoj više kilometara. Pa ipak, omladinska četa je ispunila zadatak prije nego što je neprijatelj uspio da prodre u Risovac.

Teško zamoreni i iscrpljeni, praćeni napadima neprijateljske avijacije, krenuli smo na dugačak put sa kojega se mnogi nikada nisu vratili. Našli smo se sa zbjegom u selu Vođenici. To je bio pravi pakao — žagor i nadvikivanje, plač djece, dozivan je žena, staraca, omladine. Teško je dočarati gužvu i nevolje naroda koji je napustio svoja ognjišta i tražio nekakvu mogućnost da glavu spasi. Omladina se izdvojila, uglavnom sva, izdvojile su se i neke mlađe žene i svi ljudi koji su bili sposobni za oru­ žje. U mojoj grupi bilo nas je dvadesetak. Vlado M. Ćurguz nas je odveo u Ribnik. Na kraju govora, kojeg nam ie u Ribniku održao Slavko Rodić, rekao je da idemo u Prvu krajišku koja se tu nalazila. I pošli smo, svi. Brigada je odmah krenula za centralnu Bosnu. Marš je bio naporan. Mi smo bili do te mjere premoreni  fizič­kim naporima pred of anzivu a povlačenjem iz Risovca do Ribnika, da smo za brigadu predstavljali pravi balast. Svaki zastanak značio je prekid veze u koloni. Tako je bilo sve od Mrkonjića do Šipraga.
Bili smo do te mjere zamoreni da su mnogi od nas tokom marša halucinirali. Vidjeli smo ispred sebe lijepo uređena sela, mnogo naroda koji nas dočekuje sa hranom i nudi nam da se odmorimo u toplim i lijepo namještenim sobama. A spavali smo u hodu, pa raskvašenom snijegu. Snaga nas je izdala, a san totalno savladao. Pravo je čudo da smo u takvom stanju uopšte mogli pratiti kolonu. Prvi put u životu osjetila sam šta znači glad. Umor je prošao, samo jedna noć spavanja i sve je, bar za mene, bilo u redu. Ali glad sam teško izdržavala. Jedno jutro u selu u kome smo se odmarali desilo se nešto što me je posebno potreslo. Trojica drugova pronašli su trap. Izvadili su repu. U toku noći su repu pojeli i ostavili tragove. Ujutro su seljaci intervenisali kod komandanta. Ubrzo je naređeno da se svi postrojimo. Pred strojem dva bataljona pročitana je presuda. Na smrt strijeljanjem osuđena su tri druga. Pred našim očima dvojica su strijeljana. Treći je pobjegao u šumu, prije presude.
Politički komesar brigade, u govoru koji je održao, posebno je naglasio da sami ništa ne smijemo uzeti. Apelovao je na našu svijest. Bila sam politički delegat voda. Na sastanku kod komesara čete Kneževića i zamjenika Milana Jasnića, mi delegati iznosili smo stanje u vodovima.
Bili smo zadovoljni sviješću boraca, njihovim odnosom prema narodu, a posebno držanjem u akcijama. Izmiješani Kozarčani i Petrovčani prosto su se nadmetali u svemu. Dobro su se slagali, vjerovali su jedni u druge i u svemu su bili nerazdvojni. Gotovo čitav naš aktiv SKOJ-a našao se u Prvoj brigadi. S nama je bila i Ružica. Bila je bolničarka u 2. bataljonu. Teško ranjena u grudi u borbama oko Teslica, prenesena je u planinu Borje, gdje se nalazila naša brigadna bolnica. Skojevski se je držala. Svi smo vjerovali da će prebolovati. I ona je tako mislila. Međutim, tih dana su nas iznenada napali četnici i Čerkezi. Razvila se teška borba. Ružičin brat Kojica zgrabio je puškomitraljez. Tukao je iz stojećeg stava po grupi neprijateljskih vojnika i sa posebnim zadovoljstvom rušio ih na snijeg.
Rafal protivnika ga je pokosio. Iz grudi, prelomljene ruke i noge, potekla je vrela krv. Jelica Brkljač, ja i još dvojica drugova, izvukli smo ga u zaklon. Rane su bile preteške da bi ih Kojica mogao prebolovati. Odnesen je u Borje, tamo gdje Ružica boluje od rana. Htjeli smo udovoljiti njegovoj želji — da Ružica ne dozna za njegovo ranjavanje. U mukama je umro sutradan. Ružica je za to ipak saznala. Njen temperament, a iznad svega ljubav prema bratu, tuga za prerano ugašenim njegovim životom, učinila je svoje. Nekoliko besvjesnih udaraca u izranjavane grudi i krv je šiknula. Niko je nije mogao zaustaviti. Vikala je, izbezumljena, pjevala, a potom je za nepun čas zanavijek zaćutala. Kakve sudbine, pomislila sam. Šta li će tek uraditi nesrećna Trivuna kada jednog dana bude doznala istinu o sudbini svojih ljubimaca — o najmlađem sinu i namlađoj ćerci, mjezimčadi u porodici.

 


Autor i Izvor: Mara Jokić, Petrovac u NOB

 

bottom